Drugo njemačko osvajanje priobalja i otoka

Nakon kapitulacije Italije Njemačke trupe su 13. rujna 1943. u Dubrovniku razoružali 28.000 Talijana. Većinu oružja Talijani su u priobalnim gradovima predali partizani, a oni ga prebacuju u zaleđe gdje su krenuli u masovnu mobilizaciju. Radi toga Nijemci odlučuju napustiti Dubrovnik i manja mjesta uz obalu, a zadržavaju se samo u većim mjestima. Obalu su radije prepustili partizanima nego ustašama zato što su s partizanima imali dogovor kako neće dopustiti iskrcavanje saveznika. Zadržali su samo velike gradove; Split, Pulu, Rijeku, Sušak, Zadar, Šibenik, Omiš i Makarsku. 

Polovicom studenog Nijemci ponovno zauzimaju Dubrovnik, a odmah potom, 28. studenog 1943. dogodilo se prvo bombardiranje Dubrovnika od zapadnih saveznika.

U ponovno osvajanje ostatka obale i otoka Nijemci kreću tek polovicom siječnja 1944., pet mjeseci nakon kapitulacije Italije, Nijemci odlučuju zauzeti otoke koje su do tada prepustili partizanima, te na taj način prekidaju tajne dogovore sa Titom o sprječavanju iskrcavanja zapadnih saveznika na Jadransku obalu. U proteklih 5 mjeseci partizani su se znatno naoružali, te postali ozbiljna vojna sila. Broj partizana je porastao na oko 200.000. te su velika većina postali Hrvati i Muslimani, a ima i oko 20.000 Srba iz Srbije i Crne gore.

Radi Ruskog napredovanja Nijemci odlučuju uzeti od partizana ono što su im pet mjeseci tajno prepustili. Jadran im je potreban kao drugi put za povlačenja iz Grčke, uz glavni pravac povlačenja preko Srbije i Panonskom nizinom prema Austriji. Nijemci 12. 1, zauzimaju Šoltua, a 13. siječnja 1944, ulaze na Brač u sklopu operacije "Morgennjind", ("jutarnji vjetar"). Osvajanje Hvara završava 19. siječnja 1944. ali zbog nedostatka vojnika zadržavaju se samo na Braču, Korčuli i poluotoku Pelješcu. Ovime su ograničili partizane na Vis čime su im onemogućili znatnije napadno djelovanje. Držanje otoka su mogli prepustiti svojim hrvatskim saveznicima, ali im to nisu dopuštali zato što su se još uvijek bojali prelaska hrvatske vojske na stranu zapadnih saveznika, iako su planirali napustiti ovo područje.

Dana 13. veljače Nijemci zaključuju kako za vojnu službu sposobni muškarci na otočju i obali predstavljaju ozbiljnu opasnost u slučaju neprijateljskog iskrcavanja na jadransku obalu. Zbog toga naređuju: " Svo muško, za vojnu službu sposobno stanovništvo otočja pred jadranskom obalom bez odlaganja pohvatati i prebaciti na kopno. Na kopnu, u suradnji s njemačkim teritorijalnim vlastima i nadležnim zemaljskim vlastima, oni će se iskoristiti na sljedeći način: 1. Uključivanje u hrvatsku vojsku ili u hrvatsku radnu službu prema za to od hrvatske države donesenim zakonima koje je za ovu svrhu izdala hrvatska država i prema odredbama. 2. One koji još nisu obuhvaćeni, shodno točki 1. prikupiti u zatvorene građevinske i radničke čete, za rad na izgradnji obrane obale i putova, koje će biti pod jakom stražom. Korištenje ovih ljudi za rad na izgradnji obale i putova ima prednost pred služenjem u hrvatskoj vojsci."

Iz ovoga je vidljivo kako je Nijemcima bilo važnije Hrvate angažirati da gradnjom rovova brane njih i da se boje kako bi hrvatska vojska mogla prijeći na zapadne snage. Na osnovu ove zapovijedi nasilno je pohvatalo i deportiralo oko 30.000 Hrvata i raseljeno po Bosni i Slavoniji. Otok Šolta bio je potpuno ispražnjen, veliki dio Brača, Hvara, Korčule, Pelješca, te Dubrovačkog, Makarskog i Trogirskog primorja. Nasilna deportacija izvela se po zapovijedi generala Lothara Rendulica, zapovjednika 2. oklopne armije, izvedena je »radi zaštite obale od anglo-američkog desanta«.

