Dolazak Rusa i ulazak komunista u dalmatinske gradove

U Moskvi Staljin i Tito u razgovorima od 21. do 29. rujna 1944. dogovaraju naoružavanje partizana. Staljin daje više oružja nego je Tito tražio. Staljin nije priznao NKOJ (nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije) kao privremenu vladu, ali je priznao NOVJ (narodno oslobodilačka vojska) kao regularnu vojsku Jugoslavije i ravnopravnog saveznika Crvene armije. Na političkom planu sa Titom je dogovorio kako se sovjetsko "zapovjedništvo" treba obratiti NKOJ-u i Vrhovnom štabu NOVJ sa molbom za pristanak za privremeni ulazak trupa Crvene armije na jugoslavenski teritorij, koje će poslije obavljenog zadatka biti povučene iz Jugoslavije. Ovime su željeli naglasiti kako je Titova vlast samostalna državna vlast i ravnopravan vojni i politički partner. Također je logično zaključiti kako se Staljin trudio zadovoljiti i Britanske zahtjeve koji su željeli formirati vladu na koju bi podjednak utjecaj imali komunisti i demokratski političari, što je dogovoreno, dok je Tito želio svu vlast zadržati za sebe.

Partizani su od Sovjetskog Saveza dobili teško naoružanje, topove, tenkove i zrakoplovstvo, a obećano je kompletno naoružanje deset pješačkih i dvije zrakoplovne divizije. Od svih Staljinovih zahtijeva, Tito jedino nije prihvatio kralja i obavezu da Šubašić bude predsjednik zajedničke jugoslavenske vlade.
U listopadu 1944. u Crvena armija s oko 414.000 vojnika, te uz sudjelovanje  triju bugarskih armija ulazi u Istočnu Srbiju, Makedoniju i Kosovo. Do prodora prema Beogradu je došlo nakon što je inženjerijski odred 93. divizije Crvene armije 10. listopada 1944. iznenada uspio zauzeti veliki most na Velikoj Moravi, a u sljedeća dva dana čitav 4. gardijski mehanizirani korpus maršem prelazi preko mosta i spoja se s partizanskim Prvim proleterskim korpusom koji dolazi iz istočne Bosne. Odatle napreduju prema Beogradu. Bitka za Beograd je trajala tjedan dana, nakon čega Rusi ulaze u grad i masovno siluju Beograđanke. Ruske trupe su 18. listopada zauzele Beograd, a Nijemci se prebacuju preko Save. Tako je Tito, uz pomoć Rusa uspio zavladati Srbijom i Beogradom. Idući mjesec Rusi lijevom stranom Dunava napreduju u Banat, Bačku i Mađarsku.  

Nijemcima postaje jasno kako se postojeća linija više ne može držati, te odlučuju postaviti ovu liniju; Dunavom, preko Srijema do Save, pa Drinom i linijom Gacko – Livno – Knin do ušća Zrmanje.

Iz ove zapovijedi je vidljivo kako Nijemci ne planiraju braniti Bosnu te se planiraju povlačiti Slavonijom i jadranskom obalom, dok su otoke ostavili partizanima. Da su branili otoke morali bi se braniti i od možebitnog napada zapadnih saveznika sa mora, pri čemu bi jedinice Hrvatske vojske pod njihovim zapovjedništvom mogle izvršiti pobunu i pozvati zapadne saveznike na iskrcavanje, dok su za partizane bili sigurni kako to neće učiniti. Očito je kako su na ovom dijelu ratišta u neprijateljima partizanima vidjeli manje zlo od saveznika ustaša i domobrana. Radi toga na otocima i obali ostavljaju slabe snage, dok Tito upravo na obalu šalje vrlo jake snage kako bi preduhitrio eventualno iskrcavanje saveznika.

Na prostoru Niš – Leskovac - Vlasotince Bugarska armija i partizani, uz podršku sovjetskog zrakoplovstva pokreću Nišku operaciju koja je započela 8. listopada i trajala je 7 dana. Snage napadača imale su veliku brojčanu nadmoć i pred početak operacije zauzele su povoljnije pozicije. Opkolile su Nijemce i uništile ih, čime su osvojili dolinu Južne Morave i sva mjesta istočno od nje.

