Antifašistički ustanak u Dalmaciji

Početkom napada Njemačke na kraljevinu Jugoslaviju Tito se zatekao u Zagrebu gdje se osjećao sigurnije. Nakon dva mjeseca se preselio u Beograd u vilu masona Vladislava Ribnikara na Dedinju. Kako su Hitler i Staljin sklopili pakt o suradnji komunisti su mirovali i širili parolu o revolucionarnom defetizmu. To je značilo izbjegavanje bilo kakvih sukoba s Nijemcima. Međutim, nakon napada na SSSR 1. srpnja 1941. iz Moskve je radio vezom preko Josipa Kopinića stigla zapovijed za dizanje ustanka. Zapovijed je 3 dana kuririma putovala do Beograda, te je Tito 4. 7. 1941. na sjednici Politbiroa CK KPJ donio odluku o početku ustanka. Na sjednici o ustanku Tito je dao zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira vezu sa Gestapom kako bi preko njih organizirao dolazak "Španaca".

Osnovni Titov interes za ovakvu suradnju sa Gestapom je doći do ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, a za Jugoslaviju. Nijemci su također imali svoj interes za suradnju s Titom, a to je ubacivanja špijuna među partizane, te spriječiti napade komunista na Njemačku vojsku.

Kako bi se mogao dogovorit s Nijemcima Tito je morao Popovića ovlastiti da Nijemcima nešto ponudi za protuuslugu, a jedino što im je on mogao ponuditi je obećanje o nenapadanju komunista na njemačke postrojbe. Obrazloženje Nijemcima za oslobađanje "Španaca" je mogla biti jedino tvrdnja kako vrh partije nema potpunu kontrolu nad jugoslavenskim komunistima i kako im "Španci" trebaju kako bi pomoću njih uspostavili potpunu kontrolu nad mladim komunistima koji u "špancima" vide svoje idole.

Čim je Popovića ovlastio za pregovore sa Nijemcima Tito je sam na Dedinju u Beogradu uspostavio kontakte sa talijanskom mornaričkom vojnom obavještajnom službom. Talijani su mu trebali kako bi preko njih nabavio oružje i streljivo bez čega nije moguće organizirati rat. Sa iskustvima iz prvog svjetskog rata je znao koliko se brzo oružje i streljivo troši u ratu, te je znao kako se sa zaostalim oružjem od kraljevske vojske i sa lovačkim oružjem ne može organizirati nikakva ozbiljna borba. Da bi dobio oružje od Talijana morao im je nešto ponuditi, a kako je vrlo dobro znao za talijanske pretenzije prema teritoriju Jugoslavije mogao im je obećati kako će im pomoći u osvajanju teritorija koje su Nijemci prepustili NDH, umjesto da ih prepuste Talijanima. Mogao im je obećati i kako će spriječiti svaki veći napad partizana na Talijane, te dozvoliti samo napade na hrvatsku i njemačku vojsku. Ovakvim napadima stvarati će nered u hrvatskoj pozadini, te stvoriti izgovor Talijanima za ulazak na teritorij NDH pod izgovorom smirivanja stanja.

Talijani su ovakav najvjerojatniji prijedlog, sudeći po kasnijim zbivanjima prihvatili nadajući se kako će na taj način postupno zauzeti teritorij čitave kraljevine Jugoslavije. Naoružavanje partizana se moglo vršiti vrlo jednostavno, upućivanjem kamiona bez pratnje kako bi ih partizani mogli zaustaviti na cesti, ili bacanjem iz aviona na dogovorene lokacije. Za uspjeh ovakve suradnje preduvjet je bio da o tome ni obični partizani, a ni Nijemci ne smiju ništa doznati, te su zbog toga svi dogovori o isporukama morali bili isključivo usmeni, ili radio vezom sa šifrom. Kako bi prikrili isporuke logično je pretpostaviti dogovor i o tome kako će nakon svake bitke partizanski zapovjednici običnim partizanima, ali i višim zapovjedništvima slati pismena izvješća o velikim količinama zarobljenog oružja i streljiva, te kako će Talijani Nijemce stalno uvjeravati kako ustašama i domobranima šalju puno oružja i kako oni nakon svakog najmanjeg sukoba bježe i oružje ostavljaju partizanima.

