Prvi svjetski rat i komunistička revolucija

U 1. svjetskom ratu koji je trajao od 28. srpnja 1914. do 11.studenoga 1918. sukobilo se više imperija u borbi za teritorij, sirovine, trgovačke transportne putove i moć. Pri tome je ubijeno i umrlo više od 40 milijuna ljudi širom svijeta. Na području Balkana Talijani se žele proširiti na čitavu Dalmaciju, a Austrijanci žele sve do Grčke sa čitavom obalom. Talijani su u početku bili neutralni iako su bili članica trojnog saveza sa Njemačkom i Austrougarskom. Kada su im Britanci obećali jadransku obalu promijenili su stranu 25. svibnja 1915., te su objavili rat Austrougarskoj. U ovoj promjeni talijanskog savezništva sudjelovali su i Srbi. Velikosrbi na čelu sa Nikolom Pašićem su 1916. priznavali pravo Italije na jadransku obalu, s tim što bi Srbija trebala dobiti izlaz na jadransko more, a to je i objavljeno u petrogradskim novinama. Ta njegova izjava se temeljila na tajnom Londonskom sporazumu iz 1915. kojim su željeli navesti Italiju na savez sa Britancima. Srbi su već tada imali snažnu diplomaciju i obavještajne službe koje su znale dugoročno razmišljati, dok su hrvatski političari odluke donosili na osnovu onoga što su osobno doživjeli, ili pročitali u novinama.

Hrvatski političari Ante Trumbić i Fran Supilo su u Londonu u travnju 1915. osnovali Jugoslavenski odbor, te su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917., te su sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918. godine. (Deklaracija priznaje postojanje dviju zasebnih država; Kraljevine Srbije i Države SHS. Po deklaraciji Vlada Kraljevine Srbije i Narodno vijeće u Zagrebu raditi će sve svoje poslove, svako u svom unutrašnjem i teritorijalnom djelokrugu... dok Velika skupština (konstituanta)... ustavom ne propiše definitivno ustrojstvo države. U sastav SHS trebali bi ući svi dijelovi Austrougarske u kojima su Slovenci, Hrvati i Srbi većina. )

Jedna njemačka podmornica je 7. svibnja 1915. potopila američki brod Lutisaniju pri čemu je poginuo 128 Amerikanaca. Unatoč tome Wilson je i dalje zagovarao neutralost, te je zahvaljujući tome ponovno pobijedio na izborima. A onda, u trećoj godina rata, početkom 1917. je zaključeno kako je pravo vrijeme za ulazak u rat, te se promidžba naglo mijenja. Mediji Nijemce opisuju kao divlje Teutonce, u američkim školama se obustavlja učenje njemačkoga jezika, a mnogi Amerikanci njemačkoga porijekla mijenjaju svoja njemačka prezimena. Kada je američka javnost dovoljno medijski pripremljena Wilson kliče kako je Njemačka u ratu protiv čovječanstva, te je američki Kongres 6. travnja 1917. izglasao ulazak SAD-a u rat. U Tom trenutku SAD su u rat ušle sa 14.000 vojnika, ali je taj broj za malo više od godinu dana narastao na 4 milijuna.

Dok su hrvatski političari mudrovali Srbi su počeli sa pokoljima Hrvata u zarobljeničkim logorima. U listopadu 1916. godine u Odessi brutalno je ubijeno 13 hrvatskih vojnika, zato što su se odbili boriti pod srpskim stijegom i znakovljem za srpske nacionalne i političke interese. Tada je veliki broj Hrvata i Slovenaca, koji se našao zarobljen u Rusiji, nasilno poslan u Srpski dobrovoljački korpus. Pokolj su napravili srpski oficiri koji su već tada bili zadojeni velikosrpskom ideologijom koja se u Srbiji širila sto godina na osnovu tekstova Ilije Garašanina¹ koji je Srbiju vidio kao predvodnika nove južnoeuropske tvorevine u kojoj će se upravljati iz Beograda. Garašanin je ove ideje preuzeo od britanskih obavještajca i masona poljskog porijekla Czaartryskogi Zaha koji su predvidjeli rušenje Otomanskog carstva, te okupljanje svih slavenskih naroda na Balkanu u Jugoslaviju, pod srpskom dominacijom. Garašanin je jedino ime Jugoslavije zamijenio sa imenom Velike Srbije.