U rujnu i listopadu 1944. partizani zauzimaju južnu Dalmaciju, Trebinje, Stolac i Livno. Gacko su partizani zauzeli 1. listopada 1944., Livno 10. listopada, a Knin i Gračac početkom prosinca. Nakon pada Livna partizani su u njemu pobili velik broj civila, a najviše su stradali mještani Priluke koji su izbjegli u grad, svi muškarci iz Priluke koji su pronađeni strijeljani su tu istu noć. U samom gradu je strijeljano 76 civila mještana Priluke. Te zločine počinile su partizanska I. dalmatinska i IV. crnogorska brigada. Stanovništvo se povlači iz livanjskih i duvanjskih sela prema Zapadnoj Hercegovini. Uskoro su u selu Aržanu na granici Hercegovine i Dalmacije pogubili 103 hrvatska domobrana, tako što su ih žive pobacali u Markovića jamu.

Nijemci se odlučuju na obranu po dubini, oslanjajući se na obranu Karlobaga, Gospića, Korenice, Bihaća, Banja Luke, Travnika, Mostara, Višegrada i rijeke Drine.
 

Borbe se vode i u Istočnoj Hercegovini gdje Nijemci 6. listopada, nakon jakih borbi sa partizanima, moraju napustiti i Trebinje, nakon čega Tito 8. listopada priprema napad i na Dubrovnik. Nijemci se u Srbiji 10. listopada povlače iza Morave. Bugarske trupe pod sovjetima 14. listopada ulaze u Niš i time je Vermahtu bio odsječen put kojim su se povlačili iz Grčke, zato što su izgubili kontrolu nad prugom Solun-Skoplje-Beograd. Ostao im je put za pješačko povlačenje preko Bosne kako bi stigli na prostor Sarajevo – Mostar. Kako se pri povlačenju Nijemaca zapadni saveznici ne bi mogli iskrcati na Jadransku obalu Tito odlučuje zauzeti čitavu Dalmaciju.

Cherchill je 9. listopada 1944. u Moskvu sa Staljinom dogovorio podjelu interesnih sfera u srednjoj Evropi i na Balkanu. Na prijedlog Cherchila, postignut je dogovor prema kojem utjecaj u Jugoslaviji bude po 50 posto. U zajedničkom izvještaju za Jugoslaviju kratko piše: "Obje vlade su se suglasile da u Jugoslaviji vode zajedničku politiku u cilju koncentracije svih snaga protiv Nijemaca i u cilju rješavanja unutrašnjih teškoća Jugoslavena putem ujedinjenja jugoslavenske kraljevske vlade i Narodnooslobodilačkog pokreta".

Nakon povratka iz Moskve početkom listopada 1944. godine Tito doznaje kako Dubrovnik nije u partizanskim rukama, te istražuje tko nije 26. dalmatinsku diviziju poslao u oslobađanje Dubrovnika, a zapovjednici na Visu su bili do 22. listopada 1944. godine general Arso Jovanović i Aleksandar Ranković. Oni su i poslani na Vis kako bi uz 26. dalmatinsku diviziju, u operaciji napada na Dubrovnik upotrijebili i 29. hercegovačku diviziju, te pola 1. tenkovske brigade, jedan do dva topnička diviziona i novoformirane partizanske zračne snage, 1. i 2. eskadrilu sa Visa i iz južne Italije. Arso i Ranković su bili skloniji iskrcavanju kod Splita za što se zalagao i Glavni štab NOV Hrvatske i štab 8. korpusa, u namjeri opkoljavanja Nijemaca. Oni su smatrali kako se Viška operativna grupa treba prebaciti kod Splita, te krenuti preko Knina prema Zagrebu.

Tito ovakvo opkoljavanje Nijemaca nije dozvolio zato što je bio svjestan njihove snage, te se bojao kako bi to hrvatska vojska mogla iskoristiti, te zajedno sa opkoljenim Nijemcima prijeći u obranu na prostoru Bosne. U situaciji gubitka njemačke veze sa Berlinom Hrvatska vojska bi imala jaču poziciju, te bi mogla prijeći u oduzimanje oružja Nijemcima i tako ojačati svoju snagu. Posljedične dugotrajne borbe bi mogli iskoristiti Amerikanci i Britanci, koji bi se pod opravdanjem borbe protiv Nijemaca mogli iskrcati kod Dubrovnika i krenuti u njihovo potiskivanje prema sjeveru. Time bi i četnici ponovno ojačali, te bi uz pomoć Britanskog oružja moglo ponovno postati sila sposobna za pregovore o jačoj koalicijskoj kraljevsko – komunističkoj jugoslavenskoj vladi. U području Dubrovnika Nijemci su imali oko 4.000 njemačkih i hrvatskih vojnika. Oko Dubrovnika i u gradu nalazila su se i dva topnička dalekometna puka postavljene od Molunta, po Konavlima i oko Dubrovnika, te na otocima ispred grada. Nijemci su oko Dubrovnika i u samom gradu imali velike snage jer su se bojali kako će u području Dubrovnika doći do povezivanja četnika Draže Mihailovića s desantnim snagama anglo-američke vojske iz južne Italije, čega su se bojali daleko više nego partizana. U crnogorsko sanđačkim četnicima su vidjeli veliku opasnost, dok su s Kninskim četnicima dobro surađivali.

