Puč u Italiji i pad Mussolinija

Njemački obavještajci 25. srpnja obavještavaju; Puč u Italiji : u 15.50 sastao se u Rimu, po prvi put od početka rata, Veliki savjet fašističke stranke. Na sjednici je izglasano nepovjerenje prema Mussoloniju. Protiv njega je bilo 19 članova Savjeta, a 7 za njega, dok je jedan glas bio suzdržan. Nakon toga kralj je zamolio maršala Badolja da formira novu vladu. Prva izjava Badoljija bila je jasna. "Italija nastavlja rat i ostaje njemački saveznik."

Uvečer je došlo do antifašističkih ispada, a poprimili su djelimično i antinjemački karakter. Na sjeveru Italije počinju se buditi socijalističke i komunističke snage. Nijemci procjenjuju kako su najnoviji događaji u Italiji posljedica zamora ratom i naroda i armije, kao i ratni neuspjesi. Talijanski generali Ambrozio i Roata ne uživaju nikakav ugled kod Nijemaca. Napetost u Italiji raste i zato jer neprestano raste nadmoćnost Zapadnih saveznika na prostoru Sredozemnog mora. Slijedećeg dana Nijemci razmatraju mogućnost da Njemačka preuzme potpuno kontrolu nad Italijom, kako u vojnom pogledu, tako i u odnosu na njen željeznički i cestovni promet. Također planiraju uhititi sve važnije Talijane za koje se vjeruju kako su izdale Njemačku, te pripremaju akciju oslobađanja Dučea.

Istog dana kad je smijenjen Duče pored Splita na planini Mosor završena je talijanska operacija "Biokovo – Mosor" u kojoj je angažirano oko 15.000 talijanskih vojnika protiv oko 500 partizana. Nastupali su po svom već trogodišnjem običaju s kuga, istoka i zapada, kako bi partizani mogli pobjeći na sjever. Kako su partizani na vrijeme pobjegli akcija je završena pljačkom, paljenjem sela i ubijanjem civila. Idućih dana Talijani širom Dalmacije pale štale i plijene hranu, a što ne mogu odnijeti pale.

U ustaškom izvještaju zapovjedništvu šeste pješačke divizije od 19. 7. 1943 o ofenzivi talijanskih i ustaških jedinca na Biokovo, zapovjednik Ivan Šarnbek daje kratku ocjenu situacije:«Na području akcije protiv biokovskih partizana, naselja i narod se nemilosrdno uništava i istrebljuje bombama iz zraka, odvođenjem i ubijanjem svih mužkaraca od 15—50 godina, te organiziranom pljačkom sviju potreba za život», pa napominje da ovaj put nije slučaj «kada nasilje vrši razularena soldateska i samovoljni niži vojni zapovjednici… Ovaj puta su od odgovornih viših talijanskih zapovjednika izdane zapoviedi da se sve tako radi, i to ne samo talijanskim zapovjednicima nego i hrvatskim!» 

U sljedećem izvještaju od 25. VII. 1943. Šarnbek ocjenjuje da «Talijani nepokolebljivo rade na taljaniziranju ciele Dalmacije» i da je njihova težnja da «Dalmacija bude ne samo njihova, nego da narod u Dalmaciji bude talijanski». Objašnjava da «Talijani to rade na taj način, što u svoje podhvate protiv partizana uvlače što više hrvatskih jedinica, kako bi odgovornost za pustošenja u Dalmaciji u najmanju ruku podielili s nama, a mržnju Dalmatinaca odklonili od sebe, upućujući ju na nas.». Ustaški zapovjednik zaključuje da «Dalmatinci velikim dielom danas više mrze nas od Talijana, jer smatraju Talijani što čine, jer su Talijani, ali što ih mi pomažemo — to nam narod ne oprašta. Ne smijemo smetnuti s uma da se radi o mrtvima i desetcima hiljada upropaštenih egzistencija!» Na kraju, Šarnbek žali da se gube njihova nastojanja «da Hrvatima Dalmacije pokažemo, da su nam svi Hrvati braća, da se borimo jedino protiv partizana, jer mi ipak radimo ono što rade Talijani».

