Kapitulacija Italije

Italija je tajno kapitulirala 3. rujna 1943., a to je objavljeno 5 dana kasnije.

Njemačko zrakoplovstva 4. rujna bombardira partizane u Kninu. Slijedećeg dana Nijemci čiste teren oko Gospića, a partizani imaju velikih gubitaka i u borbama zapadno od Banja Luke. Njemačko zrakoplovstva priprema prebacivanje brdskih jedinica u talijansku pozadinu kod Sinja kako bi zarobili Talijane i zauzeli Split u trenutku očekivane talijanske predaje.

Hitler dan prije kapitulacije, 7. rujna 1943. izdaje smjernice Wermachtu kojima jača položaj hrvatskih snaga i traži jačanje hrvatske borbene moći. Time je pokušao motivirati Hrvate na jačanje borbenog morala. Međutim, vojni zapovjednici sumnjaju kako bi mnoge postrojbe mogle prijeći na zapadnu stranu, te nastoje što više Hrvatskih postrojbi potpuno staviti pod svoju kontrolu, preko svojih instruktora i zapovjednika. Vojni zapovjednici se boje i ujedinjenja svih komunistički vojski na području Jugoslavije, Albanije, Bugarske i Grčke, pri čemu je najvažnija obrana Jadrana kako se tu saveznici ne bi mogli iskrcati. U toj situaciji Nijemcima je postalo sve važnije i žito iz Slavonije i Srijema, te tvornice, rudnici i naftna polja. Lokalni njemački zapovjednici procjenjuju kako Hrvati nisu rusofilni, ali kako bi mogli prijeći na stranu zapadnih saveznika, te uporno, već nakon pada Romela u Africi, sprječavaju dolazak Hrvatskih vojnih snaga na obalu istočnog Jadrana i otoke. Tu im više odgovara privremena vlast komunista koji ne žele dolazak zapadnih snaga, ali zanemaruju činjenicu kako time otvaraju mogućnost logističke opskrbe partizana morem od strane zapadnih saveznika. Zbog toga postepeno napreduju prema obali i otocima, razoružavajući Talijane i držeći Hrvatske postrojbe iza sebe.

Da je Pavelić shvaćao ovakvo razmišljanje Nijemaca mogao je zabraniti ustaškim postrojbama slanje svojih zapovjedništava u dalmatinske gradove, s naputkom da se moraju zaustaviti u planinskim selima dalmatinskog zaleđa gdje trebaju mobilizirati sve što se može mobilizirat. Time bi ustaše dočekivali civile koji bježe iz priobalnih mjesta, te bi ih mogli i mobilizirati.

Napetost između Njemačke i Italije 7. rujna sve više rastu jer Nijemci sve jasnije uviđaju kako će Italija položiti oružje, te pripremaju protumjere. Procjenjuju kako će: "suradnja sa Hrvatskom postati još važnija ako Italija istupi iz rata, te je vrlo važno održati suradnju sa Poglavnikom. Da bi povećali samopouzdanje hrvatske armije, preporučeno je da njemački vojni instruktori pokažu makar malo volje i nauče nekoliko hrvatskih riječi. Kako bi naglasili zajedničku borbu, potrebno je hrvatskim časnicima dodjeljivati daleko više njemačkih odlikovanja." Ovime je konačno ukinuta Hitlerova odluka o ograničavanju hrvatske vojske na 50.000 ljudi, te se tada moglo proglasiti opću mobilizaciju, ali za to je nedostajalo oružja. Nijemcima još uvijek nije padalo na pamet ustašama i domobranima dati dovoljne količine oružja. Iz ovakvih izvješća Vermahta vidljivo je kako oni ne vide problem u tome što je svakom jasno kao njemačka gubi rat, već problem vide u lošoj obuci hrvatskih časnika.

U Srbiji i Hrvatskoj Nijemci počinju sa razoružavanjem talijanskih trupa. Da se Pavelić pripremio na to taj posao su mogle obaviti hrvatske snage. Veliku količinu oružja uzeli su partizani koji su se na vrijeme rasporedili po čitavoj talijanskoj okupacijskoj zoni u blizini talijanskih vojarni i skladišta. Prije kapitulacije između partizana i većine talijanskih vojnih zapovjednika sklopljen je dogovor da će po objavi kapitulacije Talijani sve naoružanje i drugu opremu predati partizanima.

