Borbe za Travnik 1944.

Prilikom okupacije Jugoslavije Nijemci i Talijani su 23. travnja 1942. uspostavili svoju liniju razgraničenja koja je išla pravcem; Samobor – Glina – Prijedor – Banja Luka – Jajce – Donji Vakuf – Travnik -Visoko – Sarajevo – Prača – Ustiprača – Rudo.

Travnik su branili domobrani od 1942. g. kada je u grad došla Zagrebačka domobranska konjička pukovnija s oko 2000 vojnika, a do 1944. bilo je najviše do 2600 vojnika.

Tijekom 1992. partizani često napadaju ceste prema Travniku i blokiraju promet, a 23. svibnja 1943. su osvojili više sela u okolini Travnika. Nakon kapitulacije Italije i osobito nakon iskrcavanja zapadnih saveznika u Normandiji Nijemci nastoje držati obalu Jadrana i Slavoniju kao svoje pravce povlačenja, radi toga partizani lakše osvajaju unutrašnjost.

Početkom srpnja 1944. partizani se okupljaju i preko Gornjeg Vakufa napadaju prema Bugojna, te ga je 28.7.1944. zauzela 7. krajiška brigada. Iz Vakufa se povukla 5. ustaška bojna prema Bugojnu. Krajem rujna i početkom listopada 1944. u Travniku se uz domobrane nalaze ostaci 29. ustaške bojne iz Bugojna, uključeni u Petu ustašku bojnu Prvog ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga, sveukupno oko 1.400 vojnika plus oko 400 pripadnika 5. bojne u donjoj dolini Lašve.

Nakon pada Bugojna svatko sa imalo pameti je morao shvatiti kako Hrvatska gubi rat i kako je posljednji trenutak za opću mobilizaciju, te tajno rušenje mostova prema Sloveniji kako bi se domogli njemačkog oružja. Da su mostove srušile ustaške male postrojbe u partizanskoj odjeći za to bi se vrlo lako moglo optužiti partizane. Međutim, Paveliću to nije padalo na pamet.

Obrambeni sustav Travnika oslabljen je odlaskom njemačkih postrojbi koje se povlače zajedno sa povlačenjem njemačke Grupe armija E i njihovim osiguranjem u Istočnoj i Srednjoj Bosni.

Zapadno od Sarajeva 6. rujna 1944. partizani osvajaju Kreševo, grad zapadno od Sarajeva i sjeverno od prijevoja Ivan-sedla, te Fojnicu južno od Travnika. S istoka djeluje Visočko-fojnički partizanski odred koji zauzima Kakanj te izvodi niz napada kojima prekida promet na pruzi Travnik – Lašva i Sarajevo – Zenica. Zatim 9. rujna 1944. godine 4. bataljun 7. krajiške brigade 10. divizije ulazi u Bugojno, koji su branile manje oružane snage NDH-a. Time je stavljena pod nadzor partizana gornja dolina Vrbasa. Nakon zauzimanjem prostora zapadno i većim dijelom južno od Travnika, partizani 13. rujna osvajaju Busovaču i Vitez. Branitelji Viteza se povlače u Travnik. Istog dana, partizanski 4. bataljun 7. brigade 10 divizije ponovo osvaja najznačajniju stratešku točku na zapadu – naselje Turbe, koje je branila 3. satnija V. bojne. U tim sukobima partizani imaju podršku i zrakoplovstva, te je Travnik došao u poluokruženje.

Novi napad na Travnik je započeo 30. rujna u 18 sati nakon što se predala čitava bojna Zagrebačke domobranske konjičke pukovnije na čelu sa zapovjednikom Kumpom, koja je s časnicima i dočasnicima brojila 270 vojnika. Oko 2000 preostalih branitelja nastavlja borbu. Ovo je vidljiva posljedica nepostojanja obavještajnih kontraobavještajnih službi unutar postrojbi.

