Geopolitičko stanje u Europi pred I Svjetski rat

Pred prvi svjetski rat u Europi su mnoge države su čekale povod za rat. Svi su vjerovali kako kroz rat mogu ostvariti svoje geopolitičke interese.

Velika Britanija je shvaćala sve važniju ulogu nafte te je pravila planove kako razbiti Otomansko carstvo i oteti izvore nafte. U skladu sa time trebalo je spriječiti Njemačku u izgradnji željezničkog pravca Berlin – Beograd - Bagdad. Izgradnja ove pruge je počela 1889. kada je jedna Njemačka skupina dobila koncesiju od Otomanskog carstva za gradnju željeznice kroz Anadoliju do Carigrada¹. Iste godine njemačka država počinje financirati izgradnju ove pruge Godine 1903. ugovor je proširen na izvoz njemačke robe i uvoz nafte kroz projekt pruge Berlin - Bagdad.

Dok su Nijemci mislili željeznicom osvojiti arapska tržišta, Britanci su to planirali drugačije. U tom cilju, austrougarski Židovski agnostik Theodor Herzl² 1897. osnovao je cionistički pokret, a većina podupiratelja su bili Britanci. Theodor Herzl je plan stvaranja države Izrael objasnio riječima: «Moramo postupno oduzeti privatno vlasništvo koje nam je dodijeljeno. Nastojat ćemo osiromašiti stanovništvo kako bi otišli preko granica osiguravajući im posao u drugim područjima, a uskraćujući ga na našoj zemlji. Proces eksproprijacije i premještanja sirotinje mora se izvesti diskretno i oprezno. » Jedna druga njegova rečenica govori o taktici naseljavanja Židova: « Antisemiti će postati naši najsigurniji prijatelji, a antisemitske zemlje naši saveznici. »

Kako bi širom svijeta što više razvili antisemitizam koji je bio potreban za naseljavanje Palestine, Britanski masoni i Britanske obavještajne službe počele su s masovnim korištenjem židovskih masona za svoje najprljavije provokatorske planove. Židovi su im odgovarali i zbog toga što, kao narod bez države, nisu osjećali potrebu vjernosti ni jednoj državi, pa su mogli biti upotrijebljeni bilo gdje u svijetu, a i zbog toga što im je odgovaralo prebaciti s Britanije odgovornost u slučaju razotkrivanja prljavih poslova ovih agenata provokatora. Birani su među Židovskom siročadi, odgojenima bez osjećaja obiteljskog i vjerskog zajedništva, kojima su se mogle povjeriti bilo kakve zadaće, te su u velikom broju ubacivani u razne frakcije svjetske socijaldemokratske i liberalne političke scene, medije i sveučilišta. Kako bi krivicu za svoja djela prebacili na Židove britanski iluminati su sastavili knjigu: «Protokoli Sionskih mudraca³» u koju su stavili sve što je do tada bilo razotkriveno o njihovim djelima i dugoročnim planovima, dopunjeno s novim izmišljenim podacima koji upućuju na to kako su sva ta djela i planove načinili Židovi. Knjiga je podvaljena Ruskoj obavještajnoj službi Ohrani⁴ koja ju je objavila u svojoj režiji.

Osim naseljavanja Židova u palestini trebalo je zaustaviti i razvoj Rusije. Rusija je imala sve brži industrijski razvoj Rusije, a stopa rasta bila je veća nego u Britaniji. Za ostvarenje ovih ciljeva trebalo je Njemačku sukobiti sa Rusijom, te pogoršati tada dobre odnose između Velike Britanije i Otomanskog carstva kako bi Britanija mogla napasti Tursku i oteti joj arapske teritorije.

Ruski interes za rat je bila ruska težnja da izađe na Sredozemlje. Sav njen pomorski promet prema Sredozemlju je išao kroz tjesnace Bospor i Dardanele koje je kontrolirala Turska. Radi toga su Rusi željeli ostvariti izlaz na Jadran preko Srbije. To su nastojali ostvariti širenjem panslavenske ideje među slavenskim narodima Austrougarske; Hrvatima, Slovencima i Srbima, a glavni instrument razbijanja Austrougarske i širenja prema Jadranu su vidjeli u Srbiji. U tom trenutku, Rusija je nakon gubitka rata protiv Japana 1905. bila politički nestabilna imperija u kojoj je naglo jačala nova klasa industrijalaca i njihovih radnika. Radi njihovog nezadovoljstva Car je izdao manifest o sazivanju Dume. Državna Duma trebala je biti donji dom parlamenta, a državno vijeće carske Rusije gornji dom. U pripremi izbora britanska masonerija je posredstvom ruskih masona uspjela progurati manjinski izborni zakon⁵ po kojem se glasa za stranačke liste, a ne za pojedince u izbornim jedinicama kako se to radi u Velikoj Britaniji. Najprije su se birali pokrajinski parlamenti koji su birali zastupnike za državnu Dumu.