Iz ovog je vidljivo kako je Pavelić znao donijeti zakone o radnoj službi kada je to trebalo Nijemcima, ali mu nije padalo na pamet da to i sam koristi za jačanje hrvatske obrane, ili neutralizaciju hrvatskoj nelojalnog stanovništva koje su partizani lako mobilizirali. Mogao je Pavelić ovakav potez napraviti dvije godine ranije da je po većinski srpskim selima mobilizirao 200.000 Srba kako partizani ne bi imali koga mobilizirati.

Krajem 1943. g., pred njemačkim napredovanje, s otoka i obale je pobjeglo preko Visa za sjevernu Afriku i Italiju 30.000 ljudi, te je tako ukupno oko 60.000 Hrvata srednje i južne Dalmacije potjerano iz svojih kuća. Nijemci nisu zauzeli jedino Vis zato što su njega čuvala Britanska mornarica.

U ožujku 1944. Rusi osvajaju Mađarsku, čime se znatno mijenja situacija u Podunavlju.

Zbog malih njemačkih snaga na otocima 21. ožujka partizani zauzimaju Šoltu, a 22. ožujka jedna partizanska bojna iskrcala se sa Visa na Hvar, odakle su ih Nijemci ponovno otjerali.

Partizani sa planine Mosor vrše male ali učestale diverzije na Nijemce i ustaše. Kao odgovor na to 26. ožujka 1944. pripadnici njemačke SS divizije Prinz Eugen provode operaciju u kojoj spaljuju 209 kuća, pljačkaju sve do čega su došli, odvode stoku i na najokrutniji način ubijaju, kolju i spaljuju 276 uglavnom žena, djece i staraca. U selo Rudu došle su njemačke trupe 28. ožujka oko 11 sati. Čim su došli, odmah su opkolili selo, zatim sakupili ljudstvo i sve na mjestu postrijeljali. U Rudi ubijeno je oko 250-300, a selo je spaljeno. U operaciji čišćenje zaobalja od partizana, 26. ožujka Nijemci u mosorskom selu Dolac Donji kod Omiša ubili su 275 žena, djece i staraca, a u selu Human na otoku Braču pobijeni su svi muškarci stariji od 14 godina. Na području Cetinske krajine 28.-29. ožujka 1944. u sedam sela (Krivodol, Podina, Otok, Ruda, Ljut, Rožame, Voštane), ispod Kamešnice, pripadnici SS divizije "Prinz Eugen" (uglavnom folksdojčeri iz Banata) pobili su oko 1.800 žitelja. Nakon pokolja lokalni hrvati masovno bježe u partizane. Sve pokolje počinili su pripadnici III. bojne 14. puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“, među kojima je bilo i Srba iz Banata kao i četnika s područja Dalmacije. Seljaci nisu očekivali pokolj civila, te se nisu povlačili u brda, kao što su obično radili Srbi. Zbog pokolja civila Vlasti NDH prosvjeduju, Edo Bulat u Splitu uhitio je 70 četnika, provedena je istraga njemačke vojske, ali nitko nije kažnjen. Nijemci na hrvatske prosvjede uopće ne obraćaju pažnju, te se ljute zbog optužbi, a kako bi ih smirio Ante Pavelić smjenjuje ministra dr. Stijepu Perića. Za ove pokolje dio krivice leži i na Paveliću koji pokušava domobrane i ustaše ugurati u primorske gradove kako bi politički pokazao njihovu pripadnost Hrvatskoj. Puno pametnije bi bilo da je obalne gradove prepustio Nijemcima, kada im i onako ništa ne može, te da je svoju vojsku rasporedio po planinskim zaselcima kako se partizani ne bi imali gdje snabdijevati nakon povlačenja iz gradova. Ali njemu su i tada važnije bile političke formalne igre nego vojno sigurnosna logika.

Nakon njemačkog čišćenja Mosora splitska 4. brigada je spala je na ispod 450 boraca. Zbog toga je Brigada u ožujku vršila samo izviđanja i rušenja komunikacija na cesti Bosansko Grahovo – Knin, dok se ne popuni novim borcima.

