Borbe za Doboj 1944.

S početkom napada na Travnik partizani organiziraju i napad na Doboj. Dana 31. 8. 1944. godine, 14. partizanska brigada (bez 4. bataljuna) se premještala u pravcu Doboj - Teslić. Dio njenih snaga je 1. 11. već bio u Čečavi. U okolini Teslića djelovali su Tešanjsko-teslićki odred, a prema Doboju i 21. slavonska brigada. Tijekom noći 2/3. 9. borci 14. brigade su napali željezničku stanicu Tešanjka na pruzi Doboj – Teslić, rastjerali posadu i razrušili oko 2 km uskotračne pruge. Odsječeni teslićki garnizon traži odobrenje za povlačenje prema Doboju. Štab 5. Njemačkog brdskog korpusa je 4. 9. izdao zapovijed da se Teslić toga dana evakuira, te da se prije povlačenja unište svi vojnički uređaji, a jedna bojna ostavi na Križu.

Štab 4. Lovačke pukovnije, sa 1. i 3. bojnom koje su branile Teslić počeo je evakuaciju u 12,00 sati prema Jelahu, odakle su sutra produžili prema Doboju, gdje su prema naređenju zapovjednika sjeverozapadne Bosne Ober-sturmfuhrera Hedricha, raspoređeni za vanjsku obrambenu liniju grada.

Od 4. 9. partizanska 14. brigada sa svoja dva bataljuna opsjeda Tešanj uz povremene diverzantske akcije na cesti Maglaj - Doboj. Umjesto očekivane slabije domobranske posade, sukobili su se s njemačkom jedinicom koja se sa afričkog fronta povlačila za Njemačku. U Doboju, kao jednom od najvažnijih punktova na pruzi Bosanski Brod – Sarajevo Nijemci su držali jake garnizone, a po okolnim hrvatskim selima postojale su jake seoske naoružane grupe.

Na ovom području postojala je i hrvatska riječna mornarica. Krajem 1941. NDH je osnovala Riječnu flotilu, te se započelo s osnivanjem pomorskih škola u Sisku i Slavonskom Brodu, te pirotehnički odjeli u Petrovaradinu i Kamenici na Dunavu. Njeni prvi zadatci bili su izvlačenje potopljenih brodova bivše jugoslavenske riječne ratne flote na ušću Save u Dunav. Tijekom 1942. izvučeni su potopljeni monitori "Sava" i "Morava" (preimenovana u "Bosna"). Vlastita posada je potopila "Savu" 12. travnja 1941. u zemunskoj luci kako ne bi pala u ruke Nijemcima. Hrvatska mornarica 1942. uz pomoć njemačkih inžinjeraca ju je izvadila i uključena je u riječnu flotu Ratne mornarice NDH pod imenom Sava. Izvučen je i zapovjedni brod "Cer", koji je nakon obnove dobio ime "Vrbas". Nijemci su riječnoj floti donirali i nekadašnje nizozemske policijske patrolne brodove - "Petrinjčicu", "Pakru", "Plivu" i druge, koji su dovedeni Majnom i Dunavom do NDH. U sklopu riječne flote nalazila se i bojna mornaričkog pješaštva. Dio brodova izgubljen je u borbama u drugoj polovici 1944., te je osim flotile u Zemunu (riječni patrolni brodovi "Plitvice", "Rad" i "Bosut" te pomoćni brod "Lika"), uspostavljena flotila u Slavonskom Brodu (monitori "Sava" i "Bosna", zapovjedni brod "Vrbas", patrolni brodovi "Petrinjčica", "Pakra" i "Pliva"). "Sava", "Bosna" i "Vrbas" su bili uglavnom usidreni na Savi u Slavonskom Brodu tijekom 1943. i 1944. "Sava" i "Bosna" su patrolirale Savom štiteći konvoje koji su opskrbljivali njemačke postrojbe duž Save. U noći na 9. rujna 1944., posada monitora "Sava" je, dok su časnici spavali u gradu, otplovila do bosanske obale (nekih 2 km nizvodno), napustila i potopila brod, te se priključila partizanima u Bosni. Ovo se moglo događati samo zato što unutar vojnih postrojbi nije postojala hrvatska obavještajna i kontraobavještajna služba. Preostale, nekadašnje nizozemske, patrolne brodove preuzeli su Nijemci i uključili u svoju Dunavsku flotu. "Sava" (ranije Bodrog) bio je riječni monitor izgrađen od strane austro-ugarske mornarice 1904.

Partizanska obavještajna služba 11, i 53. partizanske divizije imala je špijune u garnizonu Doboj preko kojeg su na tajnom sastanku održanom 7. 9. u Tešanjci pregovarali o predaji. Domobranski predstavnici tražili da se po prelasku na stranu partizana ne razoružavaju već da ostanu kao kompletne jedinice. Dogovoreno je da prije početka napada (koji je bio predviđen za 9. 9. u 21:30), domobrani razoružaju ustaše i Nijemce, garnizonske instruktore. Nakon povratka u Teslić, zapovjednik partizanske 53. divizije preko obavještajnog oficira divizije, domobranskom pukovniku Tanoviću šalje poruku da se dogovor realizira dan ranije, 8. 9. u 21:30 sati. Partizanski obavještajni časnik u uniformi domobranskog časnika na motociklu se odvezao prema Doboju, gdje je uspostavio vezu sa Tanovićem i Telarevićem i prenio odluku štaba 53. divizije. Domobranski časnici koji su se predavali mislili su kako su se tako spasili. Međutim, većina ih je kasnije ubijena.