Kako partizani ne bi krenuli na sjever i odsjekli Nijemce u povlačenju oni odlučuju jače braniti tek Knin, pri čemu se najviše oslanjaju na četnike Vojvode Đujića.

Nakon ulaska Rusa u Beograd Hrvatska vojska je, da je imala vodstvo koje zna strateški razmišljati mogla obranu srijemskog bojišta potpuno prepustiti Nijemcima, te se povući u bosanske planine. Otpor u ravnici postao je nerealan, ali je u planinskom području od Save do Jadranske obale bio moguć. Za uspješan napad u planinama napadač mora imati odnos snaga od 1 : 6 do 1 : 10, što Tito nije imao ni nakon mobilizacije po Srbiji, a ni sa 405.000 pripadnika Crvene armije, koji su ušli u Jugoslaviju do Beograda. Međutim, Pavelić o tome ništa nije znao, pa je sve prepušteno Nijemcima i obrani njihovi interesa, a njihov interes je bio hrvatsku vojsku koristiti kao zaštitnicu svojega povlačenja.

Nijemci se probijaju prema Metkoviću, ali partizani se žele domoći teškog oružja, pe se iskrcavaju sa Pelješca Neuma i Kleka tijekom noći između 15. i 16. listopada, te eksplozivom ruše oko 2 km ceste. Nijemci se tada uspijevaju probiti do Vukova klanca, ali ne mogu dalje tenkovima i drugom tehnikom. Napadnuti u Vukovu klancu 22. i 23. listopada 1944. Nijemci bježe preko brda. Poginulo je više od 2.400 njemačkih vojnika, zarobljeno više od 2.000, uništeno je 12 njemačkih tenkova, zaplijenjeno 211 motornih vozila i 60 raznih topova. Preostale Nijemce koji pješke bježe prema Mostaru puštaju bez većih borbi. Dio domobrana i ustaša za vrijeme povlačenja Nijemaca bio je spreman napasti Nijemce sa leđa, te pregovaraju sa partizanima, ali partizani na to nisu pristali. Znali su kako bi se tada ustaše mogle dokopati oružja i streljiva pa su to spriječili.Ovaj primjer zarobljavanja tenkova, topova i streljiva je primjer kako su to mogli napraviti i ustaše preobučeni u partizane, da su imali takve tajne upute, te ne bi nakon svake bitke za pojedina opkoljena mjesta tražili dopremu streljiva avionima.
 

Evakuacija Nijemaca iz Dalmacije počinje 16. listopada 1944. bez jačeg uplitanja partizana.

Nakon osvajanja Beograda Sovjeti Srbiju i NDH prepuštaju Titu, a oni se usmjeravaju prema Budimpešti. Ovime je olakšan položaj Nijemaca u Hrvatskoj, Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji, te Nijemci pokušavaju uspostaviti čvrstu obranu Srijema gdje se vode teške borbe u čemu učestvuje i Srpska dobrovoljačka garda(SDK) u kojoj je do 14. listopada preostalo oko 4.000 ljudi. Kako se ne bi potpuno raspali general-potpukovnik Winter, operativni oficir glavnokomandujućeg za jugoistok (OB Sudost), zatražio je od Berlina da prebaci ostatke srpskih dobrovoljaca izvan borbene zone radi reorganizacije, te je tako ova srpska jedinica upućena u Austriji, u okolinu Graca, pod zapovjedništvo Waffen-SS. Prilikom prolaska kroz Zagreb ustaše su uhvatile i likvidirale između 30 i 40 njihovih oficira. Na putu do Graca planovi su se izmijenili i SDK je bio poslan u njemačku bazu u Sloven Gradecu, blizu austrijske granice.
 

Sredinom listopada pokušala je kapitulirati i Mađarska, ali su je Nijemci okupirali i postavili novu vlast stranke Strelastih križeva.