Grad i okolicu napada kompletna partizanska 10. divizija s Jajačkim i Travničkim partizanskim odredom s preko 5000 vojnika. Glavni smjerovi napada, 7. krajiške brigade išli su s južne i istočne strane, a lažni sa sjevera. Grad je napadnut po cijeloj crti obrane od ušća Lašve do njegovih zapadnih prilaza. Treći bataljun je noćnom manevrom uspio zauzeti sve bunkere na južnoj i jugozapadnoj strani Vilenice, njih 12 od ukupno 26 izgrađenih za obranu Travnika, ali se zbog zakašnjelog ulaska u borbu bataljuna 9. brigade iz rezerve 7. brigada morala povući sa znatnim gubicima. Borbe su se vodile u gradu oko Tvornice duhana. Postrojbe NDH su u jutarnjim satima izvršile protuudar. Nijemci su se pomirili s gubitkom Travnika, te su, usprkos traženjima hrvatske strane, odbili isporučiti dodatne količine streljiva. Branitelji su 1. listopada vratili osam od dvanaest prethodne noći zauzetih bunkera, te su se pripremali za povratak ostala četiri. Do 2. listopada vraćeni su i posljednja četiri bunkera, a planina Vilenica vraćena je pod nadzor Zdruga gdje je poginulo nekoliko stotina partizana i dva generala.

Delegacija njemačkih časnika pristiglih oklopnim vlakom sa pismom generala Leyersa od zapovjednika Bene Bunića traže da se sa svojom vojskom povuče iz Travnika, a za to je dobio i određenu količinu streljiva. Bunić im je odgovorio kako je za zapovjednika obrane postavljen po Ministarstvu obrane NDH-a i da samo na zahtjev istoga može napustiti svoje mjesto. Nijemci su vrlo kratkoročno željeli da se s njima povlače i hrvatski vojnici kako bi ih mogli koristiti kao zaštitu svoga povlačenja. Da su razmišljali barem nekoliko mjeseci unaprijed mogli bi shvatiti kako im je bolje braniteljima koji se žele braniti ostave dovoljno streljiva za više mjeseci borbe. Tada bi partizani morali oko takvih mjesta ostaviti znatne snage, te bi se Nijemci mogli lakše povlačiti.

Zbog neuspjeha u osvajanju Travnika 10. partizanskoj diviziji pridružuje se i 4. divizija koja dolazi iz Zapadne Bosne preko Donjem Vakufu s ciljem zauzimanja položaja za novi napad na Travnik. Sve su postrojbe pristigle na polazne položaje 11. listopada 1944. godine. Zapovijed za napad na Travnik izdao je Štab Petog korpusa 18. listopada 1944. Četvrtoj, Desetoj i Srednjobosanskoj diviziji. Prateće jedinice štaba 4. divizije štititi će područje iz pravca Sarajeva i Zenice u čemu će mu pomagati Srednjobosanska divizija sjeverozapadno od Zenice. Sa sjeverozapada je napadao 3.bataljun 6. krajiške brigade 4. divizije, sa sjevera Jajačko-travnički odred, s jugozapada 1 bataljun 6. brigade, a s jugoistoka 2. i 3. bataljun 7. brigade. Prvi napadi 3. bataljuna 6.brigade nisu uspjeli, pri čemu pogibaju načelnik Štaba 6. brigade, kapetan Milan Milovac i pukovnik Josip Šoša Mažar, operativni časnik Petog korpusa.