U Prvoj državnoj Dumi su većinu dobili protivnici carske vlasti, a car Nikolaj je u travnju nakon izbora proglasio Temeljni zakon (ustav) kojim je značajno umanjio ovlasti Dume, te je zadržao svu izvršnu vlast. Car je uskoro Dumu raspustio te je idućih godina izabrano tri nove Dume.

Od 1870. do 1914. njemačka trgovačka flota je narasla od 5 na 2 mjesto u svijetu. U studenome 1899. njemački kralj Wilhelm II posjetio je britansku kraljicu Viktoriju kako bi uključio i Englesku u projekt pruge Berlin - Bagdad. Engleska nije odbila, već je otezala kako bi Nijemce držala u neizvjesnosti, što je trajalo do izbijanja II svjetskog rata.

Francuska nije shvaćala buduću sve veću važnost nafte, te je nastojala što više oslabiti svoje tradicionalne teritorijalne suparnike, Njemačku i Austrougarsku, pa je u skladu sa time saveznike vidjela u svim protivnicima Njemačke i Austrougarske.

I manje važna sila poput Austrougarske je vidjela svoj interes u ratu, Njezin cilj je bio proširiti svoj teritorij na Srbiju i južni Balkan. U Beču se početkom XX. stoljeća otvoreno govorilo o austrougarskoj Jugoslaviji koja je milom ili silom trebala obuhvatiti i Srbiju. Kako se Hrvati, Srbi i Muslimani ne bi udružili protiv Austrijanaca nastojali su što razviti veće nepovjerenje među njima, te stvoriti više suprotstavljenih federalih jedinica; Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu, Srbiju koje bi iznutra oslabili idejom jugoslavenstva kao nacije koja ne postoji.

Nakon austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine 1908. i 1909. srpska inteligencija, trgovci, vojnici i političari velikim dijelom udruženi u masonske organizacije se osjećaju sve ugroženije. Stoga se srpski masoni odmiču od mađarskih masona i približavaju francuskoj masoneriji, te 1911. osnivaju jugoslavensku Veliku ložu⁶. Ova loža je u desetak godina narasla na 1500 članova organiziranih u 25 loža, a članovi su u 90 posto slučajeva bili Srbi. Tada je formirana i loža srpsko-francuskog prijateljstva koja je dobila ime po francuskom generalu Paulu Peigneu. Ovaj mason i general je u prusko francuskom ratu 1870.-71. ratovao u istoj postrojbi sa srpskim princom Petrom Karađorđevićem gdje su se sprijateljili kao niži časnici. Pred I svjetski rat srpska inteligencija je vjerovala kako se uz podršku sve jače Rusije može proširiti do Grčke, te uzeti Albaniju i dio Austrougarske naseljene slavenskim stanovništvom. Srbijanski veleposlanik u Beču Jovan Jovanović zvani Pižon je 1913. u razgovoru s austrougarskim ministrom vanjskih poslova za Makedonce rekao kako su etnička „masa kojoj se pridijevaju nacionalna obilježja, a koja u stvari samo traži slobodu i sigurnost. Kada to dobije bit će dobri Srbi ili dobri Bugari“. Slično je i o Hrvatima mislio tadašnji beogradski premijer Nikola Pašić koji je smatrao kako Hrvati nemaju nikakvu državnost i koji su stoga upućeni na Kraljevinu Srbiju.

Sve ove geopolitičke prilike promatrale su Sjedinjene Američke države, te su njihovi trustovi mozgova zaključili kako u predstojećem ratu SAD mora pobijediti, a kako bi pobijedili u rat se treba umiješati tek kada se europske države potpuno iscrpe. Radi toga je predsjednik SAD-a Woodrow Wilson u početku rata podržavao neutralnost.

U skladu sa ovakvim suprotstavljenim interesima djelovale su i obavještajne službe, te je uz suradnju britanske tajne službe, srpske tajne organizacije "Crna ruka⁷" i ruske organizacije "Sto crnih⁸" pripremljen atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda prilikom njegova obilaska Sarajeva. Atentator je bio srpski radikalni fanatik Gavrilo Princip, a glavni organizator major Vojislav Tankosić⁹. Ovo su spremno i radosno dočekala i bečka i njemačka i srpska i britanska elita kao odličan povod za rat. Britanija i Francuska su odmah stale na stranu Srbije i njezinoga državnog terorizma, dok je Njemačka stala na stranu Austrougarske.

