Partizansko ustaške Borbe za Livno

Nakon što su se Talijana 12. 7. 1942. naglo i bez borbi povukli iz svoje Zona II i III, pri čemu su partizanima ostavili ogromne količine oružja i streljiva, pa čak i tenkove, te stare avione, partizani kreću u širenje svog teritorija. Najvažnija točka im je Livno gdje se sijeku komunikacije koje povezuju jadransku obalu sa unutrašnjošću i srednje Bosne sa Krajinom.

Pokušavaju ući u Bugojno, ali procjenjuju kako nemaju snage za to te se okreću prema Kupresu. Partizanska druga proleterska brigada rasporedila je svoje bataljune na cestu između Kupresa i Bugojna, te između Kupresa i Blagaja, čime su ga opkolile. Istovremeno su iz Prozoru nadirali prema Livnu. Crnogorske brigade su vodili velike borbe za Bugojno i Donji Vakuf, dok su Sandžačke brigade zauzele Prozor, Šuicu i Duvno.

Početkom kolovoza partizani kreću na slabo branjeni Tomislavgrad (Duvno), poslije čega dvije Crnogorske brigade kreću prema gornjem toku Vrbasa, dok su dvije Sanđačke brigade krenule prema Prozoru i Livnu. Crnogorci su vodili velike borbe za Bugojno i Donji Vakuf, dok su Sandžaklije zauzeli Prozor, Šuicu i Duvno. Prva i Treća partizanska brigada, uz pomoć Dalmatinaca su od 4. do 8. 8. 1942. zauzeli Livno, nakon čega je to postalo jedno od sjedišta njihovog teritorija. Na sam grad napadalo je 7 bataljuna ove dvije brigade. Partizani su se uspjeli probiti kroz liniju odbrane i ovladati ključnim objektima u centru grada. To je omogućilo ostalim bataljunima da tijekom jutra i dana ovlada utvrđenim objektima odbrane oko grada. Posljednje snage ustaško - domobranskog garnizona utvrdile su se u bloku zgrada u centru, gdje su se branili očekujući pomoć sljedeća 2 dana, nakon čega su se zbog nedostatka streljiva predali. Sljedeći dan u Franjevačkom samostanu Gorica streljano je 120 zarobljenih pripadnika 2. satnije 20. bojne Ustaške vojnice i nekoliko desetaka državnih i dužnosnika kotara i grada. Oko 300 domobrana i oružnika je pušteno, a zarobljeno je i 12 Nijemaca, službenika njemačke organizacije Todt koja se bavila eksploatacijom ruda. Ovi Nijemci u rujna su razmijenjeni za 49 zarobljenih partizana i uhićenih, što je bila prva razmjena zarobljenika između snaga partizana i njemačkih vlasti. Nakon zauzimanja mjesta partizani su se javno hvalili kako su zarobili veliku količinu streljiva i 6 tona eksploziva, iako su se branitelji predali nakon što su ostali bez streljiva. Tako su skrivali nabavke streljiva od Talijana. Nakon pada Livna, Šujice i Tomislavgrada napadi su krenuli na Posušje, Lovreć i Aržano.

Nijemci, Talijani i ustaše 23. listopada 1942. zajedničkim koncentričnim napadom iz pet pravaca ponovo preuzimaju Livnu, a partizani se povlače prema Glamoču. U Livno prva ulazi Crna legija, što ne odgovara Talijanima pa se povlače. Kako ustaše i domobrani nemaju dovoljno oružja za naoružavanje većeg broja vojnika, niti taj broj voljom Hitlera ne smiju povećat na više od 50.000 vojnika u Livnu ostavljaju manju posadu.

Druga proleterska divizija ponovo je zauzela Livno tijekom borbi zimi od 4. do 16. 12. 1942. i držala ga je do proljeća. U ovim borbama, kada je vlast u Livnu 3 puta mijenjana sudeći prema intenzitetu borbi svaka partizanska brigada morala je utrošiti najmanje jedan kamion streljiva u svakoj bitci, a koje je zarobila u nekim nepoznatim bitkama. Jedina veća zapljena oružja zabilježena je početkom proljeća prilikom povlačenja Talijana iz Drvara, Glamoča i Like, te u srpnju nakon što su se Talijani povukli iz čitave II i III zone, što je u borbama preko ljeta oko Kozare, te u borbama za Bugojno, Kupres, Livno, Tomislav grad i Prozor trebalo biti utrošeno, promatrajući snagu i dužinu borbi. Iz toga je logično zaključiti kako su se Talijanski vojni konvoji puni oružja i streljiva opet negdje vozali bez oružane pratnje.