Partizansko osvajanje Bihaća

U listopadu 1942. među muslimanskim intelektualcima pojavljuju se oni koji se žele odvojiti od vezanosti za NDH. Radi toga je izaslanstvo hercegovačkih i bosanskih muslimana posjetilo Jeruzalemskog muftiju El Huseinija u Rimu, gdje je on bio gost fašističke Italije s zahtjevom za Herceg Bosna izdvoji iz NDH i pripoji talijanskoj okupacijskoj zoni. Predložili su stvaranje unije sa Sanđakom i Albanijom s pokroviteljstvom Italije.

Grupa sarajevskih i banjalučkih muslimana 1. 11. 1942. Hitleru šalju memorandum po kojem traže formiranje muslimanske države u Bosni gdje su muslimani većina, a koja bi trebala imati izlaz na more.Tvrde kako ih NDH ne može zaštititi, te traže formiranje posebne muslimanske vojne jedinice. Također traže da se Dubrovnik i srezovi sa Srpskom većinom pripoje Italiji i Crnoj Gori, teritorij s apsolutnom hrvatskom katoličkom većinom pripoji NDH, a Herceg Bosni bi ostao teritorij s muslimanskom većinom i s izlazom na more preko Metkovića i Ploča. Plan je predviđao i preseljenje stanovništva u dijelove gdje su većina. Njihovi zahtjevi su rezultirali stvaranje posebne muslimanske handžar divizije početkom iduće godine. Kao autore memoranduma Vladimir Dedijer u knjizi „Genocid nad Muslimanima 1941-1945“ navodi Uzeira Hadžihasnovića, njegovog zeta gradonačelnika Sarajeva Mustafu Softića, i inženjera Suljagu Salihagića iz Banja Luke.“ Ovakve ideje su se sve češće pojavljivale među muslimanima i zato što su komunisti obećavali posebnu republiku za muslimane u budućoj federativnoj Jugoslaviji.

Zahvaljujući ovakvim pojavama među muslimanima spremnost za obranu među stanovnicima Bihaća je bila slaba. Partizani okružuju Bihać s 8 brigada. Četiri brigade su krenule u napad, a druge četiri su zauzele položaje za sprječavanje protuudara izvana.

Grad su branile ustaško domobranske snage od oko jedne brigade. Obrana Bihaća bila je kružna, i to u dva pojasa. Vanjska odbrana Bihaća sastojala se iz vanjskih posada raspoređenih po okolnim mjestima i lokalitetima. Neka od ovih mjesta bila su dobro utvrđena i teško osvojiva, na primjer Izačić i Ostrožac. Nedostatak vanjske odbrane sastojao se u tome što nije bila u potpunosti vatreno povezana između sebe, što je ostavljalo napadaču mogućnost iznenadnog prikrivenog upada kroz obranu. Unutrašnja odbrana sastojala se iz niza međusobno povezanih dobro utvrđenih uporišta. Naročito su dobro bili utvrđeni Somišlje i Žegar sa Žegarskom cestom i Borikom na lijevoj obali.

Prema planu partizanskog Operativnog štaba, trebalo je sa četiri brigade izvršiti istovremeni napad na Bihać i osigurati se sa pravca Bosanske Krupe i Cazina. Istovremeno, napasti na Ličko Petrovo Selo radi osiguranja eventualnog protunapada iz Slunja, Otočca i Gospića. Kako bi se skrenula pažnja sa glavnog pravca napada, partizani su organizirali lažne napade na području Bosanskog Novog, Sanskog Mosta i u istočnoj Baniji.

Pokreti radi koncentracije snaga počeli su 28. 10. 1942. godine. Postrojbama je naređen napad tek 1. 11., dan prije napada, kako ne bi procurio plan napada. Napad je počeo 2. 11. u 21:30. i bio je potpuno iznenađenje, u trenutku napada u gradu je gorjelo električno svijetlo. Jedan bataljun se uspio neopažen ubaciti u sam grad, na desnoj obali rijeke Une. Nakon njega, tijekom noći dvije partizanske brigade zauzele su cijeli grad osim dvije utvrđene zgrade. Na lijevoj obali Une otpor je bio jači i organiziraniji. Prva i Treća krajiška brigada likvidirale su vanjska utvrđenja, odakle su napale ustaški logor u Žegaru, ali su ustaše uspjele odbiti ovaj napad. Tijekom noći i narednog dana nizali su se napadi i protunapadi obje strane. Tijekom dana ustaško zapovjedništvo iz Bihaća tražilo je pomoć od Glavnog stožera i Nijemaca. Ustaše iz Bosanske Krupe i Cazina u pravcu Bihaća nisu se uspjeli probiti, dok su Nijemci odbili pomoć zbog partizanskih aktivnosti na Šamarici, u okolini Dvora i Bosanskog Novog. Posada u Bihaću dobila je jedino nekoliko naleta zrakoplovstva kao pomoć. Do 15 sati uporište Žagar je pao, a posljednji otpor u Bihaću prestao je slijedećeg dana oko podne. Partizani su sa 8 brigada u borbi od 2. 11. do 4. 11. 1942. uništili ustaško - domobranski garnizon u Bihaću i okolnim mjestima, pri čemu je svaka brigada sudeći po intenzitetu borbi morala potrošiti barem jedan kamion streljiva.

