Borbe na području NDH neposredno prije kapitulacije Italije

Dok se Tito, za vrijeme operacije Schwartz sa svojom Glavnom operativnom grupom pokušavao probiti iz obruča na planini Durmitor u Crnoj Gori partizanski štabovi i Hrvatskoj i Bosni su preživjeli bez gubitaka, pa su mobilizacijom i ojačani.

Operacija "Schwarz" službeno je završena 15. lipnja, (35 dana nakon Romelovog poraza u Africi),

iako su se sukobi na svim drugim dijelovima ratišta pojačali.

Na području NDH ojačali su i četnici koji su se bijegom iz Crne Gore proširili skroz do Bihaća. Hrvatske postrojbe koje su sudjelovale u operaciji Scheartz se vraćaju u Slavoniju i srednju Bosnu te napadaju partizane.

Hrvatske jedinice su 18. lipnja 1943. razbile partizane sjeverno od Bjelovara i sjeverozapadno od Gline. Napadnut je njemački teretni vlak kod Novske pa je pruga bila zatvorena oko 7 sati. Partizani su opkolili Kladušu, pa djeluje njemačko zrakoplovstvo. Partizani zauzimaju Fojnicu i Busovaču.

U talijanskoj zoni četnici i Talijani odbijaju partizanski napad na Knin pri čemu je poginulo 10 partizana. Partizani se u prodoru na jug prema obali počinju boriti i protiv Talijana, pa je očito kako više ne surađuju.

Kod Kotor Varoši 19. lipnja uništena je jedna partizanska grupa pri čemu je ubijeno 39 partizana, a kod Knina ih je ubijeno 79. Prilikom napada na jednu hrvatsku patrolu nedaleko Petrinje 22. lipnja 1943. zarobljeno je 19 Hrvata. Na prostoru Velike Kladuša, Cetingrad i Sunja 21. i 22. lipnja 1943. u području južno od rijeke Save počinje operacija "Klara" u kojoj njemačka 114. Jaeger divizija sa dijelovima 373. divizije, uz pomoć hrvatske vojske napadaju 1. partizanski korpus iz pravca Gline i Cazina.

Partizani trpe velike gubitke u pokušaju prodora na Jadran na čitavoj talijanskoj okupacijskoj zoni kako bi u trenutku talijanske predaje što lakše razoružali talijanske garnizone. Talijani im više ne dostavljaju oružje, te ovise o britanskim zračnim dostavama, pa im i snaga slabi. Radi proboja na Jadran položaj partizana u Slavoniji i Bosni slabi.

Za razliku od Tita Pavelić se još uvijek nastoji što više umiliti Talijanima ne bi li mu oni u dobroj volji dali nešto oružja. U neshvaćanju realnosti čak šalje i najbolje borce u Italiju na obuku u rukovanju oklopnjacima, a Talijani im tamo daju uglavnom teoretsku obuku. UNS je odavno preuzeo Gestapo, a on nije znao uspostavit neku novu obavještajnu strukturu koja bi čak i za Nijemce bila tajna, te nije imao informacije i analize ni o onom što se događa na terenu NDH, a ni o onom što se događa u svijetu. Da je imao obavještajne informacije i analize, te da je znao strateški razmišljati još uvijek je mogao Talijanima ponuditi jaču suradnju protiv partizana u talijanskoj okupacijskoj zoni na način da se najpovjerljivije manje hrvatske postrojbe stave pod talijansko zapovjedništvo, te da borave zajedno u istim garnizonima. Na taj način bi se hrvatske postrojbe rasporedile po talijanskoj zoni, pa bi u trenutku talijanske predaje mogli preuzeti zapovjedništvo nad Talijanima i zauzeti njihova skladišta oružja. Tito je upravo to predvidio te je nastojao što više partizana rasporediti širom talijanske okupacijske zone.

Prema izvješćima Vermahta, kod sela Nježića pokraj Slavonske Požege 22. 6. 1943. 21. brigada 10. partizanska divizija napada njemačku manju borbenu grupu koja je prodrla u Požešku kotlinu, ali se morala povući radi puno jačih partizanskih snaga. Nijemci ovdje nisu imali veće snage radi toga što se većina Njemačkih snaga iz Istočne Hercegovine i Crne Gore kreće prema Jadranu u lovu na četnike koji se kreću u istom smjeru.