Bilo je i onih koji su bili protiv rata, te je tako srbijanski diplomat Miloš Bogićević napustio Srbiju i stao na stranu Njemačke ustvrdivši kako je Srbija vodila agresivnu vanjsku politiku s osloncem na Rusiju pri čemu je četničkim gerilcima, dala slobodne ruke za djelovanje u inozemstvu.

Srpski premijer Pašić je prihvatio austrougarski ultimatum koji je tražio istragu na području Srbije, ali je to uz pomoć laži spriječio srpski veliki mason i tadašnji srpski veleposlanik u Sankt Peterburgu Miroslav Spalajković koji je Beogradsku vladu 1914. obavijestio kako će Rusija oružjem braniti Srbiju ako se ona ne prikloni austrougarskom ultimatumu.

U stvarnosti, Rusija je tada bila nespremna na rat nakon poraza u rusko japanskom ratu, te zbog predrevolucionarnog raspoloženja naroda u samoj Rusiji. Vrlo brzi industrijski rast doveo je do naglog bogaćenja uske industrijske, trgovačke i bankarske elite, te naglog omasovljenja nepismene gradske sirotinje koju su razni revolucionari mogli vrlo lako zavesti svakakvim obećanjima.

Nakon srpskog odbijanja austrougarskog ultimatuma Austrijanci su morali objaviti rat, a Rusi su zbog rusko-srpskog pakta o uzajamnoj pomoći morali ući u rat na strani Srbije.

1 Povijest bagdadske željeznice na stranicamaTurskih željeznica http://www.trainsofturkey.com/pmwiki.php/History/CIOB

2https://hr.wikipedia.org/wiki/Theodor_Herzl

3 The Protocols of the Elders of Zion: A Proved Forgery by Vladimir Burtsev (Paris, 1938)

4 Ohranka je bila tajna policija Ruskog carstva stvorena 1880. Glavne aktivnosti Ohrane su bile usmjerene protiv ljevičarskih pojedinaca i organizacija. Ohrana je vremenom razvila izuzetno široku mrežu doušnika i agenata provokatora koji su se infiltrirali u brojne anti-carističke organizacije. Ohrana je 1910-ih poticala boljševičku partiju, smatrajući ju najmanjom i najbezopasnijom od svih subverzivnih grupa, nastojeći steći kontrolu. Međutim, u tome nisu uspjeli zato što su boljševici svoje vodstvo imali u inozemstvu i pod nadzorom britanskih službi. Mreža doušnika i agenata Ohrane bila je usmjerena prije svega na intelektualce i političke aktiviste, ali nisu pratili nezadovoljstvo među običnim ljudima, te ih je revolucija potpuno iznenadila. Izvor; Wikipedija

5 U manjinskim izbornim sustavima se glasa za stranačke liste pa je dovoljno na vrh liste staviti nekog tko za nešto reći, dok na ostalima mogu biti ljudi koji znaju samo dizat ruku u parlamentu. Ovaj sustav najčešće biraju Britanci kao osiguranje demokracije u kojoj svi društveni slojevi trebaju imati svoje predstavnike u parlamentu, iako sami imaju većinski izborni sustav u kojemu na svakoj izbornoj jednici pobjeđuje najsposobniji pojedinac. Na taj način su osigurali da u parlemente konkurentskih država uđu nesposobni političari kojima se vrlo lako neki pojedinac može nametnuti kao diktator.

6https://hr.wikipedia.org/wiki/Velika_lo%C5%BEa_%22Jugoslavija%22

7 Crna ruka poznata i pod nazivom Ujedinjenje ili smrt) bila je tajna srpska teroristička i militaristička organizacija. Službeno osnovana 1911. godine, nastala kao nastavak neformalne urotničke skupine koja je sudjelovala u puču 1903. godine i u tajnim operacijama koje je Kraljevina Srbija potom vodila protiv Turske i Austro-Ugarske Monarhije. Izvor; Constitution of the Black Hand – World War I Document Archive. Wwi.lib.byu.edu. Retrieved on 8 November 2011.

8 Crne stotine bile su monarhističke paramilicijske skupine u Rusiji početkom 20. stoljeća odani dinastiji Romanov, i protivili su se svakom povlačenju monarha. Poticali su anti-ukrajinske, anti-poljske i anti-židovske osjećaje. Izvor; Wikipedija

9 Vojislav Tankosić poznat kao Vojvoda Tankosić, bio je major srpskе vojske, četnički vojvoda, jedan od osnivača tajne velikosrpske organizacije "Crna ruka". Kada je imao 23 godine, vodio je vojnike koji su u zavjeri ubili srpskog kralja Aleksandra Obrenovića . Sudjeluje u organiziranju i tajnim akcijama prvih pobunjenika četnika na turskom teritoriju, a nakon 1914. godine i na području istoka Bosne i Hercegovine pod Austrijskom vlašću. Izvor; Wikipedija