U Doboju i okolnim selima se tada nalazio štab 1. lovačkog zdruga sa prištapskim jedinicama i 4. lovačkom pukovnijom. Unutrašnja linija odbrane Doboja protezala se od rijeke Bosne (bunker na željezničkoj pruzi) u pravcu pravoslavne crkve, bolnice, muslimanskog groblja, Stari grad (tvrđava), Dom Poglavnika, naselje Feld Žandarmerije, skladišta hrane. Te pozicije su zaposjeli dijelovi 2. rezervne ustaške bojne 11. stajaćeg zdruga, Nijemci iz jedinice odsjeka za osiguranje »D« i vojni instruktori iz 1. bojne 4. lovačke pukovnije. Svi su bili pod zapovjedništvom njemačkog pukovnika Steinheisera.

Dobojski garnizon je napala partizanska 53. divizija sa 21. slavonskom i 14. srednjobosanskom brigadom, bez 4. bataljuna. Dvadeset i prva slavonska imala je zadatak da nastupa sa sjevera, a 14. srednjobosanska od juga i zapada. Zadatak je bio da se poslije predaje jedinica na vanjskoj liniji odbrane produži nastupanje, razbije unutrašnji sistem odbrane i zauzme grad. Viši zapovjednici dobojskog garnizona, 8. 8. oko 17:00 sati dobili su vijest da je zapovjednik 1. lovačkog zdruga, pukovnik Luka Sarić , napustio zapovjedno mjesto i prešao u Trebavski četnički odred. Časnici koji nisu znali za dogovor o predaji potražili su Asima Tanovića, zapovjednika 6. posadnog zdruga, i Slavka Telarevića, zapovjednika 5. topničkog puka, da neko od njih privremeno preuzme zapovjedništvo nad 1. lovačkim zdrugom, ali su otkrili da ni njih nema, te da su prešli na stranu partizana.

Napad je otpočela 14. srednjobosanska brigada, nakon čega je II bojna domobranskog lovačkog zdruga prešla na stranu jedinica partizanske 53. divizije. Kada je 21. slavonska brigada pošla u napad, pred njom je bio otvoren put sve do druge linije odbrane. Treći i 1. bataljun su došli do unutrašnje linije odbrane Doboja i djelomično su upali u grad i iza ove linije. Ostatak štaba 1. lovačkog zdruga se sklono u zgradu gdje se nalazio njemački štab. Te noći je u partizane je prešla velika većina zapovjednika 1. lovačkog zdruga i sve njegove prištapske jedinice sa svojim zapovjednim kadrom (izuzev sanitetske satnije), kao i domobrani 6. posadnog zdruga, a pred zoru se na Denkovaču izvukao i 5. artiljerijski puk, te baterija 16. topničkog puka. Kako se 3. bojna još branila na Makljenovcu, na nju je 9. 8. domobranski topnički puk sa Denkovače otvorio vatru. Ta bojna se zatim počela naglo povlačiti, a dijelovi 2. bataljuna su upali u njihove rovove, te se pozicijska borba nastavila sve do 8:00 sati. Tada je 2. bataljun, uz pomoć 1. bataljuna i uz pomoć partizanima pridošlog domobranskog topništva, izvršio novi napad i sa 1. bataljunom potisnuo 3. bojnu. Partizani su prodrli sve do katoličke crkve. 3. bojna je odstupila preko rijeke Bosne na područje Ozrenskog četničkog odreda. Ostaci štaba 4. lovačke pukovnije prebacili su se preko Bosne do Suhog polja. U 8,00 sati potpukovnik Maričić i glavnostožerni satnik Korajić napustili su Doboj i krenuli za Gračanicu, da dovedu 25. ustašku bojnu, koja je u toku noći nudila pomoć. Četrnaesta i 21. slavonska brigada likvidirale su u tom napadu sva braniteljska vanjska uporišta oko Doboja (Matuzići, Karuše, Miljakovac, Viakljenovac i željezničku stanicu Usoru, te su ušle u Doboj. Tada je garnizonu stigla pomoć, njemačka oklopna kola iz Žepča, a u 15,00 sati i dio ustaških bojni iz Lukavca i Žepča. Nakon toga partizani odustaju od daljnjih napada, te Doboj ne napadaju do povlačenja Nijemaca u travnju 1945.

Sve ove predaje lokalnih domobrana su se mogle spriječiti samo tako da su ustaši dragovoljci, raspoređeni u sve domobranske postrojbe kao obavještajci i kontraobavještajci od nivoa satnija na više, te da su svi vodovi i odjeljenja bili miješanog muslimansko, katoličko, pravoslavnog sastava.

Nakon pada Doboja Nijemci se odlučuju povući i iz Tuzle koja je oko 40 kilometara istočno od Tuzle. Povlače se prema Slavoniji, preko rijeke Save. Partizani iz okolnih planina 17. 9. 1944. ulaze u Tuzlu, uz manji otpor hrvatskih snaga koji se povlače zajedno s Nijemcima. Nakon toga, krajem godine draža Mihailović sa svojim četničkim odredima iz Srbije i Istočne Bosne pokušava preko Tuzle izbiti na zapad, ali ne uspijeva ući u Tuzlu. Nakon toga se zadržavaju po okolnim planinama, da bi se dolaskom proljeća, tri mjeseca kasnije pokušali ponovno probiti na zapad, ali su ih hrvatske snage zaustavile na Lijevča polju.