Drugi napad na Livno

Nakon što je Crna legija u operaciji Beta osvojila Livno 23. listopada, prije nego su u njega ušli četnici i Talijani kojima to ne odgovora pa se povlače odatle. Talijani vide kako im i ovdje Francetić kvari planove, te se odlučuju borbu prebaciti u Gorski Kotar i Liku, gdje teren brane uglavnom domobrani. Nadaju se kako su tu domobrani manje borbeni te bi ovdje mogli uspješnije u dogovoru s Titom protjerati partizana, te tako osvojiti još jedan dio NDH. Kako su lokalni četnici s lokalnim ustašama dogovorili zajedničku borbu protiv komunista prisiljeni su dovest četnike iz Crne Gore i Istočne Bosne. Ovdje su četnici shvatili kako su im komunisti puno veći protivnici od ustaša, unatoč tome što je promidžba paravoslavne crkve najviše napadala hrvate kao najveće neprijatelje i unatoč tome što je talijanski fašistički tisak svakodnevno izvještavao o nekakvim masovnim ustaškim zločinima protiv Srba, kao i partizanski politički komesari.

Talijani dovoze crnogorske četnike u Knin brodovima preko Boke Kotorske. Francetić to doznaje te se prebacuje na ovo područje, formalno da bi se borili protiv partizana, a stvarno da spriječi povratak Talijana u Liku. Radi toga Francetić dio svoje Srne Legije prebacuje u Liku, a manji dio svojih postrojbi je ostavio u Livnu.

U studenom 1942. Firer je donio odluku o uklanjanju svega što ne pripada regularnoj talijanskoj, ili hrvatskoj vojsci, što se odnosilo na četnike i partizane, a to se nije ni malo svidjelo generalu Roati koji je to nastojao sabotirati svim sredstvima. Prema generalu Leru ovo je trebalo izvršiti tako što će partizane na prostoru približno Karlovac - Livno - Ruma - Jajce - Petrinja, sa težištem u Bihaću opkoliti i razoružati njemačko-hrvatske i talijanske trupe, a četnike iz prostora zapadno odatle i u Hercegovini trebali bi razoružati Talijani. Zatim bi u produženju te akcije talijansko-njemačke snage trebale opkoliti i zarobiti u Crnoj Gori one četnike koji se ne budu dobrovoljno predali. Na kraju će se uništiti ili rasturiti male partizanske i lokalne četničke grupe između Save i Drave, te u Bosni. Ovo su bili Hitlerovi snovi koji nije razumio talijanske strateške planove u bivšoj Jugoslaviji, pa nije razumio kako baš oni stvaraju nered kako bi etnički očistili prostore koje dugoročno vide kao talijanske. Da je Hitler razumio njihove ciljeve tada bi lako shvatio kako oni namjerno protjeravaju Hrvate tamo gdje su oni većina, dok ih štite na mjestima kao što je Boka Kotorska gdje su manjina kako bi tu mogli protjerivati Srbe.

Prije kretanja u ove nove operacije Firer je očekivao konsolidiranje hrvatske države kako bi se sve njemačke snage mogle opet povući na druga ratišta, te da se sigurnost osigura samo sa hrvatskim snagama. Ali mobilizaciju većih hrvatskih snaga još uvijek nije dozvoljavao. Osim toga očekivao je da se oslobodi ljudstvo kao radna snaga u njemačkoj ratnoj privredi, kao i da se stvori višak u hrvatskim snagama za istočno ratište. U privrednom pogledu Hitler je očekivao kako će Hrvatska moći sama osigurati isporuke boksita iz Mostara i željezne rudače iz Prijedora.

Međutim, komunistički obavještajci i aktivisti, ohrabreni uspjesima Ameriaknaca u Africi se šire na cijeli teritorij NDH. Partizani 7. studenog sabotiraju željezničku prugu Zagreb-Beograd, kod Broda, a pojavljuju si i u neposrednoj blizini Zagreba. Jugoistočno od Tuzle 10. studenog vode se borbe između četnika i komunista, a sabotirana je i glavna željeznička pruga Zagreb-Beograd, nedaleko od Siska. Minirana je i Bjelovara pruga 16. studenog. Raspršenim malim napadima Tito želi što više rastegnuti i obranu hrvatskih krajeva kako Hrvatska vojska ne bi mogla izvršiti koncentraciju svojih snaga na ciljanim pravcima napada na partizanski teritorij.