Sve ove dogovore Tito je sklapao vrlo lako zato što ih je gledao kao privremenu taktiku dok se situacija ne promjeni. Kao uvjereni komunist bio je potpuno uvjeren u pobjedu Sovjetskog Saveza i trenutne uspjehe Nijemaca i Talijana je gledao kao na privremeno kratkotrajno stanje iz kojeg treba izaći sa najboljim kartama u rukama.

Kako bi ovo ostalo tajna Tito je organizirao svoju prvu obavještajnu grupu u svom štabu koja se brinula samo za ove nabavke, čime je došlo do prve podjele komunističke partije na tri dijela, politički organi, vojni organi i obavještajni organi. Prvi zapovjednik tog obavještajnog odjela bio je Rade Bulat koji se formalno često predstavljao kao Titov kurir koji samo prenosi Titove naredbe.

Nakon sjednice Politbiroa CKKPJ, održane 4. srpnja. 1941. godine u Beogradu, na kojoj je donesena odluka o podizanju ustanka protiv okupatora, Milovan Đilas upućen je u Crnu Goru kako bi tamo izvršio završne pripreme i rukovodio ustankom. Težište oružanih akcija je trebalo usmjeriti na uništenje manjih talijanskih posada, na rušenje komunikacija, kidanje TT (telefon i telegraf) veze i drugo. Veće operacije Tito nije planirao već mu je cilj bio malim napadima potaknuti talijansku odmazdu kako bi se što više Crnogoraca mobiliziralo u partizane.

Nakon što je sve organizirao i tajno se dogovorio sa talijanskim i njemačkim obavještajnim službama Tito je napustio Beograd, te se uputio na područje partizanske "Užičke republike". Prije toga je u Zagreb poslao zapovijed za djelovanje partizana u Hrvatskoj.

Na osnovu toga centralni komitet za Hrvatsku odmah je poslao u Split španjolskog komunističkog borca Mirka Kovaćevića Lalu sa zadatkom da prekinu male diverzantske akcije protiv Talijana, te pokrenu velike akcije protiv ustaša i domobrana. Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju je već 7. kolovoza 1941. održao sastanak na kojem je određen trodnevni rok za stvoriti sedam partizanskih odreda, te ih prebaciti u Liku i Bosnu. Od 8 do 14 kolovoza su stvoreni Splitski, Šibenski, Vodićko-zatonski, Primoštensko-krapanjski, Solinski, Trogirski, i Sinjski partizanski odred koji su se odmah uputili preko planina u zaleđe, na teritorij koji su tada držale samo lokalne dragovoljačke ustaške postrojbe, a što Talijanima nije odgovaralo.

Te lokalne seoske ustaše su nastale već nakon prodora Nijemaca u Jugoslaviju. Iako je bilo Srba koji su prihvatili hrvatsku vlast bilo je od strane četnika velikih pokolja Hrvata već u tijeku njemačkoga napredovanja prema Beogradu. To je izazvalo stvaranje lokalnih paravojnih postrojbi "divljih ustaša" ili "seoskih ustaša" koje su nastojali braniti svoja mjesta, a ponekad su išli i u osvetničke akcije na susjedna srpska, ili partizanska sela. Te paravojne formacije su bile najčešće samoinicijativne seoske straže koje su nastojale sačuvati svoje selo od upada četnika ili partizana, a kako bi se zaštitili od Nijemaca ili Talijana nosili su ustaške oznake, dok su oružje i streljivo najčešće dobivali od Talijana kojima je odgovaralo širenje građanskog rata. Do kraja 1941. Pavelić je sve ovakve paravojne formacije divljih ustaša stavio pod kontrolu, te su oni opstali samo u talijanskoj okupacijskoj zoni gdje su djelovali pod talijanskim zapovjedništvom za protjerivanje partizana, ali su oni samoinicijativno nastojali ponajviše braniti svoja sela od četnika.