Kapitulacijom Italije talijanski fašisti su uspjeli zadati najveći udarac NDH tako što su većinu oružja predali antifašistima partizanima. Na to su se partizani pripremili tako što su od Tita dobili zapovijed kako postupak prema talijanskim vojnicima koji se budu predavali mora biti "vojnički energičan, politički taktičan i elastičan". U rujnu širom Dalmacije partizani su se počeli bratimiti s talijanskim vojnicima, pod parolom kako su talijanski vojnici samo "radnici i seljaci u uniformama". Oko 40.000 Talijana zajedno sa dvije kompletne divizije prešle su na partizansku stranu, a u nekoliko sedmica razoružali su šest talijanskih divizija. Na dan kapitulacije Italije cijela talijanska brigada “Garibaldi” prešla je u partizane, a Tito se često time hvalio. I tako su partizani došli u posjed oko 200.000 pješačkog oružja, lakog i teškog topništva, tenkova i oklopnih vozila, te streljiva, hrane i odjeće. Zarobljeno oružje partizani su kamionima prevezli u šume gdje su sve zakopali u zemunice, i odatle postupno prevozili na sjever. Isto ovo su mogle napraviti i pojedine ustaške postrojbe u civilnoj odjeći, da su za to na vrijeme dobili tajnu zapovijed, kako bi se mogli za to na vrijeme pripremiti. Ustaše i domobrani su oko zarobili 50.000 pušaka, ali su im to oduzeli Nijemci pod opravdanjem da im treba na istočnom frontu. Da su hrvatski zapovjednici shvaćali njemačke interese zaplijenjeno talijansko oružje bi odmah prevezli u brda, te bi se sakrili zajedno s njime dok ga ne podijele novim dragovoljcima. Pavelić je imao najviše informacija i on je prvi to morao shvatiti, te svojim povjerljivim zapovjednicima dati zapovijed za skrivanje oružja od Nijemaca.

Za vrijeme kapitulacije Italije u rujnu 1943., izbjeglička vlada u Londonu traži od Draže Mihailovića da jakim snagama preuzmu Dubrovnik i preuzmu ga od Talijana kako bi se tu zapadni saveznici mogli iskrcati, ali su partizani uspjeli zauzeti većinu područja oko Dubrovnika.

Padom Italije četnici Dalmacije gube svog gospodara. Proteklih godina su ih naoružavali Talijani, a sad su uspostavili kontakt s Nijemcima kojima nude svoje usluge, te ih Nijemci prihvaćaju u svoje SS postrojbe. Uskoro Pavelić dobiva naputak od Hitlera: Četnike se odsad ima poštivati kao jedinice direktno priključene SS-u. Oni stupaju u jedinice SS Prinz Eugen i druge, a NDH vodstvo i mediji više ih ne smiju zvati četnicima nego “hrvatskim borbenim snagama”.
 

Nakon što su zauzeli Split Nijemci su dozvolili vrlo malom broju ustaških i domobranskih zapovjednika da uđu u Split. Hitler je nakon osvajanja Dalmacije formalno priznao pravo NDH nad Dalmacijom, ali je zadržao nadzor nad Hrvatskom vojskom.

Pavelić u Split šalje dr. Edu Bulata da zajedno sa Nijemcima uđe u Split u svojstvu ministra za oslobođene krajeve, od čega nema nikakve vojne koristi. Pojedini ustaše koji su pripuštenu u obalne gradove počinju s prisilnom mobilizacijom pričuvnih časnike sa ovog područja u domobrane. Iz toga je vidljivo kako ni nakon 2 godine ratovanja ni oni a ni Pavelić nisu naučili kako se prisilno mogu mobilizirati vojnici, dok se prisilnom mobilizacijom časnika postiže više štete nego koristi. Ustaški zapovjednici su vrlo brzo umjesto političkog rada na mobilizaciji lokalnih dragovoljaca počeli lov na četnike koji u njemačkoj uniformi pokušavaju pobjeći na zapad, te lov na Splićane koji ne pokazuju oduševljenje ustaškom vlasti. Bilo mu je puno pametnije da je Nijemcima prepustio obračun s partizanima, a da ustaše i domobrani u zaleđu mobiliziraju dragovoljce u svoju vojsku, kako ih partizani ne bi mogli mobilizirati.