General Leer je tada, prema kasnijem vlastitom pisanju podnio izvještaj Fireru, po kome se hrvatska država ne može obnoviti vojničkim sredstvima, već je za to mnogo više potrebno unutrašnju politiku postavi na širu osnovu, ako se želi ovu državu pretvoriti u korisnog saveznika, a ne samo balast za Njemačku. General Leer je problem vidio u političkom opredjeljenju, ali nije shvaćao ono što su Talijani dobro shvaćali, a to je odnos između Srba i Hrvata. Radi toga odnosa većina Hrvata je bila uz NDH, dok su u četnici i partizani bili velikim većinom Srbi, osim u područjima koji su pripojeni Italiji. To se počelo mijenjati tak kada su Amerikanci osvojili Saharu i Siciliju kada je velika većina običnih ljudi počela shvaćati kako Hitler i Musolini gube rat. Taj nacionalni naboj je Paveliću pomagao u vladanju, ali je problem bila njegova nesposobnost strateškog razmišljanja, te nedostatak znanja o ustroju vojske i osobito o ustroju obavještajnih službi, što su Talijani vrlo dobro znali i baš radi toga su ga podržavali.

Nakon znatnih partizanskih teritorijalnih gubitaka u srednjoj Bosni, od strane Nijemaca i ustaša, te proširenja u Bihaćkoj regiji, partizani su se reorganizirali u osam divizija. Osvojili su Cazin, Cetingrad, Slunj, Ključ, a snage Nijemaca, domobrana i ustaša prešle su u defanzivu u oblasti Bosanskog Novog i Sanskog Mosta. Titov štab u pravi plan stavlja ponovno prebacivanje aktivnosti na teritoriju centralne Bosne, zauzimanja Livanjskog polja i komunikacija u njemu, zato što su tu ustaše, umjesto Talijana. Zbog velike brojčane razlike partizani ponovno osvajaju Jajce, a Nijemci se 26. studenog moraju povući prema Donjem Vakufu.

Istovremeno, partizani 25. studenog 1942. dobivaju zapovijed da se odmah prebace na livanjsko područje i zauzmu Livno. Uporišne točke za početak napada bila su srpska sela u zapadnom dijelu Livanjskog polja u kojima je trebalo naći smještaj i hranu. Za zauzimanje Livna divizija je imala na raspolaganju dvije od tri svoje brigade: 2. proletersku i 2. dalmatinsku brigadu, kao i dva bataljuna III. udarne divizije koji su bili na području Glamoča. S 4. crnogorskom brigadom Vrhovni štab je namjeravao blokirati Bosansko Grahovo. Osim zauzimanja Livna, divizija je bila dužna i spriječiti mobilizaciju hrvatskog stanovništva u postrojbe oružanih snaga NDH što je učinjeno blokiranjem okolnih sela.

Prije napada Tito smatra kako je; “Seosko stanovništvo u zapadnom delu Livanjskog Polja nama je potpuno naklonjeno, pa čak i ona sela koja su ranije bila ustaški raspoložena sada prilaze nama i šalju našim jedinicama namirnice koje su sami prikupili dobrovoljnim prilozima... Stoga vi trebate sa seljacima u Livanjskom Polju postupati oprezno i pokazati se kao pravi narodni oslobodioci i zaštitnici”.

U ovo vrijeme mobilizaciji Hrvata u hrvatske postrojbe mogli su vršiti samo lokalni zapovjednici zato što je Pavelić nakon odlaska Slavka Kvaternika izgubio nadzor nad domobranstvom koje je potpalo pod njemačko zapovjedništvo, a to je komunistima olakšalo mobilizaciju Hrvata u partizane. Pod Pavelićem je bio jedino njegov osobni zdrug. Mobilizacija u partizane mogla se spriječiti da je mobilizacija vršena u nekakvu civilne radne postrojbe, kako ih partizani ne bi mogli mobilizirati.

Nakon prikupljanja podataka i procjene stanja, Štab II. proleterske divizije je na večer 28. studenog obavijestio Vrhovni štab kako je posada Livna trostruko jača nego što je držao Vrhovni štab, te da se u dobro utvrđenom i bunkerima opasanim gradom nalazi oko 1500 ustaša naoružanih topništvom.

Prije ovog drugog napada na Livno Štab II proleterske divizije je ocijenio kako sa snagama koje ima na raspolaganju ne može izvršiti zadaću i da samo cjelokupna divizija, uz potporu haubica koje su očekivane od Vrhovnog štaba, može zauzeti Livno. Stoga je od Vrhovnog štaba zatražio povratak 4. crnogorske brigade u sastav divizije. Dvije haubice s 350 granata, poslugom i zapregom, uzete od I. proleterske i III. udarne divizije, 2. prosinca 1942. su stigle u Glamoč u sastav II. proleterske divizije. Štabu II. proleterske divizije iz Vrhovnog štaba skrenuta je pažnja da topnici nisu sposobni za posredno ciljanje, te da pri izvođenju napada oruđa postave u blizinu grada i izravno ciljaju. “U protivnom utrošićete veliku količinu municije, a rezultati će biti ništavni”. Prema zapovijedi Štaba divizije II. proleterska brigada je 28. studenog s područja Tičeva i Peulja stigla u područje sela Bastasi – Vrbica. Dan kasnije iz sela Kijeva u Livanjsko polje stigla je Druga dalmatinska brigada i razmjestila se s druge strane polja u području sela Crni Lug – Sajkovići.

