Energetska strategija Loleka i Boleka

Neki naši "energetski stručnjaci" intelektualne klase Loleka iz popularnog crtanog filma godinama političare nagovaraju na otkup dionica koje smo u zadnjih 20 godina prodali Mađarima. Sjećaju se Loleki divnih vremena kada se INA-u moglo obilato musti, zapošljavati rodbinu i postavljati svoje političare u državni vrh. Pa koliko košta neka košta. Ako ponestane love dići će se cijene.

Mislili Loleki kako će INA-u djelomično prodati Mađarima kako bi se dokopali love, a stvarno će oni iz pozadine svime i nadalje drmati. Al gle pokvarenih Mađara, gledaju samo svoje interese. A nama ništa ne daju, osim plaće zaposlenima i plaćenih poreza.

Nema ništa ispod žita!

Pa sad treba uzeti od poreznih obveznika brdo love i kupiti INA-u kako bi se ponovno moglo krasti.

A kako se kralo dobro je poznato.

Povod za kupnju bi trebala biti činjenica to što Mađari našu naftu izvoze na preradu u Mađarsku. A trebali bi je prerađivati u Sisku bez obzira što je iz zemlje crpimo sve manje i što je prerada u Sisku sve manje konkurentna.

Kada bi Loleki doista željeli samo prerađivati naftu kod nas to bi se moglo lako urediti. Bilo bi dovoljno donijeti zakon o zabrani izvoza domaće nafte, pa Mađari ne bi imali izbora. Ili će je prerađivati kod nas, ili je uopće neće prerađivati. A kako ne bi izabrali ovu drugu opciju mogao bi se donijeti zakon o oduzimanju koncesije za vađenje nafte onima koji u određenom vremenu ne izvade određenu minimalnu količinu na dodijeljenim koncesijskim poljima.

Međutim, Lolekima tako nešto ne pada na pamet.

Znaju oni kako tu nema "šapa".

Sve ode državi, a ništa u džep.

Osim Loleka pojavili su se tu i neki njihovi drugari Boleki koji shvaćaju kako je nafta na povijesnom odlasku i kako je prava lova u alternativnim izborima. Osobito u poticajima koji država daje investitorima, a plaćaju porezni obveznici i kupci energije.

Ovi naši Boleki se počeli javno suprotstavljati Lolekima zato što se priča o otkupu INA-e nikako ne uklapa u europski plan za transformaciju. Tvrde oni kako: “Ni INA ni HEP ne mogu biti te kompanije. Nepokretne su, amorfne, uštogljene. INA ima svojih problema. Okretanje u sklopu toga što predlaže Europska komisija treba biti nova energetska kompanija 21. stoljeća, državna kompanija, koja bi se uklopila u okvire povlačenja mogućeg novca iz EU-a.”

Također tvrde kako: “Uzimanje naftne kompanije u kontekstu ciljeva europskog zelenog plana ne bi imalo nikakvog smisla niti bi bilo u skladu sa strategijom energetskog razvoja RH do 2030. godine ni sa strategijom o klimatskim promjenama… Danas to više nema smisla”.

Boleki nam istinu zbore kada kažu: “Dobili bi polje gdje bi se političke stranke sukobljavale i uhljebljivale svoje članove.... INA, koja je bazirana na fosilnim gorivima, nema korporativni profil kojim bi se orijentirala na zelene izvore energije.“

Znaju Boleki, treba ulagati u zelenu energiju, ali to ne trebaju raditi nekakvi "prljavi privatni profiteri", već to treba raditi neko novo državno poduzeće.

Neka nova energetska kompaniju za 21. stoljeće.

Kako bi to progurali Boleki tvrde: “Proizvodnja zelene energije nešto je skuplja na početku po ulaganjima, no kasnije je to besplatna energija – sunca, vjetra, vode. Na toj paradigmi moramo razmišljati o osnivanju kompanije”. Malo su samo zaboravili na troškove održavanja, amortizacije i servisiranja.

