Zašto se amerikanci povlače iz Afganistana?

Nedavno je Bijela kuća donijela i službenu odluku o povlačenju svih američkih i NATO snaga iz Afganistana do 11. rujna ove godine.

Pitanje je zašto?

Jesu li izgradili demokraciju, kao što su javno propovijedali kao svoj cilj, ili su im možda troškovi u novcu i životima postali preveliki?

A možda je i nešto treće u pitanju.

Za odgovor na ova pitanja potrebno je odgovoriti na pitanje zašto su uopće i išli ratovati u Afganistan?

U priču o širenju demokracije ne vjeruje više nitko.

Iza svih Američkih ratnih pohoda stoje interesi.

Prije američkog odlaska u Afganistan Iran je imao planove izgradnje plinovoda i naftovoda prema Kini i Indiji preko Afganistana, te plinovoda prema Europi preko Iraka i Sirije. Za sprječavanje takvih planova bilo je potrebno Iran blokirati i prema Kini i prema Europi stvaranjem anarhije u kojoj se nikakve velike investicije ne mogu graditi. A za stvaranje ratne anarhije prvo je trebali dobiti privolu američkog naroda za slanje vojnika u to područje. Za privolu organiziran je posrednički napad na američke tornjeve "blizance" Svjetskog trgovačkog centra. Islamski teroristi koje su Amerikanci i Britanci koristili za borbu protiv Rusa i Afganistanu ponovno su postali poželjni tajni partneri. Saudijci su ih počeli obilno financirati, a američke obavještajne službe su vrlo vrijedno skrivale sve informacije koje su govorile o pripremi velikog terorističkoga napada na američkom tlu. Nakon rušenja tornjeva krenuo je opravdan napad na Afganistan, te napad na Irak koji nije imao nikakve veze sa islamistima.

Rušenjem afganistanske talibanske vlade stvorena je anarhija u toj državi u kojoj nova "demokratska " vlada nije imala snage ništa ozbiljno graditi niti pregovarati o Afganistanskim interesima. Tako da su svi iranski planovi za plinovod i naftovod prema Kini pali u vodu.

Za blokadu plinovoda prema Europi srušen je Sadam Husein koji je također želio izgraditi svoj plinovod prema Europi preko Sirije.

Smirivanjem stanja u Iraku vlast u toj državi su preuzeli Irački Šiti preko kojih je Iran dobio novu priliku za izgradnju svog plinovoda prema Europi. Amerikanci takve odluke službenih vlasti sa kojima su u formalnom savezu u Iraku nisu mogli spriječiti, te su morali prijeći na posredničko ratovanje preko svojih javnih protivnika, a stvarnih strateških suradnika. U to su odlučili uključiti i svoje stvarne saveznike iz Saudijske Arabije koji bi također željeli svoj plin preko Sirije izvoziti u Europu.

A za to je trebali srušiti Asada u Siriji i postaviti svoga saveznika na vlast.

Zbog toga odlučuju proširiti rat na šire područje, pa 26. listopada 2008. američke vojne postrojbe nakratko ulaze u Siriju, u čemu su sudjelovala četiri američka helikoptera, kako bi i tu zemlju destabilizirali. Pri tom je poginulo najmanje 8 osoba u blizini granice s Irakom. Američki vojnici nakon iskrcavanja iz helikoptera zauzeli su civilnu zgradu u izgradnji, 8 kilometata od granice i pucali na radnike u njoj. Pošto ovime nisu uspjeli izazvati širenje sukoba Britanci se povlače iz Iraka 2009. a nakon toga i Amerikanci naglo povlače svoju vojsku iz Iraka u kolovozu 2010. kako bi se rat ponovno rasplamsao. Kako bi i dalje mogli kontrolirati stanje ipak ostavljaju tamo oko 50.000 vojnika, formalno kako bi pomagalo u obuci tamošnjih snaga.

Kako svi takvi pokušaji destabilizacije Sirije propadaju američki i britanski strateški "think tankovi" zaključuju da treba organizirati veliku pobunu u čitavom arapskom svijetu u kojem bi pobunjenici u interesu zapadnih država srušili sve postojeće monarhije. U tom kaosu zapadne države bi lako mogle preuzeti sve što vrijedi. Tu operaciju se moralo prikazati kao borbu za demokraciju. Zbog toga je svim lokalnim marginalnim aktivistima otvoren prostor u zapadnim medijima i internetu, a stvarna vojna i novčana pomoć je preko Saudijske Arabije osigurana samo islamistima. Oni su jedini imali snage srušiti stare sekularne režime.