Unatoč lokalnih sukoba između Srba i Hrvata partizanska promidžba kod većine Hrvata, ali i Srba slabo uspijeva, pa ne mogu popuniti svoje postrojbe. Srbi više vjeruju četnicima nego komunistima. Radi toga 2. kolovoza 1941. godine Edvard Kardelj upućuje pismo J.B.Titu i traži odobrenje njegove strategije. Kardeljeva strategija je podrazumijevala uništavanje čitavih hrvatskih i srpskih sela u Lici. Naročito su se okomili na crkve, koje su nazivali mrskim, gnjusnim i trulim institucijama jer ,,kuže" revolucionarni zrak. Primjena strategije odmah je započela u srpskim selima ubijanjem svih viđenijih i dobrostojećih Srba pod motivom kako se radi o klasnom neprijatelju, zatim pljačkanjem njihove imovine, te paljenjem njihovih kuća i crkava. Zbog progona civila srpske nacionalnosti od strane ustaša, ali najčešće partizana u ustaškim uniformama, na samom početku rata dolazi do podjela između ustaša koji spremno podržavaju sve Pavelićeve odluke, te domobrana koji ne žele služiti Talijanima i Nijemcima, niti sudjelovati u progonu civila bilo koje nacionalnosti. Tako je već u kolovozu 1941. pri jednom partizanskom napadu na vlak sa namirnicama upućenim u Italiju obližnja domobranska postrojba odbila intervenirati protiv napadača. Draže im je bilo da hrana završi među partizanima, nego da ode u Italiju. Ovo nepovjerenje domobrana prema ustašama i Talijanima partizani su primijetili i nastojali što više promidžbeno iskoristiti ističući svoju borbu protiv Talijana, te vršeći pokolje Srpskih sela u ustaškim uniformama. Zbog podijele na ustaše i domobrane događala su se česta uhićenja domobranskih časnika, što je vodilo do dodatnog slabljenja borbenog morala vojnika i borbene sposobnosti postrojbi. Kako bi se produbila podjela partizani su planski zarobljene domobrane puštali kućama, dok su ustaše strijeljali. Sve su to bile komunističke metode za podijele među hrvatskom vojskom, čemu se Pavelić i njegovi pouzdanici nisu znali ni idejno, a ni organizacijski suprotstaviti. Sve to se moglo izbjeći da su je ustaške postrojbe integrirao u domobranske bojne i pukovnije kao specijalne postrojbe.

Tito je 10. kolovoza 1941. dao upute za osnivanje obavještajne službe u partizanskim jedinicama, kako bi preko njih imao postrojbe tajne namjene za izazivanje međunacionalnih sukoba. To su bila uputstva opće naravi u kojima je pisalo; "izdajice i provokatore treba odmah likvidirati". Za otkrivanje neprijatelja dovoljna je sumnja. Po njegovoj uputi svi članovi partije su ujedno i obavještajci koji nadziru sve ostale partizane, i rade sve druge obavještajne poslove. Mjesec i pol kasnije, na partizanskom vojno-političkom savjetovanju 26. rujna 1941. u Stolicama, malome rudarskom mjestu u zapadnoj Srbiji, odlučeno je da se rad partizanske obavještajne službe sistematizira i intenzivira, te su donesene odluke koje su „predstavljale prelazak na novi kvalitet i viši stepen organizovanja bezbednosti Narodnooslobodilačkog pokreta“. Nakon toga kreće osnivanje partizanskih straža, narodnih straža i narodne milicije pri svim partizanskim odredima. U Sloveniji osnivaju VOS kao obavještajnu službu. U Hrvatskoj to rade skojevci kao PPK (protiv pete kolone). Partizanske jedinice PPK djelovale su po uzoru na sovjetski NKVD. Ubili su duplo više Hrvata nego Talijana i Nijemaca zajedno.