U Odessi je pod batinama i prijetnjama smrću okupljeno oko 20.000 dobrovoljaca, od toga 7.000 Srba, 9.000 Hrvata i 4.000 Slovenaca u srpski korpus. Pobuna se dogodila 23. listopada na Kulikovu polju, kad su tri jedinice odbacile oružje i tako otkazale posluh srpskim oficirima. Već iste večeri netragom je nestalo 13 Hrvata, a ostatke je progutalo Crno more. Prema svjedočanstvima preživjelih, taj broj bio je daleko veći. Došlo je do potpunog kolapsa korpusa, nakon toga, kao taktički ustupak srpski oficiri su pristali na promjenu imena u Dobrovoljački korpus Srba, Hrvata i Slovenaca.

Kako bi potaknuo glavno zakonodavno tijelo da upozna javnost s nesretnom sudbinom Hrvata, dr. Aleksandar Horvat uputio je interpelaciju pod nazivom "Grozote u Odesi" na sjednici Hrvatskog sabora 6. srpnja 1918. godine. Tada se doznalo kako su Srbi u ruskim zaobljeničkim logorima od 1915. do 1918. ubili oko 10.000 Hrvata. Saborski zastupnik Horvat bio je zagrebački odvjetnik i pravaški političar. Interpelacija je bila usmjerena na razotkrivanje srpskog ekskluzivističkog jugoslavenstva, koje za Pašića nije bilo ništa više od oruđa za širenje srpstva. Horvatova je rasprava, zbog političkih razloga, odmah potkopana kako se ne bi razotkrilo pravo značenje „narodnog jedinstva“ za srpske političare. Sve izneseno u interpelaciji Srbi i Jugoslaveni su napali kao neistinama i „smišljenoj harangi“ frankovaca².

Sazivom austrijskoga parlamenta hrvatski i slovenski zastupnici u Carevinskome vijeću, u kasno proljeće 1917., donijeli su Svibanjsku deklaraciju koju su 30. svibnja objavili okupljeni u jugoslavenskom klubu. U njoj je istaknut zahtjev da se zemlje Monarhije u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine na temelju nacionalnoga i hrvatskog državnog prava u jednu samostalnu državu pod vlašću Habsburgovaca.

Dok su hrvatski političari donosili deklaracije u Rusiji su komunisti uspjeli revolucijom i oružjem stvoriti boljševičko "carstvo". Boljševička revolucija je uspjela zbog nezadovoljstva naroda ratnim gubicima i zbog vrlo slabe carske vlasti. Već u prvom dijelu 1914. godine bilo je 3534 štrajkova, uglavnom političkih. Car o svemu tome nije ništa znao zato što mu je policija podnosila izvješća kako se nemiri smanjuju. Kako bi oslabila Rusiju njemačka obavještajna služba organizira tajni dolazak u Rusiju 40 boljševika na čelu sa Lenjinom³, u zapečačenom vagonu preko Švedske, te oni počinju sa organiziranjem nemira. Njemačka vlada je već od 1915. počela financirati Lenjina i njegove boljševike pa su 11. ožujka 1915. odobrili 5 milijuna maraka za boljševičku propagandu u Rusiji, a rujnu su mu uplatili još 5 milijuna. Cilj im je bio oslabiti Rusiju iznutra kako bi oni lakše ratovali na zapadu protiv Francuske i Britanije. Pruski diplomat u Rusiji Kurt Riezler bio je zadovoljan rezultatima pa javlja u Berlin: “Boljševici su divni momci i do sada su sve lijepo i pošteno učinili što smo željeli.”

Boljševicima su osim Nijemaca pomagali i Britanci. Iako su Rusi bili Britanski formalni saveznici, zbog dugoročnih interesa bili su prirodni neprijatelji to jest, radi svojih dugoročnih interesa radili su isto što i Nijemci, pa su uz pomoć svoga tajnog agenta Parvusa⁴ pomagali Boljševike. On je nakon uspješne organizacije blokade Rusije s juga angažirao svoje masonske drugove u prikupljanju novca. Tako je Lord Milner⁵ je 1917. boljševicima uručio 21 milijun rubalja u zlatu⁶, koje je dobio od američkog bogataša Jacoba Schieffa⁷, a Njemački carski ferdmaršal Ludendorff⁸, član iste lože iluminata kao i Parvus, zbog Njemačkih kratkoročnih interesa, osigurava 2 milijuna Njemačkih maraka u zlatu, čime su osigurali Lenjinov dolazak na vlast.