Ovakva zloupotreba ustaških postrojbi od strane Talijana se mogla predvidjeti, te bi za hrvatske interese bilo puno bolje da su u talijansku zonu tajno ubačene male ustaške postrojbe u civilu sa zadatkom da se skrivaju i čekaju kapitulaciju Italije nego da se stave pod talijansko zapovjedništvo.

Njemački general u Zagrebu 27. srpnja javlja kako je pozicija Poglavnika, poslije nedavnih događaja u Italiji, znatno oslabljena. Njemačke snage na Balkanu 28. srpnja primaju zapovijed za preuzimanje zapovjedništva nad 11. talijanskom armijom. Talijani u Karlovcu i Ogulinu masovno prodaju oružje civilima, uglavnom komunistima koji su se za to pripremili. Da je Pavelić stvorio barem neku stvarno tajnu službu za koju ni Nijemci ne znaju, a koja bi Talijane nadzirala mogli su ga oni kupovati. Ovakvu službu je mogao stvoriti slanjem u mirovinu povjerljivih ljudi, lakših vojnih invalida koji bi na taj način prikriveno dobivali sredstva za svoje djelovanje.

Partizani se probijaju prema jugu kako bi se dokopali oružja, te usput napadaju mjesta koja drže četnici i hrvatska vojska. Oko 600 partizani 27. srpnja 1943. napadaju Kijevo koje brani oko 120 ustaša i domobrana, a u pomoć im dolaze četnici iz sela Civljana iz općine Vrlika i odbijaju napad. Pri tome je poginulo 7 ustaša, 1 domobran i 5 četnika, dok su partizani imali između 70 i 100 mrtvih i ranjenih.

Poglavnik Pavelić se 30. srpnja sastaje s njemačkim generalom za Hrvatsku fon Horstenau pri čemu mu Pavelić javlja kako se talijanski general Roata sastao prije pet dana u Veneciji s komandantom talijanske 2. armije, generalom Robotijem i izjavio kako izjava lojalnosti maršala Bagolja prema Njemačkoj ne znači drugo već da Italija dobije bitku sa vremenom. Italija uskoro namjerava proglasiti neutralnost. To je Roata ponovio i pred hrvatskim predstavnicima, pa je tako do te informacije stigao i Poglavnik. Na osnovi informacija dobivenih od Pavelića Nijemci odmah poduzimaju akciju, te 1. kolovoza odlučuju preuzeti zapovjedništvo nad svim talijanskim ratnim i trgovačkim brodovima, kako bi se spriječila njihova predaja neprijatelju, te preuzeti kontrolu na svim talijanskim aerodromima i avionima, kako bi se spriječila zloupotreba od strane talijanskih pilota i protuzračne odbrane.

Njemački general u Hrvatskoj fon Horstenau 3. kolovoza javlja kako je u razgovoru sa Poglavnikom doznao o sastanku Pavelića i talijanskog poslanika u Zagrebu i koji mu je tom prilikom kazao kako Italija ne samo da će istupiti iz pakta Osovine, nego će nastaviti ratovati u savezništvu sa drugom, neprijateljskom stranom. Također je doznao kako je stanje na dalmatinskoj obali zabrinjavajuće. Talijanski oficiri 2. armije su već započeli razgovore sa četnicima i partizanima. Prednost daju Titu, kome su spremni predati Split i ostale značajnije gradove, kako bi njegova revolucionarna armija mogla spriječiti iskrcavanje Britanaca.

