Pad Gospića

Partizani su više puta bezuspješno pokušavali zauzeti Gospić, uz prikrivenu pomoć Talijana. Sami Talijani nisu mogli uzeti Gospić zato što je preko njega i Karlobaga išao Hrvatski izlaz na more prema Rimskom ugovoru. Zbog toga je Talijanima trebao pad Gospića u partizanske ruke kako bi ih oni mogli otjerati i tako zauzeti Gospić, ali taj plan im se zbog snažnog otpora branitelja nikad nije ostvario. Već 1942. nakon talijanskog naglog i ničim izazvanog povlačenja iz II i III Zone partizani osvajaju okolna srpska sela i cijelo Krbavsko polje, a Udbinu pokušavaju osvojiti već polovicom te godine.

Nakon talijanskog povlačenja Udbinu brani Hrvatska vojska koja je Udbinu prvi puta obranila 3. 6. 1942., a drugi puta 21/22. 8. 1942. Zbog nepovoljnog položaja u okruženju ustaše su se krajem listopada povukli iz Udbine procijenivši kako novi jači napad ne bi mogli izdržati. Prvi napad na opkoljeni Gospić dogodio se od 30. 4. do 3. 5. 1943., ali je ustaško - domobranska posada od oko 1.400 vojnika uspela odbiti sve napade 15.000 partizana. Novi napad na Gospić počinje nakon što su do polovice listopada 1943. partizani nakon kapitulacije Italije zauzeli gotovo sva sela oko grada i presjekli sve komunikacije. Obrana Gospića sa 1500 vojnika brani se ponovno od 15.000 napadača. Nakon više od tjedan dana napada, i više tisuća poginulih, u prvim danima studenog partizanski napadi postaju sve rjeđi i slabiji.

Od 4. do 12 veljače 1945. na Jalti se održava konferencija na kojoj se Rosevelt, Churchill i Staljin dogovaraju o izgledu poslijeratnoga svijeta. Dogovorili su se o nekoliko točaka, od kojih su najvažnije: Da se Njemačka podjeli na 4 okupacijske zone; da se nakon rata provede vojna, ekonomska i politička demobilizacija i denacifikacija Njemačke i da se osigura plaćanje reparacija - koje se mogu naplaćivati također pljenidbom privatne imovine Nijemaca i prisilnim radom; da se građane Jugoslavije i Sovjetskog saveza preda vlastima tih zemalja, neovisno o njihovom pristanku; da se osnuju Ujedinjeni narodi, i drugo. Da je Pavelić imao svoje obavještajne službe među hrvatskim iseljenicima mogao je doznati što je dogovoreno i kako će partizanima biti vraćeni oni koji izbjegnu iz nje, te bi mogao zaključiti kako je priča o poslijeratnoj formiranje formacija za borbu protiv komunizma obična britanska obavještajna ratna varka.

Dok se oni dogovaraju partizani pripremaju nove operacije. Slijedeći napad na Gospić za koji se partizani pripremaju od kraja 1944. započeo je 4. travnja 1945. u 6 sati iz svih smjerova i do 23 sata, prema partizanskim izvješćima, Gospić je bio pod partizanskom vlasti. Partizanima nije pošlo za rukom potpuno opkoliti Gospić, pa su se iz njega uspjele povući sve jedinice HOS-a, te su jedinice JA ušle u gotovo pusti grad.

