Operacija Weiss, ili bitka na Neretvi zvana i četvrta neprijateljska ofenziva

Početkom 1993. unatoč zimskim uvjetima i dubokom snijegu u srednjoj Bosni četnici i partizani, dobro opskrbljeni talijanski oružjem drže mnoga manja sela, dok Nijemci, ustaše i domobrani drže veće gradove i sjecišta željezničkih pravaca. Radi toga 27. siječnja 1943. njemački poslanik u Zagrebu izražava svoju zabrinutost zbog stanja na području rudnika boksita, kod Mostara i upozorava na četničku opasnost. Njemački oficir za vezu tvrdi kako je stanje kod Mostara sasvim mirno i kako tamo ne prijeti opasnost od komunista, zato što to područje pripada interesnoj sferi četnika. Njemačko zapovjedništvo za Jugoistok predlaže, da se u pogledu četnika, malo pričeka, jer je general Roata emocionalno jako vezan za četnike i tek kada dođe na njegovo mjesto neki drugi general, može se očekivati odlučnija akcija Talijana protiv četnika. Iz ovoga se vidi kako Nijemci još uvijek problem vide u generalu Roati, a ne u talijanskoj geostrategiji.

Početkom 1943. godine, nakon što su se riješili Francetića Talijani ponovno smišljaju kako zauzeti Bosnu, te sudeći prema događajima za nastavak tajne logističke suradnje traže od Tita daljnje probijanje prema centralnoj Bosni, na područje koje drže Nijemci i ustaše, kako bi nastupajući za partizanima oni zauzeli Bosnu.

Kako bi uništili partizane Nijemci planiraju novu veliku operaciju u koju uključuju ustaše i domobrane sa sjevera, te Talijane s juga. Ovu novu talijansko - njemačko - ustašku operaciju nazvanu operacija WEISS po Nijemcima, odnosno četvrta neprijateljska ofenziva po partizanima.

Sa njemačko-hrvatske sjeverne strane u operaciji su sudjelovale 7. SS divizija sastavljena od folksdojčera i 369. hrvatska legionarska divizije, te dijelovi 718. njemačke posadne divizije. Osim njih, sudjelovali su još dijelovi nekih njemačkih i hrvatskih jedinica koje su imale zadaću sprječavanja bijega komunističkih postrojba iz obruča. U ofenzivi je trebala sudjelovati i talijanska vojska, budući se operacija vršila u zoni koju su kontrolirali Talijani (linija razgraničenja Samobor-Petrinja- Bosanski Novi- Prijedor- Banja Luka- Jajce-Donji Vakuf-Travnik Visoko-Sarajevo – Rudo - Priboj- Nova Varoš, što su sve držali Nijemci).

Komunisti su imali 9 divizija: pod izravnim zapovjedništvom Vrhovnog štaba bilo je 5 divizija (1. i 2. proleterska 3. udarna 7. banijska i 9. dalmatinska). Pod zapovjedništvom hrvatskoga partizanskog zapovjedništva, kao i kod bosanskoga bile su po dvije divizije. Prema njemačkim procjenama ukupna snaga partizana bila je 65.000 vojnika, (više nego je ukupno imala NDH) a za uništenje takvih snaga napadačima je trebalo minimum 3 puta toliko vojnika, što napadači nisu imali.

Njemačko - hrvatska ofenziva počela je 20. siječnja 1943. kad je iz Karlovca krenula 7.SS divizija, te iz Bosanskog Novog 369. divizija. Pozadinski General Glez Horstenau trebao je organizirati evakuaciju i smještaju za 60.000 zarobljenika. Planirano je da se operacije izvode tako da bude što više zarobljenika, kako bi se osiguralo što više radne snage za rad u Njemačkoj. Upravo lov na radnu snagu bio je drugi razlog svih njemačkih operacijama protiv partizana i četnika, dok je prvi razlog bio smirivanje stanja.

Partizani su pred sobom imali tri mogućnosti otpora:

Prva mogućnost je koncentracija svih snaga i obrana teritorije, s obzirom na relativno male ofenzivne snage. Radi toga je 7.SS diviziji trebalo sedam dana da dođe od Karlovca do Bihaća, dok su se talijanske snage zaustavile odmah u početku u Lici, te se nisu ni pokušavale dalje probijati silom, dok se partizani ne probiju na sjever. Talijani su zaustavili čim su shvatili kako partizani ne mogu probiti njemačko - ustaške linije. Jedino su se trudili spriječiti ulazak njemačko-hrvatskih trupa u talijansku zonu.

Druga mogućnost partizanskog otpora bila je; dekoncentracija svih snaga i provlačenje kroz protivničke redove u malim grupama, s obzirom na male ofenzivne snage i 'njihov raspršen raspored' zato što je većina partizana bila izvan obruča, u talijanskoj zoni.