General Ajzenhauer je preko radija, 8. rujna u 17.00, potvrdio vijest, da je Italija bezuvjetno kapitulirala. Kapitulirala je 4 mjeseca nakon iskrcavanju saveznika na Siciliju, što je bilo dovoljno da se Pavelić za to pripremi, mjesec i pol nakon puča i uhićenja Dučea i nakon što mu je talijanski veleposlanik u Zagrebu priznao kao će oni prijeći na protivničku stranu. Sve to je dalo Paveliću dovoljno vremena za pripremu preuzimanja talijanskog oružja. Ali, kako od Nijemaca nije dobio takvu zapovijed on nije poduzeo ništa. Za razliku od njega, Tito je svoje partizane u malim skupinama, već nakon poraza Romela u Africi, počeo bez većih sukoba i provokacija raspoređivati po čitavoj talijanskoj okupacijskoj zoni od Trsta do Albanije.

Kapitulacijom Italije Nijemci teritorij NDH pod talijanskom okupacijom zaposjedaju sa pet njemačkih armijskih korpusa. S tim snagama Nijemci su vrlo brzo ovladali istočnom obalom Jadrana, uz izuzetak otoka Visa i nekoliko drugih otoka. Nijemci ocjenjuju kako je ovo područje opasno prepustiti Hrvatskoj vojsci, ili četnicima. Četnici bi mogli pozvati Kralja Petra na povratak u Jugoslaviju, dok bi se Hrvatske postrojbe mogle pobuniti protiv Pavelića, objaviti prijelaz na zapadnu stranu, te također pozvati zapadne snage na iskrcavanje. Zbog toga odlučuju uski pomorski pojas prepustiti Titu, i o tome s njime, sklapaju tajni dogovor po kojem ih oni puštaju na otoke i u okolicu Dubrovnika, s tim da oni ne smiju dopustiti iskrcavanje Engleza i Amerikanaca. Na taj je način antifašist Tito od tajnog suradnika fašističkog vođe Dučea, postao i tajni suradnik nacinal - socijalističkog vođe Hitlera. Sporazum sa Njemačkim postrojbama o tome još prije kapitulacije Italije potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit, a to je u svojoj knjizi opisao Vladimir Dedijer. Sporazum o zajedničkoj borbi Nijemaca i partizana protiv Amerikanaca i Engleza, ako se iskrcaju na Jadransku obalu potpisan u Zagrebu, u ožujku 1943. prije operacije Schwartz, a nakon što se Tito odavde uspio izvući sporazum je obnovljen.

Ovaj sporazum praktično je bio izdaja hrvatskih interesa od strane Nijemaca, a Pavelić je za ovo mogao doznati da je imao tajnu službu koja bi pratila i Njemačke visoke časnike i vodila ih po restoranima i opijala.

Važnost južnog Jadrana su uočili i zapadni saveznici, te su već u studenom 1943. uspostavili prvi kontakt radi izgradnje aerodroma na Visu, na kojem u siječnju 1944. počinje izgradnja aerodroma, a nakon nekoliko mjeseci tamo je preseljeno cijelo partizansko vodstvo zajedno sa Titom. (Ovaj Viški aerodrom je napušten od strane Britanaca tek kad je počeo sukob Tita sa Zapadnim saveznicima oko Trsta.)

U trenutku kapitulacije Italije Titov štab uspijeva preživjeti na Jahorini odakle uspijevaju osvojiti nekoliko manjih gradova koje brane slabe ustaške i domobranske postrojbe. Kako bi se pripremio za nove mobilizacije Tito dodatno ojačava tajnu obavještajnu službu koju su najčešće vodili partizanski komesari. Partizani se mjesecima pripremaju za osvajanje čitave Dalmacije, a kako bi spriječili hrvatsku vojsku da učini isto nastoje je što više razvući, što čine terorističkim akcijama po čitavom teritoriju NDH. Tako 9. rujna 1943. zauzimaju slabo branjeni Zrin kod Kostajnice, pri čemu su ubili oko 160 ljudi, dok su sve ostale od ukupno 850 stanovnika protjerali, a mjesto spalili. Zločin su izvršili domaći partizani iz susjednih srpskih sela, pri čemu je ubijeno 213 stanovnika Zrina. Među njima je bilo 12 djece, troje mlađe od godine dana, a najmlađe dijete imalo je 15 dana. Glavni za ubijanje zarobljenika bio Petar Kleut koji je ponovio ono što je napravio ranij u siječnju u Krašiću. Nakon toga je unaprijeđen u komunističkoj hijerarhiji. Naredbu za ovaj zločin dao je Glavni Štab partizanske vojske pod objašnjenjem kako nitko iz Zrina nije bio u partizanima. U selo su upale komunističke postrojbe sastavljene od dijelova Prve, Druge i Sedme banijske brigade od oko 4500 ljudi koje su bile pod vrhovnim vodstvom Generalštaba i Josipa Broza Tita. Branitelji Zrina u okruženju srpskih mjesta su bili njegovi stanovnici naoružani lovačkim oružjem koji su se uspjeli braniti 16 sati prije nego su ostali bez streljiva. Otpor je bio jak zato što su partizani i ranije, ubili 37 Zrinjana i to kada su odlazili iz Zrina po putevima ili na rad u poljima i to uglavnom od susjednih Srba. Nakon rata, do lipnja 1946. godine ubijeno je u izbjeglištvu još 28 stanovnika Zrina. Ovakvim iznenadnim terorističkim akcijama partizani su vrlo efikasno uspijevali razvlačiti snage ustaša i domobrana koji nisu imali ni približno dovoljno snaga za obranu svih hrvatskih manjih naselja.

