Njemačka balkanska Zelena crta

Krajem 1944. na jugoistočnom dijelu europskog bojišta vladala je nepovoljna vojna situacija za Treći Reich. Njemačke Vojne skupine „E“ iz Grčke povlačile su se prema NDH. Njemački strateški interes bio je održati komunikaciju Zagreb – Zemun, te Slavonski Brod – Sarajevo – Mostar – Dubrovnik.

Početkom studenoga 1944. njemačke su se snage povukle iz Dalmacije i istočne Hercegovine. Zapovijed o povlačenju njemačkih snaga došla je iz Berlina, gdje je izdana naredba Vrhovnog zapovjedništva vojske (Oberkomando des Heeres-OKH) o uspostavljanju obrambene crte, nazvane „Zelena crta“. Ta crta uključuje obranu Knina, Mostara i Višegrada. Samu obalu su prepustili partizanima zato što su znali kako Titovi komunisti nemaju interes dopustiti iskrcavanje saveznika na obalu, za razliku od četnika, ustaša i domobrana koji bi to rado dočekali.

Ovim povlačenjem Nijemaca, bez znanja hrvatskih snaga svi Hrvati istočne Hercegovine su prepuštene komunističkim snagama. O tome govori dokument koji su krajem listopada 1944., sastavio Izvještajni odjel stožera Ustaške vojnice u Mostaru gdje piše slijedeće: „… neprekidnu crtu Mostar – Nevesinje prema istoku i Mostar – Posušje – Široki Brijeg prema zapadu. Kako naše hrvatske oružane snage tako i cijelo pučanstvo hercegovačke Hrvatske bilo je stavljeno pred gotov čin, a posljedice toga je nastala panika u pučanstvu. Naše oružane snage potpuno su izgubile svaku moralnu snagu za otpor. Partizani su nadirali u potpuno nebranjen prostor sve od Dubrovnika uz cijelu obalu, do Metkovića, a istočno preko Ljubinja i Stoca… Partizani su zaposjeli sela pred Mostarom: Rodbinu, Gubavicu, sva Bročanska sela na desnoj obali Neretve, sela uz Mostarsko Blato (Kruševo, Ljuti Dolac, Biograci, Jare i Uzariće) te sela pred Širokim Brijegom: Mokro, Čerigaj, Privalj Mamiće i Kočerin. O borbama na spomenutim crtama predloženi su posebni izvještaji. Vratima Mostara smatrali su partizani Nevesinje i Široki Brijeg, pa su najžešće navaljivali na ova mjesta, ali bez uspjeha… U zaposjednutom području partizani su nastupili kao osvajači… Počeli su organizirati svoje odbore u duhu komunističke doktrine. Osnovali su svoje odbore u svakom selu, te odredili svoje sudove za suđenje zločincima. Počeli su ubijati nedužne i čestite Hrvate. Prvi je bio Stolac, Čapljina, Ljubuški i na kraju divljanje partizana u selima Mostara i Brotnja (Čitluka). Paralelno sa ovim pitanjima počela je konfiskacija imetka. Ispočetka se oduzimalo po nekoj tobožnjoj osnovi, a sada odnose sve redom koliko mogu odvući i odnijeti. U ovome pogledi stizali su jednaki izvještaji iz skoro svakog sela i predjela zauzetih od partizana…“

Nakon povlačenja svojih snaga na ovu novu liniju Nijemci i hrvatske snage su ispred linije imale dobro naoružanu komunističku vojsku s tenkovima, topništvom i zrakoplovstvom. Iza leđa imali su partizanske gerilske snage raspoređene širom NDH po manjim gradovima, šumama i planinama.

Njemački obrambeni položaji na ovoj crti obrane bili su bočna zaštita snagama na Srijemskom bojištu i mostobran za prihvat njemačkih postrojbi, iz njemačke Vojne skupine „E“, koje su se pod zapovjedništvom generala pukovnika Alexandra Löhra povlačile iz Grčke. Kao reakcija na uspostavu ove Njemačke obrambene linije vrhovni Titov štab najprije zapovijeda zaposjedanje obale. Nakon toga usmjerava snage 8. dalmatinskog korpusa prema Posušju, Livnu, Tomislavgradu i Kninu, a partizanske snage iz sastava 2. crnogorskog korpusa i 29. hercegovačke divizije prema Dubrovniku, Trebinju, Stocu, Čapljini, Čitluku i Širokom Brijegu. Postrojbe iz sastava 8. korpusa ovladale su tim mjestima, zaključno s osvajanjem Knina 4. prosinca 1944., čime je skraćen lijevi bok „Zelene crte“ na prostor od Nevesinja, Mostara do Širokog Brijega.

Kako bi ovu liniju pomakao na sjever od Knina Tito 25. studenog pokreće "Kninsku operaciju" koja traje do 5. prosinca i završila je osvajanjem Knina. Knin je kao glavno željezničko i cestovno čvorište bio centar obrane preko njega su se trebale izvući preostale osovinske snage iz Dalmacije.

S istočne strane fronta prema Drini u studenom 1944. nastupilo je zatišje. Tito među stanovništvom postaje sve više prepoznat kao pobjednik koji uživa povjerenje kralja Petra. Ovo mu je bilo vrlo važno za potpuno ovladavanje Srbijom. Dogovor Tita sa Jugoslavenskom izbjegličkom vladom značio je smrtonosni udarac za četnike i vladu Milana Nedića. Da je Hitler prije dolaska Rusa dozvolio ujedinjenje četnika, nedićevaca i ljotičevaca, uz naoružavanje najmanje 100.000 ljudi pad Srbije ne bi bio tako lagan.