Treća mogućnost je bila; koncentracija svih snaga unutar obruča, te povlačenje pred protivničkim snagama, uz nastavak taktike gerilskog rata sa koncentriranim divizijama.

Tito je odabrao treću opciju koja je najviše odgovarala Talijanima, što je svojim najbližim suradnicima izložio kao svoj plan o povlačenju u Srbiju preko središnje i sjeverne Bosne, te zapovijeda koncentraciju svih snaga.

Plan je značio da se partizani iz talijanske zone trebaju provući kroz talijanske položaje kako bi ušli u obruč sastavljen od talijanske, njemačke i hrvatske vojske. Formirana je Glavna operativna grupa GOG sastavljena od triju elitnih divizija. Glavnom Štabu Hrvatske i Bosanskom Štabu naloženo je da sa svojim trupama krenu za Glavnom operativnom grupom i služe kao zalaznica GOG i Vrhovne komande. Međutim, i hrvatski i bosanski štab odbili su izvršiti zapovijed jer su bili uvjereni kako se mogu uspješno obraniti. Titu je uspjelo jedino 7. banijsku i 9. dalmatinsku diviziju staviti pod svoju kontrolu, te je tako pod izravnim zapovjedništvom skupio pet divizija koje su ukupno imale, prema komunističkim statistikama, oko 21.000 ljudi. Zajedno s postrojbama koncentrirane su i ratne bolnice sa 4-8.000 ranjenika i tifusara, a za njima je krenulo i 50.000 do 80.000 civila, uglavnom Hrvata, kojima je naređeno da zajedno sa partizanima iz talijanske zone krenu u izbjeglištvo (što je shvatljivo jedino kao talijanska želja i zahtjev Titu za čišćenje njihove okupacijske zone od Hrvata). Tito je zapovjedio pokret prema Srbiji, ali je iz pravca kojim je krenuo očito kako je to bio lažni cilj koji je iznosio svojim suradnicima. Da je stvarno želio krenuti prema Srbiji išao bi lakšim putem, preko talijanske zone pravcem istočna Hercegovina, Sandžak, južna Srbija, pravcem na kojem Talijani i nisu imali nikakvu liniju, osim što su zajedno s četnicima držali veća mjesta uz pruge i važnije ceste. Kako je krenuo u proboj njemačko - hrvatskih linija očito je kako je njegov stvarni plan bio omogućiti Talijanima da se iza njega uvuku u srednju i sjevernu Bosnu, pri čemu bi partizani trebali biti talijanska prethodnica. Nakon što bi ušli u osvojena mjesta Talijani se iz njih ne bi povlačili pravdajući to tvrdnjom kako će ponovno pasti u partizanske ruke ako ih se prepusti ustašama i domobranima.

Prvi pokušaj proboja partizana na sjever preko Jajca i Bugojna 27. 1. je propao, pa se GOG, te 7. i 9. divizija već za vrijeme trajanja bitke na Uni, 6. 2. 1943., u panici okreću na jug i započinju svoj pokret prema dolini Neretve. Druga proleterska divizija i 4. dalmatinska brigada zauzele su Posušje istog dana, a 10. 3. 1943. Imotski gdje su ubili dvije osobe, zapalili 39 kuća, te odnijeli velike količine stoke i hrane. Iz Imotskog su krenuli na istok, ali su ih lokalni seoski ustaše i domobrani iz Metkovića, Ljubuškog i Vitine koji su djelovale pod talijanskim nadzorom zaustavili kod Tihaljine gdje je poginulo oko 200 partizana, a oko 800 ih je ranjeno. Uključivanjem talijanske vojske partizanima je omogućeno povlačenje nazad prema Imotskom. Nakon nekoliko dana su se preko Rakitna i Drenice povukli prema Jablanici.

Na zapadu General Lueters 12.2.1943. daje zapovijed za početak operacije “Weiss II” kako bi očistili područje između Bosanskog Petrovca, Bosanskog Grahova, Livna, Jajca i Ključa. Kao pomoć njemačkom napadu Lueters je angažirao talijansku diviziju “Bergamo”, ojačanu bojnom ustaša. Te su postrojbe trebale od Sinja nadirati prema Livnu, i od Drniša prema Vrlici. Kako bi olakšali kretanje partizana talijanski 6. korpus sa glavnom bazom u Mostaru, napušta sva manja uporišta oko Širokog Brijega, zbog čega dolazi do prekida proizvodne boksita na ovom području. Zbog toga njemački general Lueters šalje 718. diviziju sa ustaškom borbenom grupom “Bugojno” (oko 1.000 ljudi) i dijelovima 2. domobranskog gorskog zdruga sa sjevera prema Mostaru. Jedan dio 718. divizije i grupa “Bugojno” kreću se cestom Bugojno-Prozor-Rama, a drugi dio divizije i elementi 2. domobranskog gorskog zdruga napreduju putem Sarajevo – Konjic.