Po ovoj zapovijedi 2. proleterska brigada se 2. prosinca iz sela Sajkovići i Bastasi prebacila dublje u Livanjsko polje u hrvatska sela Strupnić, Lusnić i Ljubunčić. Tako se približila Livnu na oko 15 kilometara. Dan kasnije dva bataljuna su poslana u Glamočko polje u sela Dragnić i Dolac, a jedan je pridodan 2. dalmatinskoj brigadi zbog čega je prebačen u selo Odžak na drugoj strani Livanjskog polja. Istog se dana 2. dalmatinska brigada premjestila iz sela Sajkovića na područje sela Lištani – Odžak – Ćajić gdje se pripremala za napad na Livno. Jedan bataljun je 4. prosinca zauzeo prijevoj Vaganj i presjekao prometnicu Livno – Sinj. U međuvremenu, 2. prosinca, 4. crnogorska brigada se iz sela Kijeva preko planine Dinare i sela Uništa, Peulje i Strupnića prebacila u Livanjsko polje da bi 4. prosinca stigla u sela Dragnić i Dolac u Glamočkom polju. Očekujući skori dolazak 4. crnogorske brigade Štab II. proleterske divizije 3. prosinca izradio je zapovijed za napad na Livno. U zapovijedi su dani osnovni podaci o sustavu obrane i jačini posade: “Odbrana grada je organizovana na sistemu spoljne odbrane, a osnovno uporište te odbrane je Bašajkovac i zapadni dio grada. Odbrana zapadnog dijela grada pojačana je žicom. Bunkeri i rovovi još nijesu izrađeni u jedan povezan sistem odbrane. Na istaknutim tačkama neprijatelj ima veće bunkere u kojima je uveo električno osvjetljenje i peći za ogrev, te isti mogu da prime 15- 20 vojnika. Neprijateljska artiljerija, prema poslednjim podatcima, postavljena je negdje oko stočne stanice. Neprijatelj nema u unutrašnjosti grada organizovanih utvrđenja”.

Posada u gradu procijenjena je na oko 1000 ustaša i 70 domobrana. Držalo se da je naoružana s dva oruđa za potporu za koja se nije znalo jesu li topovi ili haubice, 6-7 lakih i teških minobacača, 10 teških strojnica i 27 puškostrojnica. Sve ove podatke osigurale su partizanske obavještajne službe, dok hrvatske službe nisu imale gotovo nikakve podatke o snazi partizana i njihovim planovima. Smjenjivanje Eugena Dide Kvaternika sa mjesta zapovjednika UNS-a i podređivanje Gestapou potpuno je razorilo ovu službu koja više ničemu nije služila.

Grad se planirao napast na dijelu od prometnice Livno – Priluka na zapadu, do prometnice Livno – Guber – Sinj na jugozapadu jer je na tom dijelu zbog konfiguracije zemljišta bilo moguće prilaženje položajima obrane za razliku od dijela grada koji se na jugozapadu spuštao prema polju i zbog brisanog prostora bio iznimno nepovoljan za napad. Za napad su predviđene sve tri brigade. Dva bataljuna 2. proleterske brigade usmjerena su na uporište u šumi Bašajkovac, a jedan bataljun na uporište u selu Zastinje. Napad na Bašajkovac podržavali su minobacači s vatrenih položaja na uzvisinama Mrđanovac i Deroguz. S istoka i jugoistoka i ceste Livno – Šujica i južno od nje zaključno sa selom Brina napadala su tri bataljuna 4. crnogorske brigade. Četvrti bataljun osiguravao je napad na prijevoju Borova Glava i Lupoglav iz smjera Šuice koju je trebao i lažno napasti. Druga dalmatinska brigada s jednim bataljunom 2. proleterske brigade napadala je grad na dijelu zapadno od sela Brina do ceste Guber – Livno. Brigada je s jednim bataljunom na prijevoju Vaganj zatvarala smjer i cestu Sinj – Livno, a s drugim cestu i smjer Tomislavgrad – Livno na kotama Površje i Rastovača. Napad su podržavale dvije haubice s paljbenih položaja u selima Mali i Veliki Kablići.

U prvoj fazi napada trebale su neutralizirati domobransko topništvo, utvrđeni položaj na Bašajkovcu i vatrena uporišta u samom gradu. U drugoj fazi napada potpora se trebala nastaviti s vatrenog položaja na istočnim rubovima sela Suhača. Haubice je osiguravala jedna četa iz sastava 2. proleterske brigade. Početak napada određen je u 24 sata 5. prosinca 1942. godine.