O tim zadnjim danima borbe za Gospić posljednji zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga koje su se branile pred partizanskim napadima, pukovnik Josip Aleksić kaže: “Obranu Gospića i jugozapadnog dijela Like preuzeo sam 20. veljače 1945. osnivajući u isto vrijeme 11. diviziju sa stožerom u Gospiću. Glavar mi je priopćio da s 11. divizijom i s dijelovima 392. (Plave) divizije izravno pod Glavnim stanom i Minorsom (Ministarstvo oružanih snaga) osnujem grupu Lika. Zbog udaljenosti i slabe veze dobio sam posebne ovlasti, a kako je u izgledu iskrcavanje Engleza na našu obalu, divizija ne smije s njima prihvatati nikakvu borbu nego stupiti u vezu radi zajedničkog budućeg djelovanja protiv komunista, što je također u izgledu. Propadne li sve to, onda se pripremiti za gerilsku borbu, jer su već ranije učinjene pripreme i po Velebitu stvorena dobro skrivena slagališta, te bi i sam Poglavnik došao u Liku... Jedanaesta divizija popularno zvana “lička”, imala je u svom sastavu tri zdruga: 4. zdrug od tri bojne (31. ustaška, 10. lovačka i posadna bojna), jedna bitnica brdskih topova, satnija lakih bornih kola, samovozna satnija i dva voda: obkoparski i vod za vezu, 22. zdrug istog sastava u Otočcu i 20. zdrug u osnivanju u Senju s jednom bojnom u Brinju. Divizija je, u sporazumu sa zapovjednikom 392. divizije, držala jugozapadni dio Like osiguravajući otok Pag sa solanama pa pravac Barić Draga – Trošelji – Marasi – Tisovi visi – Klepetuša – Siljevača – Rizvanuša – Gradina (Lički Novi) – Poljari – Grebelje – Lika do ušća Počiteljice – Križ brdo -Krajnja glavica – Banulj – Šerići – Jadova do ušća Novčice – željeznička pruga – Nikšići istočno od Osika – Lipova Glavica – Konjsko brdo – Uremovići – Janjče – Ramljani, a dalje prema sjeveru veći dio 392. divizije s 22. zdrugom i brinjskom bojnom. Kad je divizija osnovana dobila je samo zapovjednika, a da joj uopće nije udijeljeno ni osoblje za stožer niti odgovarajuće postrojbe: topništvo, borna kola, obkopari i osoblje za vezu tako da sam bio prisiljen to uzeti iz 4. zdruga. Obilazeći skladišta 4. zdruga bio sam zaprepašten ne našavši strjeljiva i to me je zabrinulo. Svaki sam dan preko male krugovalne postaje slao zahtjeve u Zagreb, nu nikad nisam dobio ništa, jer ga ni tamo nije bilo. Obratio sam se plavoj diviziji, ona mi je prepustila pet sanduka pješačkog strjeljiva i to je bilo sve do kraja borbi u Lici. Opći napad uslijedio je 4. travnja na cijeloj fronti. Iako u oskudici sa strjeljivom, odbijamo neprijateljske žestoke napade i nanosimo neprijatelju teške gubitke. Sa stožerom sam se nalazio u Gospiću kod “Nove place” u Palijanovoj kući, kad sam oko 16 sati bio s leđa napadnut iz pravca sajmišta. Povlačenje divizije, koja je bila bez strjeljiva, topništva i bornih kola, bilo je neminovno. Namjeravao sam to izvršiti noću, ali radi podpunog obkoljavanja naredio sam povlačenje pod borbom prema području Kalinovača – Popovača – Donje Pazarište – Podastrana. I partizani su bili iznenađeni, jer nas uopće nisu gonili, nego su slavili svoj uobičajeni pir osvećujući se hrabrom Gospiću i njegovim do tada nepobjedivim braniteljima.”

Iz ovog svjedočenja je vidljivo kako su Hrvatski branitelji vjerovali u sve obavještajne dezinformacije koje su širili i Britanci i Nijemci zahvaljujući uvjeravanju hrvatskog vrhovništva u osnovanost takvih priča. Zašto je Poglavnik sudjelovao u takvim dezinformacijama moguće je objasniti samo na dva načina, prvi je da je i on sam doista vjerovao u te priče, a duga mogućnost je da mu je bio stalo što sporije povlačenje kako bi se što više ljudi povuklo na zapad kako bi se i on mogao utopiti u gomili i postati vođa među izbjeglicama.

