Četničko partizanski pokušaji izbijanja na Jadran 1944.

U ljeto 1944. Nijemci drže obalu i otoke, a u zaleđu vladaju komunisti, ili četnici. Nakon partizanskih manjih provokacija Nijemci se povremeno zalijeću u zaleđe kako bi odbacili partizane, koji spremno biježe, pa se Nijemci svete civilima koji žive u lokalnim hrvatskim selima. Tako je i na Kninskom području nedaleko od Knina u srpnju 1944. došlo je do njemačkog ratnog zločina, u kome je ubijeno 400 hrvatskih civila, žena, djece i staraca, od strane SS-brdske, dobrovoljačke divizije "Princ Eugen" i četnika, zbog čega su se Hrvatske vlasti opet žalile njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. I ovaj zločin imao je za posljedicu pad političkog ugleda Pavelića u narodu, te jačanje ugleda partizana. I ovo se moglo izbjeći da su se ustaše i domobrani koncentrirali na obranu manjih planinskih mjesta gdje Nijemaca nema, umjesto što im služe po gradovima.

Četnički major Vojislav Lukačević, kao izaslanik Draže Mihailovića, u Londonu 20. ožujka 1944. godine, prisustvovao je vjenčanju kralja Petra II. Karađorđevića s princezom Aleksandrom, kćerkom grčkog kralja Aleksandra. U London je došao preko Kaira u pratnji britanskog pukovnika Baileya, koji se bio u štabu Draže Mihailovića. Lukačević je u Londonu dobio upute za povratak u Hercegovinu i pokretanje akciju za “oslobođenje” Dubrovnika kao mjesto preko kojeg se Kralj treba vratiti u Jugoslaviju. Kad se vratio u štab Draže Mihailovića počeo je s potpukovnikom Bačevićem praviti plan za osvajanje Dubrovnika. Njima se pridružio i major Ostojić, zapovjednik četničkog korpusa u Sandžaku. Po uputama iz Londona, oni pokreću četnike iz Srbije, Sandžaka, Bosne i Hercegovine prema Trebinju i Dubrovniku. Akcija je započela početkom rujna 1944. godine, a ukupno je prema Dubrovniku krenulo oko 4.500 četnika. Poslije sastanaka u Rudom i u Kalinoviku, Lukačević je s četnicima krenuo u Nevesinjsko polje, potom u pravcu Stoca i Ljubinja, a onda prema Trebinju, bliže Dubrovniku. Iz Londona je dobio informaciju o predstojećem iskrcavanju britanskih i američkih trupa u području Dubrovnika, a kružile su i informacije o iskrcavanju “jugoslavenske vojske izvan otadžbine, pod zapovjedništvom generala Petra Živkovića, na području Boke Kotorske”. Lukačević usmjerava svoju akciju prema južnoj Hercegovini i morskoj obali na sektor Trebinje - Cavtat – Dubrovnik, te sa svojim postrojbama 22. i 23. rujna 1944. godine napada postrojbe 369. njemačke legionarske divizije na željezničkim postajama Poljice, Diklići, Jasenica, Hum, Uskoplje. Ovo je bila jedina borba četničkih postrojbi protiv Nijemaca u 1944. godini. Nijemci su tada odbacili četnike prema Trebinju, a poraženi Lukačević zatražio je pomoć od partizana koji su to odbili. Tada su Englezi još uvijek vjerovali kako četnici, u suradnji sa Nedićevcima i Ljotićevcima iz Srbije, mogu obnoviti Jugoslaviju, ili barem natjerati komuniste na formiranje koalicijske jugoslavenske vlade. Radi toga su podupirali četničko osvajanje Dubrovnika kako bi se preko njega iskrcali u Jugoslaviju.

Dok god je Tito držao jug Jadrana iskrcavanje nije dolazilo u obzir, zatro što to Tito nije dozvolio, iako je od njih primao oružje i streljivo. Tek u listopadu, kada su Partizani ponovno zauzeli Dubrovnik, Tito je odobrio iskrcavanje dijela britanskog 211. topničkog diviziona i komandosa iz Floyd force. Britanske su snage tada stigle do Bileće, a daljnje napredovanje im Tito nije dozvolio, a oni nisu mogli ući u otvoreni sukob sa svojim formalnim saveznikom. Britanci su tada već u Grčkoj ušli u sukob sa komunistima, te se Tito bojao kako bi Britanci ipak mogli ući u rat na strani četnika, te ne dozvoljava iskrcavanje većeg broja Britanaca, pa čitavu diviziju raspoređuje na obalu.