Parvus je preko masona uspio uvjeriti Nijemce kako u Rusiji treba stvoriti anarhiju i tako Nijemce osloboditi istočnog bojišta. Na taj način bi Nijemci na zapadu lakše ratovali s Francuzima, što je Britancima gospodarski odgovaralo, iako su Francuzi formalno, kao i Rusi bili njihovi vojni saveznici, ali gospodarski konkurenti.

Plan Parvusa na koji je pristao Ludendorf je bio:

a) uz pomoć socijaldemokratskog i liberalnog tiska srušiti ugled Cara parolama; car je kriv za rat, carica je Njemica tj, špijunka, a mladi carević je bolestan. Zahvaljujući velikim proturječnostima između ruskih društvenih slojeva, nacija i regija, spremnost Ruskog naroda na borbu za domovinu bio je minimalan.

b) proglasiti parolu «zemlja seljacima» čime će navesti seljake na rat protiv veleposjednika, čime će i vojnici pobiti zapovjednike, te napustiti bojište kako bi sudjelovali u podjeli zemlje.

I plan je uspio.

Nemiri se pretvaraju u pobune, te 8.3. 1917. (23.2. po julijanskom kalendaru) dolazi do veljačke revolucije u kojoj građanska Duma preuzima vlast. Car raspušta Dumu, ali dio poslanika to ne prihvaća te formiraju Privremeni izvršni odbor. Vojska staje na stranu Dume. Izvršni odbor proglasio se privremenom vladom, ali se istovremeno formirao i Petrogradski sovjet pa je nastalo dvovlašće. Boljševici zahtjevaju da Rusija odmah istupi iz rata, te organiziraju velike demonstracije koje su zahvatili i Moskvu.

Ministar pravosuđa Kerenski⁹ u Ruskoj privremenoj vladi priklanja se nacional-konzervativnoj kršćanskoj politici, te ga Sovjet proglašava izdajicom. Predsjedniku privremene vlade Lavovu predlaže prekid svih pregovora s carem i ukidanje carevine, te proglašavanje Republike. U ožujku predsjednik socijademokrata Kerenski ultimatumom tjera vladu da prisili cara Mihaila na abdikaciju. Na taj pritisak Premijer je 16. ožujka 1917. godine proglasio Rusku Republiku. U svibnju Kerenski postaje ministar obrane i mornarice. Položaj je osvojio zbog protivljenja komunizmu i nastavku rata sa centralnim silama. U srpnju ruši vladu, pokreće vojnu ofenzivu i definitivno svojim novim proglasom ukida monarhiju. Predsjedništvo 25. srpnja predlaže Kerenskiju da on postane novi predsjednik privremene vlade. Boljševici organiziraju rušenje vlade koje Kerenski uspješno suzbija. Poslije dva dana borbi uspješno guši pobunu, te mnogi boljševici završavaju u zatvoru, a Lenjin bježi u Finsku. Radi velikih gubitaka ruska vojska se odbija dalje boriti protiv centralnih sila te se povlači 240 kilometara bez značajnijeg otpora. Ruska vojska, u kojoj je bilo puno ljevičara se radi niskog morala povlači sa fronta, što koriste njemački ratni zarobljenici i naoružavaju se.

U kolovozu Kerenski smjenjuje zapovjednika vojske monarhista generala Brusilova i na njegovo mjesto postavlja generala Kornilova. Kornilov ga ne sluša i ona ga smjenjuje, ali Kornilov ne prihvaća smjenu, te kreće na marš vojskom prema Petrogradu. Kako bi se od njega obranio, Kerenski pušta iz zatvora boljševike i daje im oružje za obranu grada. Kornilov zaustavlja napad zahvaljujući uplitanju njemačke vojske koja staje između Njega i Petrograda. Nijemci su svojim zarobljenim vojnicima poslali upute po kojima se ponovno naoružavaju i pomažu Lenjina radi toga što je Lenjin prihvatio sve njihove zahtjeve za ratnim reparacijama, ustupcima i isporukama sirovina. Dolazi do sporadičnih sukoba između demonstranata i lojalnih vladinih odreda, te vojska otvara vatru na njih iz mitraljeza, ubivši njih više stotina. Shvativši kako je narod za prekid rata »Crveni komesari« svakodnevno traže prekid rata i potpisivanje separatnog mira s Njemačkom. Sve to je organizirala njemačka vojna obavještajna služba kako bi se zaustavio rat na istoku, radi lakšeg ratovanja na zapadu.