Dok početkom kolovoza u Dalmaciji i Lici Talijani i partizani nastoje stvoriti što veći nered u Beogradu na istom zadatku radi Srpska pravoslavna crkava koja je preuzela inicijativu za ideološku organizaciju rata protiv svih nesrpskih naroda u provođenje toga kreću četnici. Čim je Draža Mihailović ustrojio vojne četničke organizacije, u kolovozu 1941. na Ravnoj gori je osnovano i političko rukovodstvo pod nazivom Centralni nacionalni komitet (CNK). U njemu su se našli ljudi iz vodstva gotovo svih srpskih građanskih partija, uključujući i socijaliste. Njegovi vodeći članovi bili su Dragiša Vasić, Mladen Žujović i dr. Stevan Moljević. Odmah potom su osnovani lokalni politički odbori, a najveću važnost je imao četnički odbor u Beogradu (tzv. Beogradski četnički komitet). Beogradski komitet je odmah dao prijedlog o protjerivanju 2.675.000 ljudi iz četničke zamišljene velike Srbije, uključujući više od 1.000.000 Hrvata, te 500.000 Nijemaca. Isto tako bi u «redefiniranu» Srbiju ušlo 1.310.000 ljudi, od toga oko 300.000 Srba iz Hrvatske, dok bi se u Velikoj Srbiji dopustilo da ostane oko 200.000 Hrvata. Mihailovićeve četničke postrojbe su u Londonu odmah prihvatili kao borce protiv Hitera. Među četnicima bilo je i dosta dalmatinskih Hrvata iz Splita, Makarske i okolnih primorskih mjesta, orjunaša koji su se bili spremni boriti za izbjegličku Jugoslavensku vladu u Londonu. Nakon nekoliko mjeseci borbe, vidjevši kako četnici otvoreno surađuju sa talijanskim fašistima većina ih je prešla u partizane, ali najčešće nisu stavljali na kape komunističku zvijezdu petokraku. Radi toga su ih komunistički komesari promatrali sa nepovjerenjem, te su ih slali u bitke gdje su imali najviše mogućnosti da poginu u borbi. Većina ovih dalmatinskih orjunaških partizana je poginula dvije godina kasnije na Sutjesci gdje su štitili svog vrhovnog komandanta, kako bi on mogao pobjeći u Bosnu.

Četnici su planirali obračun sa svim nesrbima, te su u tom cilju počeli gledali kako iskoristiti i komuniste u suradničkom poslu. Tito i Mihailović su se sastali u selu Strugarniku 9. srpnja s namjerom ujedinjenja svojih snaga u borbi protiv Nezavisne države Hrvatske. Obojica su u tu suradnju ušli radi svojih interesa s namjerom da iskoriste drugog. U kolovozu je osnovan zajednički štab Valjevskog partizanskog odreda i četničkih odreda, a u rujnu je utemeljen zajednički štab Mačvanskog partizanskog odreda i četničkih odreda. Nakon toga Tito i Draža su se ponovno sastali 19. rujna 1941. u Struganiku radi dogovora o zajedničkoj borbi. U listopadu 1941. ponovno su se susreli Tito i Draža Mihailović u jednom selu u Šumadiji. Tito je Dražu nagovarao na napade na Nijemce, ali je Draža to odbio tvrdeći kako oni mogu osvojiti koje mjesto nakon čega će Nijemci pobiti tisuće Srba. Zbog toga Draža nije htio pobunu u Srbiji već samo na teritoriju NDH kako bi istrijebili što više Hrvata. Dogovorili su da se formira zajednički partizansko četnički operativni štab i za istočnu Bosnu. Tada Tito shvaća kako srpski partizani iskreno surađuju sa četnicima, te se pobojao kako će izgubiti kontrolu nad partizanima. Stoga je na idućem sastanku 27. listopada 1941. u Brajićima Draži pripremio zamku, pozvati četnike na teren koje drže partizani, te ga optužiti za napad na partizane. Draža Mihailovića je na suđenju nakon rata izjavio kako ga je Tito nagovorio na preuzimanje Užica u zapadnoj Srbiji (tzv. «Užička republika»), a kad je ovaj to učinio partizani su četnike napali sa leđa. O ovome dogovoru Tito, naravno, nije upoznao svoje partizane, te su oni mislili kako ih četnici napadaju. Na taj način je Tito svoje partizane uvjerio kako su četnici napali partizane i kako su krivi za sukob, te su nakon toga sukobi preneseni i na druge krajeve.

Procijenivši kako se Titu ne može vjerovati Mihailović ubrzo pregovara sa Nijemcima kojima daje obećanje kako će upotrijebiti svoje ljude u borbi protiv komunizma. Njemačka pomoć četnicima je dogovorena 11. studenoga 1941., u selu Divci blizu Valjeva u kojem se Mihailović sastao sa njemačkim opunomoćenikom potpukovnikom Rudolfom Kogardom. Nakon ovog razgovora Nedić i Draža su zajedno sa Nijemcima partizane i Tita otjerali iz Srbije na teritorij NDH kako bi ondje u interesu Srba i Italije ubijali Hrvate.