Slijedeći napad na Travnik počeo je topničkom vatrom 20. listopada u 19 sati i trajao je do 20 sati. Uslijedio je pješadijski napad na crtu obrane. Napad nije uspio, a partizani su se, uz osjetne gubitke povukli. No, partizanske postrojbe su ovog puta bile spremnije za dugotrajnije, jače i intenzivnije napade, pa su u noćnim satima udarili po južnoj i jugozapadnoj obrani. Topovskom i minobacačkom vatrom izbačene su posade iz bunkera, ali su bunkeri još tijekom noći bili vraćeni. Topovsko minobacački napad na Travnik nastavljen je tijekom čitave noći kada je na grad palo više od 1000 granata. Ujutro 21. listopada u 5 sati i 30 minuta uslijedio je protuudar 1. satnije V. Hrvatske bojne, koja je bila jedina udarna pričuva u Travniku. Hrvatske su snage vratile izgubljene položaje i ponovo zauzele sve bunkere. Međutim, partizanske postrojbe kreću u novi napad na položaje Tarabovca i uz pomoć topništva i dva tenka zauzimaju te položaje, a posada se u panici i rasulu povlači prema središtu grada. Ove je položaje branila 2. satnija V. Bojne. Prva satnija V. bojne vrši novi protudar i ponovo osvaja Tarabovac. Obrambene položaje hrvatskih snaga u 9 sati i 30 minuta napadalo je i bombardiralo partizansko zrakoplovstvo, a tijekom dana do 20 sati nisu prestajali napadi topništvom i pješadijom, kada su se pripadnici Kupreške bojne i domobrani povukli s južne i jugozapadne crte obrane zbog jačine neprijateljskog napada i nestanka streljiva.

U protunapadu 21. listopada hrvatske su snage uspješno odbacile postrojbe 6. brigade na polazne položaje, ali su zaustavljene u protuudaru na bunker između Ilovače i Tarabovca, gdje je stradao dio ustaša. Uslijedio je prodor postrojbi 7. brigade s jugoistoka, od Doca prema Travniku i u sam grad. Taj je upad omogućio ulaz tenkovima iz smjera Han Bile što je omogućilo jaču bojevu moć i učinkovitije napade u daljnjim operacijama. Međutim, ustaše uspješno odbacuju 6. brigadu prema zapadu, te 7. brigadu iz grada i s dominantnih kota oko Doca, nakon čega ponovo uspostavljaju svoju obranu. Istog dana postrojbe 11. partizanske brigade osvajaju Bilu, Han Bilu i Divjak, te uspostavljaju potpuni nadzor nad prometnicom prema Zenici.

Noću 21./22. listopada Travnik je sa sjevera zapada i juga napadalo 11 bataljuna potpomognutih Jajačko - travničkim odredom, a s istoka, jugoistoka i sjeveroistoka 8 bataljuna s Vlašićkim odredom, ukupno oko 10.000 vojnika nasuprot najviše 2000 branitelja. Protunapad na Tarabovac je uslijedio 22. listopada ujutro i trajao je do 2 sata kada je i on zauzet. Sve braniteljske postrojbe koje su branile južnu i jugozapadnu crtu obrane povukle su se i sastale su se u Docu. U 3 sati ujutro 3. satnije povukla se u Dolac zbog nedostatka streljiva. Postrojbe partizana svim su snagama napali posljednje nezauzeto naselje Dolac. Hrvatske su se snage iz Doca mogle povući u Travnik, ili prema Zenici. Odlučili su se za drugu mogućnost i u 4 sata krenuli su preko Guče Gore, Brajkovića, Grahovića, Bukove Glave i Jagodića, gdje su morali probijati obruč oko jedan sat. U tom je sukobu poginuo jedan partizanski major i 48 partizana. U Zenicu su došli 22. 10. 1944. godine.

Odlučujući napad partizanskog Petog korpusa otpočeo je 22. listopada 1944. g. u 18 sati. S padom bunkera između Šipovika i Pirote pala je vanjska obrana Travnika, a u sljedećim satima su osvojene unutrašnje obrambene i otporne točke: Kaštel, zatvor, željeznička postaja, tvornica duhana i vojarna. Posljednja obrambena točka hrvatskih snaga bila je vojarna koju su napali tenkom. Nakon toga najveći dio obrane grada je poginuo na čelu sa svojim zapovjednikom Eduardom Bonom Bunićem, manji dio se predao, a najmanji dio se uspio probiti iz obruča.