Nakon pada Gospića, istog dana partizani su zauzeli Perušić i Karlobag, 6. travnja Otočac i Brinje, a 9. travnja i Senj. Uslijedila je osveta nad vojnicima HOS-a NDH koji su ostali u Gospiću, ali i tisućama nedužnih civila prema unaprijed pripremljenom popisu, u kojem je evidentirano 479 pripadnika OS NDH iz sela Kruščica, Stojević Draga, Budžak, Vranovine, Klanac, Oteš, Veliki Žitnik, Brizovo Polje, Dunjevac, Balenija, Predvaganac, Aleksinica, Škvadra, Kaldrma, Podastrana, Novoselija, Kalinovača, Popovača, Draga, Mala i Velika Plana i Bakovac. U tom je popisu, osim imena i prezimena, upisana i godina rođenja, pripadnost vojnoj postrojbi, vrijeme stupanja u vojnu postrojbu, način stupanja u postrojbu, to jest dobrovoljac, ili mobiliziran, te karakteristike. U karakteristikama je najčešće pisalo bandit ili koljač, što je nakon predaje ili zarobljavanja značilo smrtnu kaznu. Idućih dana sustavno je opljačkana sva hrvatska imovina. Donedavni četnici prelaskom u partizane osim nekoliko stotina vojnika i civila muškaraca u samo 24 sata izmrcvarili su i zaklali 64 hrvatske djevojke, žena i starce. Pokoljem stanovnika Gospića upravljalo je lokalno partizansko vodstvo koje je velikim dijelom bilo sastavljeno od Hrvata. Pri tome je komunist Jakov Blažević zagovarao da se ubiju svi muškarci stariji od 16 godina, ali se tome suprotstavio jedan komunist Srbin. U prva dva dana popunili su 16 masovnih grobnica ljudima koji su smatrali kako ništa loše nisu učinili pa se nisu ni sklonili u okolne šume i šikare. Samo u jednoj ulici ubili su 35 osoba. Nakon toga postrojba za ubijanje je likvidacije vršila po popisima dobivenih od "narodnih odbora". Ubijanje se nastavilo do 1950. uključujući 3 svećenika i jedne časne sestre.

Rusi su 9. travnja osvojili Beč, a saveznici u ovaj grad ušli 14. travnja 1945.

Nijemci 10. travnju u Bosni primaju zapovijed u pogledu Hrvata: "Ako se njemačkom zapovjedniku učini, kako dotična hrvatska jedinica nije pouzdana, treba je odmah razoružati."

Početkom 1945. počelo je ustrojavanje ustaško-domobranskih divizija u "zborove" te je do kraja ožujka 1945. stvoreno 5 zborova u koje je bilo svrstano 18 divizija. Tijekom ožujka i travnja sve su divizije bile raspoređene po zborovima a svaki zbor je bio sastava 3 do 4 divizije. Ove postrojbe u ožujku 1945. imaju oko 280.000 ljudi pripremaju se za obranu NDH u slučaju povlačenja njemačkih snaga. Međutim, Nijemci ne žele ostaviti oružje i streljivo hrvatskim snagama, već sve to povlače sa sobom. Zbog znatnih gubitaka brojnost postrojbi HOS-a se do početka travnja 1945. smanjuje na oko 230.000 pripadnika, kojima prestaje njemačka opskrba streljivom.

Iz toga je logično zaključiti kako se još uvijek boje prelaska NDH na stranu saveznika, ne shvaćajući kako se hrvatska vojska želi samo obraniti od partizana i četnika. Drugi problem je to što 450.000 bugarskih vojnika, uz potporu oklopnih snaga Crvene Armije osvaja Srbiju, nakon čega partizani na području Srbije i Makedonije provode opću mobilizaciju. Od ove sile se povlače Nijemci.

Jedino što se tada moglo učiniti je povući se u šume, srušiti mostove kako bi spriječili Nijemce u odvozu streljiva i usporili napredovanju komunističkih snaga. U tom novom ratu hrvatskih partizana protiv komunista mnogi bi poginuli, ali puno manje nego ih je ubijeno na Bleiburgu i križnim putevima. Nakon nekog vremena, kada se Tito pokušao proširiti u Trst i zapadni saveznici bi počeli drugačije postupati. Za sličnu opciju su se odlučili Grčki branitelji te su nakon nekoliko godina gerilskog rata uspjeli Grčku spasiti od komunizma. Zapovjednik ličkih domobrana Delko Bogdanić se sa bojnikom Slavkom Hajdinovićem odlučio za nastavak borbe s oko 2000 boraca, te su ostali na području Velebita oko Kosinja, Katerava i Ličkog Lešća. Zaliha streljiva nisu imali te nisu napadali partizane, već su samo skrivali i djelovali promidžbeno. Ozna ih je likvidirala do kraja 1945. Da je pedesetak ovakvih gerilskih skupina organizirano godinu dana ranije i da su pripremili tajna skloništa za hranu i streljivo Ozna i Knoj se ne bi mogli koncentrirati na jednom području, a tada bi ovakva gerilska borba imala puno više šanse za uspješnu borbu. Komunisti su vrlo brzo pokazali svoje terorističke metode vladanja, te bi se otpor mogao povesti širom Hrvatske, da su nezadovoljnici imali gdje pobjeći i nastaviti otpor.