Kerenski raspisuje nove izbore, ali to sada naoružani Lenjin ne prihvaća, te 25. listopada 1917. pokreću Oktobarsku revoluciju i osvajaju Petrograd. Naoružani ustanici kreću u akciju i zauzimaju najvažnije dijelove Petrograda. Revoluciju štite njemačke snage svojim topovima sa broda "Zora slobode". Boljševički patrolni brod Jastreb je do Petrograda dopremio i njemačke poljske topove i naoružanje za njemačke ratne zarobljenike. Nijemci vrlo brzo ponovno naoružavaju 300.000 zarobljenih njemačkih vojnika koji postaju Intenacionalne brigade i sprječavaju napade carskih vojnika na boljševike. Ovo je bilo moguće zato što su ruske službe zarobljenike čuvali u logorima blizu Moskve i Petrograda, a da su ih slali u daleki Sibir ovakva revolucija ne bi bila moguća i to je bila velika greška carske obavještajno sigurnosne službe Ohrane. Rusi su zarobljenike držali blizu fronta zato što su i sami već od 1916. među zarobljenicima tražili pripadnike nacionalnih manjina koje su mobilizirali u nacionalne brigade sa zadatkom borbe na strani Rusije i zapadnih saveznika, a protiv Njemačke.

Kongres Sovjeta prihvatio je da se do Ustavotvorne skupštine osnuje privremena vlada »radnika i seljaka«, pod nazivom "Sovjet narodnih komesara", koji je bio sastavljen isključivo od boljševika. Odmah su počele velike pljačke počevši od banaka, a nakon toga Esera, Menjševika, bogataša i poduzetnika. Radnici zavedeni pohlepom su povjerovali kako će to sve biti podijeljeno njima, te se pridružuju revoluciji. Održani su izbori 12. 12. 1917. na kojima su boljševici poraženi. Boljševičko rukovodstvo odlučuje zabraniti rad skupštini, pa je 19. siječnja donijet dekret o raspuštanju Ustavotvorne skupštine. Komunisti izjavljuju kako jedino Sovjeti kao klasna organizacija mogu nadvladati otpor imućnih klasa i postaviti temelje socijalističkom društvu. "Sva vlast Sovjetima" bila je parola pod kojom su boljševici ovladali Rusijom i budućim Sovjetskim Savezom koji su stvorili u građanskom ratu. Tu parolu su prihvatili siromašni radnici i nepismeni seljaci bezemljaši koji su povjerovali kako će sve biti ravnomjerno podijeljeno svima. Parole je prihvatila i većina intelektualaca koji su smatrali kako su oni intelektualna elita i kako oni trebaju vladat. Takvo ponašanje intelektualaca je razumljivo ako se zna kako među njima ima vrlo malo mislioca i mudraca. Većina intelektualaca su štreberi koji su napamet naučili puno knjiga pa smatraju kako su oni najsposobniji, a ne neki poduzetnici koje je tržišni mehanizam selekcije izbacio na vrh kao najsposobnije.

Osim masovne pljačke boljševici su odmah počeli i s masovnim likvidacijama potencijalnih protivnika, a najveća opasnost im je prijetila od vojnih časnika koji su nakon pada cara i raspuštanja vojske otišli svojim kućama, a takvih je samo u Petrogradu bilo 50.000. Pozvani su na registraciju radi evidencije, te ih je 50.000 ukrcao na teglenice i potopio na otvorenom moru.

Antiboljševička intervencija i Njemačko komunistički savez

Velika Britanija je u revoluciji vidjela propast ruskoga carstva i anarhiju u kojoj je moguće osvojiti naftna polja u Bakuu i Kavkazu, ključnim energetskim bazenom i pravcem povezivanja s britanskim kolonijama u Aziji. Britanci su još 1917. na teritoriju Perzije prema Rusiji formirali operativnu grupu Dunsterforce koja se sastojala od više tisuću australskih, britanskih i kanadskih vojnika koje su podržale oklopne postrojbe. U tom ratnom kaosu oko 50 tisuća bivših austrougarskih zarobljenika iz Češke uspjelo je ponovno naoružano na ruskom teritoriju i organizirani su u korpus koji je držao skoro cijelu rutu Transsibirske željeznice.