Hrvatska je politički ostala potpuno mirna, iako se u vrlo kratkom vremenu stanje na bojištu potpuno promijenilo. Analitičari Vermahta u tom trenutku zaključuju: "Hrvatska je jedina zemlja na jugoistoku, koja je ostala vjerni saveznik Njemačkoj. Hrvatska je odjednom postala naš veoma važan saveznik i mi smo sada prisiljeni, sa mnogo više obzira, voditi računa o hrvatskom suverenitetu." Uistinu je Nijemcima ostao vjeran jedino Pavelić, dok su mnogi časnici pokušavali napraviti nešto, ali zbog njemačkih časnika koji su zapovijedali većinom postrojbi, te bez vođe nisu mogli ništa napraviti, osim prijeći na komunističku stranu.

U Dubrovniku samostalnih postrojbi hrvatske vojske nije bilo, a Nijemci se iz grada povlače pred oko 5.000 partizana koji su se spremali napasti iz pravca Trebinja, preko Ivanice i Brgata. U Dubrovnik su partizani ušli 18. listopada 1944., a već sutradan je na Orsuli ubijeno najmanje jedanaest mladića. Slijedećih dana na Daksi i drugim mjestima je ubijeno više od 190 civila.

Kraljevo u Srbiji Nijemci su 22. listopada obranili od partizanskih napada, te su se mogli nastaviti povlačiti tim putem. Partizani uspijevaju osvojiti Užice i time odsijecaju glavni put, kojim se povlače Nijemci.

U Dubrovniku su za partizane radili pukovnik vojske NDH Stjepan Zuecha i još neki, koji su uspjeli zaštiti grad od planiranog njemačkog rušenja. Svi prilazi gradu bili su minirani, a i najznačajniji objekti u gradu i u luci Gruž, kao i mnogi oko grada, bili su pripremljeni za rušenje, što su pojedini ustaški zapovjednici uspjeli spriječiti u zadnji tren, uz pomoć njemačkog časnika Majera, koji je poslije ostao živjeti u Dubrovniku.

Kako se Nijemci povlače uz obalu od Crne Gore i Dubrovnika prema zapadu tako partizani za njima zauzimaju jedan po jedan grad. U Splitu domobrani organiziraju sastanak s partizanima 24. listopada u Štabu mornarice NDH, čemu je prisustvovao i domobranski zapovjednik grada. Postignut je dogovor i razrađene su konkretne zajedničke akcije na spašavanju objekata u gradu. Zapovjednik mornarice NDH, Butković, odbio je zahtjev Nijemaca da se mornarica i domobranske jedinice povuku iz Splita. Ustaše se spremaju za evakuaciju, a domobrani, redarstvo i žandari ostaju u gradu, te sprječavaju Nijemce da uništavaju objekte po gradu, kao i mostove. Dana 25. listopada u 15 sati počeli su pokreti svih snaga kopnene vojske i ratne mornarice za povlačenje iz Splita, te su se povukli do 22.30. čime je Split postao partizansko uporište.

Bez borbe, 26. listopada Nijemci potpuno napuštaju Splitsko područje, a s njima se povlače i malobrojne ustaše, kao i mnogi civili. Partizani su se iskrcali na kopnu kod Omiša s jakim snagama.

U Zadar partizani ulaze 31. listopada 1944. Nakon zauzimanja Splita i Zadra koje su osvojili u listopadu, početkom studenog partizani ulaze i u Šibenik koji posljednje grupe Nijemaca u povlačenju napuštaju u noći s 2. na 3. studenog 1944., a sa njima se povlače i snage hrvatske vojske. Mogle su se hrvatske snage povući i u planine, te nastaviti gerilsku borbu, ali Pavelićeve zapovjedi su bile drugačije.

Dolaskom Rusa partizani nastoje osvojiti srpske gradove oko Beograda, dok se Mihailovićevi četnici sa dijelom Nedićevaca i Ljotičevaca povlače prema planinama jugozapadne Srbije i istočne Bosne. Kako su se njemačke jedinice već ranije povukle sa područja centralne Srbije, Titu je pao u ruke, bez borbe, veliki prostor, a da su Nijemci na vrijeme naoružali četnike ovaj prostor su mogli preuzeti oni. Tek na prostoru Valjeva 28. listopada došlo je do borbe između Nijemaca, koji se povlače prema Drini, i Titovih snaga, u čijem sastavio se nalazio i ruski bataljun sa teškim naoružanjem. Isto se ponovilo istočno od Zvornika 30. listopada 1944.