Nakon pada Knina Nijemci su u novoj organizaciji obrane Balkana najveći značaj dali Mostaru kao glavnom obrambenom stupu. Time su Široki Brijeg i Nevesinje postali glavni bočni obrambeni stupovi koji su bili od presudne važnosti za njemačko držanje Mostara. Između ostaloga Mostar je bio strateški važan zbog nadzora komunikacijskih pravaca koji dolinama rijeke Neretve i Bosne vode prema Srijemskoj bojišnici. Tako postavljenom strategijom obrambena crta Mostar – Široki Brijeg – Nevesinje dobila je najveći značaj u njemačkim vojnim planovima u razdoblju od početka studenoga 1944. do sredine veljače 1945.

Istodobno su partizanske snage iz sastava 29. hercegovačke divizije osvojile veći dio Hercegovine, te otpočele opsjedanje Širokog Brijega.

Do okončanja Kninske operacije, odnosno do kraja prve polovine prosinca 1944., prostor Širokog Brijega bezuspješno su opsjedale postrojbe 29. hercegovačke divizije. U drugoj polovini prosinca na prostor zapadno od rijeke Neretve dovedena je 9. dalmatinska divizija, a početkom siječnja 1945. na zapadnim prilazima Širokom Brijegu priključuje im se 2. dalmatinska proleterska brigada, koja je dotada djelovala u sastavu 2. crnogorskog korpusa.

Obrana crte Široki Brijeg – Mostar – Nevesinje bila je povjerena njemačkoj 369. pješačkoj diviziji na čelu sa zapovjednikom, generalbojnikom Georgom Reinickeom. Stožer te divizije bio je smješten u Potocima, sjeverno od Mostara. U Širokom Brijegu od 30. listopada do 19. studenog 1944. bile su smještene postrojbe 370. grenadirske pukovnije (1. i 3. bojna), 2. bojna 369. grenadirske pukovnije, 369. izviđačka bojna, 369. poljska dopunska bojna, 4. bitnica 369. topničke pukovnije, 1. vod 1. bitnice i 2. bitnica 369. protutenkovskog sklopa.

Za vrijeme povlačenja Nijemaca na novu obrambenu liniju svima je postalo vidljivo kako Nijemci nemaju namjeru braniti teritorij NDH, te ih zanima samo kako hrvatsku vojsku iskoristiti za zaštitu svog povlačenja. Iz tadašnjih izvještaja je vidljivo kako su u Zagreb stizale točne procjene, ali Pavelićev stožer nije imao ideju kako riješit probleme. Jedino što se u ovom trenutku moglo učiniti je nabaviti puno više oružja, te nakon toga izvršiti opću mobilizaciju. Oružje se u tom trenutku moglo nabaviti samo na jedan način, a to je tajnim postrojbama s partizanskim oznakama zapadno od Nijemaca u povlačenju rušiti mostove i tako ih onemogućiti da to oružje povlače na zapad. Nakon toga bi ustaše i domobrani mogli zahtijevati da to oružje predaju njima, te nakon toga mobilizirati sve što je sposobno nositi oružje. Mobiliziranima koji imaju želju za borbu protiv komunizma dati bolje oružje, a sumnjive mobilizirati u radne vodove samo zato da ih partizani ne bi mogli mobilizirati, te s njima utvrđivati položaje. Međutim, Pavelić je svu organizaciju obrane prepustio Nijemcima, a iz svog okruženja je uklanjao sve koji su nešto znali o obrani i koji su mu davali savjete koji se njemu nisu dopadali. Tek krajem studenoga je konačno shvatio kako mora imati jedinstvenu vojsku, te je na temelju zapovijedi Ministarstva oružanih snaga (MINORS) od 21. studenoga 1944. počeo proces nove reorganizacije oružanih snaga NDH, u kojem su domobrani i ustaše sjedinjeni u Hrvatske oružane snage (HOS). U 17 divizija u sklopu triju zbornih područja ušli su i ustaški zdrugovi (brigade), dok je Zapovjedništvo Ustaške vojnice raspušteno.

Ovo formalno ujedinjenje svih hrvatskih oružanih snaga nije rezultiralo povećanjem kvalitete obrane zato što Pavelić nije znao kako to učiniti. Postrojbe su dobile zajednička zapovjedništva i na tome se stalo. Za povećanje borbene sposobnosti bilo je nužno ustaške dobrovoljačke, ratno iskusne postrojbe rasporediti u sve domobranske mobilizirane bojne, brigade i pukovnije gdje bi djelovali kao interventne, jurišne, diverzantske i izvidničke bojne, satnije i vodovi. Samo takvo ujedinjenje snaga bi dalo povećanje kvalitete postrojbi. Od domobranskih postrojbi samo su neke poput onih u Gospiću i Travniku borbene kao i ustaše, dok je u većini bilo puno zapovjednika sklonih dezertiranju. Nepouzdane domobranske postrojbe trebalo je rasporediti po borbeno iskusnijim postrojbama. Samo tako ujedinjenje snaga dalo bi povećanje kvalitete postrojbi, ali samo kada bi riješili problem dobave oružja i streljiva. Tek nakon toga bi mogli krenuti u opću mobilizaciju.