Operacija Zapadna Bosna zvana i Bitka za Kozaru

Nakon što su Nijemci u siječnju 1992. zauzeli Rogaticu 16. siječnja, Romaniju 17. siječnja, te Olovo 21. siječnja, Tito se se sa svojim Vrhovnim štabom povlači iz ovog područja u sigurnu talijansku zonu na područje Foče. Nakon toga u operaciji Ozren Nijemci zauzimaju područje između Zenice, Tuzle i Doboja. Unatoč velikih gubitaka partizani se pojavljuju s velikim količinama oružja i streljiva i na području Prijedora, odakle ih Nijemci tjeraju od 18. do 27. 2. 1942. godine. Odmah potom počinje hrvatska operacija Petrova Gora koja traje od 18. 3. do 18. 4. 1942. u kojoj je cilj uništiti partizane na Petrovoj Gori u Kordunu između Vojnića i Topuskog.

Nakon toga u operaciji Trio Jure Francetić sa svojom Crnom legijom 10. travnja 1942. izbija na Drinu, nakon čega se i Talijani uključuju u operaciju, kako Crna legija ne bi zauzela istočnu Hercegovinu. Za to vrijeme na Ozrenu izbija sukob između četnika i komunista, te su partizani i odavde protjerani. Njemačke i domobranske snage krenule su 22. do 27. travnja uzimaju Han Pijesak i Vlasenici, te deblokiraju Rogaticu. Nakon toga, do 27. 4. ulaze u Praču i Goražde, čime je prostor Drine očišćen od partizana. To Talijanima ne odgovara te talijanska 5. divizija "Pusteria" 23. travnja zauzima Čajniče i dolazi u okolicu Goražda. Pri tome 22. talijanska divizija partizane propušta prema jugu, u talijansku zonu, južno od linije Kalinovnik Foča. Time je područje Foče ponovno vraćeno partizanima. To Talijanima ne odgovara te uz pomoć četnika tjeraju zaostale partizane iz Crne Gore, prema Foči. Tu ih Tito dočekuje s dovoljno oružja za naoružavanje desetak tisuća novih boraca, za što mu je tajno dostavljeno najmanje stotinjak kamiona oružja, streljiva i goriva. Krajem lipnja Tito dobro opremljen novim količinama oružja i streljiva ponovno kreće na sjeverozapad po talijanskim željama u protunapad preko pruge Sarajevo-Mostar, u pravcu Zapadne Bosnu. Kako bi se ponovno mogao vratiti na sjever Talijani se povlače iz istočne Bosne prema Metkoviću, a i iz drugih mjesta u koja ulaze partizani.