U ovom trenutku kada je Njemačka izgubila najvažnijeg saveznika Pavelić koji više nije imao nikakvu obavještajnu službu, imao je mogućnost krenuti u opću mobilizaciju, te vojsku povećati na najmanje 300.000 ljudi. S tim brojem vojnika bi se mogla uspostaviti borbena linija oko svih partizanskih područja, te spriječiti terorističke partizanske akcija razvučene po čitavom teritoriju NDH. To se moglo napraviti i bez oružja za sve vojnike, zato što je oružje potrebno onima što dežuraju u rovovima i bunkerima, a ostali uskaču kada netko pogine. Mogao je sve pouzdanije i borbeno iskusne bojne jednu po jednu povući u Zagreb na odmor, popuniti ih sa 2.000 do 3.000 mobiliziranih mladića iz Zagreba i okoline, naoružati ih makar lovačkim oružjem i poslati ih u prodor na partizanska područja, i u zaleđe Jadrana, ali ne na samu obalu zato što to Nijemci ne bi prihvatili. Jedini uvjet za mobilizaciju je trebao biti da se mladi vojnici ne mogu slati u postrojbe koje imaju nepouzdane i neiskusne zapovjednike koji se nisu dokazali u borbi.

Padom Italije svima u vladi NDH bilo je jasno kako Hitler gubi rat i to je bio posljednji trenutak da Pavelić, u interesu hrvatske države i hrvatskog naroda tajno načini "plan B", tj., plan kako prijeći na pobjedničku stranu. Najpogodnija situacija za promjenu savezništva bila je upravo nakon pada Italije, zato što je tada još uvijek postojala mogućnost povlačenja dijela vojske pod oznakama HSS-a ili zelenog kadra kakav se pojavio nakon I svjetskog rata. Ovakve pobunjeničke postrojbe koje formalno ne bi bile pod zapovjedništvom Zagreba mogle bi samo braniti hrvatska sela pa ih Nijemci ne bi dirali. U trenutku odlaska Nijemaca legalne hrvatske postrojbe bi mogle preći u takve postrojbe i spustiti se sa planina u gradove. Ali Paveliću ovakva dvostruka igra nije padala ni na pamet. Sve svoje suradnike koji su samoinicijativno razmišljali o "planu B" Pavelić je uklanjao i kasnije najčešće kriomice ubijao kao generala Šimića, Vokića, Lorkovića i oko 40 pukovnika. Mnogi visoki dužnosnici, uključujući ministre svojoj rodbini i prijateljima, u povjerenju govore kako partizani pobjeđuju i kako trebaju, ako žele preživjeti, uspostave nekakav kontakt sa partizanima. Iako su se Nijemci tajno dogovarali sa partizanima Paveliću iza leđa on je uporno ostao dosljedan u suradnji i poslušnosti.

