Proljetne operacije 1944. u NDH

Početkom 1944., prema izvješćima Vermahta, Nijemci procjenjuju kako je od sva tri moguća fronta na Balkanu, - jadranski, jonski, egejski baš jadranski najpogodniji za moguću neprijateljsku invaziju, jer su se Angloamerikanci već nalazili u južnoj Italiji i zato što je ustanički pokret bio najjači na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Nijemci su imali s partizanima potpisan sporazum o zajedničkoj borbi Nijemaca i partizana protiv Amerikanaca i Engleza, ako se iskrcaju na Jadransku. Taj sporazum je potpisan prije kapitulacije Italije potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit, a to je u svojoj knjizi opisao Vladimir Dedijer. Tajni dogovor o prepuštanju uskog pomorskog pojasa obale i otoka partizanima potpisan je u Zagrebu, u ožujku 1943. prije operacije Schwartz, a nakon što se Tito odavde uspio izvući sporazum je obnovljen. Međutim, Nijemci nisu bili sigurni hoće li se Tito držati sporazuma te su početkom 1994. ponovno zauzeli obalu i većinu otoka, osom Visa kojeg je branila britanska mornarica.

Kako bi spremno dočekali eventualno iskrcavanje saveznika na obalu, i kako bi dalmatinska obala bila sigurna, početkom 1944. godine Nijemci su na obali i zaleđu NDH rasporedili: 264. pješačku diviziju sa sjedištem u Drnišu, 114. diviziju sa sjedištem u Kninu, koju su uskoro prebacili na jugozapad, 773. hrvatsku diviziju (Bihać), te 392. hrvatsku pješačku diviziju, koja je bila predviđena za prostor Karlovca. Istočno od Zagreba ostavili su 367. pješačku diviziju. Na prostoru Petrinje ostavili su 1. kozačku divizija; 1. brdska divizija nalazila se na prostoru Travnik - Banja Luka - Glamoč - Livno, gdje su bile smještene jake partizanske snage. U Livnu je bio 4. puk "Brandenburg". Na bosansko-crnogorskom prostoru nalazila se 118. divizija (jugozapadno od Mostara) i 181. pješačka divizija sa sjedištem u Kotoru. Jedna njemačka regimenta bila je u Pljevljima, a 369. hrvatska divizija nalazila se blizu Sarajeva. Za sigurnost prostora Srbije vodile su računa ponajviše četiri bugarske divizije, te Nedićeve postrojbe. Iako su četnici u Hrvatskoj djelovali u sastavu njemačkih SS divizija četnici u Srbiji i Crnoj Gori su bili spremni za podršku savezničkom iskrcavanju, te su na tom prostoru Nijemci u njima vidjeli velikog neprijatelja.

U Hrvatskoj dolazi do promjene političkog raspoloženja prema Nijemcima. General Horstenau javlja, kako će Pavelić morati smijeniti svog ministra odbrane Navratila, koga su Nijemci veoma cijenili, jer se Hrvati žale, da je Navratil zapostavio ustaše, te da je njegov stav prema Srbima prijateljski i ujedno je obavijestio, da će Navratila vjerojatno naslijediti Vokić. Njemačkim vlastima je uskoro postalo jasno kako se iza zahtjeva za smjenu Navratila krije, zapravo, dublja kriza u Hrvatskoj.

U tom trenutku partizani su se približili Zagrebu, kojeg su okružili sa svih strana. Kako bi odmakli partizanske snage od Zagreba 21. 1. 1944. ustaše organiziraju operaciju Dubrovnik. U Hrvatskom Zagorju i na Kalniku oko 1700 ustaša, sa 1. baterijom haubica 100 mm Pavelićeve gardijske brigade kreće u progon jedinica 32. divizije NOVJ kako bi osigurali promet na pravcu Zagreb-Varaždin. Operacija je trajala do 12. veljače. Ustaše i domobrani su tijekom operacije zauzele Koprivnicu, Ludbreg, Ivanec, Pitomaču i druga mjesta, a partizani se povlače na planinu Kalnik. Zapovjedništvo nad Koprivnicom preuzima Rafael Boban, zapovjednik V ustaškog stajaćeg zdruga poznat pod nazivom „Crna legija“ koji je ovdje došao odmoriti postrojbu od stalnih borbi u Bosni.

