Dolazak partizana na Žumberak

Nakon što su krajem 1992. izbačeni iz Jajca partizani se nastoje proširiti iz područja Bihaća na sjever. Kako bi smanjio pritisak Nijemaca, ustaša i domobrana u srednjoj Bosni Tito šalje svoje grupe partizana i u Žumberak s velikim količinama oružja i streljiva koje je mogao nabaviti samo od Talijana. Oružje dovoze borbeno iskusni komunisti koji mobiliziraju lokalne Srbe, te nešto komunističkih ilegalaca iz Zagreba. Srbe mobiliziraju pričama o velikim ustaškim pokoljima i prijetnjama strijeljanjem, ali odaziv je polovičan.

Koliko su Srbi bili spremni za ratovanje vidi se po primjeru jedne radne postrojbe Dora. Krajem 1942. u okolici Bjelovara jedna jedinica DORA postrojba sastavljena od 400 Srba s Korduna, Banovine i Bosanske krajine prilikom sječe šume zarobljena je od partizanske postrojbe koju je vodio Ivan Šibl. Nakon višesatnog nagovaranja, tek 30 mladića odlučilo je prijeći partizanima. Partizani su tom prigodom strijeljali zapovjednika postrojbe, inače Srbina iz Srbije. Na ovom primjeru se vidi kako ni obični Srbi nisu rado ratovali i puno više su voljeli nešto raditi makar i za malu plaću.

Da je Pavelić DORA postrojbu vodio pod ministarstvom unutrašnjih poslova, ili pod ministarstvom rada mogao je mobilizirati 100 do 200 tisuća Srba, te partizani više ne bi imali koga mobilizirati. Kako on to nije radio već u siječnju 1943. na području Žumberka djelovalo je nekoliko tisuća partizana, uglavnom Srba iz okolnih većinski srpskih sela.

Između Žumberka i Banovine nalazi se hrvatsko selo Krašić koje je branilo oko 300 starijih branitelja; domobrana, oružnika i lokalnih ustaša. Kako bi se spojio Žumberak i Banovina partizanska 13. proleterska i 4. kordunaška brigada s oko 3000 partizana napale su selo Krašić u siječnju 1943. Branitelji su cijelu noć i drugi dan pružali otpor, unatoč hladnoći, snijegu i nedostatku streljiva. Nakon proboja nekih položaja zapovjednik Šega se s dva zastavnika i dva starija vodnika ubio aktiviravši bombe, dok su se ostali predali. Odvedeni su u Sošice gdje im je sa govornice sudila Milka Kufrin, njezin muž Rade Bulat, Lutvo Ahmetović i drugi, a presudu je pročitao Marko Belinić. Nakon toga su odvedeni do jame Jazovka gdje su ubijeni. Od njih 300 pošteđena je samo nekolicina. Glavni za ubijanje na ovom području je bio Petar Kleut koji je zapovijedao partizanskim logorom kod Krašića. Osvajanjem Krašića partizani su došli na dvadesetak kilometara do Zagreba.

Dok se u srednjoj Bosni, a i sve bliže Zagrebu vode teške borbe Pavelić se u Zagrebu bavi politikom. Početkom 1943. ukinuo je Sabor koji je na početku svoje vladavine, na pritisak mnogih uglednika, a i po savjetu Nijemaca sam imenovao od bivših narodnih poslanika iz vremena Kraljevine Jugoslavije. Ovaj Sabor je odradio samo jedno zasjedanje na kojem su prihvaćeni ranije doneseni zakoni od strane samog Pavelića, a poslije više nije sazivan.

Zahvaljujući Njemačkoj procjeni kako se hrvatska vojska ne može sama braniti od partizana NDH je ostala bez većine vlastite vojske i obavještajne službe UNS, kojima su postavljeni njemački zapovjednici u njemačkom interesu. Zahvaljujući tome Pavelić je ostao bez ikakve obavještajne službe, a i bez većeg dijela vojske. Suprotno od njega početkom 1943. Tito svoje obavještajne "narodne straže" koje je razvio na teritoriju čitave bivše Jugoslavije razdvaja na obavještajnu i kontra-obavještajnu službu. Tito je nezadovoljan slabim sudjelovanjem otočana u partizanima te zapovijeda pojačani rad lokalnih komunista. Tada je mala skupina komunista na otoku Hvaru ranila jednog talijanskog vojnika koji je kasnije umro. Kao odmazdu Talijani su poslali jednu kažnjeničku bojnu iz Splita koja je 3. siječnja spalila selo Vrbanj i Dola. Oko 180 kuća su pretvorene u ruševine, a ostalo ih je čitavih samo oko 60, ali komuniste nisu uhvatili, što im i nije bio cilj. O ovome je župnik don Ivo Šeperica izvijestio biskupa Mihu Pušića, koji je o tome 7. siječnja poslao dopis ministarstvu unutrašnjih poslova NDH, a i nadbiskupa Stepinca. Na zamolbu Stepinca Pavelić je odobrio pomoć preko odbora za pomoć postradalima na otoku Hvaru. Zahvaljujući pomoći stradali se nisu morali preseliti na kopno u potrazi za hranom, te ih tako partizani nisu uspjeli mobilizirati i poslati u borbu na prostoru Bosne. Radi toga komunisti su potpuno zatajili ovaj talijanski zločin, a sve koji su pomagali otočanima koji su ostali bez kuće su proglasili za neprijatelje naroda.

Da je na sličan način i Pavelić osnovao svoje tajne službe koje bi tajno djelovale na području koje su kontrolirali Talijani, partizani i četnici mogao je i on zapovijedati napade na Talijane u četničkim uniformama, ili na partizane i četnike u talijanskim uniformama. Međutim, on za tako nešto nije imao ni hrabrosti, niti organizacijskih sposobnosti, niti suradnika kojima bi takav zadatak povjerio. Nakon pogibije Jure Francetića i tjeranja Eugena Dide Kvaternika preostali demoralizirani suradnici mu taj zadatak nisu mogli ni predložiti niti obaviti.