I tako je započelo "Arapsko proljeće" što je detaljnije opisano OVDJE.

U toj velikoj pobuni organiziranoj kao posrednički rat pojavio se novi veliki islamski vođa, Abu Bakar al Bagdadi. Psiholozi CIA-e su ga već ranije prepoznat kao kvalitetan materijal za ostvarenje američkih interesa. Bio je inteligentan, povučen i nije se prečesto družio sa drugim zatvorenicima. Uhitili su ga u Faluđi u veljači 2004. gdje je bio vođa male terorističke skupine. Amerikanci su ga u zatvoru koristili za smirivanje sukoba između različitih skupina i tako su ga promovirali u vođu svih tih skupina. Formalno, to su radili kako bi postigli mir, a stvarno su ga pretvarali u vođu. On je to odlično iskoristio koristeći metodu "zavadi pa vladaj". Omogućavali su mu čak i posjete u druge zatvoreničke kampove kako bi i tamo proširio svoj utjecaj. Kad je među islamistima postao dovoljno poznat i utjecajan pustili su ga iz zatvora u prosincu 2004. kako bi se mogao ubaciti u Iračku Alqaidu. Nakon njegovog puštanja postepeno su pustili i druge njegove sljedbenike kako bi mogao stvoriti organizaciju. Svi pušteni su dočekivani na aerodromu u Bagdadu gdje su ih dočekivali ranije pušteni koje su poznavali. Čim je al Bagdadi postao treći čovjek Iračke Alqaide poginuli su njene vođe Al Zarqawij i Ali Oman koje amerikanci prije godinama nisu mogli uhvatiti, a vođa je postao Al Bagdadi. Al Zarqawij i Ali Oman su poginuli tako što su Amerikanci doznali brojevi njihovih mobitela koji su pogođeni navođenim raketama.

Nakon preuzimanja vodstva Al Bagdadi od 2008. do 2011. miruje, a organizacija postaje aktivna tek kad su Amerikanci odlučili organizirati napad na Siriju. Većinu oružja i financija dobio je od Katara i Saudijske Arabije. Preko njega su namjeravali srušiti svoje formalne saveznike Šijite u Iraku, a i Asada u Siriji kako bi on spriječio izgradnju iranskog plinovoda, te omogućio izgradnju saudijskog plinovoda prema Europi.

Međutim, to ne odgovara Rusiji, te se oni odlučuju spasiti Asada. Razbijaju islamiste, ali ih ne uništavaju potpuno. Njihovo potpuno uništenje bi dovelo do mira pa bi Iran mogao graditi svoj plinovod, a Rusima ni to ne odgovara. Odgovara im samo trajna nestabilnost kako nitko ne bi mogao graditi plinovod koji je direktna konkurencija izvozu ruskog plina u Europu. Zato sukobi niskog intenziteta u Siriji traju i trajat će dugo. Dok god postoji potražnja za njim u Europi.

Za to vrijeme u Afganistanu lokalna proamerička vlada je uspijela smiriti stanje u gradovima, te planirati svoje dugoročne poteze u Afganistanskom interesu. Amerikanci se ne mogu javno suprotstaviti svome formalnom savezniku, te im treba nova nestabilnost. Radi toga su se odlučili naglo povući i tako omogućiti novi rat. Čak i neupućeni američki generali to vrlo dobro znaju te je tako zapovjednik Središnjeg zapovjedništva oružanih snaga SAD-a Frank Mackenzie izrazio mišljenje kako će se nakon povlačenja američkih snaga borbena sposobnost afganistanske vojske, poglavito zrakoplovstva, smanjivati. Nije siguran kako će službena vojska te zemlje moći zadržati svoje položaje bez pomoći Sjedinjenih Država.

Naravno, u CIA-i i u strateškim lobističkim krugovima upravo to žele. Zbog toga je Biden i donio odluku o povlačenju SAD-a iz najdugovječnijeg rata kojeg je Amerika ikada vodila.

Amerikanci će, naravno, sve učiniti kako ni talibani ni sadašnja vlast ne bi pobijedili kako bi rat postao trajno stanje, baš kao što to Rusi uspješno rade u Siriji.