Zbog nazočnosti jačih partizanskih snaga u susjednim područjima ustaški pukovnik Jure Francetić, zapovjednik svih stajaćih zdrugova, naredio je 24. studenog 1942. da se Livno pojača svim naoružanim dijelovima Obrambenog zdruga Jasenovac koji su bili u Hercegovini osim 3. satnije III. bojne ovog zdruga koja je bila u Prozoru. Dolazak jakih partizanskih snaga u hrvatska sela u zapadnom dijelu Livanjskog polja nije ostao neprimijećen od posade Livna koja je o tome 3. prosinca 1942. izvijestila nadređeno Zapovjedništvo V. ustaškoga stajaćega djelatnoga zdruga u Bugojnu. Iz Bugojna je Stožeru domobranske 6. pješačke divizije u Mostar poslan brzojav da se “oko tri tisuće odmetnika iz Vrlike i Grahova prikuplja... zapadno od Livna kod sela Čelebići i Ljubunčići u vjerojatnoj namjeri da napadnu Livno”.

Popodne, 4. prosinca iz Bugojna je u Livno stigao zapovjednik V. ustaškoga stajaćega djelatnoga zdruga Rafael Boban s 1. satnijom I. ustaške bojne jačine 90 ljudi. Peti ustaški zdrug je osnovan u listopadu 1942. godine u Bugojnu, i to od novopridošlih ustaških bojni i dijela Prvog zdruga sa prostora Bugojna, Kupresa, Tomislavgrada, Livna i Imotskog. Operativno područje zdruga je bila sjeverozapadna Hercegovina, dolina Vrbasa, dinarska kraška polja i dio središnje Bosne.

Boban je u Livnu zatekao paniku, a kotarski predstojnik je pobjegao. Zapovjednik Boban se odlučio za aktivnu obranu Livna. Ocijenivši da je partizanska skupina u području sela Ljubunčić najopasnija za sigurnost Livna, 5. prosinca s dijelom posade napao je na tom smjeru. Po partizanskim podacima u napadu je sudjelovalo oko 300 ustaša, dva oklopna automobila, jedan gorski top i jedan minobacač. Oko podne, na prometnici Bosansko Grahovo – Livno u dubini od oko 14 kilometara između sela Ljubunčića i Žirovića, došlo je do borbe između interventne ustaške skupine iz Livna i 4. bataljuna 2. proleterske brigade. S obzirom na to da je partizanski bataljun povukao osiguranje pripremajući se za pješačenje prema polaznim položajima za napad na Livno, ustaška skupina je u potpunosti iskoristila prednost iznenađenja. Ustaše su razbile partizanski bataljun onemogućivši mu da na brzu ruku pokuša organizirati obranu. Štab brigade nije uspio organizirati obranu pa se neorganizirano povukao prema Lusniću. Prištabne postrojbe i logistika brigade su se povukli dalje od Lusnića do sela Vrbice udaljenog oko 15 kilometara.

Nakon postignutog uspjeha ustaška skupina se bez zaustavljanja vratila u Livno. Ovaj ustaški pothvat je omeo haubice u zaposjedanju vatrenog položaja u selu Veliki Kablići. Kada je topništvo dovedeno na paljbeni položaj, otvorilo je vatru s tri sata zakašnjenja u odnosu na predviđeno vrijeme. Izostanak topničke vatre utjecao je na 2. dalmatinsku brigadu i pridodani bataljun 2. proleterske brigade koji su kao jedinstvena borbena skupina trebali napasti grad u zahvatu prometnice Sinj – Livno. S obzirom na to da se topnička priprema nije čula u zakazano vrijeme partizani su nakon ponoći odstupili u selo Drinovu Među iz kojeg se 2. dalmatinska brigada povukla u sela Bila i Gornje Držanlije, a bataljun 2. proleterske u selo Smričane. Samo je 4. crnogorska brigada napala Livno ujutro 5. prosinca iz područja sela Dragnića i Doca popodne prišla Livnu i zaposjela crtu Golubača – Debelo Brdo. Tri bataljuna su određena za napad na grad, a jedan je poslan na crtu Mračaj – Borova Glava da zatvori smjer od Kupresa i Šuice prema Livnu. Brigada je s dva bataljuna zaposjela tvornicu cementa i franjevački samostan Goricu, a bataljun koji je napao Bašajkovac ustaše su odbile. Ujutro su tri satnije ustaša odbacile brigadu od Bašajkovca prema Bukovičkoj dragi i od tvornice cementa i samostana Gorica prema Podgredi i Crvenicama. Tijekom dana Crnogorska brigada je odbačena iz okolice Livna da bi se predvečer okupila i u noći 6./7. prosinca povukla u Glamočko polje u sela Dragnić, Dolac i Vidimlije.

