Bitka za Koprivnicu krajem 1944.

Nakon kapitulacije Italije pojedine ličke i bosanske partizanske postrojbe dolaze u brdske dijelove zapadne Slavonije na područje većinski srpskih sela s velikom količinom oružja, te vrše mobilizaciju. Ukupni broj partizanskih boraca je naglo porastao na preko 100.000 ljudi , te su postali ozbiljan protivnik i za Nijemce. Na taj način i u Slavoniji broj partizana je naglo povećan te zauzimaju mnoga manja mjesta. U studenom 1943. Nijemci su pripremili i akciju čišćenja terena na prostoru Zagreb - Sisak-Bjelovar, ali akcija nije ostvarena zbog nespremnosti lokalnih hrvatskih postrojbi koji su i nakon dvije godine rata bile borbeno potpuno neiskusne, te su partizani u prosincu 1943. godine uspjeli ući u Koprivnicu. Lokalne ustaške snage nisu ni očekivale napad, te je preko zime Koprivnica u partizanskim rukama, čime su stvorili teritorij „Podravske republike“ koji se održao do prvih dana veljače 1944. godine. Preko zime od 28. do 30. studenog zauzeli su i Čazmu. Neiskustvo lokalnih branitelja je posljedica neprovođenja rotacije postrojbi između područja velikih borbi i mirnijih područja. Preko zime partizani su se približili Zagrebu, kojeg su okružili sa svih strana. Kako bi odmakli partizanske snage od Zagreba 21. 1. 1944. ustaše organiziraju operaciju Dubrovnik u kojoj na Kalniku okupljaju oko 1700 ustaša, sa 1. baterijom haubica 100 mm Pavelićeve gardijske brigade kreće u progon jedinica 32. partizanske divizije kako bi osigurali promet na pravcu Zagreb-Varaždin. Operacija je trajala do 12. veljače. Ustaše i domobrani su tijekom operacije zauzele Koprivnicu, Ludbreg, Ivanec, Pitomaču i druga mjesta, a partizani se povlače na planinu Kalnik. Zapovjedništvo nad Koprivnicom preuzima Rafael Boban, zapovjednik V ustaškog stajaćeg zdruga poznatog kao „Crna legija“ koji je ovdje došao odmoriti postrojbu od stalnih borbi u Bosni.

Nakon prodora u Srbiju i nabavci velike količine ruskog oružja partizani vrše dodatnu mobilizaciju, te jačaju širom NDH. U Podravini su u drugoj polovici 1944. godine snažno ojačali, te su zauzeli Virje, Hlebine, Molve, Đurđevac, te kreću na Koprivnicu. Za taj napad partizani su angažirali dva korpusa, 6. i 10. te cijelu banijsku diviziju. Sigurni su kako će Koprivnica koju je donedavno branila samo jedna postrojba brzo i lako pasti. Međutim 5. ustaški stajaći zdrug pod zapovjedništvom Rafaela Bobana odbija napad partizanskih snaga. Nakon borbi u Bosni ovaj zdrug je ponovno prebačen u Zagreb na odmor gdje je zapovjednik Boban predložio da ga se prebaci u Slavoniju gdje su partizani bili sve jači. Rafael Boban očekivao je partizanski napad i uz pomoć ustaškog satnika Augusta Pogačnika počeo je organizirati obranu.

Koprivnica okružena ravnicom počela se utvrđivati, izgrađeni su brojni bunkeri i prepreke, a crta obrane išla je usporedo s pružnim nasipom i potokom koji ide jednim dijelom izvan grada. Uz svaku uzvisinu, cestu i potok sagrađen je bunker, postavljena bodljikava žica, a ponegdje je uključena i struja, a postavljena su i brojna minska polja uokolo grada. Uspostavljena je i poljska telefonska veza sa svim bunkerima. U Koprivnici je bilo oko dvije tisuća hrvatskih vojnika, a partizani su na raspolaganju imali desetak puta veće snage.