Partizanskoj grupi okupljenoj oko Jablanice Tito zapovijeda okretanje na sjever, kako se ne bi sukobljavali sa Talijanima, te oni kreću natrag u pomoć Titu, pokretom prema Neretvi gdje su prve grupe izbile 16.2.1943. na potezu Drežnica – Grabovica. Postrojbe 2. proleterske divizije i 2. dalmatinske brigade su zauzele obrambene položaje prema Mostaru, dok je 4. dalmatinska brigada krenula zapadnom obalom na sjever – prema Jablanici koja je osvojena 22. 2. 1943. Tu se bez borbe predalo oko 100 talijanskih vojnika koje su partizani poklali, te su prešli mostom preko Neretve. Talijani su se predali po naredbi fašističkog generala Amadea Roate koji je tako partizanima osigurao prelazak preko mosta, a zarobljeni talijanski vojnici su svi zaklani, vjerojatno kako kasnije ništa ne bi mogli govoriti i optužiti generala Roatu. Na ovaj način su partizani iz talijanske pozadine krenuli u pomoć Titu u Bosni, umjesto da krenu istočno prema Srbiji, što je bio navodni Titov cilj.

Istovremeno je Prva proleterska brigada 1. proleterska divizija krenula prema Badinu koje Talijani 8.2. 1943. predaju, pa je zbog toga vrlo lako pao i prijevoj Ivan sedlo 19.2. koji su držali ustaše, dok je ostatak partizanske divizije očistio sva domobranska i ustaška uporišta između Ivan Sedla i Konjica. Jedini dobar put vodio je kroz Konjic, te je planirano poslati transport Glavne bolnice kroz taj grad. U Konjicu su partizani naišli na jak otpor njemačke posade, te su uspjeli zauzeti samo dio grada na zapadnoj strani Neretve. U protunapadu, Nijemci 21.2.1943. idu na partizansku obranu Ivan Sedla, te ga idućeg dana sa ustašama uzimaju, nakon čega napreduju prema Konjicu kako bi izbacili partizane iz zapadnog dijela grada.

U nemogućnosti proboja prema sjeveru Tito i partizani dolaze u vrlo težak položaj, te se odlučuju vratiti prema talijanskim položajima, napadom prema Prozoru. Postrojbe 3. proleterske divizije zauzele su Prozor nakon kratke dvodnevne borbe s divizijom "Murge". Prvi napad je uspješno odbijen, ali u jutro dolazi general Roata u oklopnoj koloni i vrši "poboljšanje" obrane. Povlači vojnike sa uzvišenih položaja oko grada i obranu koncentrira na same rubove grada. Tenkove, topove i teške strojnice smješta uz samo mjesto, ili u njemu (umjesto da ih ostavi na uzvišenja sa dobrim pogledom ispred sebe, te zapovjedi dodatno čišćenje raslinja), što je potpuno nerazumljiv taktički raspored i glavni razlog pogibije velikog broja Talijana i zarobljavanja preživjelih.

U drugom noćnom napadu, zahvaljujući Roatinom „poboljšanom” taktičkom rasporedu, 3 partizanske brigade, sa 6 brdskih haubica uspjela je razbiti obranu od 16 tenkova, 36 topova i stotinjak teških strojnica. Uz velike žrtve, Talijani su pobjegli, te je divizija "Murge" prestala funkcionirati kao divizija. Jedna partizanska brigada koja napada je razbila jednu talijansku diviziju koja se brani. Partizani su se uspjeli probiti u sam grad nakon čega su zbog velike premoći u ljudstvu lako ugušili obranu. Prozor (Rama) je pao 20.2.1943. a dan kasnije osvojen je i Ostrožac. Time su ugrožena nalazište boksita, zapadno od Mostara, koja su pokrivala 10 posto njemačkih potreba i četvrtinu hrvatskih.

Partizani su zarobili 12 tenkova, 36 topova, stotine automata, preko tisuću pušaka. U Prozoru kao trenutno najvažnijem bojištu Talijani su držali 2.000 vojnika, a glavni zadatak im je bio čuvati 24 vagona streljiva, te hrane dovoljno da se njihova posada od 2000 vojnika hrani 4 godine, sve to smješteno praktično na njihovom najsjevernijem položaju. Ova količina streljiva je bila dovoljna da se svim partizanima u okruženju podijeli desetak kila streljiva, što je bilo dovoljno za više mjeseci borbe.