Kako bi spriječili logističku opskrbu partizana Nijemci vrše masovne odmazde prema civilima. U tom cilju, u ožujku 1944.g. opkolili su i opljačkali selo Zvoneća, uhapsili i odveli 50 muškaraca, a dvojicu strijeljali. Četiri dana kasnije upali su u sela Vele i Male Mune stanovništvo okupili u crkvenom dvorištu tražeći informacije o pokretu otpora. Prilikom napuštanja sela, odveli su sa sobom petoricu ljudi. Dana, 25. travnja 1944. g. napadnuta je njemačka kolona kod mjesta Rupe. Zbog toga su nacisti 27. travnja 1944.g. ušli u mjesto Žejane te strijeljali petoricu stanovnika, a kasnije i u selo Veli Brgud kojom prilikom su odveli 21 osobu. Nakon toga 30. travnja 1944. upali su u selo Lipu i izvršili masakr u kojem je selo potpuno spaljeno. U ovoj operaciji Braunschweig stradala su i sela Vela i Mala Učka, Brest, Vranja, Brgudac, Semić, Račja Vas, Trstenik, Vodice, Vele i Male Mune, Žejane, Studena, Breza i Lisac. Partizani su se ranije povukli u gorski Kotar, te su sela ostavili potpuno nebranjena, ali su ostavili male grupice komunista radi provociranja Nijemaca, čime su izazivali masovne odmazde. Sva sela su najprije opkoljena i osigurana dvostrukom stražom, nakon čega se seljani više nisu mogli izvući u brda i šume.

U Istru i Rijeku Nijemci nikada nisu pustili hrvatsku vojsku zato što je ona trebala biti, po njihovim planovima, Njemački izlaz na jadransko more, iz čega se vidi kako čak i u trenucima općeg povlačenja, još uvijek nisu shvaćali i prihvaćali poraz. Masakr u Lipama je izvršilo 150 vojnika: 80 njemačkih, 40 talijanskih fašista i 30 srpskih četnika, svi pripadnici SS Polizai regimente Bozen, potpomognuti talijanskim fašistima i srpskim četnicima. Pokolj su izazvali partizani koji su napali njemačkog zapovjednika u blizini sela. Tijekom dva sata mučeno je, ubijeno i spaljeno 280 Hrvata, od kojih čak 72 djece. Lipa je jedno od svega tri sela koja su bila potpuno spaljena i uništena u Drugom svjetskom ratu, a druga dva su francusko selo Oradur sur Glane i češko selo Lidice. Sve ove njemačke operacije su akcije odmazde koje su se dogodile nakon manjih partizanskih napada na Nijemce. Te provokacije su vršili komunisti među partizanima koji su imali zadatak izazvati masovne odmazde kako bi se što više civila pobjeglo u šume i pridružilo se partizanima. Ta taktika je djelovala u Dalmaciji za vrijeme talijanske okupacije, zahvaljujući dogovoru Tita i generala Roate koji je uvijek ostavljao prolaz za bijeg civila u šume gdje su ih čekali partizani i mobilizirali, ali Nijemci su imali za cilj uništiti pobunjenike i nisu ostavljali prolaz za povlačenje. Za sve ove zločine partizanski agitprop je optuživao ustaše. Radi svih tih zločina borbena vrijednost hrvatskih domobranskih vojnih jedinica pala je toliko nisko da su njemačke vojne vlasti riješile potpuno reorganizirati hrvatsku vojsku.

Zbog pada moral hrvatske vojske izazvane između ostalog i ovakvim Njemačkim operacijama Njemački general von Weichs dao je prijedlog: s obzirom na ozbiljnost situacije, hrvatsku armiju mora se od sada isključivo upotrijebiti tako, da služi njemačkim ciljevima, kako bi se poštedjela njemačka krv. Ovo se može postići samo tako da se sve hrvatske vojne jedinice odmah stave pod njemačko zapovjedništvo i da se popune njemačkim vojnicima. To je jedina mogućnost da se spriječi, ako dođe do anglo-američke invazije, da se hrvatsko oružje upotrebi protiv njemačkih vojnika. Nadalje, treba odmah odustati od planova za formiranje čisto hrvatskih vojnih jedinica.