Zanimljivo je ovakvo razmišljanje naših Boleka, velikih "stručnjaka" iz vremena komunizma. Možeš komunizam izbiti iz države ali ne možeš iz njihovog mentalnoga sklopa. Ne znaju se snaći u tržišnom gospodarstvu gdje ti svatko bezobrazno konkurira, pa bi voljeli vratiti ona njima dobra stara vremena gdje je država određivala tko će što raditi i po kojoj cijeni. A kad bi se takvo novo poduzeće doista i osnovalo za direktore bi naravno bili postavljeni oni koje preporuče naši Boleki stoga što su oni i za to "najstručniji".

Mogla bi ta nova kompanija čak i poslovati pozitivno kada bi imala osigurane velike poticaje za proizvedenu energiju. Da se to može već su dokazali neki privatni ulagači. A ako bi država privatnim konkurentima osigurala manje poticaje, ako bi im puno skuplje naplaćivala koncesije na izgradnju i pristupne ceste, i ako bi im odugovlačila sa izdavanje potrebnih dozvola tada bi državno poduzeće doista bilo konkurentno. I to unatoč tome što bi to državno poduzeće vrlo brzo počelo poslovati na način uobičajen u javnim i državnim poduzećima.

A to poslovanje je vrlo dobro poznato u svim komunističkim državama. Čak je i Kina proizvodnju prepustila privatnicima, osim bankarstva kako bi preko banaka mogli potpuno upravljati svojom monetarnom politikom.

Međutim, ima kod nas još uvijek puno Boleka koji tvrde kako i državna poduzeća mogu biti uspješna, samo kada bi na direktorska mjesta postavili sposobne i poštene direktore, iako su takvi direktori u državnim poduzećima sami po sebi incident.

Osim raznih Boleka i Loleka, svi koji nešto znaju o državnom gospodarstvu vrlo dobro znaju kako je u realnosti osnovni posao državnih direktora zaposliti što više stranačkih prijatelja, te financirati potrebe stranke i pojedinih političara.

Naravno, na papiru sve je obrnuto.

Državni direktor koji ne žele zapošljavati prijatelje i rodbinu političara, te koji ne želi financirati stranku koja ga je postavila na rukovodeće mjesto vrlo brzo postaje nepoželjan i o njemu se u stranci počinju širiti glasine kako misli samo na sebe kako bi ga se srušilo. Ako to nije dovoljno nastoje se o njemu otkriti kompromitirajući podaci kojima bi ga se natjeralo na ostavku, a ako se ne mogu naći onda se izmišljaju podaci o njemu i članovima obitelji koji se šire najprije kao glasina, a kasnije i kao medijska vijest iz nepoznatih provjerenih izvora.

Protiv poštenih direktora su čak i zaposlenici ako ne želi zaposliti njihovu djecu, pa ga nastoje ocrniti izmišljanjem glasina.

Pošteni direktori su neprijatelji i sindikalistima pošto ih tjeraju da rade.

Ni dobavljačima pošteni direktori ne odgovaraju pošto traže nižu cijenu i veću kvalitetu, umjesto da sjednu i dogovore se.

Sve to naši Loleki i Boleki vrlo dobro znaju iz vlastitog bivšeg iskustva, i upravo zbog toga pokušavaju vodu natjerati uzbrdo, na svoj propali mlin.

Ali šanse su im male!

I Lolekima koji žele otkupiti INA-i, i Bolekima koje žele osnovati državnu kompaniju za obnovljive izvore.

Zeznuli su se kada su glasali za ulazak u EU koja polako napušta financiranje obnovljivih izvora, unatoč trudu raznih lobističkih zelenih udruga. Uočili su kako poticaji najčešće završavaju u džepovima raznih kriminalaca, pa koncesiju daju onima koji na pojedinim lokacijama traže najmanje poticaje. A pojedini inovativniji investitori već danas na najpovoljnijim lokacijama nude izgradnju bez ikakvih poticaja.

Vrlo opasne tendencije za interese raznih Loleka, Boleka i raznih kriminalaca koji ucjenjuju dozvolama za putove, lokacijskim dozvolama, ili dozvolama za priključke na postojeću energetsku mrežu.

Loše vijesti za naše mentalne komuniste iz svih političkih stranaka i ekoloških udruga, bilo lijevih, bilo desnih.