Zarobljene tenkove u Prozoru partizani su koristili dok su imali goriva, topove su koristili do kasnijeg prelaska preko srušenog mosta kad su ih bacili u Neretvu, dok su zarobljena 24 vagona streljiva manjim dijelom podijelili borcima, a većim dijelom zakopali. Kasnije, nakon završetka ove operacije zakopano streljivo je postepeno prebačeno u druge dijelove NDH, a sudeći prema kasnijim borbama najviše u Slavoniju, baš tamo gdje se Tito zaista želio probiti sa svojom GOG-om, što je odgovaralo i talijanima. Talijanski general Roata je dopustio predaju bez prethodnog dizanja oružja i streljiva u zrak upravo zato da bi se ono prebacilo u Slavoniju kako bi se tamo prebacile borbe. Iz njegovih poteza vidi se da je zaključio kako bi Talijani mogli preuzeti cijelu Bosnu, dok partizani kao njegov tajni prvi ešalon treba osvojiti Slavoniju, dok četnici kao drugi ešelon trebaju što više očistiti Bosnu od Hrvata pod maskom borbe protiv partizana. Jedini problem mu je bio kako skloniti Nijemce odavde.

Za to vrijeme dvije četničke brigade pod zapovjedništvom Talijana, dobile su zadatak čišćenja terena sjeverno i južno od Knina. Operacija je, prema planu, trebala trajati od 25. 2. - 20. 3. 1943. kao čišćenje partizana, a očito je kako se u stvari radilo o čišćenju Hrvata po zahtjevu Talijana, te potiskivanja Titu neposlušnih hrvatskih partizana na sjever, kako bi priključili Titovoj GOG.

Za vrijeme operacije Weiss Nijemcima na istočnom bojištu nije dobro išlo. Na fronti oko Staljingrada 2. veljače 1943. prestao je svaki otpor opkoljenih Nijemaca i počinje rusko napredovanje. Njemački zapovjednik 15. veljače u Hrvatskoj javlja, kako mu je predstavnik SS-a rekao, kako je dobio zadatak da Folksdojčere mobilizira u njemačku vojsku, koliko ih je potrebno za prevođenje. Na osnovu priopćenja njemačkoga poslanstva u Zagrebu također treba objaviti natječaj za hrvatske dobrovoljce koji bi služili u SS jedinicama, ali za to još nisu zatražili dozvolu od hrvatske vlade. Njemački general u Zagrebu, Horst fon Glajzenau odbio je prijedlog da se Hrvati primaju u SS-ovske jedinice, jer to smeta izgradnji hrvatske armije. Umjesto toga on predlaže da se ustaške jedinice obučavaju od strane SS-ovaca.

Dok traje operacija Weis Pavelićev bivši glavni obavještajac i jedini suradnik koji je znao strateški razmišljati Eugen Dido Kvaternik odlazi u Slovačku. Prije odlaska u Slovačku u veljači 1943. otišao se oprostiti s Pavelićem pri čemu mu je ponovio svoj stav rekavši: " Poglavniče, partizani su oko Zagreba, situacija je opasna, potrebno je nešto napraviti'. Pavelić mu je odgovorio: 'Nisu opasni šumski partizani, opasni su politički partizani. Opasan nije Tito, opasan si ti'. Kad su se oprostili, Dido mu je rekao: 'Vidjet ćemo, poglavniče, tko će na koncu rata sjediti u Banskim dvorima, Vi ili Tito'. Nato je Pavelić prisutnima rekao: 'Vidite, Dido je lud'. Nakon njegovog odlaska redarstvene i obavještajne poslove potpuno je preuzima Gestapo, a koncem travnja 1943. u Zagreb dolazi Heinrich Himmler, zapovjednih Wafen SS-a. Nekoliko dana nakon njegovog odlaska 3. svibnja 1943. Nijemci trpaju u vagone za Auschwitz sve zagrebačke Židove, uključujući i zagrebačkog nadrabina Miroslava Šaloma. Sa njime su odvedeni i mnogi hrvatski domoljubi i intelektualci koji su radili u interesu hrvatske države iako su imali Židovsko porijeklo.

Dana 26. 2. 1943, u Rimu je, na Hitlerov zahtjev održan sastanak na kojem su sa talijanske strane prisustvovali Musolini i general Ambrozio, a u ime Trećeg rajha Ribentrop i general Varlimon. Ambrozio je tvrdio kako akcija protiv partizana neće uspjeti, i kako samim tim nema uvjeta za pokretanje ofenzive na četnike. Talijanskom generalu odgovorio je Ribentrop, rekavši kako se više ne mogu odlagati operacije "protiv probritanskih Mihailovićevih pomoćnih trupa u Hrvatskoj". Svojim stavom Ambrozio je tražio izgovor za ne raskidanje pogodbe sa četnicima, kao svojih javnih saveznika, a i protiv partizana kao tajnih saveznika. On je na taj način izbjegavao ulazak u bilo kakve borbe, o čemu je Varlimon obavijestio Hitlera po povratku u Berlin: "Talijani neće učestvovati ni u jednoj od planiranih operacija:

1. Nastavak operaciji “Weiss” koja je imala za cilj uništenje komunista pod Titom u Hrvatskoj;

2. U razoružavanju četničkih jedinica u Hrvatskoj; i

3. U akciji protiv Mihailovićevog pokreta u Crnoj Gori".

Tek nakon "intervencije Ribentropa kod Dučea, general Ambrozio pristao je na planirane operacije", pisao je Varlimon Hitleru. Hitler je talijansko držanje nazvao izdajom, jer je i Ambrozijev pristanak bio samo djelomičan. Hitler, kao ni njegovi obavještajci očito nisu razmišljali o stvarnim Musolinijevim dugoročnim planovima na Balkanu, te su vjerovali kako imaju iste planove. Zbog toga nisu ni mogli shvatiti kako Talijani u partizanima i četnicima vide svoje suradnike u čišćenju NDH od netalijanskog stanovništva, pri čemu im odgovaraju što veće žrtve među Hrvatima kao i među Srbima. I s jednima i s drugima Mussolini bi najradije napravio ono što je Hitler radio sa Židovima, ali to nije mogao raditi otvoreno zbog jakog utjecaja katoličke crkve u Italiji.

Vermaht je 28. veljače 1943. obavijestio talijansko vrhovno zapovjedništvo o strogoj naredbi Hitlera, koja kaže i ovo:

1. Njemačke trupe trebaju ostati kod Mostara, u blizini nalazišta boksita, i to tako dugo, dok rudnik boksita ne započne s nesmetanim radom;

2. Konačno napasti centar Mihailovićevog pokreta i uništi ga. Ako za tu akciju talijanske snage ne stoje na raspolaganju, akciju trebaju provesti njemačke trupe, a možda i u suradnji s bugarskim i hrvatskim pojačanjima.

Ova fokusiranost Nijemaca na četnike posljedica je njihovog straha od možebitnog iskrcavanja saveznika na jadransku obalu, a toga su se bojali daleko više nego su im smetali partizani. Da je Pavelić ovo shvaćao mogao je predložiti mobilizaciju i naoružavanje 200.000 Hrvata pod njemačkim zapovjedništvom, sa obećanjem kako će dio tih snaga otići na istočni front čim se unište svi partizani i četnici na čitavim područjem bivše Jugoslavije. Na taj način bi hrvatske postrojbe sa njemačkim zapovjednicima izbili na Jadran, odakle bi ih Talijani teško potjerali zato što bi im zapovijedali njemački časnici.

Da je Pavelić još i tada dobio dozvolu za formiranje velike vojske u njoj bi ustaše mogle preuzeti ulogu paralelnih struktura u vojsci kao što su vojna obavještajna služba, kontraobavještajna služba, služba za informiranje, služba za moralno djelovanje, vojna policija, te bi se tako uspostavile paralelni informacijski kanali prema dolje i gore, čime bi se unutrašnja situacija u vojsci znatno popravila. Upravo zbog nepostojanja paralelnih informacijskih kanala često se događalo da se najbolji časnici i dočasnici šalju u pričuvu dok su najlošiji, skloni dezerterstvu ili partizanima unaprijeđivani. To se moglo događati zato što su informacije išle isključivo preko zapovjednika koji su hvalili sebi slične a šikanirali one drugačijeg političkog stava, a kako su domobranski, pa ponekad i ustaški časnici najčešće imenovani po talijanskim zahtjevima često su bili neprijateljski nastrojeni ne samo prema Paveliću već su poneki bili protalijanski i projugoslavenski nastrojeni.

Druga mogućnost je još uvijek bila da u situaciji, kada su Nijemci na istočnoj fronti počeli gubiti Pavelić Talijanima ponudi obnovu pregovora o carinskoj, gospodarskoj, monetarnoj uniji i vojnoj integraciji. Mogao je još uvijek zamoliti Talijane za "pomoć" u borbi protiv partizana na cijeloj teritoriji NDH, uključujući Srijem, Slavoniju, Posavinu, i Bosnu tako da se rasporede srpska sela i sela gdje ima partizana, a da domobrani ili redarstvenici drže većinski hrvatska mjesta na čitavom Jadranu. Time bi 25 talijanskih divizija dobili ono zbog čega su pomagali četnike i partizane, te bi logistička podrška njima prestala, a hrvatska vojska bi samo trebala čekati trenutak pogodan za obračun sa njima. Međutim, Paveliću tako nešto nije palo ni na pamet, stoga što je razmišljao vrlo kratkoročno i formalno pravno usmjereno, bez pogleda na širu situaciju.