Kako na području NDH ustaše ne bi razbili u početku vrlo malobrojne partizane Mussolini je Paveliću ograničavao napade na njih, što je ovaj poslušno prihvaćao.

U skladu sa interesnim dogovorom između Tita i talijanskih obavještajaca prvu veliku količinu oružja talijanski mornari su komunistima dostavili u Crnu Goru, 25.000 pušaka u rujnu 1941. (prema većini izvora), a nakon toga toliko da se mogu braniti od ustaša i domobrana, ali nedovoljno za ozbiljne eventualne napade na talijanske veće postrojbe. Za prvu pošiljku oružja preko luke u Boki Kotorskoj, koja je tajno isporučena grupici Titu najodanijih komunista doznala je obavještajno nadzorna služba NDH (UNS), te je to javljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s tim upoznao Pavelića, (to je Eugen Dido Kvaternik kasnije opisao u svojim zapisima). Informacija o talijanskom naoružavanju partizana proslijeđena je Hitleru, ali je on zaključio kako se radi o dezinformacija hrvatskih nacionalista koji žele sukobiti njemačku i talijansku politiku. Pavelić je prihvatio to objašnjenje, te je vremenom sve više počeo sumnjičiti i šikanirati zapovjednika ustaškog redarstva i UNS-a Eugena Didu Kvaternika, a i njegovog oca, vojnog zapovjednika i starog austrougarskog časnika Slavka Kvaternika koji je formalno bio drugi čovjek u državi i zapovjednik domobranstva. Djelatnost Eugena Kvaternika primijetili su Talijani te su o njemu počeli slati negativne informacije i Paveliću i Nijemcima, pa su oni u njemu počeli gledati psihopata koji je žedan srpske krvi i koji je spreman napasti svakog tko mu se suprotstavi. Kako bi to izbjegao Eugen se počeo družiti sa talijanskim časnicima kako bi ih uvjerio u svoju lojalnost. Time je dobio mogućnost i nešto doznati o talijanskim tajnim operacijama, što je bio njegov posao kao zapovjednika obavještajne službe. Međutim, Talijani su to shvatili, te su takvo Eugenovo ponašanje odlučili iskoristiti za izazivanje međusobnog nepovjerenja između pojedinaca u vrhu NDH koje su prepoznali kao svoje neprijatelje. Tako su na primjer Lorkoviću pričali vrlo povoljno o Eugenu govoreći kako je on najbolji njihov suradnik u NDH, a što su doista mislili o Eugenu najbolje se vidi što su o Eugenu Kvaterniku pisali pojedini talijanski mediji. Na sličan način su Talijani znali izazvati nepovjerenje i među svim drugim pojedincima iz Pavelićevog okruženja za koje su imali obavještajne podatke kako se žele suprotstaviti talijanskim interesima.

Prema dokumentima centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941-1945), Radomir Vujošević u Beogradu, 1985. piše o prvoj talijanskoj isporuci oružja partizanima iz zapisa prema kojima je Tito 13. kolovoza 1941. izvijestio Kominternina agenta Josipa Kopiniča, javivši kako su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima, te im daju oružje (Normalno, nije mu odgovaralo priznati kako je to on dogovorio, kako bi eventualnu buduću optužbu za suradnju sa fašistima mogao prebaciti na Crnogorske komuniste. Da su se oni stvarno dogovarali sa Talijanima ne bi ih istim tim oružjem napadali. Kako je prema većini izvora do isporuke ovog oružja došlo u rujnu logično je zaključiti kako je Tito izvješće poslao unaprijed kako bi provjerio trenutno mišljenje Staljina o tome). O ovoj isporuci znalo se čak i među Rimskim diplomatima, te je Švicarski konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: »Tito je možda jedini Hrvat, kojemu talijani nedostaju. Oni su, naime, značajno pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim materijalom». Švicarski vojni obavještajci su za ovu isporuku mogli lako doznati od talijanski vojnih logističara, zato što je Švicarska znatne količine oružja i streljiva prodavala Italiji. Pri isporuci oružja, uz večeru i piće lako su mogli doznati krajnje odredište pojedinih isporuka. Nakon rata, talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta Cherchilu je priznao kako su Talijani već 1941. podijelili partizanima 25.000 pušaka.