Ovo zimsko primirje dobro je došlo i Titu i Mihailoviću, koji je opet započeo borbu protiv Njemačke. I jedan i drugi upotrijebili su to vrijeme kako bi reorganizirali svoje snage, o čemu govore i izvještaji generala fon Buttlera (od 25. veljače i 9. ožujka 1944). Vojna snaga Titovih jedinica procijenjena je na oko 110.000 ljudi, a od toga u Hrvatskoj je bilo oko 80.000. Ukupan broj njemačkih vojnika u Hrvatskoj u tom trenutku je iznosio oko 105.000 vojnika.

 

Prvog ožujka 1944. grupa hrvatskih ministara posjetila je Hitlera, kojeg su bezuspješno pokušali uvjeriti kako je sada stanje u Hrvatskoj mnogo povoljnije nakon što je opala aktivnost Titovih partizana. Na hrvatske žalbe kako Njemačka podržava četnike u Dalmaciji, Firer je odgovorio kako su to nenaoružani civili i kako oni za hrvatsku državu ne mogu predstavljati opasnost. Hitler, također, nije izašao u susret hrvatskim željama za isporuke oružja, jer, kako je Firer naglasio, to oružje uglavnom završi u rukama partizana. Očito je i Hitler preuzeo običaj optuživanja hrvatske vojske za naoružavanje partizana iako su partizani imali gomilu talijanskog oružja kojeg Hrvatska vojska nije imala. Nije prihvaćen ni hrvatski zahtjev, da se 1. kozačka divizija premjesti izvan Hrvatske, jer su Kozaci postali strah i trepet za hrvatsko stanovništvo. Hitler je rekao kako je kozačka divizija veoma pouzdana, koja bi se u svakom slučaju borila protiv Engleza.

Iz ovih zahtjeva hrvatskih ministara se vidi kako ni oni nisu ništa pametniji od Pavelića i ne shvaćajući kako to nisu argumenti koji Hitlera zanimaju. Njega je zanimalo samo kako spriječiti zapadne saveznike da se iskrcaju na Jadran i kako spriječiti borbenu sposobnost komunista, te su mu ministri samo to trebali obećavati objašnjavajući kako su za protekle vojne neuspjehe krivi Talijani koji su u hrvatsku vojsku na ključne položaje stavljali prokomunističke zapovjednike. Međutim, pitanje je i jesu li oni nakon odlaska Eugena Dide Kvaternika to uopće znali. Nastupili su kao potpuni politički naivci u kojima je Hitler vidio potencijalne suradnike zapada. Da su znali, u hrvatskom interesu, Hitleru pričati ono što on želi čuti mogli su napraviti nešto korisno za Hrvatsku.

Nakon odlaska hrvatske delegacije Firrer je riješio potpuno preispitati svoju politiku prema Hrvatskoj. U Mađarskoj, Hitler se boji kako bi Mađari, poput Talijana i Rumunja mogli prijeći na protivničku stranu, pa ju odlučuje potpuno okupirati, nakon čega mađarski fašisti smjenjuju Hortyja.

Na sastanku Hitlera sa najvišim njemačkim vojnim i političkim predstavnicima u Hrvatskoj 9. ožujka 1944. njemački poslanik u Zagrebu, Kasche govorio o stabilizaciji u Hrvatskoj, ali Vermaht daje sumornu sliku stanja u Hrvatskoj: 30% pruga ne funkcionira, a ostalih 70% neprestano su u prekidu zbog sabotaža bandita. Hrvatska poljoprivreda potpuno je uništena, te poljoprivredno bogata Hrvatska mora iz Njemačke uvoziti hranu. Predstavnik Vermahta izložio je pred Hitlerom stanje u hrvatskoj vojsci i kazao kako je njena borbena vrijednost mala. Na području dalmatinske obale, hrvatske vojne jedinice uopće nisu za upotrebu, a jedini izuzetak predstavlja slučaj kada njima zapovijedaju njemački časnici. Ukratko, sve hrvatske zahtjeve u vezi davanja veće samostalnosti njenim vojnim i policijskim snagama, treba odbiti. Jedan od malobrojnih ustupaka hrvatskim zahtjevima bio je u pogledu četničkog pitanja: riješeno je da se raspuste četnički odredi koji su bili pod njemačkim zapovjedništvom. Oni pravoslavni, koji nisu iz Hrvatske, trebaju se protjerati, a pravoslavni iz Hrvatske trebaju se priključiti njemačkim vojnim snagama kao pomoćno osoblje.