U situaciji kad se Titova GOG zbog neuspjeha u prodor na sjever, našla pred uništenjem, talijanskog generala Roatu hvata panika, te on u želji da pomogne svome tajnom savezniku Titu, usmeno dijeli zapovijedi koje rezultiraju povlačenjem svih manjih talijanskih snaga sa uporišta od Širokog Brijega do Mostara, čime Dalmatinskim partizanima olakšava prolaz prema Bosni, kako bi pomogli glavnini partizanskih snaga. Kako četnici ne bi smetali partizanima u bijegu pozvali su i Dražu Mihailovića zapovjedivši mu da prikupi svoj "udarni četnički korpus" s oko 7.000 četnika, te ga okupi istočno od Neretve, petnaestak kilometara dalje od rijeke, kako oni, desetak dana kasnije slučajno ne bi spriječili spašavanje partizana prijelazom preko Neretve. Naravno, četnici su uvjereni kako oni upravo trebaju spriječiti proboj partizana, ali su ustvari maknuti neposredno od rijeke kako ne bi primijetili partizanski prelazak. Da su patrolirali uz rijeku vidjeli bi radove na srušenom mostu.

Nijemci sa sjevera 27.2.1943. napadaju na potezu Gornji Vakuf – Prozor, te odbacuju partizane. Pad Prozora znači zatvaranje odstupnice Glavnoj bolnici i smrt 4.000 ranjenika i tifusara. Kako bi otklonio tu opasnost Tito je poslao 1. i 2. proletersku diviziju (bez 2. dalmatinske brigade) u protuudar. Nakon toga slijedi treći pokušaj proboja preko Gornjega Vakufa prema sjeveru, gdje su od 2. do 5. 3. skupljene sve snage, ukupno 7 brigada partizana. Drugi ožujka su Nijemci krenuli u konačni napad na partizanske položaje sjeverno od Gornjeg Vakufa, u Vilića Gumnu. Sveopći kontranapad partizana na gornjo - vakufskom bojištu započeo je 3.3.1943., a izvodilo ga je 9. brigada GOG-e. Isti dan partizani sa tenkovima ulaze u Livno i drže ga 2 dana. Borbe su se vodile do 5.3.1943. kad su Nijemci odbačeni na pola puta između Bugojna i Gornjeg Vakufa. Iako proboj nije uspio, sačuvan je put kroz Prozor, pa partizani ponovno pokušavaju proboj preko Konjica, a dvije divizije prelaze Neretvu kod Jablanice, te od 6. do 15.3. napadaju Konjic s jedne i druge stane Neretve. Konjic brane slabe talijanske i hrvatske snage, ali u pomoć dolaze Nijemci, te tako Talijani nisu uspjeli izgubiti i ovaj položaj. Iako daleko nadmoćniji, partizani su odbijeni, vraćaju se i ponovno prelaze Neretvu kod Jablanice kako bi ojačali napade kod G. Vakufa. Kako je Tito stalno govorio kako se oni u stvari probijaju prema Srbiji čak i obični partizani su primjećivali kako bi bilo logično da prijeđu Neretvu i nastave prema Srbiji, a da otkloni tu mogućnost naložio je rušenje mostova, pod opravdanjem zaštite od četničkih i talijanskih napada s leđa.

Nakon rušenja mostova uvjerio je vlastite borce kako nema drugog rješenja osim proboja prema sjeveru. Gornji Vakuf branili su dva bataljuna Nijemaca i jedan ustaški zdrug. Usprkos ogromnoj nadmoći, komunisti su odbijeni, te je došlo do pobune nekih brigada i bijega s položaja. Tako je propao i treći pokušaj prodora na sjever u njemačku zonu, te Tito shvaća kako je precijenio vlastitu moć i kako od uvlačenja Talijana u centralnu Bosnu nema ništa. Tada traži način za spašavanje vlastite glave, te šalje delegaciju na pregovore s Nijemcima. Poraženi i razbijeni, partizani su prisiljeni povući se, a ostao im je jedini put preko Neretve i porušenog mosta. Tito zapovijeda izgradnju improviziranog mosta koji je prije nekoliko dana naložio srušiti. Zbog nemogućnosti prijenosa, morali su baciti sve teško naoružanje, čak i tenkove i topove koje su zaplijenili od Talijana u Prozoru. Namjeravao je ostaviti i ranjenike, ali ga je njegov zapovjednik saniteta dr. med. Gojko Nikoliš uvjerio kako se ranjenici moraju spasiti. S najvećim naporima jedinice koje su već dva puta prešle most dok su napadale Konjic i vratile se preko mosta, sada ponovno prelaze preko srušenog i improviziranog mosta. Prijelaz divizija traje od 6. do 9. ožujka, (dok istovremeno traju borbe za Konjic). Od potpunog uništenja spasili su ih Talijani koji su kod Prozora prepriječili put i nisu dopuštali Nijemcima dublje u svoju zonu. Nijemci su bili prisiljeni pregovarati s talijanskim zapovjedništvom i dok su dobili dozvolu, partizani su prešli rijeku jer na drugoj strani, u blizini rijeke nije bilo ni Talijana, niti ikakvih vojnih snaga. Četnici su bili 10-15 kilometara dalje.