Pavelić nije imao nikakvu ideju kako riješiti ovaj problem. To se moglo riješiti da je shvaćena partizanska taktika iz 1991. po kojoj oni izazivaju sukobe sa Talijanima, nakon kojih oni progone hrvatske seljake koji bježe u šume u kojima ih mobiliziraju partizani. Kako ta taktika nije funkcionirala s Nijemcima Pavelić je mogao razviti svoju taktiku rasporeda hrvatske vojske iza obale i zone koju drže Nijemci po planinskim selima, te pozvati stanovništvo da se privremeno iseli iz zone ratnih sukoba, te tu izvršiti potpunu mobilizaciju izbjeglica u vojsku ili u Dora jedinice, kako ih partizani ne bi mogli mobilizirati.

Krajem travnja partizani zauzimaju Mljet i Korčulu. Nijemci ih brzo tjeraju sa Mljeta, ali su u osvajanju Korčule imali velike gubitke.

Zamjenik načelnika njemačkog generalštaba Jodl 18. svibnja 1944. godine piše: »Obrana naročito važnih obalnih uporišta i otoka učinila je potrebnim iseljavanje svog muškog stanovništva s otoka, a nedavno i iz Zadra i Splita. Tamo ljudi sposobni za vojsku znače opasnost za naše slabe posadne trupe, potpuno ne uzimajući u obzir što u nedovoljno osiguranim predjelima bande regrutiraju za svoje ciljeve stanovnike sposobne za vojnu službu…«.

Pri slijedećoj njemačkoj operaciji čišćenja partizani se sklanjaju u planine, a čim Nijemci odlaze dalje oni mobiliziraju Hrvate preostale nakon njemačkih pokolja, a u svima koji im se ne žele pridružiti vide neprijatelje. Hrvatsko uporište Aržano kod Imotskog 27./28. svibnja 1944. palo je u ruke desete dalmatinske partizanske brigade, pri čemu je poražena 2A bojna 6. stajaćeg zdruga popunjena uglavnom Imoćanima i Hercegovcima. Hrvatski domobrani su se, na nagovor dvojice partizanskih špijuna, od kojih je jedan bio zapovjednik satnije, pokušali predati, ali ih je odmah ubijeno oko 40, dok je ostalih 130 zarobljeno i ubijeno u 25 km udaljenom selu Podi blizu Trilja. Ovaj pokolj dogodio se dva tjedna nakon što je u Drvaru osnovana "OZNA", tajna partizanska služba sa zadatkom eliminirati sve stvarne, ili potencijalne protivnike komunizma koja je sve svoje potencijalne protivnike nastojala zastrašiti masovnim terorom.

U osvajanju otoka Nijemcima su najveći problem bili Britanski ratni brodovi i zrakoplovstvo. Britanski ratni brodovi su uz istočnu obalu Jadrana potopili 84 njemačka ratna i trgovačka broda, a jedina obrana protiv savezničke mornarice koja je uspješno djelovala su magnetske mine. Zbog tih problema osvajanje otoka Nijemcima je bilo puno teže nego da su se borili samo protiv partizana, pa su zbog toga vršili masovne represalije prema stanovništvo što je samo još više pojačalo otpor prema njima. Partizani pokušavaju sa otoka Visa osvajati jedan po jedan otok te od 2 do 4. lipnja vrše desant na Brač.

Štab 26. divizije, na osnovi naređenja Vrhovnog štaba, odlučio je zajedno s Mornaricom NOVJ i savezničkim snagama izvršiti desant na otok Brač, najvažniji punkt u sistemu njemačke obrane na obalama Jadrana u srednjoj Dalmaciji. Napadaju jakim snagama kako bi smanjile njemački pritisak na Drvar gdje se nalazio Tito. U desantu sudjeluje 26. dalmatinska divizija, zajedno s ojačanim 43. odredom britanskih komandosa, uz podršku savezničke mornarice i zrakoplovstva.