U Crnoj Gori 23. lipnja talijanska divizije "Venecija" i "Peruđa" vode borbe sa preostalim partizanima (koji su se uspjeli skriti od Nijemaca), pri čemu ih je 18 ubijeno, a 17 zarobljeno. Kako četnika pod njihovim zapovjedništvom ovdje više nema, a Tito više ne surađuje u prodoru na sjever, moraju se sami uključiti u borbe.

Na prostoru Višegrada 24. lipnja primijećene su jače četničke snage, a sjeverozapadno od Tuzle opažene su jače komunističke grupe sa teškim naoružanjem. Borbe kod Kladuše su okončane, a gubici partizana su 682 mrtva, uz tri mrtva Nijemca i 60 Hrvata. Na prostoru Sjenice muslimanska postrojba, pod vodstvom njemačkih oficira, ubila je 50 četnika.
U Srbiji na prostoru Kruševca 25. lipnja njemačka vojska je registrirala intenzivno zračno snabdijevanje četnika od strane engleskih aviona. Dva engleska transportna aviona na prostoru Bajine Bašte bacala su pomoć Draži Mihailoviću.

Hrvatsko uporište 10 kilometara od Vlasenice palo je u ruke partizana 26. lipnja. Idućeg dana Vlasenica i Srebrenica pale su u partizanske ruke. Ustaše su uspjeli povući prema Zvorniku uz znatne gubitke.

U Crnoj Gori kao odmazda za ubijene talijanske oficire na prostoru Berane - Podgorica - Nikšić streljano je 150 zarobljenih partizana. Partizani postaju sve ozbiljniji talijanski neprijatelji.

U Bosni, Kladanj je 28. lipnja pao u ruke partizana, a Stupari (12 km sjeverno od Kladnja) 29. lipnja. Nedaleko Zvornika vode se borbe između Hrvata i komunista. Titovi partizani u istočnoj Bosni krajem lipnja nalaze se u lošem stanju i najvećim dijelom su demoralizirani. Kladanj su noću 28. lipnja nadlijetali engleski avioni i bacili pomoć partizanima, ali to je puno manje od onog što su ranije dobivali od Talijana.
Nijemci 2. srpnja u svom izvješću procjenjuju kako jačaju antifašističke i defetističke snage u Italiji, koje su zahvatile i armiju. Italija ne posjeduje dovoljno tenkovskih divizija, kao ni protutenkovsko naoružanje. Odbrana talijanske obale je slaba, a vrijednost talijanske ratne mornarice je veoma mala. Talijansko zrakoplovstvo može efikasno djelovati samo uz njemačko zrakoplovstvo. Samopouzdanje talijanskog vojnika je uništeno. Odnos između njemačkih i talijanskih vojnika je korektan. Kod talijanskog stanovništva, međutim, primjećuje se hladno, pa čak i neprijateljsko držanje prema njemačkim vojnicima.

U odnosu na hrvatske jedinice, 4. brigadu, te 369. i 373 pješačke divizije, koje su učestvovale u operaciji "Schwarz", - obavještajci Vermahta primjećuju slijedeće: "Treba se povećati broj njemačkih vojnih instruktora, jer je obuka hrvatskih vojnika slaba. Što se tiče čistih hrvatskih vojnih formacija, one su u borbama potpuno zatajile. Jedna od direktnih posljedica tog zatajivanja hrvatskih jedinica sastoji se u tome, da moral i borbena snaga bandita stalno jača." Svoju ocjenu hrvatske vojske dao je i njemački general u Hrvatskoj, Glez fon Horstenau. On je naglasio, kako su se hrvatske jedinice u većini slučajeva, kad su se našle u ozbiljnoj borbenoj situaciji i većem iskušenju, pokazale kao nepouzdane. One imaju uspeh samo onda, kad se oslanjaju ili, kada stoje pod njemačkom kontrolom. Zbog svih tih razloga, treba se ispitati mogućnost, da se u potpunosti odustane od formiranja čisto hrvatskih jedinica.

Iz ovakvih izvješća je očito kako su se Nijemci bojali prelaska Hrvatske na zapadnu stranu, te su željeli pod jaču kontrolu staviti Hrvatske postrojbe. To je rezultiralo sve većim otporom među hrvatskim časnicima, i sve češćim prelaskom na stranu partizana. Da je Pavelić ovo shvaćao mogao je još uvijek u sva zapovjedništva, od nivoa bojni pa na viša staviti borbene povjerljive ustaške časnike u obavještajnu i kontraobavještajnu službu, te vojnu policiju. Ali on nije ni znao kako takve službe u svakoj vojsci moraju postojati.
 