Tako je prvi pokušaj napada na Livno završio s potpunim neuspjehom. Štab II. proleterske divizije nije odustao od napada na Livno, te namjerava ponoviti napad u 19 sati istog dana. Naredbu za novi napad 2. proleterska brigada dobila je tek u 16.30. Na Livno je, prema podacima obrane, “izbačeno 46 topovskih i 5 minobacačkih granata. Četiri građanina su poginula, a 7 ranjenih teško”. Zapovjedniku 2. proleterske brigade je shvatio kako grad nitko ne napada, pa ni on nije krenuo u napad. Ujutro je povukao bataljun, a isto je učinio i njegov zamjenik s dva bataljuna na Krug planini. Zajedno s haubicama, brigada se prikupila u Priluci gdje je obaviještena kako je Štab II. proleterske divizije odgodio nove napade. Brigada se zatim povukla na odmor u sela Žirović i Ljubunčić.

Nakon povlačenja 2. proleterske brigade i odbacivanja 4. crnogorske brigade, Boban se 7. prosinca odlučio za napad prema Prisoju s ciljem da razbije 2. dalmatinsku brigadu. U napadu su angažirane dvije satnije ustaša s dva minobacača i dva oklopna automobila. Ustaški napad iznenadio je dijelove 2. dalmatinske brigade koji su se uz gubitke od četiri poginula, pet ranjenih i jednoga nestalog partizana povukli prema selima Prolog i Odžak. Ustaše su u napadu imale dva mrtva i četiri ranjena, dok su partizanske gubitke procijenili na 30 mrtvih i nepoznat broj ranjenih. Uz dvije strojopuške i pet pušaka, ustaše su zaplijenile i partizansku “zapovied za navalu na Livno koja je trebala uslijediti 5 ovog mjeseca”. U brzojavu poslanom ujutro 8. prosinca u Mostar, Boban je ustvrdio kako su ustaše suzbile partizansku navalu “budući smo inicijativu uzeli u svoje ruke”. Odbacivanje partizana iz bliže okolice Livna ustaše su iskoristile kako bi prebacili 40 teških ranjenika i bolesnika iz grada. Tijekom 8. prosinca ustaše su nastavile pritisak na 2. dalmatinsku brigadu u akciji prema Prologu gdje je ponovno došlo do sukoba s partizanima, te je Dalmatinska brigada odbačena. U tijeku dana ustaše su napravile spoj s posadom Tomislavgrada, a uz to je iz Bugojna u Livno stigla 2. satnija I. ustaške bojne. Slijedećeg dana 9. prosinca ustaše su krenule u napad na smjeru Bila – Čuklić. U ovom napadu ustaše su bez većega partizanskog otpora dospjele do sela Dolac u Glamočkom polju u kojem su prenoćili, te su se vratili u Livno 11. prosinca, nakon borbi s partizanima. Boban je tada avionom odletio u Bugojno po pomoć, zato što je u napadima potrošio većinu streljiva.

Poslijepodne 12. prosinca 1942. u Štabu 2. proleterske divizije napisana je nova zapovijed za napad na Livno. U zapovijedi je istaknuto da “Livno strategijski predstavlja vrata prema Dalmaciji i Hercegovini, koje okupator postepeno napušta. Bez zauzeća Livna mi nijesmo u mogućnosti na pravcu koji nam je određen izvoditi jače operacije i prihvatiti narodne mase iz Dalmacije, Hercegovine i Vrbaske doline, niti smo u stanju sadejstvovati sa I i II divizijom naše Narodno oslobodilačke vojske, čija su dejstva i te kako zavisna od dejstva naše Divizije. Livno je postalo vojnička i politička brana prema Dalmaciji i Hercegovini, kao i prema gornjem dijelu Vrbaske doline te je zato njegova likvidacija danas od vrlo važnog političkog značaja, a da ne govorimo o vojničkoj važnosti zauzimanja i o perspektivama koje će biti otvorene pred nama. Politički značaj zauzeća Livna najbolje ćemo ocijeniti ako podvučemo zapovijest druga Tita koja glasi: “Livno mora pasti!”.

Iz ove zapovijedi je vidljivo kako partizani nemaju namjeru kretati se prema Dalmaciji gdje bi se morali boriti protiv talijanskih fašista, već im je cilj prihvatiti sve one koji se iz talijanske zone kreću prema sjeveru na teren NDH.