U situaciji pada Italije General Šimić, koji je ranije kao Pukovnik obranio Kupres, te postao poznat i popularan, počinje govoriti kako njemačka gubi, te zagovara prelazak na stranu saveznika, osobito kad su Nijemci nakon pada Italije okupirali Dalmaciju i prema civilima se ponašali gore nego Talijani. General Šimić je vrlo naivno svoje planove iznosio javno, umjesto da jednostavno ode u planine sa svojim vojnicima i samo promjeni oznake na uniformama. Umjesto toga, general Šimić je nešto kasnije planirao krenuti na Zagreb i uhititi Pavelića, kao i najbliže suradnike kako bi NDH prebacio na stranu zapadnih saveznika, ali su ga Luburićevci likvidirati, a kako bi to prikrili organizirali su mu veličanstven sprovod. Nekoliko mjeseci kasnije ubili su s leđa i njegovog brata pukovnika Rudolfa. Da je Pavelić imao pameti mogao je poput Draže Mihailovića sam zapovjediti pojedinim lokalnim generalima osnivanje vlastitih vojski koje formalno s njim nemaju više nikakve veze, kako bi oni mogli ustaše i domobrani mogli držale mjesta u kojima s nalaze Nijemci, dok bi šume i planine držali pobunjenici u cilju borbe protiv komunista i četnika.

Kako Pavelić ne zna kako promijeniti saveznike u čitavoj Hrvatskoj dolazi do masovnog prelaska domobrana u partizane, što se Srbima u partizanskim postrojbama ne sviđa. Zbog toga ponegdje dolazi do obrnutog procesa, četnici koji su prešli u partizane ponovno prelaze u četnike i postaju najvjerniji Njemački saveznici. Tako je početkom 1944. čitava partizanska postrojba u Plaškom prešla u četnike i pridružila se Nijemcima u borbi protiv partizana. Prema prebjeglim domobranima partizani su postupali različito. Obrazovanijim časnicima nisu puno vjerovali pa su mnoge potajno likvidirali, dok su druge tjerali na razne zločine kako bi dokazali vjernost. Zbog toga su se mnogi razočarali i u partizane, te su ponovno bježali u domobrane, ili su bježali kući gdje su se skrivali od mobilizacije. Kako Pavelić pad Italije nije znao iskoristiti za jačanje Hrvatskih snaga raslo je nezadovoljstvo čak i među najbližim suradnicima.

Split nakon talijanske kapitulacije.

Nakon kapitulacije Talijana oni su Split prepustili partizanima. Talijani su partizanima predali i Klis, te su se zajedno sa partizanima borili protiv ustaša koji su ga pokušali zauzeti. Nakon toga su se još nekoliko dana borili protiv Nijemaca.

Split je branila 9. Dalmatinska divizija pojačana sa dvije talijanske pukovnije koje su stale na partizansku stranui, a imali su u posjedu oko 40-50 tenkova, 80 haubica i 10 obalnih beterija.

Njemačke jedinice iz Mostara i Imotskom kretale su se prema Splitu pod vodstvom pukovnika Petersena, a 9. rujna su zauzele Sinj i područje zračne luke, te razoružale 25. talijansku pukovniju. Iste noći su nastavile prodor prema Splitu, najprije izviđači, a potom motociklisti, u nastojanju da što prije zauzmu Dalmatinske gradove, što su partizani nazvali Šesta neprijateljska ofenziva.

Major Breimeier, podređen Petersenu, pokušao je pristići u pomoć svom pukovniku, ali su ga u Dicmu zaustavili partizani. Nakon borbi major Breimeier imao je 50 mrtvih i oko 120 ranjenih. Dana 16. rujna 1943. zapovjednik divizije Karl Reichsritter von Oberkamp pokušao je preko Zadvarja i Omiša priskočiti u pomoć Petersenu, ali se s gubitcima od 7 mrtvih i 16 ranjenih morao vratiti u Imotski. Nakon neuspjelog pokušaja odlučeno je da se 22. rujna major Bernard Dietsche sa svojom jedinicom zračnim putem prebaci iz Mostara u Sinj, kako bi pomogao majoru Breimeieru i pukovniku Petersenu. Dva zrakoplova s ljudima i opremom uspjela su sletjeti na uzletištu u Sinju, dok je treći bio pogođen. Dana 23. rujna u Imotskom zapovjednik divizije von Oberkamp sakupio je 92. motoriziranu pukovniju i pokušao novi proboj u pravcu Sinj-Split. Jedna kolona je krenula preko Aržana, a druga preko Cetine u Trilju. Zapovjednik 15. armijskg korpusa general Lüters doletio je zrakoplovom u Sinj da bi potom sa Klisa zapovijedao zauzimanjem Splita kojeg su 18 dana držali partizani. Pri ovom prodoru 23. rujna zapovjednik divizije Karl Reichsritter von Oberkamp je krenuo iz Imotskog prema Splitu u dva smjera, preko Aržana i Trilja, pri čemu su ih na putu od Trilja prema Sinju napali partizani. Njemci su za osvetu počinili masovni zločin, pri čemu su popalili Trilj i niz sela triljskog i sinjskog kraja, pobivši pritom preko 1526 seljana Košuta, Brnaza, Garduna, Turjaka, Jabuke, Velića, Lećevice i Muća. Po principu 100 civila za jednog njemačkog vojnika ubili su žene, dijecu i starace. Pri prolazu napadnuti su od partizana, koji su se nakon pucnjave povukli u zaklon. Split je divizija Prinz Eugen osvojila 26. rujna 1943., te je na području Splita zarobila 9 generala, 394 časnika i 18.537 talijanskih vojnika.