Talijanska blokada dviju najjačih njemačkih divizija na Balkanu, i njihov protest zbog pokreta 7.SS i 369. divizije, u područje koje se nalazilo u talijanskoj okupacijskoj zoni trajalo je 5 dana, dok nije utvrđen sporazum, nakon čega je Nijemcima trebalo još 4 dana da se zaustavljene divizije okupe i pokrenu, te su ove najbolje njemačke postrojbe zakasnile na obračun s partizanima.

Normalno, Talijani su objašnjavali kako je ovo područje bogato boksitom, te ga oni zbog toga nisu željeli prepustiti Nijemcima, kao da su u toku bitke mogli kopati rudu. Dok je trajala ova Talijanska blokada Nijemaca, tri dana improviziranim mostom prelazili su tri divizije i Tito, a za kraj su ostavljeni ranjenici sa sedmom divizijom koja ranjenike nije mogla dovoljno brzo prebaciti. Prebacila ih je 9. dalmatinska divizija koja je Neretvu trebala prijeći kod Kaldrme, a kako su i tamo po Titovom naređenju srušeni mostovi morali su krenuti prema Jablanici. Prijenos ranjenika i tifusara trajao je od 9. do 15. 3. nakon čega su Talijani propustili Nijemce. Nakon prelaska Neretve ranjenici prelaze planinu Prenj gdje ih većina umire od hladnoće, gladi i napora. Pri tom je i 7. Banijska brigada izgubila 50% vojnika, a 9. Dalmatinska dvije trećine. Umrlo je i 500 talijanskih zarobljenika prisiljenih nositi ranjenike.

U ovoj njemačkoj operaciji poginulo je preko 8.500 partizana. Nijemci su imali 514 poginulih, 1214 ranjenih i 158 nestalih vojnika. Domobrani i ustaše su pretrpjeli gubitke od 126 poginulih, 258 ranjenih i 218 nestalih. Poznati talijanski gubitci, ili bolje rečeno planirane strateške žrtve, su iznosili 1.605 poginulih, 983 zarobljenih, a 259 regimenta divizije “Murge” bila je u potpunosti uništena.

Probijanjem obruča Tito započinje operacije protiv četnika Draže Mihailovića i njihovo istjerivanje sa prostora Sanđaka i Crbne Gore. Četnički gubici procjenjuju se na 2.000 – 3.000 ljudi.

Za vrijeme ovih borbi četnici 4. ožujka osvajaju Drežnicu, blizu Mostara kako se manje partizanske grupe ne bi mogle odvojiti od Titove GOG i probiti na jug, što Talijanima ne odgovara.

Istovremeno, na prostoru Livna 16. ožujka 1943. ustaše sa zapovjednikom Rafaelom Bobanom ulaze u grad.

Kako bi smanjili pritisak na GOG, za vrijeme druge faze operacije Weiss partizani organiziraju veće napada i u Zapadnoj Slavoniji kako bi oslabili njemačke i hrvatske snage u Bosni. Radi toga Nijemci nakon operacije Weiss počinju sa operacijom čišćenja terena od partizana. U Požeškoj kotlini 20. 3. 1943. ustaško-domobranske jedinice i njemačke 187. divizije iz Podravske Slatine, Daruvara, Pakraca, Okučana, Nove Gradiške i Slavonske Požege otpočele su operaciju -Braun- protiv lokalne partizanske divizije. U idućih desetak dana partizani su se uspjeli izvući iz okruženje u područje Dilj planine. Nove njemačke i domobranske snage iz Slavonskog Broda i Našica do 7. travnja čiste Dilj-planinu, a partizani se izvlače prema Slavonskoj Požegi te 8. 4. 1943. zauzimaju selo Bučje.

Kako bi se Talijani opravdali zbog sabotiranja proteklih operacija Duče 9. ožujka 1943. šalje pismo Hitleru, u kome zastupa mišljenje kako su četnici i partizani neprijatelji Osovine. O tome je razgovarao i s njemačkim ministrom vanjski poslova. Priznaje kako su Talijani do sada naoružali nekoliko tisuća četnika za gerilski rat protiv komunista i kako su se oni do sada energično borili protiv partizana. Ali, sada je Duče 9. 3. izdao energičnu naredbu, da se četnicima više ne daje oružje i da njih, nakon što se partizani poraze, treba razoružati. Ovime je Mussolini pokušao otkloniti sumnje u svoju lojalnost Hitleru i skriti svoje stvarne dugoročne planove, iako je četnike i partizane stvarno kasnije želio razoružati, ali tek kad osvoji čitavu Hrvatsku. Kako bi se potvrdile ove Dučeove tvrdnje, na području Knina 14. ožujka, na poticaj Talijana dolazi do sukoba četnika i komunista pri čemu je na obje strane bilo 140 ubijenih i 40 zarobljenih, čime Talijani uz pomoć četnika i sa ovog područja pokušavaju otjerati partizane koje Tito nije uspio koncentrirati u svojoj GOG-i.