Ovakvo stanje hrvatskih postrojbi je bilo posljedica Pavelićevog neznanja o tome kako se ustrojava vojska i obavještajne službe, te kako se diže borbeni moral. Za dizanje morala je najvažnije znati koji je cilj borbe, a za ustroj vojske je bitno znati dragovoljce i mobilizirane vojnike izmiješati kako bi dragovoljci zapovijedali onima koji su mobilizirani. Jedini cilj je mogao biti opstanak države, a najveći protivnici su bili komunisti, a ne četnici. Četnici s područja NDH su mogli poslužiti kao borci protiv komunista po srpskim selima, ali Pavelić nije vidio razliku između Mihailovićevih četnika i hrvatskih četnika koji su često bili zainteresirani samo za čuvanje svojih sela. Uz to je nužno trebalo formirati pouzdane i sposobne obavještajne i kontraobavještajne grupe u svim postrojbama od bojne na više, ali odlaskom Slavka Kvaternika i Eugena Dide Kvaternika iz vlasti u Pavelićevom okruženju nitko ništa o tome nije znao.

Unatoč dogovorima s Nijemci kako će odstraniti srbijanske četnika s teritorija NDH oni na terenu uključuju veliki broj četnika u svoje jedinice koje sudjeluju u operaciji čišćenja obale i zaleđa od partizana. Pri tome su se banatski Nijemci i četnici istakli u mnogobrojnim pokoljima civila koji nisu imali nikakve veze sa partizanima. Zadovoljni suradnjom sa četnicima mjesec i pol dana kasnije, 25. travnja 1944. komanda Vermahta javlja kako četnika rođenih izvan Hrvatske i nema, pa se prema tome ne mogu ni protjerati. Ovime su njemački zapovjednici izigrali nešto raniji dogovor pred Hitlerom. Kao konačno rješenje predlaže se da sve lojalne četnike treba integrirati u hrvatsku vojsku. Da je Pavelić imao pameti mogao ih je sve mobilizirati u DORA postrojbe da kopaju rovove i zemunice, ili u malim grupama u domobranske satnije i bojne.

Kako bi razvukli Njemačke snage partizani napadaju i na sjeveru NDH, na području Čazme i Moslavačke gore, 60 kilometara od Zagreba. Nijemci pokreću operaciju Bienenhaus (Košnica) koja je vođena od 25. do 30. lipnja 1944. godine u dvije etape: Bienenhaus I i Bienenhaus II. U operaciji Bienenhaus sudjelovali su; 1. i 4. konjički puk, 55. izviđačka bojna 1. kozačke divizije, domobranski 1. gorski zdrug, ustaški 5. stajaći djelatni zdrug i njemačke policijske snage. Operacija Bienenhaus I počela je 24. lipnja. U toj prvoj etapi cilj je bio razbiti snage 33. partizanske divizije na području Čazme. Pravce od Bjelovara i Kloštar Ivanića prema Čazmi zatvarale su postrojbe 33. partizanske, ali nisu izdržali. Iste noći partizani napadaju Čazmu i ulaze u dio grada, ali su u protunapadu potisnute. U iduća 3 dana postrojbe 33. partizanske divizije su se izvukle sa područja.

U borbama na području Čazme, prema opisu djelovanja Rade Bulata o Desetom zagrebačkom korpusa, od 24. do 26. lipnja (prva etapa operacije) 33. partizanska divizija imala je 8 poginulih, 50 ranjenih i 70 nestalih. U izvještaju hrvatskog Prvog gorskog zdruga zapisano je: »Naši gubitci: 6 mrtvih, 18 ranjenih. Gubitci odmetnika; 100 mrtvih.

U drugoj fazi operacije 29. lipnja Njemačke snage su sa Kozacima Čerkezima zapalili Čazmu, te djelomično sela Grabovnicu, Suhaju i Derezu, a opljačkali su sela Cerinu, Lipovčane, Grabovnicu, Suhaju, Pobjenik, Vrtlinsku, Pavličane, Milaševac i Vučane. U mnogim selima uhićivali su i ubijali ljude te silovali žene. Sve ovo Pavelić je mogao spriječiti samo tako da je lokalno stanovništvo na vrijeme mobilizirano u hrvatsku vojsku ili postrojbe DORA, kako ih ne bi mogli mobilizirati partizani.

Zločini se ponavljaju i u Istri gdje komunisti nastavljaju s malim provokacijama. Lokalni komunist je ubio njemačkog kuhara sa obližnjeg aerodroma, nakon čega su Nijemci za odmazdu 30. rujna 1944.godine strijeljali 20 mladića iz Muntića, a nekoliko djevojaka odveli u njemačke logore.