Saveznici se iskrcavaju na Siciliji 10. srpnja 1943. godine. U borbama za Siciliju Talijani imaju 135 tisuća mrtvih vojnika, Nijemci 30 tisuća vojnika dok su saveznici imali 22.000 poginulih. Ovakav nesrazmjer u broju poginulih je posljedica toga što su zapadni saveznici imali potpunu nadmoć u zrakoplovstvu i dalekometnom brodskom topništvu. Radi toga Nijemci su prekinuli operacije u Crnoj Gori i istočnoj Bosni, te jačaju obranu Jadrana.

U borbama za vrijeme operacije "Schwarz" i nakon nje Crna legija je pretrpjela velike gubitke od partizanske Glavne operativne grupe koja se uspjela vrtati u istočnu Bosnu. Legija je izgubila nekoliko mjesta i sljedećih mjeseci vodila mnoge teške borbe sa četnicima i partizanima. Do kolovoza broj vojnika se dodatno smanjio jer su 23. i 28. bojna odvojene radi formiranja 13. SS "Hanđar"divizije. Bobanov V zdrug se zbog stalnih borbi u kojima je bio angažiran i radi odlaska dijela ljudi u druge postrojbe, polovicom 1943. toliko smanjeno da je nekoliko bojni praktički nestalo. Po talijanskim savjetima postrojba stalno ide u nove borbe gdje najborbeniji i najiskusniji stalno ginu, umjesto da ih se odmori i vojnike pretvori u zapovjednike odjeljenja i vodova. Da je Pavelić ranije shvatio kako se formira borbeno sposobna vojska ne bi borbeno iskusne zdrugove popunjavali do veličine zdruga već bi svakom zdrugu dodali nakon svake borbe duplo veći broj ljudi. Tako bi se zdrugovi pretvarali u divizije, a divizije u korpuse kao što je Tito od brigada stvarao svoje divizije, bez da je zapovjednike slao u nekakve vojne škole. U svibnju stožer 5. zdruga je premješten u Livno. Uz tri bojne i gorsku bitnicu imao je u sastavu i oklopnu satniju, a povremeno su mu operativno podređene ustaške bojne iz Dalmacije i Hercegovine. Zdrug je obranio Bugojno, a krajem kolovoza odbija partizanski napad na Livno. Neuspješno su sredinom rujna pokušali okruženi Kupres opskrbiti hranom i streljivom iz Tomislavgrada. Svim ovim operacijama smeta Talijanima koji radi toga ne mogu potpuno zauzeti ovo područje, ni s partizanima, ni s četnicima.

U Italiji se 25. srpnja dogodio puč u kojem je Mussolini smijenjen.

U srpnju 1943. pokušan je atentat na generala pješaštva u domobranstvu NDH Ivana Prpića, načelnika Glavnog stožera oružanih snaga NDH. Nekima među ustašama bio je sumnjiv za suradnju sa partizanima, ali atentat nije uspio. General Prpić je želio ukinuti ustaše i uklopiti ih u domobranstvo, kako bi stvorio jedinstvenu vojsku, ali to Pavelić i dalje nije dozvoljavao. Radi toga Prpić uspostavlja tajnu suradnju sa komunističkim tajnim službama, te iduće godine odlazi u mirovinu i seli u Prag. Odatle ga Britanci nakon rata vraćaju u Jugoslaviju. U Jugoslaviji je nastavio miran život i sahranjen je 1967. na Mirogoju. Iz toga je logično zaključiti kako je uspio uspostaviti suradnju s Ivanom Krajačićem Stevom.

Pad Bugojna

U srednjoj Bosni 4. kolovoza partizani zauzimaju Gornji vakuf, 17. kolovoza i Donji vakuf, Prozor i Jajce. Time su stekli mogućnost napada i na Bugojno koje je povezivalo Tuzlu i Zenicu s sjeverne, te Kupres i Livno s južne strane. Ranije su tijekom 1942, dva puta pokušali napasti Bugojno, ali bez uspjeha.