U proljeće 1942. nakon operacije Trio u kojoj su partizani protjerani iz Istočne Bosne većina ustaške Crne legije je bila zauzeta u prostoru Vlasenice i Srebrenice, na granici prema Srbiji, a njena rezervna 4. bojna je poslana iz Sarajeva na sjeverozapad, kako bi sudjelovali u slijedećoj operaciji na Kozari. U ovom trenutku to je bila najbolja i najiskusnija hrvatska postrojba, te ju je tada vojničkom logikom trebalo ojačati novim vojnicima i pretvoriti u diviziju. Međutim, u toj postrojbi Talijani vide opasnost za svoje interese te traže njezino rasformiranje. Radi toga ju Pavelić ukida da bi ju uskoro obnovio pod imenom V stajaći djelatni zdrug. Kako bi zadovoljio Talijane, a i ojačao svoju vojnu sposobnost vojsku mogao je Francetiću dati tajni zadatak da osnuje posebnu vojnu obavještajnu službu koja bi u svakom ustaškom i domobranskom vojnom zapovjedništvu od bojne na više imala svoju ispostavu sa obavještajnim časnikom koji bi bio član zapovjedništva, te koji bi pod svojim zapovjedništvom imao grupu izviđača diverzanata. Ovi izviđači dragovoljci bi trebali imati zadatak stalno vršiti mala nasilna izviđanja kako bi partizane držalu u neprestanoj napetosti, te ih tako prisiliti da se stalno štite boravkom u većim grupama koje je lakše otkriti i uništiti. To bi mogli vršiti u četničkim, partizanskim, ili talijanskim uniformama, pa bi mogli ići i u talijansku pozadinu, pod uvjetom da sa sobom ne nose nikakve dokumente. Istovremeno, visoko pouzdani i borbeni obavještajci bi boravkom u svim domobranskim i ustaškim zapovjedništvima mogli pratiti sposobnost, borbenost i pouzdanost pojedinih zapovjednika, te pojavu defetizma javljati u Zagreb kako bi se nepouzdani premjestili na neku nevažnu funkciju, ili demobilizirali. Ovi obavještajci nosili bi uniforme one postrojbe u kojoj borave, te bi se tako smanjila podvojenost vojske na ustaše i domobrane. Kako bi ta služba doista tajno djelovala ni Talijani ne bi smjeli znati tko su njezini pripadnici, ni zapovjednici. Međutim, Pavelić nije ništa znao ni o oružju, ni o ustroju vojnih postrojbi, a ni o vojnim taktikama i strategijama, a onima koji su o tom nešto znali nije vjerovao. Nasuprotnoj strani, protiv sebe je imao Tita koji je u I svjetskom ratu i u Španjolskom građanskom ratu znao sve o terorističkom načinu ratovanja. Isto to znanje imali su i talijanski obavještajci koji su znali kako braniti dugoročne talijanske interese, čak i kada radi toga moraju namjerno žrtvovati pojedine talijanske obične vojnike.

Kako bi protjerali partizane koji su se pojavili na prostoru Kozare Nijemci, ustaše i domobrani su okupljeni početkom lipnja, kako bi očistile planine zapadne Bosne od partizana i četnika. Kozara je zbog svog položaja u odnosu na savski, unski i vrbaski prometni pravac, kao i zbog rudnika Ljubija, bila područje velikog značaja, te je zbog toga poduzet napad od 10. lipnja do 15. srpnja.

U širem području partizani su od ranije, od Talijana koji su se povukli zauzeli Bosanski Petrovac, Drvar, Glamoč i Prijedor, (većinski srpsko područje zapadno od Livna) te su 20. svibnja osnovali I. krajišku brigadu kojoj je slijedećeg dana podijeljeno "zarobljeno" oružje koje su Talijani prilikom povlačenja bez borbe ostavili u napuštenim mjestima, uključujući talijanske tenkove i stare avione. Sve ovo su zauzeli od Talijana koji napadnuta mjesta nisu ni branili, ali su iza sebe ostavili puno oružja. Partizanska slobodna teritorija se prostirala od rijeke Save na jug do planina Kozare i Grmeča. Partizani tada planiraju proširivanje teritorije pod svojom kontrolom na jug prema Mrkonjić gradu, na teritorij koje su tada bile pod kontrolom četnika.

Na ovom području Talijani su samovoljno proglasili aneksiju, 27. srpnja 1941. do Srba i Donjeg Lapca, a u istočnoj Hercegovini su nakon prepuštanja Trebinja četnicima 1. 8. 1941. iz Trebinja proširili svoju okupacijsku zone do linije Višegrad - Jastrebarsko, na štetu skoro jedne trećine teritorije NDH. Kada je krajem 1941. došlo do raspada suradnje između četnika i partizana Talijani četnike pretvaraju u svoje javne suradnike, dok partizanima pomažu tajno, bez znanja običnih partizana. Dok su u Dalmaciji Talijani uz pomoć četnika provodili etničko čišćenje od Hrvata sjevernije su protjerali sve zaostale domobrane i ustaše iz talijanske okupacijske zone.