U ovom trenutku svatko bi se trebalo zapitati zašto su Roata i talijanski veleposlanik ustaškim časnicima, pa čak i Paveliću govorili o talijanskim neposrednim planovima prelaska na stranu saveznika. Visoki časnici i diplomati nikad nešto tako ne bi rekli bez tajnog cilja. Jedini logičan odgovor na to pitanje je navesti ustaše i Pavelića da i oni promjene saveznika, te proglase neutralnost, ili prelazak na stranu saveznika. U tom trenutku Hrvatska vojska je bila potpuno nepripremljena za nešto tako, te bi ih Nijemci lako razoružali, a na teritoriju Hrvatske ostali bi samo Nijemci i partizani, uz nešto malo četnika. Na taj način bi NDH bila praktično prepuštena Titu. Također se treba zapitati zašto je Pavelić ovakve informacije prenosio Nijemcima. Najvjerojatnije je kako se želio dodvoriti Nijemcima i uvjeriti ih u svoju vjernost.

Da je Pavelić imao više državotvornih sposobnosti on bi u ovakvoj situaciji iskoristio priliku za obračun sa Talijanima na način da se pripremi u trenutku objave kapitulacije javno preko svih medija priopćiti kako sve talijanske postrojbe na teritoriju sa hrvatskom većinom moraju predati ustašama, domobranima i redarstvu. Ovim bi se snažno popravio njegov položaj kod svih Hrvata koji su u zadnje 3 godine šikanirani od talijanske vojske. Na taj način bi u trenutku predaje sve lokalne seoske ustaše i domobrani pod talijanskim zapovjedništvom mogli krenuti u zauzimanje skladišta oružja, mirno ili na silu.

Još uvijek je mogao i povjerljivim lokalnim obavještajnim doušnicima i poznatim intelektualcima antikomunistima poslati tajni naputak da se organiziraju, te u trenutku objave talijanske kapitulacije otimaju oružje od Talijana, a nakon toga pozovu narod na antikomunističku borbu. Prvi tajni zadatak ovih grupa bio bi zakopati što više oružja. Na ovaj način je mogao formirati malu gerilsku vojsku koja formalno ne bi imala nikakve veze sa Pavelićem i Nijemcima, pa bi mogli imati legitimitet za prevođenje hrvatske na zapadnu stranu. Nažalost, Pavelić tajnu službu koja bi nešto ovako provela nije imao, niti je nakon tri godine ratovanja shvatio kako svaka ozbiljna država mora imati službe za koje ni najbliži saveznici ne smiju znati. Proučavajući njegovu kadrovsku politiku, očito je kako on nije cijenio ni vojne, ni obavještajne, ni policijske stručnjake, te je sklanjao sve koji su mu se usudili u bilo čemu suprotstaviti. Zahvaljujući tome, pored sebe nije imao nikoga tko bi se usudio opisati mu realno stanje, te predložiti mu nešto pametno. Zbog toga on sam više nije znao realno razmišljati, a nije ni pokušao razmišljati, već je samo čekao što će mu Nijemci zapovjediti, ili odobriti. Glavni pomoćnik mu je bio Vjekoslav Maks Luburić koji je bio njegov glavni tjelohranitelj, glavni obavještajac i glavni zapovjednik logora, a po intelektualnim sposobnostima bio je nesposoban kao i sam Pavelić. Jedini europski državnik toga doba koji su imali slične intelektualne sposobnosti je bio predratni poljski ministar vanjskih poslova Józef Beck, Jedina razlika između njih što su Becka na poteze štetne za Poljsku navodili Britanci i Amerikanci, dok su Pavelića na poteze štetne za Hrvatsku navodili Talijani i Nijemci.

Saveznici se 3. kolovoza 1943. u 7.30 iskrcavaju na jugu Italije, kod Ređo Kalabrije i to jedna engleska i jedna kanadska divizija, koje imaju snažnu podršku sa mora i iz zraka. Partizani odmah pojačavaju napade na teritoriju čitave NDH kako bi što više razvukli hrvatske snage, a kako bi to mogli naglo im se povećava i količina oružja i streljiva kojim raspolažu, sudeći po potrošnji, što je očita posljedica i britanskih zračnih dostava, a i Roatina tajnog djelovanja. Partizani 4. 8. 1943. zauzimaju Gornji Vakuf, 17.8. Donji Vakuf, Prozor i Jajce, nakon čega opkoljavaju Bugojno koje je bilo jedan od najvažnijih gradova u srednjoj Bosni i koje su prethodne godine bezuspješno pokušali 2 puta osvojiti. Bugojno je bilo veza između garnizona u Travniku i Zenici s jedne, te Kupresa i Livna s druge strane, a branila ga je Crna legija i domobrani.

