Dolazak Hitlera na vlast

Nakon prvog svjetskog rata i propalog pokušaja komunističke revolucije u Njemačkoj je postojala Weimarska republika koja se održavala koalicijom umjerenih stranaka, konzervativaca i socijal-demokrata. Na ljevici su socijal-demokrati bili najjači, ali s jedne strane su imali Hitlerove nacionalne socijaliste, a s druge komuniste odane Staljinu. Tada Staljin daje zapovijed njemačkim komunistima da pomognu Hitleru istisnuti socijal-demokrate s čela njemačke ljevice, kako bi on došao na vlast.

Josif Visarjonovič Staljin 1927. godine kaže: „Fašizam je dobar, jer fašisti trebaju doći na vlast u Njemačkoj i uništiti socijal-demokraciju, kako bi se stvorila kriza da bi fašist Hitler mogao doći na vlast izbornom borbom zbog nezadovoljstva versajskim poretkom“.

Zahvaljujući tome Weimarska republika propada, te je Hitler 1933. došao na vlast.

Staljin je Hitlera svrstao u fašiste iako se njegova partija zvala nacionalna socijalistička radnička partija, a kasnije je smislio izraz nacisti kako bi ih morao svrstati u desnicu i tako prikrio činjenicu da su to nacionalni socijalisti, odnosno ljevičari.

Osim Staljina, Hitleru su i Britansko-američki geostrateški instituti financirani novcem naftnih kompanija pomagali u dolasku na vlast koristeći veliku ekonomsku krizu prenesenu sa zapada, pojačanu velikim ratnim reparacijama. Njihov cilj je bio ponovno sukobiti Njemačku i Rusiju, te im treba agresivni radikalni političar na čelu Njemačke. Radi što veće radikalizacije Nijemaca tražili su sve veće ratne reparacije i tako njemački narod utjerati u glad i očaj. Kada je ocijenjeno kako je njemački narod dovoljno radikaliziran, na konferenciji u Lausannei ukidaju ratne reparacije Njemačkoj. Odmah potom početkom 1933. Hitler pobjeđuje na izborima. Najveći financijer Hitlera i njegove predizborne kampanje bio je mason, Sir Henri Deterding¹ naturalizirani britanski “poslovni čovjek” i agent britanske tajne službe, koji je stvorio Royal Dutch Shell, te organizirao angloamerički naftni kartel. Osim financiranja Hitlerove kampanje naftni lobi je i u Americi, Britaniji i Francuskoj istovremeno financirao nesposobne pacifiste u politici, znanosti i medijima kako bi ove države vojno oslabile i tako Hitlera uvjerile da može što hoće. Osim njih, financirali su i medijske kampanje dekadencije, kako se nitko ne bi pripremao za obranu. Jedini političari, generali i obavještajci koji su smjeli znati što se priprema su bili oni koji su i sami pripadali naftnom lobiju, pa im je odgovarao Hitlerov dolazak na vlast.

Značajnu pomoć u iznosu od trideset milijardi ondašnjih francuskih franaka, Hitler je dobio i iz “tajnog fonda Treće republike” u kojoj su tada na vlasti bili francuski radikalni socijalisti i naftni lobisti. Čim je Hitler došao na vlast guverner Engleske banke Montenagu Norman odobrava presudan kredit novoj vladi Adolfa Hitlera čime on pokreće gospodarstvo. Britanci vjeruju kako će se on odmah sukobiti s Rusijom, te ujedno oslabiti obje države.

Cijelo to vrijeme sovjetski komunisti odnosno internacionalni socijalisti i njemački nacionalni socijalisti tijesno surađuju bez znanja Britanije i Francuske. Kada je Hitler došao na vlast njemački inženjeri su počeli Sovjetima pomagati u razvoju naftne industrije i zrakoplovstva, a zauzvrat su njemački piloti na tlu SSSR-a vježbali letačke borbene vještine.

Kako Njemačka ne bi predstavljala opasnost i za Britaniju proizvodnja oružja je nastavljena, te je količina oružja u Velikoj Britaniji bila višestruko veća od onog u Njemačkoj, iako su kopnenu vojsku smanjili na 20.000 vojnika. Francuska koja je prema Versajskom mirovnom ugovoru imala pravo imati mornaricu 33% britanske, a ugrožena na Sredozemlju od Italije, vidjevši kako se Njemačka ponovno naoružava, u svibnju 1935. sklopila je savez sa Sovjetskim Savezom.

