Borbe za Banja Luku

Komunisti su svoje tajno zapovjedništvo za Bosansku krajinu osnovali početkom 6 mjeseca 1941. u Banja Luci, te su odredili zapovjednike diverzantskih grupa. Na ruku im ide ustaško lokalno rukovodstvo koje progoni i Srbe, ali i muslimane. Napadi na pruge počinju u rajnu 1942, te radi toga početkom listopada Nijemci i domobrani izvode prve akcije čišćenja protiv partizana. Početkom iduće godine partizanski manji napadi se nastavljaju, pa i Nijemci počinju sa novim akcijama čišćenja okolnog terena kako bi osigurali promet prema Prijedoru, Bosanskoj Dubici i Bosanskom Novom.

U borbe se uključuju i četnici koji 31. 3. 1942. organiziraju puč protiv komunista, upadom u bolnicu u selu Jošavki gdje su pobili sve sve bolesne i ranjene partizane. Četnici procjenjuju kako su komunisti za Srbe puno opasniji nego domobrani, ustaše i Nijemci te zajedno s njima probijaju put prema Kotor-Varoš. Četnički vođa u Banjoj Luci 15.5. 1942. potpisao je ugovor s ustašama o zajedničkoj suradnji u borbi protiv komunista, o priznanju ustaške vlasti i o uključivanju u oružane formacije NDH.

Dijelovi njemačke oklopne borbene grupe Vedel 10. 6. 1942. prodiru iz Banje Luke i zauzimaju Prijedor, odakle se partizani povlače na planinu Kozaru.

Nakon što su Nijemci, ustaše i domobrani zauzeli veća mjesta od partizana, i nakon što im se u borbi priključuju četnici Talijani mijenjaju strategiju. Izazivanje rata između Hrvata i Srba naoružavanjem jednih i drugih više ne daju rezultate. I talijanski novinski natpisi o ogromnim zločinima ustaša nad Srbima također više ne prolaze kod Srba koji vide kako ih više ubijaju komunisti nego ustaše. Divlje ustaše su stavljene pod kontrolu, kao i nerazumni lokalni dužnosnici, pa je progon civila sve rjeđi. Radi toga se Talijani naglo i ničim izazvano povlače 12.7. iz svoje II i III zone gdje su ostavili velike količine oružja, streljiva, topova i tenkova partizanima, koji uspijevaju vrlo brzo mobilizirati i naoružati 8 divizija s više od od 20.000 vojnika. Zahvaljujući tome partizani uskoro postaju sposobni za puno jače napade na gradove i komunikacije. Krajem godine presjekli su i komunikaciju između Banje Luke i Doboja, te ugrozile željezničke pruge u dolini rijeke Bosne i Lašve.

Krajem desetog mjeseca 1942. nakon dugih sukoba između Pavelića i Slavka Kvaternika Kvaternik je smijenjen sa mjesta zapovjednika, što dovodi do pada borbene spremnosti domobranstva. U listopadu 1942. službu zapovjednika UNS-a napustio je Eugen Dido Kvaternik procijenivši kako više ne može surađivati s Pavelićem.

Krajem siječnja 1943. 1. partizanska proleterska brigada vrši pritisak prema Banjoj Luci kako bi oslabila napade Nijemaca i hrvatske vojske prema banovini, Kordunu, Bosanskoj krajini i Lici.

Njemačke snage veličine oko 10.000 vojnika 14. 6. 1943. pokušavaju opkoliti i uništiti partizanski korpus u srednjoj Bosni, ali se partizani uspijevaju izvući iz obruča.

Italija je tajno kapitulirala 3. rujna 1943., a to je objavljeno 5 dana kasnije. Moral među domobranima znatno pada te se 27. 8. 1943. jedna satnija domobrana predala partizanima.

Nakon kapitulacije Italije Partizani su se domogli preko 200.000 dugih cijevi te prisilnom mobilizacijom naglo jačaju.

Početkom 1944. partizani počinju napadati okolicu Banja Luke, a Nijemci ih pokušavaju odbaciti s glavne komunikacije Slavonski Brod - Sarajevo – Mostar, te produžiti prema Livanjskom i Duvanjskom polju, a slabijim snagama preko Kozare, prema dolini Une. Operacija je trajala do 24. siječnja. Partizani se uspijevaju izvuči iz obruča, nakon čega odmah napadaju s leđa.

Njemačka motorizirana kolona iz Banje Luke je 20. 4. 1944. zauzela Kotor-Varoš, a 25. 5. 1944. zračnim desantom napadaju Drvar odakle Tito uspijeva pobjeći. Operacija uništenja partizana je obustavljena nakon dva mjeseca bez uspjeha, zahvaljujući planinskom terenu koji partizanima omogućuje stalno izvlačenje iz obruča.

Druga banjolučka operacija je počela 18. 9. 1944. kad 5. partizanski korpusa snage oko 15.000 vojnika napadaju područje Banja Luka - Bos. Gradiška - Kotor Varoš. Poslije trodnevnih borbi zauzeta je skoro cijela Banja Luka, osim utvrđenja Kaštel. Tada Nijemcima stiže pojačanje, pa se borbe nastavljaju do 27. 9. Predalo se preko 3000 branitelja grada. Idući dan, 28. 9. 1944. veće njemačke borbene grupe prodiru prema Banja Luci i deblokiraju grad, a partizani drže okolne planine i stalno napadaju manje ciljeve.

Nakon zimskog zatišja, partizanska 2. armija 5. 4. 1945. kreće prema Banja Luci, u opći napad protiv njemačkih i ustaških jedinica iz pravca; Doboj - Banja Luka – Bosanski Novi. Isti dan Nijemci su se povukli i iz Sarajeva bez borbe, a i Bjeljinu, kako ne bi bili opkoljeni, te se okupljaju kod Zenice i Doboja. Za to vrijeme četnici i hrvatska vojska se tuku na Lijevča polju.

Nakon toga se počinju povlačiti prema zapadu te napuštaju Zenicu 12. travnja 1945. godine u koju ulaze partizani. Nijemci 16. travnja formiraju novi front prema istoku. Dijelovi njihovih trupa nalaze se sjeverno od Maglaja do Mađarske, a slijedeći dan u zoru 17. 4. 1945. godine se povlače iz Doboja, te u njega ulaze partizani.

Jugoslavenska armija je Banja Luku osvojila 22. travnja 1945. Kozačka konjica osigurava prijelaze preko Drave kako Rusi sa sjevera ne bi odrezali Nijemce u povlačenju. Dok traje borba za Banja luku jugoslavenska vojska počinje s napadima i u Slavoniji gdje je ušla iz Srijema u Vukovar u poslijepodnevnim satima 12. travnja 1945. godine gdje su pobili više od 700 civila. Isti dan su ušli i u Vinkovce, te odmah objesili 40 uglednih intelektualaca. Dva dana kasnije ušli su u Osijek u kojem nije bilo vojske. Tri dana kasnije ušli su i u Đakovo, te su u obližnjem selu Krndija uspostavili logor, u kojem je ubijeno ili umrlo najmanje 3.500 ljudi. U Slavonski Brod su ušli  21. travnja. U Varaždin su bez borbe ušli 12. svibnja, te su odmah počeli ubijati ranjenike i liječnike u bolnici, a nakon toga čitavu gradsku intelektualnu elitu. Istovremeno, 1. partizanska armija s desna strane rijeke Save do 2. 5. 1954. zauzimaju sjeveroistočnu i sjeverozapadnu Bosnu.