Istovremeno, na prostoru gornje Neretve Nijemci su također stupili u kontakt sa četnicima i ostavili im streljivo i ručne granate, kako bi se mogli boriti protiv partizana. I pojedini lokalni njemački časnici su u četnicima vidjeli saveznike u borbi protiv partizana, pa ih nije puno zanimalo to što su četnici formalni saveznici zapadnih sila.

Nakon ove navedene Dučeove naredbe četnička pogodba sa Talijanima privremeno je stavljena izvan snage, barem javno. Po naređenju iz Rima, Talijani su prekinuli isporuke oružja i streljiva, te su počela masovna uhićenja Dražinih ljudi. Dijelovi tri talijanske divizije, uz podršku avijacije, rasporedile su se prema četničkim položajima postavljenim u pravcu nastupanja partizana, čime su omogućili daljnji bijeg partizanima pred Nijemcima, a sve pod maskom borbe protiv probritanskih četnika. Iz Musolinijevog pisma talijanskom guverneru Crne Gore, generalu Pirciju Biroliju, od 23. ožujka, vidi se kako je talijanska akcija trajala i narednih mjeseci: "Iz vaših izvještaja proizlazi kako njemački i talijanski bataljuni vode borbu u Crnoj Gori da bi potukli četnike i Mihailovićeve bande". Musolini je ovakva pisma pisao zato što je znao kako ih se mogu domoći njemačke obavještajne službe, a svoje stvarne stavove i zapovijedi je iznosio u četiri oka povjerljivim generalima. U lipnju Talijani uhićuju vojvodu Dobroslava Jevđevića, koji se uglavnom bavio politikom, a ne vođenjem postrojbi. Činjenica da je on uhićen tek u lipnju, tri mjeseca poslije pokretanja ove antičetničke akcije, te ga umjesto u logor prebacuju na sigurno mjesto u Rimu, svjedoči koliko su se Talijani opirali njemačkim pritiscima. Njihovo mlako i bezvoljno postupanje primjećuje i Hitler. Dokaz ovome je novo Hitlerovo pismo Musoliniju od 19. ožujka, u kojem ga on moli za pridržavanje ranijih dogovora. Hitlerove molbe bile su neuspješne, te vojnici 25 talijanskih divizija i dalje uglavnom "ubijaju" vrijeme u primorskim gradovima, dok su Nijemci morali dovoditi jedinice potrebnije na Istočnom bojištu.

Nakon talijanske blokade njemačkih snaga kod Prozora i Nijemci su počeli razmišljati dali je u pitanju talijanski kukavičluk, briga za boksit, ili prikriveno pomaganje partizanima, na što su od ustaške obavještajne službe i Eugena Dide Kvaternika upozoravani još od 1941. Nakon ovog Nijemci su konačno shvatili ono što su ustaški obavještajci znali gotovo 2 godine ranije, te su počeli pripremati nove operacije bez znanja Talijana.

Za vrijeme operacije Weis Tito je nudio suradnju Nijemcima, te im je poslao delegaciju radi prekida borbe, nudeći zajedničku borbu protiv četnika i protiv savezničkog iskrcavanja, a stvarno je želio istjerati četnike iz Sanđaka i Crne Gore. Nijemci su željeli iskoristiti ponudu, te su kao potvrdu iskrenih namjera tražili prekid partizanskih napada na željezničke transporte u Slavoniji. Zbog toga je Tito dao nalog za prebacivanje jedinica iz Slavonije u Bosnu preko Save. Zabilješka o pregovorima u Gornjem Vakufu koju je 11. 3. 1943. godine sastavio njemački pregovarač major Barth, a koja se nalazi u Nacionalnom arhivu u Washingtonu u Odjeljenju njemačkih arhiva iz Drugog svjetskog rata, pokazuje kako je razmjena zarobljenika iskorištena kao povod za razgovor, a da je glavni cilj pregovora, bar što se Tita i njegovog Vrhovnog štaba tiče, bila obustava neprijateljstava između partizana i Nijemaca. U ožujku 1943. njemački i Titovi obavještajci sklapaju sporazum o suradnji. Nijemci su očekivali pad Italije i bojali su se iskrcavanja saveznika na Jadranskoj obali. Zbog toga su prihvatili ponudu i sklopili tajni separatni sporazum sa Titom o miru na području južnog Jadrana, znajući kako bi ustaše mogle dopustiti iskrcavanje Amerikanaca, dok partizanski boljševici na to neće pristati. Sporazum sa Njemačkim postrojbama potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit, a to je u svojoj knjizi opisao Vladimir Dedijer.