Razbijanjem koalicije između četnika i partizana koncem 1991., te lokalnom suradnjom četnika i ustaša kvare se talijanski planovi za protjerivanje ustaša i domobrana preko Save. Radi toga Talijani povećavaju logistiku potporu partizanima, na račun četnika kojima smanjuju dopremu streljiva.

Nijemci ne znaju odakle partizanima sve više oružja, ali shvaćaju kako je radi partizanskog proširenja ugrožen i grad Banja Luka, kao i rudnik željeza Ljubija, te pripremaju napad na ovo područje. Za napad pripremaju 11.000 vojnika Vermahta, 20.000 ustaša i domobrana, te oko 2.000 četnika Draže Mihajlovića (grupe Drenovića i Marčetića), a Mađari su u predstojećim operacijama sudjelovali sa 5 topovnjača riječne flote. Nijemci su uspjeli skupiti sve slobodne snage NDH na ovom području, ali su zbog toga na drugim terenima oslabile snage NDH.

U okruženju na Kozari našlo se oko 90.000 civila velikom većinom Srba, te oko 6.000 partizana.

Iako se borba odvijala u periodu minimalnog njemačkog vojnog prisustva na teritoriju NDH i u vrijeme kad ustaško domobranske snage nisu imale pristup većim količinama oružja, smirivanje postignuto u Srbiji i drugim dijelovima Bosne omogućila je njemačkom zapovjedništvu formiranje jače borbene grupe. Grupu su sačinjavali dijelovi 3 (od ukupno 4) njemačke divizije, kao i glavnina upravo formiranog Prvog zbora (korpusa) NDH. Ove snage su 10. lipnja počele koncentričan napad na partizane iz svih okolnih garnizona. Nakon izvršenog opkoljavanja, one su formirale široke streljačke pojaseve oko Kozare i krenule u potiskivanje partizana. Obrana je nakon desetak dana ostala bez hrane i streljiva, a kako u kontaktu nije bilo Talijana za nadoknadu logističkih gubitaka, ubrzo su uništeni.

Partizani izvan obruča, pokušavali su probiti obruč izvana, u čemu su djelomično i uspjeli. Druge vanjske partizanske jedinice pojačano su napadale okolne garnizone zbog privlačenja Nijemaca na sebe, ali nisu uspjeli spasiti opkoljene postrojbe. Kako u operaciji nisu sudjelovali Talijani partizani nisu uspjeli pronaći rupu kroz koju bi se izvukli. Zbog toga su se odlučili na proboj 3. srpnja 1942. u jugozapadnom djelu Kozare u blizini sela Medveđe. Kroz sve linije obruča probilo se nekoliko stotina partizana i dio civila odakle su pobjegli prema planini Grmeč. Intervencijom oklopnih jedinica Nijemci su u zoru zatvorili rupu, ponovo uspostavili obruč, te već slijedećeg dana krenuli u pročešljavanje Kozare. Ostatak odreda i civili koji su ostali u obruču pokušavali su se spasiti skrivajući se u planini. Već prvog dana likvidirana je partizanska bolnica i pobijeno oko 300 ranjenika. Slijedeća dva tjedna snage Nijemaca i NDH sustavno su pročešljavale Kozaru i Pokozarje. Prema njemačkoj evidenciji u Berlinu zarobljeno je 7.938 partizana i 14. 753 civila. Svi su odvezeni vlakom u logor Sajmište kod Beograda, ili u njemačku na rad.

