Drugi partizanski pokušaj osvajanja Gospića

Partizani su od pokretanja ofenzive Shvartz držali Gospić u okruženju, s mogućim prolaskom do Karlobaga. S padom Sicilije krenuli su u njegovo osvajanje, kako bi imali sigurniju situaciju za zauzimanje obale u trenutku kada Italija kapitulira. Gospiću je tijekom ljeta prekinut i dotok vode.

Njemački obavještajci 25. srpnja obavještavaju; Puč u Italiji. Nakon toga kralj je zamolio maršala Badolja da formira novu vladu. Prva izjava Badoljija bila je jasna. "Italija nastavlja rat i ostaje njemački saveznik." Idućih dana Talijani širom Dalmacije pale štale i plijene hranu, a što ne mogu odnijeti pale. Partizani se probijaju prema jugu kako bi se dokopali oružja, te usput napadaju mjesta koja drže četnici i hrvatska vojska. Pri napadu 600 partizana na Kijevo 27. srpnja 1943., ustašama, domobranima i oružnicima (ukupno oko 120 ljudi), a u pomoć pristižu četnici iz sela Civljana iz općine Vrlika i odbijaju napad, pri čemu je poginulo 7 ustaša, 1 domobran i 5 četnika, dok su partizani imali između 70 i 100 mrtvih i ranjenih.

Saveznici se 3. kolovoza 1943. iskrcavaju na jugu Italije, kod Ređo Kalabrije i to jedna engleska i jedna kanadska divizija, koje imaju snažnu podršku sa mora i iz zraka. Partizani odmah pojačavaju napade na teritoriju čitave NDH kako bi što više razvukli hrvatske snage, a kako bi to mogli naglo im se povećava i količina oružja i streljiva kojim raspolažu, sudeći po potrošnji, što je očita posljedica Roatina tajnog djelovanja.

Italija je tajno kapitulirala 3. rujna 1943., a to je objavljeno 5 dana kasnije.

Padom Italije četnici Dalmacije gube svog gospodara. Proteklih godina su ih naoružavali Talijani, a sad su uspostavili kontakt s Nijemcima kojima nude svoje usluge, te ih Nijemci prihvaćaju u svoje SS postrojbe. Uskoro Pavelić dobiva naputak od Hitlera: Četnike se odsad ima poštivati kao jedinice direktno priključene SS-u. Oni stupaju u jedinice SS Prinz Eugen i druge, a NDH vodstvo i mediji više ih ne smiju zvati četnicima nego “hrvatskim borbenim snagama”.

Njemačko zrakoplovstva 4. rujna bombardira partizane u Kninu. Ovdje su partizani na putu prema moru potisnuli četnike.

Slijedećeg dana Nijemci čiste teren oko Gospića, a partizani imaju velikih gubitaka i u borbama zapadno od Banja Luke. Njemačko zrakoplovstva priprema prebacivanje brdskih jedinica u talijansku pozadinu kod Sinja kako bi zarobili Talijane i zauzeli Split u trenutku očekivane talijanske predaje.

Odmah po kapitulaciji Italije istarski rodoljubi se organiziraju, te su razoružali talijanske vojnike i karabinjere, zauzeli vojarne, te naoružali oko 10.000 ljudi. Ustanak su izveli obični hrvati među kojima je bilo vrlo malo komunista.

Na prostoru Gospić-Ogulin-Oštarije 10. listopada Nijemci napadaju partizane. U Istri 12. listopada (34 dana nakon objave kapitulacije Italije) Nijemci su uspjeli zarobiti 6.900 talijanskih vojnika, 37 topova i 242 strojnica. Slijedeći dan 13. listopada Talijanska vlada Badolja objavila je rat Njemačkoj.

