Prvi partizanski napad na Gospić

Dok je trajala njemačka operacija Weiss Tito naređuje partizanima u Lici i Slavoniji što šire napade kako bi oslabili pritisak na partizansku glavnu operativnu grupu u srednjoj Bosni.

U Slavoniji, na području Požeške kotline djeluje jedna partizanska divizija koja napada okolna hrvatska uporišta. Međutim, u Gornjem Vakufu 11. 3. 1943. godine partizani su Titovoj zapovjedi potpisali dogovor o razmjeni zarobljenika, a Nijemci traže obustavu napada na Njemačke željezničke transporte na pruzi Zagreb – Beograd. Radi toga partizani obustavljaju napad na željezničku prugu, te nakon toga 20. 3. 1943. ustaško-domobranske jedinice i njemačke 187. divizije iz Podravske Slatine, Daruvara, Pakraca, Okučana, Nove Gradiške i Slavonske Požege otpočele su operaciju -Braun- protiv lokalne partizanske divizije. U idućih desetak dana partizani su se uspjeli izvući iz okruženje u područje Dilj planine. Nove njemačke i domobranske snage iz Slavonskog Broda i Našica do 7. travnja čiste Dilj-planinu, a partizani se izvlače prema Slavonskoj Požegi te 8. 4. 1943. zauzimaju selo Bučje. Veći dio ih se povlači preko Save u Bosansku Posavinu.

Istovremeno s napadima u Slavoniji partizani organiziraju puno veće bitke na području Like. Na području Velebita neka mjesta drže ustaše zato što je ovdje prema sporazuma sa Italijom Hrvatski izlaz na more, te je u Karlobagu sjedište Hrvatskih snaga Operativnog područja Lika. Zapovjednik Operativnog područja Lika od 11. siječnja do 6. travnja 1943. godine je Vjekoslav Servatzy, general i ustaški pukovnik.

Kako bi Talijani otjerali hrvatsku vojsku sa obale gdje je NDH imala izlaz na more potrebno ih je otjerati i iz Gospića, za što odlučuju upotrijebiti partizane, koje nakon toga treba uz pomoć četnika potisnuti prema sjeveru. Zbog toga Talijani oružjem i streljivom opskrbljuju ličke partizane kako bi oni mogli pokrenuti prvu veliku napadnu akciju prema jugu za koju su angažirane tri brigade 6. divizije NOV i PO Hrvatske na Lovinac, Sveti Rok i Raduč 14. ožujka 1943, godine.

Prije operacije Talijani se sklanjaju na otok Pag pod objašnjenjem kako žele smanjiti svoje gubitke, a stvarno zato da partizani mogu slobodno zauzeti obalu i tako spriječe moguća ustaška i domobranska pojačanja morem preko Slovenije. Talijani povlače cijeli 5. armijski zbor iz Like prema Jadranskoj obali kako bi tri partizanske brigade mogle slobodno djelovati. U okviru povlačenja, u vremenu od 4. do 21. ožujka divizija "Re" napušta Lovinac, Medak, Gospić i Perušić prepuštajući obranu postrojbama Oružanih snaga NDH pod zapovjedništvom Operativnog područja Lika. Prilikom povlačenja Talijani ponovno u partizanskim zasjedama „gube” velike količine oružja i streljiva, kako bi ga partizani imali desetak puta više nego ustaše i domobrani. Na taj način prikriveno opskrbljuju ličke partizane kako bi oni mogli pokrenuti prvu veliku napadnu akciju prema jugu na ovom području za koju su angažirane tri brigade 6. divizije NOV i PO Hrvatske.

Operacije su započele dok je Tito sa svojim GOG-om bio opkoljen između prozora, Jablanice i Konjica i dok je popravljao most preko Neretve kako bi mogao pobjeći prema Sandžaku.