Zbog novih okolnosti, 7. kolovoza svima je postalo jasno kako je važnost Balkana porasla te je zbog toga Firer odlučio formirati novu armijsku grupu, koja ima zapovjedništvo nad Grčkom (a to uključuje i otok Cipar i egejske otoke) i to pod zapovjedništvom generala Rommela. Glavno zapovjedništvo za cijeli Balkan, po naredbi Hitlera, nalazi se u Beogradu pod generalom Felberom, a njemu su podređeni vojni zapovjednik Grčke u Ateni general Speidel i general u Hrvatskoj Glaise von Horstenau.

Prema izvješćima Vermahta, u Grčkoj, Srbiji i Hrvatskoj djelovanje antinjemačkih lokalnih jedinica raste. Sabotaže prilikom žetve u Srbiji i Hrvatskoj zabilježene su 11. kolovoza, a na sarajevskom aerodromu partizani su uništili 17 njemačkih i hrvatskih aviona. Sabotaže pri žetvenim radovima u Srbiji zabilježene su i 16. kolovoza, a kod Sarajeva jačaju partizanske aktivnosti.
Nijemci 17. kolovoza zaključuju kako će Talijani uskoro evakuirati cijelu dalmatinsku obalu i njemačke trupe ju namjeravaju formalno vezati za Hrvatsku, te tako Hrvatsku jače vezati za Njemačku, ali stvarno ne namjeravaju hrvatsku vojsku prepustiti ustašama i domobranima. Kao protuuslugu Njemačka traži od Hrvatske odricanje od Srijema, koji se proteže do Beograda, kako bi se malo ublažili hrvatsko-srpski odnosi. Time bi vlada Milana Nedića bila stabilnija u odnosu na četnike.

Da je Pavelić imao svoje obavještajce među Nijemcima mogao je doznati kako oni ne namjeravaju stvarno obalu prepustiti hrvatskim snagama, te je radi toga sam trebao zabraniti hrvatskim postrojbama dolazak na obalu, te ima dati zadatak da se snažno ukopaju u planinskim selima u zaleđu obale i tu dočekuju civile koji bježe iz obalnih mjesta od borbi između partizana i Nijemaca.

U kolovozu 1943. Njemačka vojska počinje osnivati posebne postrojbe za diverzantsko djelovanje na hrvatska sela, osobito oko onih gdje su se pojavili partizani svojim malim akcijama. Pripadnici ovih postrojbi govorili su najčešće srpski jezik i često su djelovali u civilu predstavljajući se kao partizani, čime su željeli potaći otpor Hrvata prema partizanima. U proljeće 1944. takva postrojba, popunjena s više desetaka četnika, osnovana je i u sjevernoj Dalmaciji, pod zapovjedništvom njemačkog poručnika, čije je konspirativno ime bilo Konrad. U vezi s djelovanjem ove postrojbe, ustaški dužnosnik u Šibeniku Ferara je zapisao: "Ta jedinica istakla se u svome ljudožderstvu i u ubijanju najčišćeg hrvatskog elementa u ovome kraju." Nakon svih ovakvih akcija partizanski agitprop je širio dezinformacije kako te zločine rade ustaše preobučeni u partizane.

Ovakve jedinice je Pavelić trebao osnovati već koncem 1941., ali ne da napada civile, već da u civilnoj ili četničkoj odjeći napadaju Talijane i četnike. Ovakve vojne obavještajno sigurnosne postrojbe za „proxsi” napade najčešće napadaju najvrijednije ciljeve, a to su zapovjednici ili kuriri, dok ostale obično neprimjetno propuštaju.