Brač su branila dva bataljuna 738. puka ojačana dijelovima 668. artiljerijskog puka 118. lovačke divizije i drugih postrojba. Iskrcavanje je izvedeno neprimjetno u noći 31. na 1. i 2. lipnja. Savezničke postrojbe bile su podijeljene na tri napadne grupe, zbog napada na tri utvrđene zone njemačke obrane. Dvanaesta partizanska brigada sa savezničkim komandosima napala je sa zapada Nerežišće, sa sjevera skupina u napad je krenuo bataljun Prve dalmatinske i bataljun Treće prekomorske brigade prema Supetru, s istočne strane 3 bataljun Prve i dva bataljuna 11. dalmatinske brigade prema Selcima i Sumartinu.

Istovremeno su saveznički razarači izvršili granatiranje njemačkih položaja na Šolti, Drveniku, Trogir i zračno bombardiranje oko Splita, Omiša i Makarske, kako bi se kod neprijatelja stvorio utisak o izvođenju pomorskog desanta širih razmjera na dalmatinsku obalu. Napad je počeo 1., a završio 4. lipnja, a imao je velike obostrane gubitke. U napadu Nijemci su zarobili pukovnika Jacka Churchilla i brzo ga prebacili u Split. Saveznici su imali 60 mrtvih, 74 ranjena i oko 20 nestalih. Njemački gubici su: 75 mrtvih, 72 zarobljena i veći broj ranjenih. Prema partizanskim izvorima gubici Prve dalmatinske brigade u svim ovim borbama iznosili su: 14 mrtvih, 81 ranjenih boraca i 12 nestalih. Dvanaesta dalmatinska imala je 33 poginula i 118 ranjenih. I ostale postrojbe su imale gubitke. Tito dopušta zajedničko oslobađanje otoka od Nijemaca, ali ne dopušta iskrcavanje na obalu.

U dvodnevnim borbama savezničke snage uspjele su osvojiti neke njemačke otporne točke, ali nisu uspjeli razbiti obranu, te se u noći 4/5 lipnja brodovima prebacuju natrag na Vis. U transportu su sudjelovala i 44 broda partizanske ratne mornarice.

Za vrijeme njemačkog osvajana otoka Brača 3. lipnja 1944. u 10 sati oko 30 savezničkih bombardera bombardira Split, pri čemu su najviše stradala gradska tržnica u Hrvojevoj ulici, te predio oko Srebrnih vrata Dioklecijanove palače i područje oko crkve Sv. Dominika. Potom je, oko 13 sati, oko 70 bombardera bacilo oko tisuću razornih bombi na gotovo čitavo područje grada. U zračnim napadima na Split, poginulo je oko 300 ljudi, a velik broj ljudi bio je ranjen. Avioni vrlo učestalo ruše Split, te je glad sve veća. Od 1. siječnja do 30. lipnja 1944. Split su avioni preletjeli 1890 puta i 21 puta bombardirali. Kroz to vrijeme od bombardiranja je u Splitu poginulo od 450 do 500 osoba.

Poslije šestodnevnih borbi 17. rujna partizani osvajaju i Sumartin. U Sumartinu se nalazio II. bataljun 738. regimente 118. divizije ojačan s dvije baterije topova (13 topova) i dijelovima mornaričke pješadije. Zarobljeno je 450 vojnika, a preko 350 je poginulo.

U Split je oko 21. rujna stigao četnički vojvoda pop Đujić. U samom gradu boravi veliki broj četnika, koji su smješteni po njemačkim vojarnama. Noću između 24. i 25. ustaše su uhvatiti jednog četničkog zapovjednika i njegovog sina u njemačkim uniformama, nakon čega su ih ubili, a zbog ovog je došlo do zategnutog odnosa između ustaša i Nijemaca. Nakon 3 godine rata ustaše su još uvijek fokusirani na četničke pojedince umjesto na stvaranje Hrvatske države. Da su boravili u selima iza Splita mogli su biti puno korisniji nego se u gradu pokoravati Nijemcima. U Splitu su trebali ostati samo vojni obavještajci, ali Pavelić takvu službu nije imao, niti je shvaćao kako ju mora imati ako želi vojnu pobjedu. Njegova civilna služba GRAVSIGUR bila je potpuno nesposobna za bilo kakav obavještajni rad.

Na Brač partizani ponovno kreću 12. rujna i osvajaju ga do 17. rujna 1944. godine.