Početkom operacije partizani su presjekli komunikaciju sa Zagrebom, a dvije partizanske brigade 7. 4. 1943. zauzimaju i Slunj pri čemu je nestalo 130 hrvatskih vojnika. Pod napadima I. brigade 6. partizanske divizije manja ustaška posada napušta Sveti Rok 15. ožujka i sklanja se u Lovinac. Partizanska 9. brigada osvaja željezničku stanicu Raduč, nakon čega napadaju Lovinac. U isto vrijeme 2. brigada je sprječavala intervenciju iz Gospića i Medka. U borbama koje su se vodile do 19. ožujka partizani nisu uspjeli osvojiti Lovinac, te su imali teške gubitke, 37 poginulih, 108 ranjenih i 2 nestala. Ni u slijedećim akcijama postrojbe 6. ličke divizije nisu imale uspjeha. Bezuspješno su 22. na 23. ožujka napale Medak, a 25. na 26. ožujka Brušane. U nastavku istjerivanja ustaša i domobrana sa ovog područja napade nastavlja 9. brigada 6. ličke divizije 1. i 2. travnja osvajanjem Ramljana, Ličkog Lešća i Janče, te zarobljavaju čitavu 3. ličku stražarsku bojnu, i prekidaju vezu između Otočca i Gospića. Nakon toga osvajaju sva mjesta oko Gospića.

Nakon ovoga vojnog poraza zapovjednik Operativnog područja Vjekoslav Servaci je smijenjen i na njegovo mjesto je došao domobranski pukovnik Artur Gustović za zapovjednika Operativnog područja Lika od 6. travnja, do 9. srpnja 1943. kada se po savjetu Talijana htio povući iz s ovog područja radi velike razlike između branitelja i napadača. Međutim, branitelji se ne žele povući pa novi zapovjednik postaje pukovnik Mirko Zgaga. Otočac je pao 12. travnja. Nakon toga 2. brigada 6. divizije 7. i 8. travnja bezuspješno napada Široku Kulu koju drži domobranska satnija 9. novačke bojne. U ponovljenim napadima sa 2. i 9. brigadom, i nakon dvodnevnih teških borbi s ojačanom domobranskom satnijom 32. bojne u Kuli, s ostatkom 32. bojne iz Ličkog Osika i 31. bojnom iz Perušića, partizani osvajaju Kulu 20. travnja. Nakon ovih uspjeha glavnina 6. ličke divizije, 2. i 9. brigada koncentrirale su se na osvajanje sela južno od Gospića. Druga brigada osvaja Bilaj 22. na 23. travnja, a istoga dana 9. brigada osvaja Ribnik i Medak. U ovim borbama raspršena je satnija 9. novačke bojne i 1. bojna 12. pješačke domobranske pukovnije. Brzi slom postrojbi Oružanih snaga NDH kod Bilaja, Ribnika i Medka doveo je do tog da su 31. i 32. domobranska bojna same napustile tijekom 23. travnja Perušić i Lički Osik zbog vrlo velikog nesrazmjera u broju napadača i branitelja, te nedostatku streljiva.

Jedina veza Gospića ostala je cesta prema Karlobagu. Na tom putu Talijani su nastojali spriječiti prebacivanjem hrvatskih vojnika izmišljanjem raznih razloga za ne pružanje bilo kakve logističke, ili vojne pomoći. Pomoć iz Zagreba mogla je doći avionima, ili preko Ljubljane i Rijeke, što su Talijani nastojali što više otežati i usporiti pa je putovanje pojedinačnih časnika trajalo danima. Časnici koji su poslani iz Zagreba prije puta su upozoravani da prema Talijanima budu što je više moguće popustljivi. Tako jedan ustaški časnik Josip Hübl u svom ratnom dnevniku piše; "Prelazili smo preko novog talijanskog područja. Na putu smo imali neprilike, jer navodno da nismo imali uredu papire. Zaustavili su nas u Ljubljani i jedva preko našega konzula smo uspjeli, da smo 23. 2. krenuti dalje."

Na zaštitu ceste zapovjedništvo Operativnog područja Lika uputilo je 3 bojne, II. lovačku bojne, 34. bojnu u Brušane, a preustrojenu i popunjenu 1. bojnu 12. pješačke domobranske pukovnije u Baške Oštarije. U to vrijeme na gospićkom bojištu počinje djelovanje i 8. divizija (kordunaška) NOV i PO Hrvatske. Petnaesta kordunaška brigada u napadu 27. travnja zauzela je željeznički i kolni most (Budački) u Lici i potisnula 33. pripremnu bojnu, dok je pojava 4. kordunaške brigade u Smiljanskom polju prisilio na povlačenje 31. domobransku bojnu. Gubitkom mostova i povlačenjem 31. i 33. bojne izgubljeno je uzletište sjeveroistočno od grada preko kojeg je obavljana opskrba grada. U općem napadu brigada 6. partizanske divizije 28. i 29. travnja potpuno su razbijene 2.lovačka, 34. bojna i 1. bojna 12. pješačke domobranske pukovnije. Slijedećeg dana 1. brigada zauzela je Lički Novi i Oštru i potisnula 32. bojnu. Gospić se našao u potpunom okruženju.
 