Nakon oslobođenja Beograda, Tito je ojačao i politički, te više nije bio spreman prihvati kraljev mandat za sastav vlade, ali je pristao da u odsutnosti kralja Petra II njegovu vlast obavlja kraljevsko namjesništvo. Churchill se u početku tome protivio, jer kralj nije htio prenijeti svoju vlast na druge, pa je predložio da kralj postavi Tita za guvernera Jugoslavije. Na kraju je postignut sporazum sa Šubašićem 1. studenog 1944. u Beogradu, po kojem trojica namjesnika trebaju vršiti kraljevu vlast za vrijeme njegovog boravka izvan zemlje. Dogovor o namijesništvu umirio je saveznike i ostavljao je nekakvu mogućnost kraljevog povratka u zemlju.

Jedinice Crvene armije su krajem 1944. učestvovale u oslobođenju Vojvodine, a 68. streljački korpus i dijelovi 64. korpusa bili su kratko na Sremskom frontu, kao i Prva bugarska armija, ali su ubrzo povučeni na front u Mađarskoj. Ratnim djelovanjem Crvene armije ubrzan je poraz četnika u Srbiji, što je iznenadilo mnoge, uključujući i Pavelića. U tom trenutku šanse četnika za bilo kakav uspeh sa oko 40.000 boraca protiv znatno bolje naoružanih partizana, koji su mobilizacijom uskoro porasli na 450.000 boraca, bile su minimalne. Odnos boraca je porastao na 1: 10 u korist partizana, zbog čega četnici više nisu imale šansi za ozbiljan otpor.
 

Njemačke trupe 31. listopada napuštaju Solun, uz potapanje vlastite ratne flote, nakon čega 1. studenog Engleske trupe ulaze u Solun. Na Srijemskom frontu 5. studenog primijećene su ruske jedinice među partizanima. Skoplje Nijemci napuštaju 13./14. studenog, 17. studenog Tiranu, 21. studenog Kotor, a 28./29. studenog Kraljevo. Zajedno sa njemačkom vojskom i Mihailovićevim četnicima iz Srbije tijekom studenog 1944. probijaju se i Nedićev Srpski udarni korpus (SUK) u čijem sastavu je bila i srpska dobrovoljačka straža(SDS), te se probijaju sa Armijskom grupom E kroz Sandžak i istočnu Bosnu. U istočnoj Bosni ove snage bore se protiv partizana oko Tuzle.

Veliki udar za hrvatsku vojsku dogodio se u jesen 1944. kada je Tito uputio apel hrvatskim vojnicima, koji glasi: svi hrvatski vojnici, koji se priključe partizanskoj vojsci od 15. listopada 1944. biće amnestirani. Tada je iz "domobrana" prebjeglo mnogo hrvatskih vojnika, a posebno veliki postotak dezertera činili su časnici hrvatske vojske, ne znajući kako partizani nemaju povjerenja u domobranske časnike, te ih najčešće streljaju. Iza ovih poziva krenuli su i drugi pozivi na amnestiju, 21. 11. 1944. i 6. 1.. 1945. Svi pozivi za amnestiju umnožavali su se u velikim količinama i razglašavali na terenu. Uskoro su se mnogi prebjezi pokajali. Prema izvješće OZN-e III. VI. Korpusa NOVJ (Slavonskog) upućenog u siječnju 1945. OZN-i za Hrvatsku se navodi "kako je OZN-a III pobila bez suda veliki broj bivših domobranskih oficira i vojnika /oko 200-300/ koji su prešli na našu stranu na poziv druga Tita poslije 15. IX. 1944. godine". Navodi se kako u Slavoniji postoje tri vrste logora: zarobljenički pri svakoj komandi područja (znači četiri logora: kod Novogradiške, Požeške, Slatinske i Osječke komande vojnog područja), ali se ne navodi gdje se nalaze i ima li u njima uopće zarobljenika; kažnjenički s oko 1000 ljudi i logori za internaciju s oko 300 interniranih. Popis 110 strijeljanih domobranskih časnika i domobrana s osnovnim podacima, dostavljen je 25. siječnja uz napomenu da je u tome razdoblju "od 15. IX. 1944. do 1. I. 1945. likvidirano je po našim Opunomoćeništvima i ovom odsjeku osim domobranskih oficira ukupno 198 ljudi".