U listopadu 1943. godine, Rommel pokreće antipartizansku ofenzivu u Istri. Oko 50.000 njemačkih vojnika s više od 150 tenkova i drugog teškog naoružanja napada 15.000 slabo naoružanih lokalnih pobunjenika bez ratnog iskustva. Oko 2000 ih je ubijeno, oko 500 zarobljeno, većina se razbježala a samo manji dio je uspio pobjeći na Gorski Kotar.

Za to vrijeme partizani oko Gospića planiraju novi napad na ovaj Lički gradić. Pripreme traju cijeli mjesec u kojem su sa svih strana dovukli u okolicu Gospića oko 15.000 partizana, te vrlo velike količine talijanskog oružja kojeg su zaplijenili nakon talijanske Kapitulacije. Do polovice listopada zauzeli su gotovo sva sela oko grada i presjekli sve komunikacije. Obrana Gospića sastoji se od 31. Jurišne bojne, dijela 9. bojne, 4 voda domobrana i 20-ak oružnika ukupno oko 1.500 ratnika. Branitelji domobrani su još od 1941. imali iskustvo kako se Srbi iz okolnih mjesta koji su bili velika većina u Ličkim partizanima odnose prema zarobljenicima, te im nije padalo ni na pamet da se predaju puno jačem protivniku. Na noć između 17. i 18. listopada 1943. počinje napad topovskom, minobacačkom i strojničkom paljbom sa svih strana. Ujutro počinje juriš sa sve četiri strane. Branitelji su dobro razmješteni i ukopani s punim strojnicama čekali partizanske juriše u Smiljanskom polju na zapadu, na rječicama Novčici i Jadovi na jugu i istoku, te na rijeci Lici na sjeveru. Svi partizanski juriši su odbijeni, a mnogi su pijani stradali i od nagaznih mina koje su hrvatske snage nabavile nakon kapitulacije Italije. U obranu je uključeno sve civilno pučanstvo koje je moglo nositi streljivo, vodu i hranu, ili previjati i prenositi ranjenike. Branitelji su uspjeli zarobiti nešto oružja od Talijana tako da ovaj put nisu, kao kod ranijeg prvog napada početkom svibnja na Gospić ovisili o dopremi streljiva avionima iz Zagreba.

Poslije velikih gubitaka u jurišima, partizani opet otvaraju koncentriranu baražnu vatru iz svih topova, tenkova i bacača. Od jedne granate pogiba zapovjednik obrane domobranski pukovnik Jure Prpić. Na njegovo mjesto dolazi pukovnik Mirko Zgaga, koji 24. listopada također pogiba. Ovdje su domobrani pokazali istu borbenost kao i bosanske ustaše. Tada zapovjednik obrane postaje zapovjednik 31. Jurišne domobranske bojne bojnik Delko Bogdanić. Nakon više od tjedan dana napada, i više tisuća poginulih u prvim danima studenog partizanski napadi postaju sve rjeđi i slabiji. Na južnoj i zapadnoj strani bojišta partizani se povlače i bježe prema Velebitu. Jedan dio okreće prema Divoselu i odlazi na područje istoka Like, a drugi kroz Smiljan i Bužim na zapadu dolazi na Baške Oštarije na Velebitu. Tu ih iznenada kroz zaselak Stupačinovo iza leđa napada jedna ustaška satnija pod zapovjedništvom satnika Fabijana Došena i potpuno ih razbija. Partizani se počinju povlačiti i na ostalim sektorima. Najjača partizanska skupina sa sjeveru povlači se preko Široke Kule i Ljubova, te bježi prema Krbavskom polju. Hrvatske snage ih sustižu 10. studenog u Buniću i potpuno ih razbijaju. Partizani bježe i iza sebe ostavljaju svu opremu koju su imali uključivši i 5 topova.

U ovom pokušaju osvajanja Gospića partizana je poginulo ili ranjeno između 5.000 i 8.000 pa je partizanska literatura taj katastrofalni neuspjeh nastojala skriti. O ovoj bitci nisu pisali ni ustaše u emigraciji zato što su Gospić branili domobrani.