Glavi napad na Gospić uslijedio je 2. svibnja u 19.00 sati. Napale su 2. i 9. brigada i jedan bataljun 1. brigade 6. divizije NOV i PO Hrvatske (ostatak 1. brigade bio je na osiguranju puta prema Karlobagu), te 4. i 15. brigada Osme divizije NOV i PO Hrvatske sa svim raspoloživim teškim oružjem Divizije i "tenkovskom četom" sa 4 talijanska tenka. Gospić su branile: 1. satnija 4. novačke bojne, 1. satnija 2. domobranske polubojne, 33. pripremna bojna, stožerna satnija zapovjedništva Operativnog područja Lika, 1 satnija oružnika, 1 satnija dobrovoljaca sa 5 gorskih topova, 3 bojnih kola, 2 protuoklopna topa i top "Pito", te 31. i 32. bojna sa 2 bacača. Ukupno 1400 branitelja nasuprot 15.000 napadača. Zapovjednik obrane Gospića bio je domobranski bojnik Delko Bogdanić od polovice ožujka imenovan i zapovjednikom IV. staćeg zdruga. U teškim borbama koji su trajali do 5,00 sati 3. svibnja partizanske brigade imale su velike gubitke, ali Gospić nisu uspjele osvojiti. Zbog toga 1. korpusa NOV i PO Hrvatske zapovijeda da se odustane od pokušaja osvajanja Gospića, nakon što su prema partizanima imali 5.000 poginulih i ranjenih vojnika, a prema ratnim dnevnicima branitelje Gospića Josipa Hubla i do 6.500. Do ovolikog broja poginulih i ranjenih je dolazilo radi toga što su partizanski zapovjednici prije napada organizirali proslave s puno alkohola, pa su pijani partizani bezglavo jurišali na bunkere. Brigade osme divizije napustile su gospićko bojište dok je Šesta divizija prešla u opsadu Gospića koji će potrajati do 30. svibnja. U jednomjesečnoj blokadi skoro svakodnevno se vode borbe, ali ograničenih dometa.

Opskrba Gospića, zahvaljujući dobrom vremenu, obavljala se zračnim putem iz Zagreba. Na veliko iznenađenje branitelja čak su i talijanski avioni izbacili nekoliko tereta streljiva, kako bi Paveliću pokazali svoje savezništvo. Gdje su završili tereti iz drugih aviona koji su u to vrijeme uzlijetali sa talijanskih aerodroma nije dokumentirano. O ovoj dvomjesečnoj bitci s velikim brojem žrtava partizani su izbjegavali pisati zato što bi morali priznati svoju nesposobnost. I u ustaškom emigrantskom tisku također o ovoj borbi nije pisano zato što su sva mjesta oko Gospića koje su branili ustaše pala, a obranjen je jedino Gospić koji su držali domobrani.

Hrvatska vojska koja se povukla na otok Pagu. Od preostalog ljudstva 2. lovačke bojne, 1. bojne 12. pješačke pukovnije i 34. bojne, koje se nakon pada Brušana, Baških Oštarija i Vrata našlo u Karlobagu, (oko 1300 časnika, dočasnika i domobrana i vojnika) privremeno je ustrojen Paški zdrug kojem je 7. svibnja priključena i Lička dobrovoljačka polubojna pristigla iz Zagreba pod zapovjedništvom bojnika Krešimira Kuraje. Za zapovjednika Privremenog Paškog zdruga postavljen je potpukovnik Julije Reš.

Dolaskom proljeća počinju borbe za deblokadu Gospića počeo je 30. svibnja. Bojne Paškog zdruga iz pravca Lukovog Šugarja i Karlobaga krenule su dvije kolone "Velebit" i "Karlobag", a iz Gospića 31. 32. i ostatak 9. bojne. U oštrim borbama i brzom nastupu brzo su razbijeni otpori brigada Šeste divizije NOV i POH tako da su se već isti dan popodne u Brušanima spojile postrojbe 32. bojne i grupe "Velebit". Slijedećeg dana u Brušane je pristigla i grupa "Karlobag". U ovim borbama postrojbe Šeste divizije su odbačene od komunikacije Gospić Karlobag i razbijena je partizanska blokada Gospića.