Bihać je pao zbog slabog obavještajnog i kontraobavještajnog djelovanja i nepoznavanja snage protivnika u okolini, zbog nebudnosti hrvatskih snaga, te zbog velike brončane nadmoći partizana u odnosu 1:4., te još četiri partizanske brigade u osiguranju od napada izvana na njihov teritorij. Razbijen je ustaški 4. djelatni stajaći "zdrug" (brigada) i dijelovi 12. domobranske pješačke pukovnije, a zarobljene ustaše su streljane kao i mnogi civili. Veći broj vojnika ustaše nisu mogle mobilizirati zbog nedostatka oružja, dok partizani nisu imali tih problema. Od Talijana "zarobljavali" su koliko god im je trebalo u nekim nezabilježenim borbama. Osvajanjem Bihaća povezani su partizanski teritoriji u Bosanskoj Krajini i centralnoj Bosni s teritorijem u Dalmaciji, Lici, Kordunu i Baniji. Tako je formiran neprekidan teritorija od Karlovca do Livna, koji su Talijani planirali uskoro preuzeti pod svoju kontrolu.

U Bihaću partizani su ostavili jednu brigadu dok su ostale upućene dalje prema Bosanskoj Krupi, odakle se 32. ustaška bojna sa lokalnim hrvatskim snagama povukla bez borbe u pravcu Bosanskog Novog. Osma banijska partizanska brigada krenula je prema Cazinu. Od 5. do 15. 11. partizani su osvojili Bosansku Krupu, Otoku, Cazin i Bužim. Za to vrijeme snage partizanskog Glavnog štaba za Hrvatsku osvojili su Slunj, Cetingrad, Veliku Kladušu, Vrangoč i manja mjesta. Iz ovog područja izbačene su snage NDH čime je stvorena prilika da ih preuzmu Talijani na proljeće, kad vrijeme malo zatopli, a partizane je za kraj, prema talijanskim namjerama trebalo "potjerati" u Slavoniju i Zagorje. Pod partizanskom kontrolom Bihać je ostao do 29. veljače 1943. kada ga je u sklopu operacije "Weiss I" zauzela njemačka 7. SS divizija.

U osvojenom Bihaću komunisti 26. i 27. studenoga 1942. godine organiziraju skup pod nazivom AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije ). Na zasjedanju je "najzanimljivije" razmišljanje iznio jedan od sudionika Moše Pijade, iz kojeg se najbolje vidi stvarno stanje u Hrvatskoj i razmišljanje komunista. Rekao je: "Potrebno je stvoriti toliko mnogo beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Oni koji nemaju ni kuće, ni zemlje, ni stoke, brzo će se sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku... samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesrećnike stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira." Provođenjem ovog nauma bavili su se posebni odredi pod zapovjedništvom najpovjerljivijih komesara i Titovih osobnih obavještajnih pomoćnika, od kojih je kasnije stvorena OZN-a. Za javnost, komunisti su na ovom sastanku donijeli odluku o uređenju buduće Jugoslavije na federativnom i demokratskom načelu uz priznavanje prava svim njenim narodima. Uz političke odluke 27. studenoga su još detaljnije izdane upute za obavještajni rad. U toj uputi se detaljnije objašnjava obavještajni i kontraobavještajni rad na oslobođenoj i neoslobođenoj teritoriji. Sve to je mogao napraviti i Pavelić imenujući svoje političke komesare, obavještajce i kontraobavještajce u svaku domobransku i ustašku postrojbu, ali on i njegov najpovjerljiviji suradnik Luburić o tome ništa nisu znali.

Za javnost, komunisti su s ovog sastanka donijeli odluku o uređenju buduće Jugoslavije na federativnom i demokratskom načelu uz priznavanje prava svim njenim narodima. Zaključili su kako će o uređenju buduće države odlučiti njeni narodi nakon rata. Ovime su komunisti željeli prikriti svoje prave ciljevi uvođenja komunizma kako bi svim narodima na prostorima Jugoslavije djelovali prihvatljivo. Mnogi nepismeni seljaci i polupismeni radnici koji nisu znali ništa o onom što se događalo u Staljinovim Gulazima su im povjerovali. Za razliku od njih, Tito kao obučeni terorist sa vojno političkim i terorističkim iskustvom iz I svjetskog rata i Španjolskog građanskog rata, te sa iskustvom iz unutarstranačkih komunističkih obračuna znao je kako mora narodu baciti privlačan mamac. U skladu sa time kroz zaključke AVNOJ-a pokreće operaciju velikih političkih obećanja svim narodima koji su živjeli u Jugoslaviji, te inicira osnivanje republičkih tijela koji bi trebali biti nekakve vlade pojedinih naroda. Tako u Bihaću 5. prosinca 1942., u ličkom selu Ponor kod Korenice 1. ožujka 1943. osnovan je: Inicijativni odbor Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, ZAVNOH. Ovime je nastojao privući što više Hrvata u partizanske redove nudeći im privid stvaranja Hrvatske države u okviru Jugoslavije, a to državno tijelo je formalno trebalo rješavati teške životne probleme na teritoriju pod partizanskom kontrolom.