Dok se Tito dogovarao sa četnicima, to su također radili Pavelić i Nedić. Milan Nedić od samoga je početka rata s ustaškim vlastima imao potpisani sporazum o „razmjeni“ stanovništva i priznavao je pravo na postojanje NDH, ali je istovremeno uz pomoć potkupljenih njemačkih časnika širio promidžbu o „istrebljenju što ga je nad srpskim narodom u NDH provodi Pavelićev režim“. Odmah nakon uspostave diplomatskih odnosa Nedić i Pavelić su sklopili pismeni sporazum o preseljenju dijela srpskog stanovništva s područja NDH, odnosno međusobnoj „razmjeni“ Srba i Hrvata u cilju etničke „prilagodbe“ pojedinih prostora. U sljedećih nekoliko mjeseci, ustaška je vlada deportirala desetke tisuća, a u iduće dvije godine deportirano je oko 120.000 Srba u Srbiju.

Istovremeno je i oko 160.000 Slovenaca doseljeno na područje NDH. Hitler je veći dio Slovenije pripojio Njemačkoj, te je Slovence sa tih područja preseljavao u različite države. Pavelić je 4. lipnja 1941. potpisao Hrvatsko-njemački sporazum o tome, kako ti ljudi ne bi završili u njemačkim koncentracijskim logorima. O njihovom smještaju se brinuo Hrvatsko-slovenski odbor na čelu sa svećenikom Krunoslavom Draganovićem, uz podršku Stepinca i Pavelića.

Tadašnji režim u Srbiji nije imao ništa protiv uspostave samostalne Hrvatske države, pod uvjetom da se u isto vrijeme formira i etnički čista „SveSrbija“ koja je trebala obuhvatiti veliki dio Bosne i Hercegovine (osim krajnjeg sjeverozapadnog dijela – uz hrvatsku granicu) i dio Srijema (od Zemuna do Srijemske Mitrovice), dok bi se na jug protezala do Splita (u njezin sastav ušli bi: Kotor, Dubrovnik, Metković, Makarska i cijeli otok Korčula). U već spomenutom dokumentu koji u svojoj knjizi citira dr Ferdo Čulinović, stoji kako s prostora „Hercegovine, Bosne, Srijema i Dalmacije“ treba iseliti 771.168 katolika, dok se u isto vrijeme (s područja koja će ostati u sastavu Hrvatske države) ima izmjestiti na drugu stranu granične linije 750.263 pravoslavca. Sve ovo Titovi komunisti su znali i koristili su propagandno i protiv Pavelića i protiv Nedića.

Osim ovakve propagande protiv NDH i ustaša partizanski agitprop (agitacija i propaganda) je širio i druge parole koje su imale za cilj umanjiti politički ugled ustaša, te Hrvate zavaditi sa svim drugim narodima koji su živjeli na terenu NDH. U odnosu prema Italiji počeli su širiti parolu kako je Pavelić prodao Italiji Istru i Dalmaciju, iako je istina da Pavelić nije mogao ništa prodati zato što ništa nije ni imao, već mu je sve darovano od Italije i Njemačke. Osim toga, Istra, Rijeka, Zadar i pojedini otoci su bili pod Italijom od I svjetskog rata, a sve je legalizirano Rapalskim ugovorima koji su sklopljeni 12. studenog 1920.