Do pada terena na ovom području, osim desetorostruko brojnijih partizana došlo je zbog tog što su Oružane snaga NDH bile razvučene i usitnjene na širokom prostoru s izrazitom obrambenom zadaćom, a pojedina mjesta su branili lokalni četnici. Od 6 bojni 4. zdruga dvije su pripremne a jedna je novačka što znači da polovica postrojbi zdruga ima manju borbenu vrijednost. Inicijativa je prilikom napada bila na partizanskoj strani, te oni odabiru vrijeme i mjesto napada, i napadaju sa znatno većim snagama i većom vatrenom moći od branitelja. Ovakvim načinom borbe postupno nanose velike gubitke u ljudstvu i naoružanju. Partizani su imali tenkove koje branitelji nisu imali, te su imali više topova i minobacača. Zbog toga su u travnju partizani uspjeli uništiti 5 bojni i dvije satnije oružanih snaga NDH. Za vrijeme partizanskih napada viši domobranski časnici koje su na položaje postavili Talijani nastojali su na zapovjedne položaje postaviti lošije zapovjednike, dok su najborbenije nastojali poslati na druga ratišta, ili u Zagreb preko Ljubljane. Iako je ova partizanska ofenziva na gospićko područje imala zadatak za potrebe Talijana izbaciti hrvatsku vojsku sa Velebita zahvaljujući odlučnosti pojedinih zapovjednika Talijani nisu uspjeli u svom naumu.

Za vrijeme ovih borbi, nakon bijega prema Sandžaku Tito ojačava svoju obavještajnu službu. Na temelju Titove naredbe, GŠ NOV i PO Hrvatske osnovao je 18. svibnja 1943. posebni Informativni, odnosno Vojnoobavještajni odsjek, a 1. rujna 1944. donio je „Privremeni uput za rad ob. službe“. Partizanski obavještajni centar u Dalmaciji bio je izravno podređen Titu, odnosno VŠ NOV i POJ, a ne Glavnom štabu Hrvatske. Iz toga je lako zaključiti kako nije zadovoljan Glavnim štabom hrvatskih partizana pa dalmatinske partizane želi držati pod svojom direktnom kontrolom. Bosansko-hercegovački partizani nisu imali jedinstvenu vojno-obavještajnu službu, nego njih više pri regionalnim štabovima – za Bosansku krajinu, Istočnu Bosnu i Hercegovinu, ali je svuda taj rad nazivan „službom obavještavanja“. Svim tim regionalnim štabovima je upravljano neposredno iz VŠ NOV i POJ, u koju svrhu je osnovan posebni Pomoćni centar „A” za Istočnu Bosnu i Sarajevo. VŠ NOV i POJ također je neposredno rukovodio obavještajnim radom u Srbiji preko Pomoćnih centara nazvanih abecednim slovima: „B” za Sandžak, „C” za užu Srbiju i „D” za Vojvodinu. Početkom 1943. godine, kao podrška VOS-u, osnivane su Izviđačke grupe s ciljem izviđanja situacije u dubini neprijatelja. Glavna način dolaska do podataka je prema Milovanu Dželebdžiću koji piše: „Hvatanjem ‘živih jezika’ dolazilo se do veoma značajnih podataka. Zarobljeni neprijateljevi vojnici uvijek su bili značajan izvor obaveštajnih podataka u svakoj situaciji.“

U isto vrijeme Pavelić nije više imao nikakvu obavještajnu službu, već se oslanja na dojave svojih saveznika, Nijemaca i Talijana. Više je vjerovao njima nego vlastitim najsposobnijim suradnicima koje je demobilizirao.

Izvori:

Ratni dnevnik Josipa Hubla iz 1943. https://arhiv-gospic.hr/izdavastvo/cijena/ratni-dnevnik-josipa-hubla-iz-1943

Biblioteka Znaci , domobranski pukovnik Artur Gustović

Ofanziva NOVJ u Lici 1943. https://sh.wikipedia.org/wiki/Ofanziva_NOVJ_u_Lici_1943.