Jačanje jugoslavenske monarhije

Dok su se političari u Jugoslaviji borili za vlast srpska vojska je ubijala mnoge Hrvate, a i druge nacionalne manjine, koji nisu željeli ići u vojsku. Kralj Aleksandar optužuje komuniste, koji su treća stranka u državi, kako pripremaju prevrat, te je objavio "Obznanu" kojom je naredio da se do donošenja Ustava zabranjuje bilo kakva komunistička aktivnost. Nakon donošenja Vidovdanskog ustava¹ Skupština u listopadu 1921. godine donosi "Zakon o zaštiti države", kojim je komunistička aktivnost označena kao zločinačka. Po tom ustavu jugoslavenska država je ustavna parlamentarna monarhija, a uređenje je centralističko. Ukinuti su povijesni entiteti, te se uspostavljaju oblasti. Službeni je jezik po ustavu srpsko-hrvatsko-slovenski. Zakonodavnu vlast imaju skupština i kralj. Upravnu vlast ima vlada – odnosno ministarstva. Sudsku vlast obavljali su sudovi označeni kao „nezavisni“, ali su presude donosili u „ime kralja“. To je izazvalo oduševljenje među Srbima, te ogorčenje kod većine Hrvata.

Nakon atentata na regenta Aleksandra² i na ministra policije Milorada Draškovića za to su optuženi komunisti. Odlaskom u ilegalu komunisti imaju tri rukovodstva, jedno u zatvoru koje je izabrano na Vukovarskom kongresu, zamjenski izvršni odbor u ilegali u Jugoslaviji, te treći Izvršni odbor formiran u Beču. U ilegali su počele frakcijske borbe između unitarističke desne i lijeve frakcije koja je uspostavila vezu sa Komunističkom radničkom partijom Njemačke. Centar im je bio u Zagrebu, a politika im je bila raskrinkati "oportunističku politiku Treće internacionale." Vođe ljevice su bili Đuro Cvijić, Kamilo Horvatin, Kosta Novaković, Triša Kaclerović, August Cesarec, Moša Pijade, Pavle Pavlović, Rajko Jovanović, Vladimir Ćopić, i drugi. Moša Pijade je prije ulaska u komuniste radio u srpskom nacionalističkom glasila Pijemont. Vođa Beogradske desne frakcije Sima Marković je radio u nezavisnim sindikatima sa sjedištem u Beogradu, smatrajući kako je zabrana KPJ prolazna i kako se može raditi. Osim Sime Markovića ovoj frakciji su pripadali Lazar Stefanović, Milivoje Kraljević, Lubomir Ljuba Radovanović, Života Milojković, Mihajlo Todorović i drugi.

Osim komunista srpska politika je progonila i druge, osobito Hrvate. Tako je u ljeto 1921. skupina od 16 Hrvata optužena za veleizdaju, te odcjepljenje Hrvatske od kraljevine SHS i "uskrišenje Tomislavove države". Među njima najistaknutije je bio Milan plemeniti Šufflay, povjesničar, pravaški političar, poliglot i književnik. Osuđen je na tri i pol godina zatvora 6. kolovoza 1921. godine. Uz njega su osuđeni dr. Ivo Pilar, Milan Galović i Ivan Havelki. U svojim djelima Šufflay je smatrao jugoslavenstvo, a ne srpstvo najvećom opasnošću za Hrvate.

Dok su Srbi progonili Hrvate na području Jugoslavije isto su radili i Talijani u Istri i drugim okupiranim hrvatskim krajevima. Kako bi oslabili Hrvate i zadovoljili talijanske zahtjeve Kraljevina SHS i Kraljevina Italije, su 12. studenog 1920. potpisali Rapalske ugovore kojima su određene međusobne granice tih država. Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kasta) grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka. Italija je prijetila kako će sama uspostavit granice Kraljevina SHS i to je Beograd iskoristio za poboljšanje odnosa sa Italijom na štetu Hrvata. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, ali je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom.

Primjenom Rapallskog ugovora Italija je zaposjela Istru, koju je držala prije rata, te je počeo teror fašističkih skvadrista koji još uvijek nisu imali vlast. Vlast su tada imali tek u Rijeci gdje je uveden 6 mjeseci ranije i gdje je Gabriele d’Annunzio kao fjumanski Duce vodio svoju nezavisnu državu kao osobni režim koji je uveo sve fašističke rituale u ovaj hrvatski grad, uključujući rimski pozdrav. Tome su se odmah počeli suprotstavljati seljaci i radnici Proštine i Labina. Tada je došlo do Proštinske Bune koja se dogodila u ljeto 1921. u Raklju, hrvatskom mjestu u Istri, gdje je buknula Proštinska buna. Proština je područje zapadne obale Raškog kanala, od Raklja, preko sela Krnice do općine Marčana. Istodobno, s druge strane Raškog kanala kod Labina u istom času počeo je ustanak labinskih rudara, pa je uspostavljena tzv. Labinska Republika. Oružana buna na istočnoj obali Istre trajala je dva mjeseca, a vodio ju je dr. Ante Ciliga³. Ovaj ustanak u Proštini i na Labinštini prvi je antifašistički oružani ustanak u Europi.