Partizansko topništvo započelo je napad 13. listopada 1944. u 22 sata. Udari nisu bili precizni jer su Bobanovi obavještajci uspjeli doznati kako partizani znaju gdje je njihovo topništvo te su ga prerasporedili. Tako su partizani gađali u prazno, a nakon nekoliko sati su krenuli u pješački napad. Uspjeli su zaobići neke bunkere, te su došli do prvih gradskih kuća, ali su potom odbačeni od Bobanovih rezervi. Nakon propalog noćnog juriša partizani kreću u novi juriš oko podne 14. listopada, ali ne uspijevaju prijeći bodljikavu žicu. Dok su oni to pokušavali branitelji su se zahvaljujući telefonskoj vezi prestrojili i uz pomoć rezervi odbile napad. U obrani su sudjelovali i avioni koji u iznad Koprivnice bacali hranu i sanitetski materijal svojim jedinicama, a u preletima i bombardirali partizanske snage oko Koprivnice. Najžešće bitke vodile su se kod groblja i ciglane gdje su partizani imali velike gubitke.

Partizane je iznenađivalo pravodobno uvođenje ustaških rezervi u bitku, što je bila posljedica dobre organizacije rezervi na središnjem gradskom trgu i telefonskoj vezi sa svakim bunkerom. Usporedo s tim branitelji su pojačali svoj pritisak prema cesti Koprivnica-Herešin, te je partizane uhvatila panika, jedan bataljun 4. brigade se počeo povlačiti, a za njim je krenuo i jedan bataljun 3. brigade. Oba bataljuna su bila zadržana ispred sela Herešin, te su manji dijelovi tih bataljuna kasnije vraćeni na položaje. Dva dana nakon početka bitke partizanske snage su zauzele ciglanu, ali su branitelji u protuudarima stalno vraćali partizane na početne položaje. Odmah po partizanskom napadu Boban je naredio da iza glavnih juriša i glavnih točaka obrane svira limena glazba što je dizalo moral branitelja i rušilo ga partizanima. U noći15./16. listopada u 0:30 sati organiziran je još jedan napad, uz topničku pripremu, ali je došlo do neusklađenosti između pješaštva i topništva. Jedinice 12. partizanske divizije koje su trebale prodirati prema središtu grada, nisu uopće krenule u napad, te je stožer X. korpusa je u 5:00 sati, 16. listopada 1944. godine dao zapovijed za prestanak napada.

Istog dana, sa sjevera, u grad se probila jedna hrvatska borbena skupina, koja je u Koprivnicu donijela streljivo i drugi materijal. Bitka za Koprivnicu, nakon 4 dana i 5 noći žestokih borbi, bila je gotova. U borbama je 14. listopada poginulo je i ranjeno oko 600 partizana, idući dan 124 mrtva, s procjenom da ih je sveukupno poginulo 350. Branitelja je poginulo 42 vojnika i 1 časnik, te 83 ranjenih vojnika. Zarobljeno je 12 strojnica, 40 automata, 20 pušaka, te nekoliko bacača i 40 pištolja.

Nakon bitke mnogi partizani su dezertirali te je 32. Divizija gotovo prepolovljena. Do tada su partizani napadali ustaško domobranske postrojbe koje ranije nisu imale nikakvog borbenog iskustva, te su bježali čak i nakon nekoliko ispaljenih granata, što je partizanima dizalo moral. Kada su se suočili sa postrojbom koja je u Bosni stekla veliko borbeno iskustvo partizani su doživjeli šok te su se razbježali. Ovo je pokazalo kako Pavelić i njegovi najbliži savjetnici nisu shvaćali značaj ratnog iskustva, već su mislili kako je dovoljno vojnike naučiti marširati po vojarnama, a zapovjednike naučiti teoriju. Da su se postrojbe iz Slavonije povremeno rotirale na najgore položaje snaga ustaša i domobrana bila bi mnogo veća. Umjesto toga povremeno su rotirani samo neki zapovjednici kojima je u novoj jedinici trebalo vremena da se prilagode ostalim časnicima i vojnicima, te steknu međusobno povjerenje. Takvo rotiranje zapovjednika je normalno u miru, ali u ratu je najvažnije dobro poznavanje časnika i vojnika, te međusobno povjerenje, što Pavelić nije znao, ali su znali Talijani koji su mu do kapitulacije i savjetovali rotaciju zapovjednika, osobito u domobranstvu kako bi se postrojbama smanjila borbena spremnost.