Za napad na Bugojno Tito šalje Prvu i Petu partizansku divizija, dok branitelji imaju oko 500 ustaša i oko 600 domobrana. Za mobilizaciju većeg broja vojnika nemaju dovoljno ni oružja ni streljiva. Oko Bugojna su bili izgrađeni bunkeri međusobno razmaknuti toliko da se između njih moglo neopaženo provući.

U napad na Bugojno su krenuli 22. 8. 1943. krenuli u napad sa 3. i 4. krajiškom brigadom. Branitelji su imali utvrđeni sistem bunkera zaštićenih bodljikavom žicom i minskim poljima, ali su između bunkera bili veliki razmaci kojima se noću moglo neprimjetno proći. Partizani su se uz pomoć vodiča po mraku neopaženo probili u centar grada, sve do crkve. U 23:15 zvoneći crkvenim zvonima označili su svoj uspjeh i svoj položaj. To je bio znak za početak općeg napada na vanjsku liniju odbrane. Ustaško - domobranske snage su se ubrzo snašle i izvele više napada na snage u gradu, koje su se našle u teškom položaju, ali zbog borbe i unutar grada i na rubovima nisu imali dovoljno snaga za obranu. Razvila se uporna ulična borba u kojoj su se manje opkoljene grupe ustaša i domobrana borile do kraja. Do sredine idućeg dana obje partizanske brigade su zauzele veći dio grada i zauzeli su sve osim električne centrale u selu Vesela i dio vanjskih utvrđenja na brdu Glavice. U gradu ustaške snage prikupile su se u centru odakle su pružali otpor čekajući pomoć iz Prozora i Kupresa. Nijemci iz 7. SS divizije su iz Prozora, u koji su ušli dan prije, krenuli prema Bugojnu, ali su zaustavljeni na prijevoju Makljen. U tijeku 24.8. 1943. partizani su uništili jednu po jednu otporna točka. Preostali ustaše i domobrani su se tijekom noći 24/25. 8. probijali iz blokiranih utvrđenih zgrada i uz velike gubitke napustili Bugojno u pravcu Travnika. Dio Bobanovog V. Stajaćeg djelatnog zdruga koji nije izginuo, ranjen ili zarobljen smjestio se u Travniku i tamo uključio u obranu. Time su partizani spojili svoj teritorij u centralnoj i zapadnoj Bosni s Dalmacijom, a Crna legija je dodatno oslabjela.

U Slavoniji, sjeverno od Save 26. kolovoza Nijemci imaju velike gubitke, a sljedećeg dana veliki broj hrvatskih vojnika dezertira iz 369. hrvatske divizije (175 dezertera od 6. kolovoza 1943).
Partizani iz 17. udarne brigade 10. divizije 22. 8. 1943. odbijaju novi napad njemačkih vojnika na selo Veliku i odbacile ih prema Slavonskoj Požegi. U okolnim srpskim selima se pojavljuju i četničke postrojbe, ali partizani 25. 8. 1943. kod Slavonske Požege preventivno formiraju Protučetnički bataljun 2. hrvatskog partizanskog korpusa, kako Srbi iz partizana ne bi mogli prijeći u četnike.

Italija je tajno kapitulirala 3. rujna 1943., a to je objavljeno 5 dana kasnije.

Kapitulacija Italije se očekivala mjesecima, od trenutka kada su se Amerikanci i Britanci iskrcali na Siciliju. Da je Pavelić to na vrijeme shvatio Hrvatska vojska se mogla tajno, u manjim grupama bez uniformi rasporediti u talijanskoj okupacijskoj zoni, kako bi od talijanske vojske preuzeli oružje, izvesti ga u planine i zakopati u tajno pripremljene zemunice kako ga Nijemci ne bi mogli zaplijeniti. Bilo je poznato kako Nijemci sumnjaju u pouzdanost Hrvatske vojske, te da neće dozvoliti njeno jačanje, osobito uz Jadran gdje bi se saveznici mogli iskrcati. Zato je bilo logično pretpostaviti kako oni neće dozvoliti na da Hrvatska vojska razoruža talijanske jedinice u trenutku kapitulacije. Radi toga je trebalo unaprijed smisliti plan brzog razoružavanja Talijana i skrivanja zarobljenog oružja u zaleđu Jadrana, a same priobalne gradove je bilo logično prepustiti Nijemcima da se tu iscrpljuju u borbi sa partizanima. Ali Paveliću takav tajni plan nije padao na pamet, iako su ga mnogi upozoravali na neizbježnost talijanske kapitulacije.