Snage za napad grupirane su na dva smjera. Na istočni dio grada na općem smjeru selo Podgreda – Kremenjače – katolička crkva u Livnu, napadala je 4. crnogorska brigada ojačana jednim bataljunom 2. dalmatinske brigade uz potporu triju minobacača i jednoga protuoklopnog topa 37 mm. Sa sjeverozapada, na smjeru Bikića draga – Logor – selo Zastinje – pravoslavna crkva, napadala je 2. proleterska brigada uz potporu triju minobacača i jednoga protuoklopnog topa od 37 mm. Druga dalmatinska brigada bez jednog bataljuna bila je u pričuvi u području Deroguz – Mrđanovac – Košare na Krug planini. Imala je zadatak da intervenira na protunapad ustaša iz grada prema ostalim snagama u napadu. S jednim bataljunom na položaju Borova Glava – Mračaj – Stipićeva košara – Greda – Suhovrh brigada je osiguravala napad iz smjera Šuice. Uz to je s jednom četom uz sukladno djelovanje Kupreškoga partizanskog bataljuna trebala napasti Šuicu, kako bi odvratili pažnju od glavnog napada. Napad su podržavale dvije haubice 100 mm s paljbenog položaja u Velikim Kablićima djelujući po utvrđenim dijelovima obrane i sprječavanju ustaških protunapada. Topnička priprema je trebala početi u 16 sati i trajati do prodora partizana u grad. Prodor u grad obilježavao se “paljenjem bunkera i pojedinih manjih objekata u gradu. Napad je zakazan za 17 sati 14. prosinca, s tim da ljudstvo brigada bude na polaznim položajima do 16 sati, to jest do početka topničke pripreme.

Na dan napada, 14. prosinca tri satnije ustaša su izvele protunapad prema Šeremetovim košarama iznad sela Kablići u koje je tog jutra stigao jedan bataljun 2. proleterske brigade. Bataljun je napadnut i odbačen prema Glamoču. Uz pomoć dvaju bataljuna matične brigade, kao i jednog bataljuna 2. dalmatinske brigade koji je bio kraj Debelog brda, ustaše su u protunapadu odbačene natrag u Livno. Grad je branila miješana skupina ustaša, domobrana i redarstva, ukupno 1185 ljudi, bez domobrana topnika: 650 ustaša iz sastava VII. bojne; 170 ustaša iz 1. i 2. satnije I. ustaške bojne, 130 ustaša 3. satnije 20. ustaške bojne, 80 ustaša Obrambenog zdruga, 75 redarstvenika iz Glamoča, 15 redarstvenika iz Livna, 70 ljudi poručnika Salkaja i vod domobrana gorskih topnika. Od težeg oružja obrana je imala: dva gorska topa 75 mm, četiri minobacača 81 mm i četiri teške strojnice. Grad je branjen osloncem na vanjske utvrde opasane jednim redom bodljikave žice u visini oko dva metra. Težište obrane bilo je na fortifikacijama sa zapadne i istočne strane grada. Slaba strana bunkera bila je međusobna udaljenost (110-200 metara) i slabija kvaliteta izrade koja nije mogla odoljeti vatri protuoklopnih topova 37 mm.

Nakon što je pao mrak u 17.30, 14. prosinca počela je topnička priprema napada. Priprema je trajala tri sata, tijekom kojih je oružništvo izbrojilo ispaljenih 187 haubičkih granata i nekoliko stotina mina po bunkerima. Dva bataljuna 2. proleterske brigade bombaškim napadima i uz pomoć protuoklopnog topa uspjeli su iz smjera Zastinja prodrijeti u grad i doći do rječice Bistrice na čijoj su istočnoj strani ustaše uspjele organizirati obranu. Očekivani upad 4. crnogorske s istoka je izostao pa je sva silina ustaških protuudara bila na dva bataljuna 2. proleterske. Ujutro 15. prosinca u brigadi je zaključeno kako su samo oni ušli u grad nakon čega je odlučeno da se povuku prema Zastinju. Naredbu o povlačenju izdao je i Štab II. proleterske divizije. Tijekom povlačenja dobili su obavijest da se jedan bataljun 4. crnogorske brigade nalazi u gradu. Napad 4. crnogorske brigade, osim 2. bataljuna na istočni dio grada nije donio uspjeh. Glavnina brigade je odbijena, a 2. bataljun je nakon osvajanja samostana Gorice i prolaska kroz selo Brinu uspio ući u grad i utvrditi se u tri čvrsto zidane kuće na glavnom gradskom križanju u blizini župne crkve gdje se utvrdilo 180 partizana. Ujutro 15. prosinca zapovjednik VII. ustaške bojne poslao je dramatični brzojav u Mostar u kojoj je izvijestio Zapovjedništvo 6. pješačke divizije da su u noći imali tešku navalu na Livno tijekom koje je ispaljeno oko 200 granata. “Uspieli smo ih odbiti. Upali su nam u grad ali im mi sada nedamo vani. Nemamo streljiva ako nam se ne pošalje danas morat ćemo napustiti Livno”. Traženo streljivo poslano je iz Sarajeva zrakoplovom koji se nije mogao spustiti zbog guste magle.