Šibenik nakon talijanske kapitulacije. 9.9.1943.

Nakon što je 9. rujna stigla vijest o kapitulaciji Kraljevine Italije, partizani ulaze u Šibenik 10. rujna kako bi pregovarali sa zapovjednikom talijanske posade, generalom Grimaldijem. Glavni zahtjevi bili su da Talijani predaju oružje partizanima i da se oslobode politički zatvorenici. Talijanima je ponuđeno da se zajednički suprotstave Nijemcima. Grimaldi je te zahtjeve odbio, pravdajući se da za njihovo prihvaćanje treba dozvolu iz Rima, ali ih partizani ne napadaju pošto su bili preslabi da bi razoružali oko 5000 talijanskih vojnika u gradu. Za razliku od nekih drugih talijanskih časnika, koji su prihvatili suradnju s partizanima, general Grimaldi je čekao dolazak Nijemaca. Predvečer 11. rujna u grad su bez otpora ušli dijelovi njemačke 114. lovačke divizije, a partizani su se povukli iz grada nakon što su neke civili strijeljali. Nakon ulaska Nijemaca u njega su se vratili i srpski četnici. U gradu su i dalje bili talijanski vojnici koji su se odlučili za nastavak borbe na strani Nijemaca.

Dubrovnik nakon talijanske kapitulacije 12.9. 1943.

Njemačke trupe 12. rujna ulaze u Zadar, a 13. rujna 1943. u Dubrovniku razoružavaju 28.000 Talijana. Zbog pada Italije razmišljaju o formiranju jedne crnogorsko - albanske države. Pavelić je i ovdje prilikom napravio grešku što je dozvolio smještaja zapovjednika u gradove bez vojske. Politika mu je bila važnija od vojnog ustroja. Bilo bi puno pametnije da je višim zapovjednicima zapovjedio ostanak s vojskom, te da je obalne gradove potpuno prepustio Nijemcima da se oni tu bore s partizanima. Na taj način bi lokalno stanovništvo imalo priliku vidjeti terorističko ponašanje partizana kad se dokopaju vlasti, te bi se ugled ustaša i domobrana povećao.

Nakon zarobljavanja talijanskog oružja Tito je počeo sa masovnom mobilizacijom po BiH i Crnoj Gori, čime su prvi puta postali ozbiljna vojna sila. Fašistima je od "saveznika" ustaša više odgovarala pobjeda "neprijatelja" partizana, koji su željeli obnovu Jugoslavije, vjerujući kako će u Jugoslaviji uvijek naći neke Srbe spremne na trgovinu hrvatskim teritorijem. (Nakon rata to je general Roata i priznao Britanskom Premijeru Cherchilu kad su ga doveli na razgovor sa njime. Roata je, nakon povratka u Italiju, pod providno sumnjivim okolnostima pobjegao iz zatvora 4. ožujka 1945. godine, da bi se 10. travnja našao u Španjolskoj. Kasnije se mirno vrati u Italiju, gdje je i umro 1968. godine.) Tome su pripomogli i mnogi obični talijanski niži zapovjednici i vojnici koji su uistinu simpatizirali komunizam, te su se predajom partizanima nadali kako potpomažu širenju komunizma i na Italiju.

