Bitka kod Lijevča polja

Draža Mihailović se dugo pokušao održati u Bosni, uz pomoć Nijemaca koji su širili dezinformacije kako će oni organizirati gerilski rat na Balkanu, čak i ako Berlin padne. To su činili kako bi trenutnim lokalnim saveznicima digli moral i spriječili njihovo masovno dezerterstvo, ili bijeg na zapad bez borbe. Kako bi ta priča dobila privid istine osnovali su posebnu formaciju za organiziranje diverzija pod nazivom Jagdverband. Za jugoistok Europe bio je nadležan Jagdverband Südost s centrom pored Beča. U Zagrebu su postojala dva centra sa sličnim zadatcima: njemački pod nazivom Jagdverband der Waffen- SS, i hrvatski pod okriljem Ustaške obrane. Od četiri desetine te jedinice jedna se nalazila na području Gospića radi gerilskih napada na teritorij pod partizanskom kontrolom. Da bi ovakve jedinice mogle imati nekakvu šansu za uspješnu borbu trebalo se osnovati takav vod u svakoj Pukovniji i svakom Zdrugu, te manju desetinu u svakoj bojni. U rujnu 1944. počele su pripreme za gerilski rat na Velebitu gdje su trebale biti izgrađene zemunice koje su uz, odabrane pećine, trebale biti opskrbljene hranom, sanitetskim materijalom i oružjem kao logistika gerilskom ratovanju, ali ti centri nikad nisu izgrađeni. Slični centri su trebali biti pripremljeni i u Srbiji pa se zbog toga Draža Mihailović namjeravao vratiti u Srbiju organizirati antikomunističku gerilu u Srbiji.

Dogovor o zajedničkoj borbi protiv partizana vodili su general Luburić i četnički general Svetimir Đukić koji je stigao u Zagreb kao predstavnik četnika Draže Mihailovića koji je i predložio savezništvo u borbi protiv partizanskih snaga. U pregovore su se uključili i predstavnici Slovenskog domobranstva, poslani od generala Leona Rupnika. Većina Dražinih oficira u nekakvu novu gerilu ne vjeruju pa se odvajaju od njega, te se pod zapovjedništvom Đurišića oko 18.000 četnika počinju povlačiti prema zapadu. Umjesto otpora partizanima zajedno sa ustašama Đurišić se pokušava probiti prema zapadu, te zbog toga dolazi do bitke na Lijevča polju, nedaleko Banja Luke i Zenice, gdje je došlo do najvećeg sukoba sa hrvatskom vojskom.

Da je Pavelić znao strateški razmišljati znao bi kako na bilo koji način mora iskoristiti četnike koji su u tom trenutku 40 puta slabiji od komunista. Kad je vidio kako ne žele zajedničku borbu mogao im je ponuditi koridor za prolazak prema zapadu kroz teritorij koji su tada držali partizani, pravcem Kotor Varoš – Sanski most - Cazin – Slunj i dalje prema Sloveniji. Blizu tog pravca jedino su još u rukama Nijemaca bili Banja Luka i Karlovac u kojima su se već pripremali za povlačenje. Hrvatskim postrojbama se tada moglo zapovjediti da se povuku prema Savi u hrvatska sela i gradove, te ostave prazan prostor za povlačenje četnika. Na ovom dugačkom brdskom putu zasigurno bi došlo do borbi između četnika i partizana od čega bi oni imali velike štete, a Hrvatskoj bi to bilo u interesu. Međutim, Pavelić je na osnovu tko zna kakvih razmišljanja došao da zaključka kako četnici žele doći do Zagreba te ga osvojiti i tako Britancima dokazati kako još uvijek mogu obnoviti Jugoslaviju uz njihovu pomoć. Nakon toga bi ih Britanci ponovno počeli naoružavati pa bi oni naglo ojačao. Ovakve zaključke mogao je donijeti netko tko nije shvaćao kako četnici žele samo pobjeći na zapad, te kako 18.000 četnika nemaju nikakve mogućnosti za osvajanje Zagreba.

Kako Pavelić nije znao strateški razmišljati došlo je do najveće bitke između četnika i hrvatske vojske, koja je istovremeno i najgluplja bitka u cijelome ratu od koje su najviše koristi imali komunisti.

U bitci koja je odgovarala samo partizanima, a koja se zbila između 30. 3. i 7. 4. 1945. sukobili su se blizu 28.000 ustaša i 17.000 četnika, te su četnici potpuno poraženi, što je njihov najveći poraz u II svjetskom ratu. U noći 2./3. travnja veći broj - govori se o njih oko 5000 - Crnogoraca je dezertiralo iz četnika, prešlo ustašama i ponudilo im pomoć u borbi protiv četnika. Nakon dvodnevne bitke četnici su potpuno poraženi.