Istovremeno s Travnikom, napadnuta su i zauzeta uporišta u dolini Lašve; selo Dolac, željeznička stanica Bila, selo Han Bila i most kod sela Divjaka, te uporišta na liniji Zenica - Visoko. Nakon zauzimanja Travnika partizani kreću prema Busovači i cestama prema dolini rijeke Bosne.

Nijemci iz 5, SS korpusa su se za vrijeme ovih borbi nalazile u Zenici iz kojih su vršili manje protunapade.

Broj poginulih ustaša i domobrana je bio oko 800, dok je partizana kao napadača poginulo ili ranjeno oko 4000, iako su oni u svojim izvješćima brojke upisivali puno manje brojke, kao dio svoje političke promidžbe. Tako visoke brojeve ranjenih i poginulih imali su radi liberalnog odnosa prema alkoholu. U juriše su najviše slani mladi mobilizirani partizani ili oni koji su iz domobrana i četnika prešli u partizane, o kojima komunisti nisu puno vodili brige, pa ih nije bilo važno hoće li poginuti. Ako jedni poginu uvijek mogu mobilizirati nove mladiće starije od 15 godina koje je najlakše poslati u juriše.

Nakon pada Travnika partizani su ubili sve zarobljene i ranjene, te mnoge civile, uključujući i dvije časne sestre u bolnici. Uhićeno je oko 800 građana Travnika i zarobljenih hrvatskih vojnika, koje su zatvorili u gradsko sklonište, te ga minirani. U smjeru Donjeg Vakufa, Bugojna i Jajca odvedeno je 600 zarobljenih domobrana koje su skinuli do gola i zatim zaklali. Ove likvidacije je provela OZN-a (odjeljenje za zaštitu naroda formirano 28. srpnja 1944. g.) koja je u svome sastavu na svakom terenu imala nekoliko bojni. Nakon toga streljali su sve koji su bili imalo sumnjivi, koji su se priključili postrojbama NOVJ-e, a bili su sumnjivi, ili se nisu priključili, ali su predstavljali moguće jače političke suparnike NOP-u.

Nakon pada Travnika pripadnici ustaškog zdruga koji su se zbog nedostatka streljiva povukli u druga mjesta kreću u protunapad 23/24. listopada. Nisu se mirili s gubitkom Travnika, te su željeli spasiti svoje zarobljene i nestale suborce. III. ustaška bojna I. stajaćeg djelatnog zdruga krenula je 23. 10. 1944. g. kao zaštitnica II. i V. ustaške bojne istoga zdruga u napad na Travnik, i u bitci kod Stranjana razbila je protivnika, te nastavila napad. Sve postrojbe su došle do Guče Gore noću 23/24. listopada 1944. g. U daljnjem prodoru II i III. bojna zauzimaju najdominantnije točke oko Travnika, a 2. satnija V. bojne je uspjela doći i do željezničke postaje u Travniku. Međutim, u međuvremenu su svi ostali bez streljiva i počeli su se povlačiti 24. listopada poslije 15 sati prema Zenici. U ovom iznenadnom i nepredviđenom napadu poginulo je oko 200 partizana.

I tako je Travnik izgubljen radi nedostatka streljiva, kao i mnoga mjesta prije njega. Taj problem se mogao riješiti samo otimanjem od Nijemaca u lažnim uniformama, a za tako nešto je potrebno imati tajnu službu za takve zadatke, što Paveliću nije padalo na pamet.

Nijemci su ponovno prilikom povlačenja s istoka kratkotrajno zauzeli Travnik 22. siječnja 1945, a Travnik su zadnji puta komunisti zauzeli 19. veljače 1945. To je omogućilo Petom korpusu da vrši pritisak na komunikacije u dolini rijeke Bosne sve do Sarajevske operacije početkom travnja 1945.