Kako partizani ne uspijevaju organizirati veliku pobunu protiv NDH Talijani to organiziraju pomoću četnika kojima se pridružuju i malobrojni komunisti koji su u tom trenutku bili u formalnom savezu s četnicima. Na području Like četnici i partizani u organizaciji i uz logističku podršku Talijana, 14 dana nakon prvog ustanka u Crnoj Gori, i mjesec dana nakon Vidovdanskog ustanka u Istočnoj Hercegovini počinju sa velikom pobunom. Pobuna je počela isti dan kada se talijanski garnizon, prema ranijem dogovoru s NDH o demilitarizaciji Druge zone, povukao iz Topuskog, Vrginmosta i Slunja 27. srpnja prema obali. Srbi iz okolnih sela počinju ustanak sa talijanskim oružjem i oružjem zaostalim od kraljevine Jugoslavije. Toga dana izbila je pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i svim okolnim krajevima, dok u Prvoj zoni, na anektiranom području nema nikakve pobune. Sve ovo partizanski propagandisti su odmah proglasili kao pobunu protiv fašističkih okupatora i njihovih domaćih suradnika, iako nikakvih napada na talijanske fašiste ili Nijemce nije bilo. U pokušaju zauzimanja terena koji su Talijani na brzinu napustili jedna ustaška postrojba ulazi u selo Poljane kod Topuskog pri čemu su Srbi iz zasjede ubili ustašu Šimu Breškoga. Kao osvetu za to ustaše uhićuju veći broj Srba u Topuskom i okolici, od kojih su neki ubijeni. Nekoliko dana kasnije, 1. 8. 1941. u Topuskom je i u noći bilo borbi, da bi dolaskom jutra ustaše uhitile sve muškarce u Topuskom, te ih oko 30 ubili 3. kolovoza u Glinskoj pravoslavnoj crkvi. Neki uhićeni Srbi su 7. kolovoza odvedeni u Glinu, a neki u Gospić.

Nakon toga Talijani zauzimaju dio prostor koji su četnici osvojili, a dio zauzimaju ustaše i domobrani, te se stanje u Dalmaciji i Lici smiruje. Tada Tito svoje postrojbe iz Crne Gore počinje slati u istočnu Bosnu i Hercegovinu kako bi potakao pobunu protiv NDH. Do kraja godine oko 20.000 partizana naoružanih talijanskim oružjem je prebačeno u srednju Bosnu, Prijedor, Petrovu goru i Liku. Izazivanjem međunacionalne mržnje uspijevaju mobilizirati veći broj Srba, ali među Hrvatima im to ide teže.

Talijani su preko zime izbjegavali sukobe sa partizanima tako da je Tito u Foči imao svoj štab odakle je nabavljao oružje, te ga slao na sjever i zapad. Tita su iz Foče protjerali na sjever tek dolaskom proljeća 1942. godine.

Dolaskom proljeća 1992. godine, za vrijeme borbi u srednjoj Bosni, u talijanskoj pozadini general Roata je izvodio operacije čišćenja Hrvata obilno koristeći četnike i partizane. Talijani 31. ožujka 1942. počinju borbe protiv manjeg Dinarskog partizanskog odreda na planini Svilaji kako bi ih potjerali sjevernije na teritorij NDH. Partizani im daju opravdanje za ovakve operacije blokirajući plovnost Neretve potapanjem glibodera, te napadima na manje talijanske motorizirane kolone prepune oružja i streljiva u Makarskom primorju i području Biokova, a na otoku Hvaru napadaju žandarmerijsku postaju Bogomolju. Kod Ervenika, 21. svibnja 1942., partizani razbijaju dvije talijanske pješačke satnije.

Do napada na Talijane je došlo zato što komunistička propaganda nije uspijevala mobilizirati veći broj Hrvata, pa je radi toga trebalo Talijanima dati opravdanje za napade na Hrvatska sela. Nakon takvih napada Tilijani bi masovnom represijom uz podršku četnika Hrvate potjerali u šume gdje bi ih dočekali partizani, te ih mobilizirali i naoružali talijanskim oružjem koje su redovito hvatajući talijanske kolone kamiona bez pratnje.

Talijani, umjesto da oružje i streljivo svojim izdvojenim postrojbama šalju uz jaču pratnju odgovaraju odmazdama protiv civila, pogotovo u području Bukovice i na otoku Ižu. Pravi cilj talijanskog prebacivanja oružja i streljiva u slabo branjenim kolonama bilo je upravo omogućiti naoružavanje partizana, kako bi imali opravdanje za protjerivanje Hrvata sa ovog teritorija, te kako bi se oni sa njihovim oružjem sjevernije borili protiv ustaša i domobrana. Umjesto pojačane zaštite svojih kolona Talijani pojačavaju djelatnost specijalnih sudova, a broj civila interniranih u koncentracijskim logorima naglo raste. Time se samo pojačava otpor stanovništva prema Talijanima i spremnost za odlazak u partizane, gdje ih je čekalo oružje "zarobljeno" od tih istih Talijana.