Nakon partizanskog zauzimanja Srbije Cherchil shvaća kako su četnici postali nesposobni za obnovu Jugoslavije, te kako to u buduće može napraviti samo Tito, te prestaje pomagati četnike, iako američki časnici stacionirani u četničkom zapovjedništvu još uvijek žele pomagati četnike kao uvjerene antikomuniste.

Tada i Kralj Petar shvaća kako je pogriješio priznavši Tita, te 14. siječnja opoziva svoju raniju izjavu i govori protiv Tita, uz zahtjev za održavanje referenduma. Shvatio je kako su četnici previše slabi za pariranje Titu i kako je većina Srba došla pod Titovu kontrolu, te kako on nema vojne snage koje bi ga mogle podržati pri povratku u Jugoslaviju. U Britanskom parlamentu Čerčil se 19. siječnja 1945. jasno izjasnio za Tita, a protiv kralja Petra.

Kralj Petar shvaća kako bi još jedino njegov povratak mogao dići moral četnika, te se bez znanja Engleza pokušava vratiti u Jugoslaviju preko Dubrovnika. U tom cilju jedna veća četnička postrojba se pokušava probiti prema Dubrovniku, pri čemu su razbili partizansku jedinicu koja ih je u tom pokušala spriječiti. Tada su se kod Dubrovnika iskrcali britanski komandosi koji su u Mačkovu klancu ušli u sukob s četnicima kako bi spriječili njihov prodor do Dubrovnika i spajanje s Kraljem Petrom koji sada više, čak i uz pomoć saveznika, po njihovoj obavještajnoj procjenom, više ne može obnoviti čitavu Jugoslaviju. Kako su četnici bili jači Britancima je u pomoć stigla manja partizanska postrojba koju su četnici također razbili, nakon čega partizanima u pomoć stiže jedna ustaška postrojba koja je razbila četnike, što je očiti primjer nedostatka sposobnosti strateškog razmišljanja kod ustaša. Svi ustaše koji su sudjelovali u ovom sukobu su poginuli ili ubijeni, a o tom događaju pisali su samo neki četnici u emigrantskim četničkim tiskovinama, i to je jedina informacija o ovom događaju.

Pitanje je po čijoj zapovijedi su ustaše pomagali Britancima i partizanima? Ako su to napravili po Njemačkoj zapovijedi logično je zaključiti kako su i oni željeli spriječiti četničko izbijanje na Jadran, vjerujući kako su partizani manje zlo za njihove kratkoročne vojne interese od četnika, zato što bi četnici odmah pozvali saveznike na masovno iskrcavanje, dok će to partizani spriječiti. S druge strane, ako su ustaše poslane u pomoć partizanima po Pavelićevoj zapovijedi očito je kako se Pavelić, između četnika i partizana opredijelio za partizane, kao manje zlo kojem treba prepustiti teritorij NDH. Ni nakon 4 godine ratovanja ne shvaća kako četnici više ne mogu obnoviti Jugoslaviju, ali komunisti mogu. Da su četnici uspjeli ući u Dubrovnik i dočekati kralja Petra većina Srba u partizanima bi pobjeglo u četnike, te bi se oni mogli vratiti u Srbiju kao zapadni saveznici, a to znači i kao Ruski saveznici. Međutim ti četnici ne bi imali snage obnoviti Jugoslaviju zato što bi protiv sebe imali partizane koji žele isti teritorij. Dok bi se partizani i četnici međusobno tukli hrvatske snage bi se mogle oporaviti, a za to je bilo najvažnije minirati sve mostove prema Sloveniji kako bi se dokopali njemačkog oružja i streljiva. Nakon toga bi mogli proglasiti opću mobilizaciju, te amnestiju za sve one koji su prešli u partizane. Slabljenjem partizana mnogi bivši domobrani bi se vratili u hrvatsku vojsku, te bi njena borbena sposobnost naglo porasla. Međutim, ovakav strateški plan je bio previše kompliciran za Pavelića.