U isto vrijeme, partizanska 2. armija se od 5. 4. 1945. kreće prema Banja Luci, u opći napad protiv njemačkih i ustaških jedinica iz pravca; Doboj - Banja Luka – Bosanski Novi, a i prema Sarajevu koje se brani na Kraljevoj Sutjesci. Nakon pada ovog mjesta Nijemci se 5. travnja povlače iz Sarajeva bez borbe, te odmah 6. travnja partizani ulaze u grad i počinju pokolji civila. Kod Tuzle 8. travnja uništena je 392. hrvatska divizija pod njemačkim zapovjedništvom. Time počinje masovna likvidacija bez suđenja, najčešće u organizaciji OZNA-e koja je likvidirala po popisima koji su sastavili sarajevski ilegalci na čelu sa Vladimirom Perićem Valterom. Na popisu su imali oko 4.000 sarajevskih građana koji su optuženi za “suradnju sa okupatorom i kolaboracionističko djelovanje”. Na Vracama i Braunovu jezeru ubijeno je više tisuća mladih Hrvata, uglavnom civila, da bi kasnije baš na Vracama podigli spomenik "žrtvama fašističkog terora".

Nakon hrvatske pobjede na Lijevča polju hrvatske snage se počinju povlačiti ispred partizana, zajedno sa Nijemcima, čime je partizanima ostavljen prazan prostor koji osvajaju bez većeg otpora, uz usputnu mobilizaciju svih koji mogu nositi oružje i likvidaciju svih potencijalnih protivnika.

U tom trenutku u Hrvatskoj je stacionirano 5 njemačkih divizija, od čega su 3 u Istri, iz čega se vidi kako su se najviše bojali presijecanja iz Italije. Da je to Pavelić shvaćao mogao je doći do zaključka kako bi hrvatskoj najviše odgovaralo baš to, da Amerikanci uđu u Istru i Sloveniju kako se Nijemci ne bi mogli povlačiti, a oslabiti Nijemce na ovom terenu je mogao napraviti pozivom hrvatskim postrojbama pod zapovjedništvom Nijemaca da se upute prema Zagrebu kako bi njega branili. U Istri nije bilo hrvatskih postrojbi, ali je bilo puno Hrvata u njemačkim uniformama SS-a kojima su zapovijedali Nijemci. Ovakav potez bi pred Nijemcima mogao opravdati potrebom obrane Zagreba.

Na sjeveru, između Drave i Mure borbe sa vode 5. travnja. Ovdje su Nijemci prebacili i Srpsku dobrovoljački korpus SDK, gdje su dodani sigurnosnim snagama njemačkog HSS u PF Trst, SS grupenführer v. generalleutnant der Polizei Odilo Globocniku, sa zadatkom da pomognu u čuvanju željezničke pruge na trasi Logatec-Postojna-Pivka-Rijeka. U tom periodu SDK je pored svojih 3.000 preživjelih dobio neke oslobođene srpske ratne zarobljenike, četnike i članove Srpske državne straže koji su ranije bili prebačene u Istru. Tako je SDK ponovno porastao na otprilike 8.000 vojnika. Na ovom području istočno od Trsta djelovao je partizanski 9. korpus sa 10.000 partizana. Ovaj 9. partizanski korpus je imao svoj centar sjeveroistočno od Gorice, te je stalno ometao putni i željeznički promet. Zbog toga su Nijemci ovdje oformili svoj korpus pod zapovjedništvom generala planinskih jedinica Kveblera i doveli kao pojačanje brojne nove jedinice kao što su 188. rezervna planinska divizija i 237. pješačka divizija.

Nakon što je ostao bez većine vojske sredinom travnja 1945. Draža Mihailović se preostalim četničkim snagama, oko 10.000 do 12.000 ljudi, odlučuje krenuti za svojim bivšim zamjenicima. Mislio se vratiti u Srbiju i novom mobilizacijom ojačati svoje snage, ali više nije imao koga mobilizirat zato što su komunisti već mobilizirali sve starije od 15 godina. Radi toga se iz srednje Bosne pokreće prema zapadu, tragom Đurišića kroz dolinu Vrbasa, ali doznavši što se dogodilo Đurišiću mijenja pravac kretanja, te se okreće prema Srbiji. Od planine Motajice skrenuli su na jug, pa Motajica - istočo od Kotor-Varoši – između Travnika i Zenice, te su izbili u planine oko Fojnice. Četnici su nastavili preko Ivan-planine i zapadnih padina Bjelašnice, oko Kalinovnika i skrenuli na istok prema Brodu na Drini, kako bi se kroz Sanđak po grupama ubacili u Srbiju. Tada 3. korpus Jugoslavenske armije s 3. bosansko-hercegovačkom divizijom KNOJ-a, i drugim lokalnim jedinicama JA, ih zaustavljaju. Četnici se probijaju u pravcu Zelengore. Uspjeli su odbaciti lokalne partizanske jedinice i produžiti pokret. Savladali su i slijedeću liniju duž komunikacije Konjic—Tarčin—Pazarić i, uz velike gubitke, izbili na prostor sjeverozapadno od Kalinovnika. Na tom teritoriju su potpuno okruženi, te je do konačnog obračuna došlo na rijeci Jezerici, desnoj pritoci Neretve, 10. 5. 1945. godine gdje je borba trajala 3 dana. Tek vrlo mali broj četnika uspjelo je pobjeći u Srbiju gdje su brzo otkriveni i pohvatani. Manje grupe su se krile po bosanskim planinama gdje ih je lovio KNOJ i OZN-a.