Do ovog vremena Pavelić je već mogao shvatiti talijansku taktiku naoružavanja četnika i partizana, te formirati i svoje tajne postrojbe koji u četničkim uniformama, ili u civilu s partizanskim kapama napadali Talijane. Ovakvi napadi na manje talijanske kolone s oružjem ili skladišta oružja sa slabim posadama mogli su biti vrlo korisni, osobito ako bi nakon takvih napada pod lažnom zastavom neka ustaška ili domobranska postrojba „slučajno” naišla i spasila Talijane. Međutim, Pavelić se na tako nešto nije usudio.

Bijegom komunističkih ilegalaca u šume jača lokalni partizanski odred, te dolazi do formiranja biokovskog bataljuna Josip Jurčević koji jednodnevno osvajaju Vrgorac 15. lipnja 1942., pri čemu su strijeljali 33 osobe, uglavnom civile iz Vrgorca. U samu akciju bili su uključeni gotovo svi od oko 350 partizana iz tadašnjeg sastava ovog bataljuna. Nakon ovog partizanskog masovnog zločina interes Hrvata za odlazak u partizane znatno slabi, te ne znaju tko im je veća opasnost, Talijani ili partizani. Zahvaljujući ovom zločinu Talijani dobivaju dobar povod za čišćenje lokalnog stanovništva, te sredinom lipnja dijelovi divizija „Marche“ i „Messina“ izvode operaciju čišćenja Biokova od partizana, prilikom koje stradava stanovništvo devet sela. Pri tom 25. lipnja 1942. združene snage Talijana i malobrojnih lokalnih seoskih domobrana, te četnika napadaju 1. dalmatinski udarni bataljun na Svilaji, a 29. lipnja talijanske brdske jedinice uz podršku četnika, te lokalnih seoskih ustaša i domobrana koji su bili pod talijanskim zapovjedništvom napadaju dio Sjeverno-dalmatinskog odreda na Promini, no niti jedan od napada ne uspijeva zato što se partizani uvijek uspijevaju izvući prema sjeveru, baš onako kako Talijanima odgovara. Lokalne ustaše i domobrani pod talijanskim zapovjedništvom počinju shvaćati kako je glavni cilj ovih operacija progon hrvatskog stanovništva, a ne uništenje partizana, te oni u slijedećim zajedničkim operacijama s Talijanima i četnicima ne sudjeluju pravdajući se raznim razlozima. Zbog toga ih Talijani optužuju kako su simpatizeri partizana.

Između 10. i 13. srpnja Talijani kreću u napad na Dinaru sa službenim ciljem uništenja tamošnjih partizanskih jedinica i Štaba IV. OZ – operaciju „Vještić Gora“. Unatoč angažiranju pet i pol bataljuna pješaštva, topništva i tenkova iz divizija „Sassari“ i „Bergamo“, uz nekoliko manjih postrojba četnika i žandara, napad ne uspijeva uništiti partizane koji bježe prema sjeveru stoga što nisu ni bili potpuno okruženi. Na Biokovu se partizanski bataljun „Jozo Jurčević“ nakon nekoliko dana povlači izvan okruženja.

Šesnaestog srpnja Talijani (7 bataljuna i divizion topništva) i četnici iz „Dinarske divizije“, uz podršku zrakoplovstva, napadaju u zahvatu izvorišta rijeke Zrmanje dijelove Sjeverno-dalmatinskog i 3. ličkog odreda potiskujući ih na sjeverozapad prema Srbu. Cilj svio ovih operacija je bio protjerati partizane na sjever, te zauzeti njihov teritorij, na štetu NDH.

Zbog nemogućnosti kontrole vlastitog terena Nijemci već ljeta 1942. godine zaključuju kako hrvatska vlast nije sposobna da osigura mir i red u vlastitoj državi. Njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj, Glaise von Horstenau, preporučio je odbacivanje ustaša i formiranje umjerenije vlade, ali to Hitler ne prihvaća. Iako Hitler ne shvaća odnose Talijana prema saveznicima ustašama, pojedini Nijemci to shvaćaju, te tako njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom izvješću piše ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: «Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava što je moguće prije stvoriti stanje koje će NDH trajno onemogućiti život».