Francuska je planirala zauzeti Krim i Ukrajinu, te Besarabiju koje je Carska Rusija u ranijim ratovima zauzela. Radi tih planova, 18. prosinca 1918. francuske trupe okupirale su Odesu i započele intervenciju na teritorij Ukrajine. Širom Rusije pojedini lokalni guverneri osnivaju svoje vojske i proglašavaju svoje neovisne države.

Kako bi zaustavili Britance i Francuze komunisti sklapaju rusko-njemački mirovni sporazuma iz Brest-Litovska u ožujku 1918. tim sporazumom Njemcima je predano gotovo polovica Ruskih teritorija na europskom kontinentu. Za uzvrat Njemački ratni zarobljenici u takozvanim internacionalnim brigadama brane boljševike od njihovih bivših socijalističkih drugova Esera i Menjševika, od pobuna seljaka, od snaga Bjelša, te od Britanskih i Francuskih snaga. Nakon sporazuma Nijemci su bjelašima ponudili rušenje Boljševika pod uvjetom da prihvate sprazum iz Brest Litovska, ali ovi to nisu htjeli, pa je revolucija nastavljena. Unatoč tome britanska grupa Dunsterwille je krenula u vojno zauzimanje naftnih izvora kaspijskoga energetskoga bazena, što je završilo zauzimanjem Bakua 17. studenoga 1918. godine.

Tisuće izbjeglica je bježalo na Jug prema Ukrajini koja je po Brest - litovskom sporazuma postala samostalna država, ali su ih tu njemačke snage raspoređene između Rusije i zapada zaustavljale i vraćale natrag u ruke Boljševika. U Njemačkim internacionalnim brigadama bili su i ostali zarobljenici, a Lenjina su osobno čuvali Letonci i Mongoli. Nakon pljačke gradova počela je pljačka žita iz seljačkih skladišta. Boljševici su pljačkali, a kada bi se seljaci pobunili dolazile su interventne njemačke snage koje su uhvaćene seljake predavali Boljševicima. Internacionalne brigade su se uskoro počele povećavati mobilizacijom raznih kriminalaca. Odesu i okolicu zauzela je II austrougarska armija, a Nijemci Kijev. Time se Nijemcima otvorio put prema Indiji, što je trajalo do kapitulacije Njemačke na zapadu.

Istovremeno, savezničke trupe, uključujući i Amerikance, iskrcale su se i na sjeveru Rusije, u Murmansku i Arhangelsku, te Vladivostoku na Dalekom istoku. Prema enciklopediji Britannici, iskrcavanje na sjeveru Rusije u Murmansku u travnju 1918. godine izvršile su “snage sačinjene od kontingenata poslanih iz Velike Britanije, SAD-a, Francuske, Italije i Srbije”. Operacija je počela iskrcavanjem 150 britanskih marinaca, nakon čega je u svibnju iskrcano još 370 britanskih vojnika, a 23. lipnja iskrcano je još 600 Britanaca iz sastava pješačkih postrojbi i postrojbi strojničara. Postupno je u Murmansku iskrcano 18.400 britanskih, 5.100 američkih, 1.800 francuskih, 1.200 talijanskih i 1.000 srpskih vojnika. Arhangelsk je zauzet 3. kolovoza 1918. sa 1.500 vojnika podržanih od britanskih i francuskih ratnih brodova. Na području koje su zauzele savezničke snage antiboljševičke snage formirale su vladu Sjeverne Rusije, te pokrenule masovnu mobilizaciju i obuku novih vojnika. Savezničke snage osiguravale su Murmansk i Arhangelsk, te su vršile pritisak prema Petrogradu. Pokušali su se probiti Češkom legijom, bivšim zarobljenicima koji su držali Transsibirsku prugu, i sa snagama admirala Kolčaka.

Japanci su, zauzeli dijelove Sibira s oko 70 tisuća vojnika, a do studenoga 1918. okupirali su sve luke i glavne gradove Sibira istočno od grada Čite, te na tom području formirali marionetsku državu.

Njemačke internacionalne brigade su bile puno jače i zapadna intervencija nije uspjela, te su se do 1920. morali povući. Ruski carski antiboljševički generali poput admirala Kolčaka doista su imali pomoć samo od nekih austrougarskih zarobljenika. Tu Kolčakovu vladu priznale su tek Finska i Poljska, ali ne i oni koji su pokušavali zauzeti ono što ih zanima. Evakuacija sa sjevera Rusije je izvršena prije zime 1919. uz pomoć britanskih brodova. Evakuacija iz Murmanska završena je do 20. rujna 1919., a iz Arhangelska je dovršena do 27. rujna 1919., kada je posljednjih 5000 vojnika napustilo sjevernu Rusiju.