Kako oko Kozare nije bilo Talijana koji bi ih propustili kroz svoje redove partizani se nisu uspjeli izvući iz obruča pa su Nijemci oko 60.000 muškaraca i žena za rad u Njemačkoj. Oko 20.000 starih i bolesnih ljudi Nijemci su predali vlastima NDH koji su ih poslali u Slavonska sela kao pomoćnu radnu snagu. Iza njih je ostalo oko 10.000 male djece ostavljene na brigu ustaškoj vlasti koja je brigu o njima prepustila katoličkoj crkvi i civilnim aktivistima. Djeca su zbrinjavana u prihvatnim centrima odakle su slana udomiteljima. Centri su se nalazili u Sisku, Jastrebarskom i Zagrebu, a povremeno i drugdje. Centri su osnovani po zapovijedi Pavelića i Eugena Katernika već početkom 1942., puno prije operacije Kozara i u njima su zbrinjavana sva djeca koja su ostala bez roditelja i staratelja. Zbrinjavanje izbjeglica i djece do 14 godina vršilo je Ministarstvo udružbe uz suradnju sa Crvenim križem, Caritasom, časnim sestrama, Ženskom lozom ustaškog pokreta, te pojedinim dragovoljcima poput srpkinje iz Beča Dijane Budisavljević koja je bila vrlo uspješna oko vođenja kartoteke, te prikupljanja novca i odjeće. Najveću ulogu u pronalaženju udomiteljskih obitelji imao je Caritas. Osim ove djece širom NDH je bilo puno siročadi i napuštene djece, a taj broj je početkom 1992. bio oko 25.000., da bi se kasnije povećavao.

Prije operacije Nijemci su uspjeli skupiti sve slobodne snage NDH na ovom području, ali su zbog toga na drugim terenima oslabile snage NDH, pa su partizani počeli sa osvajanjem okolnih gradova. To su mogli zahvaljujući Talijanima koji su godinu dana ranije samovoljno proglasili svoju zonu tako su se sada, nakon njemačkog osvajanja Kozare iznenada i povukli pred partizanima s velikih djelova svoje II i III okupacijske Zone bez ikakve borbe. Kako bi to taktičko privremeno povlačenje iskoristili za uspavljivanje Pavelića i Nijemaca general Roata 12. 7. 1942. sklapa sa ustaškom vladom novi sporazum, te se tijekom ljeta povlači sa skoro polovice zauzetog teritorija iz Zona II i III. Povlačenje su obavili naglo kako ih ustaše ne bi mogle pratiti i preuzimati objekte. Povlačenje su obavili bez ikakvog sukoba sa četnicima i partizanima, te su za sobom ostavili velike količine oružja i streljiva. Nakon toga Pavelić potpuno gubi nadzor nad vojnim operacijama na teritoriju NDH, te su sve iduće operacije organizirali Nijemci ili Talijani.

Nakon što je General Roata naglo povukao svoje trupe iz II i III zone partizani koji su se povlačili iz Dalmacije su tu osnovali svoju novu slobodnu zonu. Talijani iz Dalmacije i Hercegovine nisu protjerivali jedino lokalne hrvatske paravojne seoske straže takozvane divlje ustaše, ali samo one grupe koje su bili pod njihovim nadzorom.

Prema kasnijem pisanju njemačkoga generala Leera, Talijani su se iz Zone II i III povukli bez razloga i tako omogućili partizanima formiranje svoje republike. Ostavili su im čak i tenkove, te stare avione sa velikim količinama streljiva, umjesto da ga barem dignu u zrak. Time su partizani svoj teritorij proširili čak do rijeke Save.