Po izvešću Vermahta; prema planu, 18. kolovoza u 6:30 posljednji njemački vojnik povučen je sa Sicilije. Time je, sa Sicilije povučeno oko 60.000 njemačkih vojnika sa naoružanjem. Isti dan Bugarska odbija zahtjev Njemačke za slanje dodatnih trupe u Srbiju, čime i oni prikriveno najavljuju prelazak na suprotnu stranu. Bugarska je imala dobro ustrojenu i jaku vojsku koja nije bila znatnije podređena Vermahtu.
U Hrvatskoj sve su češći slučajevi koji govore o nepouzdanosti hrvatskih divizija, a na prostoru Like obavještajni podaci javljaju o okupljanju jakih partizanskih snaga. U razgovorima između njemačkog generala Vestfala i talijanskog generala Roate 25. kolovoza, njemački general izrazio je svoje čuđenje zbog nepovjerenja Talijana prema Nijemcima, jer Nijemci su na najbolji mogući način dokazali na dijelu svoju vjernost prema svome savezniku Italiji, te su ponijeli glavni teret teških borbi na Siciliji, gdje je poginulo mnogo Nijemaca. General Roata je upozorio na činjenicu kako se neke njemačke jedinice na sjeveru Italije ponašaju kao da Italija nije njemački saveznik, nego jedna okupirana zemlja. U Hrvatskoj isti dan njemačka 114. divizija prebačena je na prostor Drniš - Knin - Gračac i njen glavni zadatak jeste da se brine o sigurnosti rudnika uglja kod Tuzle i boksita kod Mostara. Četnici i partizani koji su se dva mjeseca ranije međusobno borili oko Knina povukli su se bez borbe, te su četnici nakon toga počeli sve masovnije prelaziti u partizane.

Vermaht 30. kolovoza procjenjuje položaj u Hrvatskoj: Kod Hitlera uvečer bio je njemački poslanik u Zagrebu, Kasche. Za razliku od čestih njemačkih vojnih izvora, koji govore o pojavama potpunog rasula u hrvatskoj vojsci, njemački poslanik zastupa mišljenje, kako je hrvatska država u potpunosti sposobna funkcionirati, te kako njemačka strana treba pokazati više strpljenja prema hrvatskim težnjama i frustracijama. Hitler je na kraju zaključio kako Njemačka nema drugog izbora, već podržati Poglavnika. Da bi Hrvatska ostala stabilna, neophodno je prisustvo njemačkih vojnih snaga. Njemačka mora podržati ustaški pokret, jer je on jedini državotvorni pokret u Hrvatskoj.

Iz ovoga je vidljivo kako su svi svjesni skore Talijanske kapitulacije, još od trenutka kada su se Amerikanci i Britanci iskrcali na Siciliju. Da je Pavelić to na vrijeme shvatio Hrvatska vojska se mogla tajno, u manjim grupama bez uniformi rasporediti u talijanskoj okupacijskoj zoni, kako bi od talijanske vojske preuzeli oružje, izvesti ga u planine i zakopati u tajno pripremljene zemunice kako ga Nijemci ne bi mogli zaplijeniti. Bilo je poznato kako Nijemci sumnjaju u pouzdanost Hrvatske vojske, te da neće dozvoliti njeno jačanje, osobito uz Jadran gdje bi se saveznici mogli iskrcati. Zato je bilo logično pretpostaviti kako oni neće dozvoliti na da Hrvatska vojska razoruža talijanske jedinice u trenutku kapitulacije. Radi toga je trebalo unaprijed smisliti plan brzog razoružavanja Talijana i skrivanja zarobljenog oružja u zaleđu Jadrana, a same priobalne gradove je bilo logično prepustiti Nijemcima da se tu iscrpljuju u borbi sa partizanima. Sa zakopanim oružjem bi mogli naoružati civile koji bi bježali od borbi između partizana i Nijemaca, te bi tako hrvatska vojska znatno ojačala. Ali Paveliću takav tajni plan nije padao na pamet, iako su ga mnogi upozoravali na neizbježnost talijanske kapitulacije.