U vrijeme slanja brzojava u središtu Livna vođene su teške borbe. Počele su oko 6 sati nakon što su prestale borbe na prilazima Livnu, a u gradu su počele između ustaša i opkoljenih ubačenih partizanima. Te borbe trajale su do 13 sati. Ustaše su pokušale uništiti partizane u samom mjestu u čemu nisu uspjeli i pored toga što su jednim brdskim topom, kojeg su imali na raspolaganju, rušili kuće. Partizani su se branili sa prozora i krovova kuća iz lakih i teških strojnica. Ponovni juriš na grad izvana okruženi partizani su iskoristili da napadnu i zaplijene gorske topove i zapale jedno oklopno vozilo. U međuvremenu su ustaše ostali bez streljiva i u 13.30 je počelo povlačenje vojske prema jugu zajedno s mještanima. U 13.53 iz Livna je u Mostar javljeno da se zrakoplov sa streljivom nije mogao spustiti jer je magla i jer je uzletište ugroženo, te da se posada povlači prema Borovoj Glavi, pri čemu su mnogi ustaše i civili, zbog neorganiziranog povlačenja izginuli.

Toga 15. prosinca u 16 sati nakon 36 sati uporne borbe partizani su zauzeli Livno.

Osim što nisu uspjeli dobiti streljivo avionima iz Sarajeva, braniteljima Livna nije uspjelo doći u pomoć ni pojačanje iz Imotskog i Bugojna. Iz Imotskog su preko Tomislavgrada prema Livnu poslane tri satnije domobrana, ali nisu se uspjele probiti, a branitelji su bili toliko naivni da su pomoć tražili čak i od Talijana. S jednom bojnom ustaša iz Bugojna u smjeru Livna krenuo je Rafael Boban. U Bugojnu je ostalo pola satnije ustaša pa je i ono bilo ugroženo zbog većih količina hrane i streljiva u gradu. Boban se sa tri satnije ljudstva (ukupno 310 ljudi) koje je pokupio iz Gornjeg Vakufa, Kupresa i Šuice sukobio s jednim bataljunom 2. dalmatinske brigade na položajima Borova Glava, Mračaj – Stipićeve Košare – Suhovrh. Ustaše su odbacili partizane i preko Borove Glave stigli na prilaze Livnu do Fratarskog gaja gdje su stizanjem još jednog bataljuna 2. dalmatinske brigade zaustavljeni. Zbog nastojanja partizana da ih okruže ustaše su se povukle na Kruško polje gdje su dočekali noć. Pred ponoć su doznali da su partizani zauzeli Livno, zbog čega su se povukli u Šuicu.

Nakon zauzimanja Livna II. proleterska divizija je nekoliko dana kasnije zauzela Šuicu i Tomislavgrad.

Istočne granice Titove države iznimno su narasle.

Cijena koju je za osvajanje Livna platila II. proleterska divizija bila je vrlo velika. Prema partizanskim izvorima, ukupno je u borbama za Livno II. proleterska divizija imala: 74 poginula i 210 ranjenih partizana. Najveće gubitke imala je 4. crnogorska brigada, 40 mrtvih i 70 ranjenih boraca. Gubici 2. dalmatinske brigade bili su 18 poginulih i 41 ranjeni partizan. Iz 2. proleterske brigade poginulo je 16, a ranjeno 99 boraca. Poginulo je i oko 50 domobrana i ustaša, a ranjeno 160, te oko 200 nestalih. Prema izvješću zapovjednika Rafaela Bobana V. ustaškog stajaćeg zdruga od 18. prosinca 1942. posada Livna je imala oko 50 mrtvih i veći broj ranjenih. Prema partizanskim podacima, u kojima nije navedena razlika između civila i vojske, gubici ustaša procijenjeni su u rasponu od oko 200 do 400 mrtvih, 120 do 210 ranjenih i 12 zarobljenih.

Osim zbog nedostatka streljiva Livno je palo zato što su partizani bili višestruko brojniji i bolje naoružani. Sastavni dio napada bilo je odvajanje dijela snaga za blokadu prometnica prema garnizonima iz kojih je mogla doći pomoć.

Ratni plijen partizana u Livnu, prema njihovim izvješćima, bio je vrlo velik. “Ovde u Livnu smo se dobro nahranili a donekle obuli i obukli”, pohvalio se 22. prosinca 1942. zamjenik političkog komesara 2. proleterske brigade, i ovaj dio izvješće je točan. Ali drugi dio izvješća je uobičajena partizanska dezinformacija za javnost. Prema vlastitim tvrdnjama zaplijenili su sve teško oružje livanjske posade i veću količinu streljiva i drugoga ratnog materijala. Kako su se ustaše povukle zbog nedostaka streljiva ovo je zasigurno izmišljen podatak u skladu sa Titovom strategijom skrivanja podataka o tome gdje nabavlja streljivo, te su svi zapovjednici imali zadatak da nakon svakog osvajanja nekog mjesta tvrde o zarobljavanju veće količine streljiva. Teško oružje su mogli zarobiti zato što bez streljiva više ničem nije služilo, a preko planina ga je teško nositi, ali da su ustaše imali streljivo za njega onda ne bi imali razloga za bijeg. Napadača je bilo trostruko više, te su imali puno više streljiva, topništva i granata. Dopune streljiva ustašama su dopremane avionima iz Sarajeva, a kako su partizani dopunjavali svoje utroške nema dokumenata. Prema intenzitetu borbi i činjenici da se u napadu troši puno više njihova potrošnja je morala biti barem deset puta veća nego na strani branitelja. Za takvu količinu streljiva morala je biti organizirana dostava sa većim brojem kamiona.