U to vrijeme, glavnina partizana sa Titom iz istočne Bosne kreće se prema zapadnoj Bosni gdje im je bila najveća teritorija pod njihovom kontrolom. Kako Talijani nisu znali za pripreme operacije „Zapadna Bosna”, to nisu mogli dojaviti Titu, te on nije znao za ovu opasnost, pa se sa terena Zelengore uputio prema Zapadnoj Bosni, u periodu od kraja lipnja do polovine srpnja 1942. godine. Partizani izvan obruča na Kozari su napali Bosanski Novi i zauzeli Bosansku Krupu, te izvršili veći broj drugih napada u cilju smanjivanja pritiska na Kozaru. Neposredno nakon pada Kozare partizani su zauzeli Ključ, te je sa dolaskom snaga u Titovoj pratnji ponovno stvorena prostrana partizanska teritorija. Nijemci ovo nisu mogli spriječiti zato što su u tom periodu raspolagali vrlo skromnim snagama u Jugoslaviji. Stoga su bili prinuđeni za ovu operaciju okupiti sve što su mogli skupiti, zbog čega tim snagama nije bilo lako efikasno zapovijedati i vršiti brze manevre u cilju zaštite okolnog terena. Nakon serije diverzija na pruzi, pri čemu su morali upotrijebiti veće količine eksploziva iz "nepoznatih" izvora, partizani su noću između 7. i 8. lipnja razbili ojačanu bojnu domobrana i ustaša u Konjicu, te su uništili željezničku stanicu. Borbe se vode oko Bugojna, Prozora, Livna i Kupresa, pri čemu je proširen partizanski teritorij, a 24. srpnja zauzeli su i Mrkonjić Grad. U pokretu prema sjeverozapadu više partizanskih brigada uspjelo je 3. 7. 1942. razbiti manju ustašku posadu na planini Treskavici, te izvršiti napad na prugu Sarajevo - Konjic između Hađića i Konjica. Prilikom napada na Raštelicu u stanicu je ušao njemački oklopni vlak, ali su tijekom noći partizanske brigade uspjele svladati manje njemačke posade po stanicama, uništiti važnija postrojenja, te razrušiti prugu na više mjesta, kao i više mostova.

Pohod u Bosansku Krajinu Tito je zamislio kao proširenje svog teritorija u zapadnoj Bosni i stvaranje povoljnih uvjeta za dalji prodor prema sjeveru i zapadu. Prema kronološkoj analizi njegovih pokreta logično je zaključiti kako je prvoj fazi planirao iznenadnim napadom razbiti i uništiti ustaško domobranske posade, te porušiti željezničku prugu Sarajevo - Mostar, a zatim, u drugoj fazi, nastaviti prodor na sjeverozapad, ovladati teritorijem na desnoj obali Neretve, u gornjem toku Vrbasa i područja Kupresa i Livna. Nakon toga to područje bi bilo prepušteno Talijanima koji ih tajno naoružavaju, a partizani bi se prebacili duboko u Slavoniju.

U daljnjem nastupu, u zoru 6. 8. 1942. godine, partizani su izvršili napad na naftne izvore Gojla, gdje se proizvodila nafta za rafineriju u Sisku. Napad je počeo u pola pet ujutro. Partizani su jednim bataljunom organizirali zasjedu prema Garešnici, sa drugim srušili prugu Beograd- Zagreb kod Krivaje, a treći bataljun je fingirao napad na Gornju Jelensku i Garešnicu. Četvrti bataljun je postavio zasjedi prema Banovoj Jarugi, a peti prema Kutini. Time su partizani prodrli u brdsko područje zapadne Slavonije gdje je bilo dosta srpskog stanovništva. Naftne izvore branilo je oko 120 borbeno neiskusnih domobrana i oko 30- 40 njemačkih vojnika, a napalo ih je oko 500 partizana iznenadnim napadom. Branitelji su većinom pobijeni, a požar je uništio postrojenja. Zapaljeni su sve sisaljke nafte i 2 tornja plina. O ovome je Tito izvjestio čak i Staljina kojemu je 23. rujna javio: „»Kordunaški partizanski bataljuni napali su početkom rujna izvore nafte u Kutini — Hrvatska. Njemačka i ustaška obrana je uništena a naftno polje zapaljeno i ono i sada gori. Ovo naftno polje davalo je dnevno 80.000 litara nafte, a eksploatirali su ga Nijemci.« Zbog ovog napada proizvodnja nafte iz Gojla iznosila 9.605 tona u 1942. godini, a u 1943., nakon obnove proizvedeno je 21.582 tona. Radi nove njemačke ofenzive na Banovinu, partizanske snage se sa ovog područja povlače djelomično na Kordun, a tri bataljuna se povlače preko Save prema Moslavini i Slavoniji kako bi raspirili borbe u tim krajevima.