Partizansko ustaške Borbe za Livno

Nakon što su se Talijana 12. 7. 1942. naglo i bez borbi povukli iz svoje Zona II i III, pri čemu su partizanima ostavili ogromne količine oružja i streljiva, pa čak i tenkove, te stare avione, partizani kreću u širenje svog teritorija. Najvažnija točka im je Livno gdje se sijeku komunikacije koje povezuju jadransku obalu sa unutrašnjošću i srednje Bosne sa Krajinom.

Pokušavaju ući u Bugojno, ali procjenjuju kako nemaju snage za to te se okreću prema Kupresu. Partizanska druga proleterska brigada rasporedila je svoje bataljune na cestu između Kupresa i Bugojna, te između Kupresa i Blagaja, čime su ga opkolile. Istovremeno su iz Prozoru nadirali prema Livnu. Crnogorske brigade su vodili velike borbe za Bugojno i Donji Vakuf, dok su Sandžačke brigade zauzele Prozor, Šuicu i Duvno.

Početkom kolovoza partizani kreću na slabo branjeni Tomislavgrad (Duvno), poslije čega dvije Crnogorske brigade kreću prema gornjem toku Vrbasa, dok su dvije Sanđačke brigade krenule prema Prozoru i Livnu. Crnogorci su vodili velike borbe za Bugojno i Donji Vakuf, dok su Sandžaklije zauzeli Prozor, Šuicu i Duvno. Prva i Treća partizanska brigada, uz pomoć Dalmatinaca su od 4. do 8. 8. 1942. zauzeli Livno, nakon čega je to postalo jedno od sjedišta njihovog teritorija. Na sam grad napadalo je 7 bataljuna ove dvije brigade. Partizani su se uspjeli probiti kroz liniju odbrane i ovladati ključnim objektima u centru grada. To je omogućilo ostalim bataljunima da tijekom jutra i dana ovlada utvrđenim objektima odbrane oko grada. Posljednje snage ustaško - domobranskog garnizona utvrdile su se u bloku zgrada u centru, gdje su se branili očekujući pomoć sljedeća 2 dana, nakon čega su se zbog nedostatka streljiva predali. Sljedeći dan u Franjevačkom samostanu Gorica streljano je 120 zarobljenih pripadnika 2. satnije 20. bojne Ustaške vojnice i nekoliko desetaka državnih i dužnosnika kotara i grada. Oko 300 domobrana i oružnika je pušteno, a zarobljeno je i 12 Nijemaca, službenika njemačke organizacije Todt koja se bavila eksploatacijom ruda. Ovi Nijemci u rujna su razmijenjeni za 49 zarobljenih partizana i uhićenih, što je bila prva razmjena zarobljenika između snaga partizana i njemačkih vlasti. Nakon zauzimanja mjesta partizani su se javno hvalili kako su zarobili veliku količinu streljiva i 6 tona eksploziva, iako su se branitelji predali nakon što su ostali bez streljiva. Tako su skrivali nabavke streljiva od Talijana. Nakon pada Livna, Šujice i Tomislavgrada napadi su krenuli na Posušje, Lovreć i Aržano.

U kakvom stanju su bile hrvatske oružane snage vidi se po tome što je zapovjednik Domobranstva za pad Livna doznao slučajno tek nakon nekoliko mjeseci, i to od nekog Njemačkog časnika kojeg je sreo na hodniku ministarstva. Postrojbe veze i obavještajne postrojbe koje bi prenosile informacije od vrha prema dnu i od dna prema vrhu nisu postojale, te su informacije prema Zagrebu tekle samo telefonski preko župana ili ustaških postrojbi. Hrvatska vojska je prijenosne radio uređaje imala vrlo rijetki, dok su ih partizani imali od vrhovnog štaba, do regionalnih štabova i pojedinih brigada.

Nijemci, Talijani i ustaše 23. listopada 1942. zajedničkim koncentričnim napadom iz pet pravaca ponovo preuzimaju Livno, a partizani se povlače prema Glamoču. U Livno prva ulazi Crna legija, što ne odgovara Talijanima pa se povlače. Kako ustaše i domobrani nemaju dovoljno oružja za naoružavanje većeg broja vojnika, niti taj broj voljom Hitlera ne smiju povećat na više od 50.000 vojnika u Livnu ostavljaju manju posadu.

Druga proleterska divizija ponovo je zauzela Livno tijekom borbi zimi od 4. do 16. 12. 1942. i držala ga je do proljeća. U ovim borbama, kada je vlast u Livnu 3 puta mijenjana sudeći prema intenzitetu borbi svaka partizanska brigada morala je utrošiti najmanje jedan kamion streljiva u svakoj bitci, a koje je zarobila u nekim nepoznatim bitkama. Jedina veća zapljena oružja zabilježena je početkom proljeća prilikom povlačenja Talijana iz Drvara, Glamoča i Like, te u srpnju nakon što su se Talijani povukli iz čitave II i III zone, što je u borbama preko ljeta oko Kozare, te u borbama za Bugojno, Kupres, Livno, Tomislav grad i Prozor trebalo biti utrošeno, promatrajući snagu i dužinu borbi. Iz toga je logično zaključiti kako su se Talijanski vojni konvoji puni oružja i streljiva opet negdje vozali bez oružane pratnje.