Zahvaljujući zaplijeni velikih količina oružja partizani postaju sve jači, pa stanje u Hrvatskoj postaje kritično. Zbog toga Hitler 14. rujna zapovijeda da se za borbu protiv partizana upotrebi 1. kozačka divizija, te da se naoružaju zaplijenjenim talijanskim oružjem. Kozačka divizija koja ima oko 3.000 Kozaka i 4.500 Nijemaca je prebačena iz francuske. Na područje NDH kozačka divizija je stigla krajem rujna 1943. Sudjeluju u anti-partizanskim operacijama u Slavoniji, sjeverozapadnoj Bosni, i zapadnoj Srbiji. Vrlo brzo su se dokazali kao stručnjaci u anti-partizanskom ratovanju koje su napadali na konjima, te su partizana najčešće bježali od njih. Zbog čestih pljački, silovanja i paljenja kuća imali su hladan odnosi s vlastima NDH, a lokalno stanovništvo ih je poznavalo kao čerkeze. Sve ovo mogla je napraviti i hrvatska vojska, samo da je objavljena i provedena opća mobilizacija, čak i sa slabo motiviranim, ali vrlo brojnim vojnicima.

Nijemci 15. rujna 1943. počinju talijanske vojnike dijeliti u tri grupe:
1. koji su ostali vjerni i njima ostavljaju oružje za zajedničku borbu.
2. koji ne žele ratovati odnose se kao prema ratnim zarobljenicima.
3. koji pružaju otpor i otvoreno surađuju sa četnicima i partizanima, časnike streljaju, a vojnike planiraju kao radnu snagu poslati na Istok.
 

Na dalmatinskoj obali kod Splita i Zadra 16. rujna 1943. vode se borbe sa partizanima, ali i sa nekim talijanskim jedinicama, koje su ponovo uzeli oružja koje im nitko nije na vrijeme oduzeo.

Nijemci primjećuju kako su i civili u Dalmaciji, u velikim gradovima neprijateljski ponašaju prema njima.
Osvajanje obale od strane Njemačkih trupa navelo je mnoge Hrvate sa obale na bijeg prema otocima. Talijanska promidžba je širila vijesti kako Nijemci sve ubijaju te su mnogi civili nastojali pobjeći. Sa osvajanjem otoka mnogi izbjeglice se prebacuju prema Visu koji drže Britanci.

Borbe Nijemaca protiv partizana 17. rujna 1943. naglo jačaju i u Crnoj Gori. Očito je kako su partizani raspolagali boljim obavještajnim podacima o padu Italije, pa su na obalu došli daleko prije četnika, ustaša i domobrana, te su pokupili većinu talijanskog oružja. Pojačani napadi i sabotaže na željeznici događaju se i u Slavoniji. Nijemci su uspjeli zauzeti sva mjesta na obali, osim Splita, Istre i otoka koje drže partizani, a i neke talijanske jedinice koje su im se pridružile. Partizanima su podršku davali zapadne mornarice, osobito britanska, te zrakoplovstvo.

Hrvatska vojska nije ni imala mornaricu kojom bi zauzeli otoke zato što Talijani nisu dozvolili razvoj Hrvatske mornarice. Kako bi ipak imali jezgru takve mornarice Zapovjedništvo Hrvatske mornarice je već 1941. ponudilo Nijemcima osnivanje hrvatske domobranske Pomorske legije kako bi se kroz nju školovali pomorski časnici i mornari, te je ta legija ratovala za Nijemce na istoku. Ova legija je u Jadran vraćena tek u svibnju 1944. kad su saveznici uništili većinu Njemačkih pomorskih snaga na Jadranu, te je zbog potpune prevlasti zapadnih saveznika na Jadranu prestala postojati već do prosinca 1944.
U Italiji do 21. rujna Nijemci su uspjeli zarobiti 82 talijanska generala, 13.000 oficira i 402.600 talijanska podoficira i vojnika. U Dalmaciji SS-divizija "Princ Eugen" spremna je napasti Split. Hitler 22. rujna izdaje zapovijed; pod svaku cijenu uništi komunistički pokret u Istri. Svakog ustanika, bez obzira na nacionalnost, na licu mjesta streljati. Nijemci shvaćaju kako su partizanske snage ojačale, ali ne znaju koliko snaga ima pokret Draže Mihailovića.

Njemačko napuštanje obale Jadrana

Kako bi mogli očistiti Bosnu i Slavoniju od partizana i četnika Nijemci napuštaju i Dubrovnik i većinu gradova na obali, te to područje prepuštaju partizanima kako ga ne bi morali prepustiti Hrvatskoj vojsci koja bi mogla prijeći na savezničku stranu,