Sve to je vršeno pod izgovorom sprječavanja Njemačke da se domogne vojnog materijala, te borbe protiv komunizma i pomaganje ruskim carskim trupama koje nisu priznavale komunističku vlast. Ruski narod je strane trupe vidio kao okupaciju Rusije, te su stali uz novu komunističku vlast. Da su zapadni saveznici doista stali iza svojih ruskih carskih saveznika dostavljali bi antikomunističkim trupama oružje i avione, a ne bi sami zauzimali dijelove Rusije koji ih zanimaju.

1 Ilija Garašanin bio je srpski književnik, političar i premijer, poznat kao autor velikosrpskog programa Načertanije. Postao je prvi zapovjednik srpske regularne vojske, s činom pukovnika. Od listopada 1842. na dužnosti je pomoćnika ministra unutarnjih poslova, a slijedeće godine postaje ministar unutarnjih poslova. Od 1852 do 1853. je knežev predstavnik i ministar vanjskih poslova. Izvor; Wikipedija

2 Frankovci su od kraja 19. stoljeća naziv za hrvatske nacionaliste pravaše okupljene oko Čiste stranke prava kojima je vođa bio Josp Frank. Njihova je orijentacija čvrsta suradnja s Bečkim dvorom, da bi se, nasuprot Mađarima, ostvarili hrvatski nacionalni interesi u okviru Habsburške Monarhije. Srbe vide kao kao i sve zastupnike jugoslavenstva, odnosno suradnje Srba i Hrvata protiv Monarhije. Oštro se sukobljuju s Hrvatsko srpskom koalicijom koja je u razdoblju između 1906. i 1918. godine većinska snaga u Saboru Hrvatske i Slavonije. Izvor; Wikipedija

3 Vladimir Iljič Uljanov, poznatiji kao Vladimir Iljič Lenjin, bio je pravnik, filozof i publicist. Već 1901. u boljševičkoj «Iskri» Lenjin piše «Mi nikad nismo odbacili načelo terora i ne ćemo to nikad učiniti. Teror kao jedan od oblika vojnog djelovanja može biti korisno upotrijebljen, pa čak i nuždan.» Zahvaljujući takvim stavovima na kongresu komunista, koji je iz sigurnosnih razloga održan u Londonu 1903., pod zaštitom britanskih službi, vođa svjetskih komunista postao je Lenjin. Predvodnik je Oktobarske revolucije 1917. u Rusiji. Izvor; Wikipedija

4 Aleksandar Lvovič Parvus, rođen kao Izrael Lazarevič Gelfand, nazivan i Helphand, bio je dvostruki Britanski i Njemački agent, marksistički teoretičar, publicist i bogati aktivist u Socijaldemokratskoj partiji Njemačke. Pokušao je neuspjelu revoluciju u Rusiji 1905. a kasnije u Istambulu trgovao oružjem tijekom Balkanskog rata, što mu kao suradniku britanskih si njemačkih lužbi nije bilo teško. Postao je financijski i politički savjetnik Kemal Paše.

5 Lord Milner – britanski državnik i kolonijalni upravitelj, te kreator britanske vanjske i unutarnje politike između sredine 1890-ih i početka 1920-ih. Od prosinca 1916. do studenog 1918. bio je jedan od najvažnijih članova ratnog kabineta premijera Davida Lloda Georgea. Izvor; Wikipedija

6 Williem Engdahl: Stoljeće rata,

7 Jacob Schieff – Aamerički bankar, poslovni čovjek i filantrop njemačkog podrijetla. Pomogao je u financiranju širenja američkih željeznica i japanskih vojnih napora protiv carske Rusije u Rusko japanskom - ratu.

8Izvor; Igor Bunič, Partijsko zlato.

9 Aleksandar Kerenski kao socijaldemokrat postaje kandidat za Carsku dumu Rusije, te 1912. postaje zastupnik. Tijekom "Februarske revolucije" izabran je na položaj zamjenika predsjedavajućeg Petrogradskog sovjeta, a komunisti su ga smatrali nacional-konzervativnim političarem. Izvor; Wikipedija