Nakon zauzimanja Livna partizani su strijeljali najmanje 28 osoba iz Priluke i 14 iz sela Kablići. Novost je bila masovno smaknuće civila, do proljeća kada su Livno ponovno izgubili.

U ovo vrijeme Tito je nastojao povećati zračnu pomoć od Britanaca, te je tužakao četnike kako oni surađuju sa Talijanima, iako je tajno to i sam radio. Na pitanja iz jugoslavenske izbjegličke Vlade Draža Mihailović 22. prosinca 1942. je odgovorio: “Ne dozvoljavam nikakvu saradnju sa Italijanima”. Istovremeno su njegovi zapovjednici, poput vojvode Dobroslava Jevđevića, često viđani sa Italijanima, ne samo na terenu, već i u dalmatinskim gradovima. Draža je Jevđevića branio i kasnije dopisom od 2. 3. 1943. “Potpuno je neistinito da je Jevđević krajem septembra 1942. sklopio sporazum sa Italijanima. On nema četnika niti komanduje ikojom jedinicom, prema tome nije mogao da uništava hrvatska sela. Istina je da on s najvećim teškoćama sprečava naš narod da se osveti nad ustaškim elementima u Hercegovini, koji su elementi dali najkrvavije članove za Crnu legiju, a sa kojima se sada naseljavaju izgorele ruševine srpskih ognjišta u Bosanskoj krajini”. Samo u najužem krugu njegovog zapovjedništva znalo se za Dražinu intenzivnu pismenu vezu sa vojvodom Jevđevićem. Jevđević je informirao Dražu o Talijanskim planovima i pokretima, te je od njih izvlačio hranu, oružje i streljiva za četničke odrede pod talijanskom kontrolom. “Svi ti odredi su isključivo pod komandom naših aktivnih oficira i spremni u svakom času da izvrše svaku zapovest protiv Italijana, ili koga god želite”, pisao je Jevđević Draži iz Splita, još u travnju 1942. godine. Uz to je Draži pisao: “Italijanski stav uopšte prema Srbima je sledeći: dok Hrvate organski mrze, prema Srbima nemaju ni ljubavi ni neraspoloženja, već ih smatraju jednim faktorom u svojim kombinacijama. Zato u krajevima za koje nemaju direktnih pretenzija oni favorizuju Srbe protiv Hrvata, dok u anektiranim područjima, na primer u Boki, čine najdrakonskije mere da asimiliraju srpski živalj, uguše jezik i ćirilicu i nacionalne tradicije, hapse i deportiraju sumnjive olakšavajući emigraciju za Srbiju. Samo s obzirom na svoj pitomi mentalitet u svojim progonima nisu krvoločni.” Iz ovoga je vidljivo kako su čak i četnici shvaćali kako su Hrvatima Talijani najveći neprijatelji. Mihailović je izvješćima svojih podčinjenih vjerovao, za razliku od Pavelića koji je paranoično, u svakom svom podčinjenom koji bi nešto rekao ili napisao protiv Talijana vidio osobnog neprijatelja koji planira udar protiv njega.

Poručnik Neđeljko Plećaš u svojoj knjizi “Ratne godine” ovako piše o Jevđeviću:
“Dobrosav Jevđević, četnički vojvoda, nije komandovao nijednom jedinicom, ali je činio više od toga: neumorno je krstario po italijanskoj zoni, od Boke do Sušaka, i uspeo da spase nebrojene srpske živote od ustaškog pokolja... On je shvatio, bolje nego iko drugi, da je posle ratne tragedije bio najvažniji posao da se spasu srpski životi. Tome se cilju on bio sav posvetio. On je sve gledao srpskim očima. Nije se zanosio ni saveznicima, ni okupatorima, ni prijateljima, ni neprijateljima, već je vagao na nacionalnom kantaru i motrio ko će u kom momentu više koristiti našem narodnom interesu. U tom radu, on se ponekad ogrešio o interese saveznika, često se grešio o interese okupatora, ali se nikada nije ogrešio interese srpskog naroda...”

Da je Pavelić znao razmišljati na sličan način shvatio bi kako će četničke postrojbe koje surađuju sa ustašama i domobranima to raditi samo dok im odgovara. To se moglo spriječiti tako da je te četničke postrojbe uklopio u domobranstvo, tako da postupno četničke manje postrojbe veličine voda rasporedi u različite satnije domobranskih postrojbi.