Naftni lobisti preko britanskih političara nastoje ponovno sukobiti Njemačku i Rusiju, te Britanci u lipnju 1935. s Hitlerom sklapaju anglo njemački mornarički sporazum po kojem je Njemačka imala pravo na više brodova i podmornica u sjevernom moru od Francuske. To što je Hitler počeo bez suđenja u logore slati sve kriminalce i duševne bolesnike nije ima smetalo. Mnogi zapadni znanstvenici eugeničari su to preko madija čak i hvalili kao pozitivnu praksu. Kako bi Hitlera ohrabrili na osvajanja prema istoku sklopili su s njim Muenchenski sporazum (Chamberlain, Daladier, Mussolini i Hitler) i više drugih. U Ožujku 1936. Hitler je prekršio Locarno sporazume kad je remilitarizirao Reinland, oblast rijeke Rajne. O tome kako Hitleru treba prepustiti Reinland, unatoč Locarno sporazumima vođene su čak javne rasprave u Donjem Domu Britanskog Parlamenta i u The Timesu. Time je Hitler uvučen u buduće sukobe, uvjeren kako može što hoće. Ovime je Britanija i Francuskoj zabila nož u leđa, te pripremila budući sukob Njemačke i Rusije. Kako bi se Hitlera ohrabrilo i prema njegovom savezniku Musoliniju vođena je vrlo pomirljiva politika. Kad je napao nenaoružanu Etiopiju javno su prosvjedovali, ali su istovremeno kroz Sueski kanal propuštali talijanske vojne brodove sa tisućama vojnika.

Čim je Hitler došao na vlast britanski naftni lobisti, te geostratezi iz obavještajnih službi i gornjeg doma parlamenta su počeli sa operacijom ponovnog sukobljavanja Nijemaca i Rusa. SSSR je bio previše jak za uništenu Njemačku pa su Britanci organizirali proces vojnog slabljenja SSSR. Preko agenata dezinformatora i agenata provokatora ubačenih u Kominternu i NKVD uspjeli su paranoičnog Staljina uvjeriti kako mu stalno prijete razni urotnici, te je došlo do vrlo snažnih frakcijskih borbi u SSSR i u svim ostalim komunističkim partijama, pri čemu je likvidiran cijeli ratno iskusni vojni zapovjedni vrh Crvene armije, (3 maršala, 13 generala, 5.000 časnika, kao i 3.000 poljskih komunista koji su živjeli u SSSR-u) pa je Hitlerova armija vrlo brzo postala jača od sovjetske, iako je Staljin imao daleko više tenkova, aviona i brodova koje su proizvodili robovi Gulaga. Kampanja dezinformiranja u kojoj su britanski agenti vrlo vješto igrali ulogu najžešćih staljinovih pristaša je bila toliko uspješna da su Staljinu kasnije trebale tri godine rata kako bi osposobio novi zapovjedni kadar, a Britanci i Amerikanci su morali u ratu angažirati mnogo više ljudstva nego što su planirali.

Hitler je uspio parlamentarnu demokraciju pretvoriti u diktaturu ponajviše zahvaljujući izbornom zakonu po kojem se na izborima glasa za stranačke liste, umjesto za pojedince na izbornim jedinicama. Po ovom izbornom sustavu za ulazak u parlament je bitno biti na vrhu stranačke liste, a položaj na listi određuje Predsjednik stranke. Oni koji se dobro ulizuju Predsjedniku obično idu na drugo mjesto i nekoliko slijedećih, Predsjednik ide na prvo mjesto, a oni koji imaju nekakvu popularnost dolaze na kraj liste. Posljedice ovakvog izbornoga zakona je potpuna moralna degradacija političke elite gdje sav politički prostor zauzimaju prosječno inteligentni, lukavi, ali nesposobni politički mediokriteti bez ikakvoga političkog stava i moralnih normi za koje bi se iskreno zalagali. Jedino što im je bitno je podržavati predsjednika stranke i sve ono što on predlaže. Da je u Njemačkoj postojao izborni sustav poput onog u SAD-u ili Velikoj Britaniji nikad članovi parlamenta ne bi glasali za zakon kojima svoje zastupničke ovlasti prebacuju na jednog čovjeka. Sve se odigralo na isti način kao i u Italiji, a jedina razlika je u tome što je u Italiji, barem formalno, na čelu države ostao Kralj. Zahvaljujući takvom izbornom zakonu i Njemačkoj velikoj gospodarskoj krizi, te velikim kreditima iz Britanije Hitler se vrlo brzo uspio prikazati kao spasitelj Njemačkog naroda, te mu je parlament predao u ruke sve izvršne, zakonodavne i sudske ovlasti.

1 Williem Engdahl: Stoljeće rata,