Talijani nisu bili zadovoljni sa Rapalskim ugovorom i Versaillskim poretkom zato što nisu dobili sva obećana područja. Javlja se politika revanšizma i revizionizma koju predvodi bivši socijalist Benito Missolini predvodnik novog pokreta Fašista koji je stvoren radi sukoba u socijalističkoj partiji. Fašisti su uz staru socijalističku mržnji prema bogatašima dodali i mržnju prema svim drugim nacijama. Međutim, mržnja prema drugim rasama se nije značajnije razvila ponajviše zato što je Italija bila katolička država u kojoj se rasistička znanstvena teorija Eugenika⁴ nije mogla znatnije razviti.

Parlament kraljevine Italije koji je djelovao od 1861. birao se manjinskim izbornim sustavom po kojem se glasa za izborne liste, a ne za pojedince. U Italiji na izborima u svibnju 1921. godine Fasci italiani di combattimento ("Talijanski borbeni odredi") dobivaju 2 zastupnika u talijanskom parlamentu, od ukupno 535 zastupnika. Zbog međusobnih svađa jačih stranaka politička i socijalna nestabilnost jačaju te Mussolini sa 60.000 fašista organizira pohod na Rim. Iako je vojska lako mogla razbiti taj pohod kralj je Mussoliniju povjerio mandat za sastavljanje vlade u koju su ušli nacionalisti, liberali i konzervativci. Mussolini je pridobio Talijane obećavši im smanjenje nezaposlenosti u vrijeme najveće poslijeratne krize. Zaposlio je ljude najviše u vojnoj industriji.

Mussoliniju je ovo uspjelo zahvaljujući ponajviše izbornom zakonu po kojem ulazak u parlament ovisi o tom na koje ih mjesto Predsjednik stranke stavi na izbornoj listi. Oni koji se dobro ulizuju Predsjedniku obično idu na drugo mjesto i nekoliko slijedećih, Predsjednik ide na prvo mjesto, a oni koji imaju nekakvu popularnost dolaze na kraj liste. Posljedice ovakvog izbornoga zakona je potpuna moralna degradacija političke elite gdje su sav politički prostor zauzeli prosječno inteligentni, nesposobni politički mediokriteti bez ikakvoga političkog stava i moralnih normi za koje bi se iskreno zalagali. Zahvaljujući ovakvom izbornom zakonu Musslolini se uspio dogovoriti sa predsjednicima liberala i konzervativaca, a većina članova tih stranaka su poslušno digli ruke u zrak. Da je Italija imala većinski izborni zakon poput onog u SAD-u ili Britaniji ovo se nikad ne bi dogodilo zato što samosvjesni političari koji u parlament ulaze u svojoj izbornoj jedinici, zahvaljujući ponajviše svome imenu i prezimenu uvijek brane svoje osobne stavove i osobnu moć, pod cijenu razlaza i sa strankom i sa Predsjednikom stranke, kada je to u interesu njihove izborne jedinice. Ovakav manjinski izborni zakon najviše su gurali masoni koji su svi imali svoje središte u Londonu gdje se političari biraju potpuno suprotnim većinskim izbornim sustavom.

Na četvrtom kongresu Kominterne 1922. godine kritizirani su vođe KPJ koji su se posvetili samo izbornoj pobjedi umjesto komunističkih metoda klasne borbe. Centralni komitet KPJ odlučio je da se uz zabranjenu KPJ osnuje jedna legalna radnička partija preko koje bi komunisti sudjelovali u javnoj politici, pod imenom Nezavisna radnička partija. Kroz Nezavisnu radničku partiju Jugoslavije 1923. objavili su osnove svoje nacionalne politike. Zaključeno je kako je Kraljevina SHS "država u kojoj vladajuća klasa jedne nacije ugnjetava ostale nacije".

Na izborima u veljači i ožujku 1923. organizacija jugoslavenskih nacionalista Orjuna je rastjerivala predizborne skupove Hrvatske republikanske seljačke stranke, pri čemu su i ubili pojedince u više različitih hrvatskim mjesta.

U Rusiji je 7. studenog 1923. godine obilježene šesta obljetnica „oktobarske revolucije“. Idući dan, 8. studenog 1923. Adolf Hitler u jednoj bavarskoj pivnici izjavljuje „I nama treba revolucija“, te pokušava provesti jednu takvu socijalističku revoluciju koja neslavno propada. Svoju nacionalno socijalističku radničku partiju osnovao je 1919. koja je kratko vrijeme bila članica Komunističke internacionale. Na spoznajama iz Lenjinove prve petoljetke shvatio je kako gospodarstvo utemeljeno na marksizmu ne može riješiti ni pitanje prehrane, pa ga je napustio, ali je zadržao Marxovu filozofiju i ideologiju, osobito na području shvaćanja rase i nacije. Marx je žestoko mrzio sve koji se nisu slagali sa njegovim mišljenjem, sve male narode, osobito Slavene koje je nazivo "nepovijesnim narodima koji zaslužuju samo biti pokoreni za razliku od naprednih nacija koje imaju pravo na život." Za Marksa i Engelsa Slaveni su bili inferiorna rasa koju treba istrijebiti u interesu progresa. Ove Marksove stavove Hitler je proširio sa još nekoliko “znastvenih” teorija, u prvom redu idejama Darwina i njegovih sljedbenika eugeničara koji su bili vrlo popularni u čitavom tadašnjem znanstvenom i političkom svijetu. Tome je pridodao i učenje još jednog britanskog “znastvenika” Houston Stewarta Chamberleina, koji je zagovarao rasizam i antisemitizam, te je time zaokružio svoje ideje čišćenja svijeta od “nižih” naroda.

Šest mjeseci nakon smrti V.I Lenjina, 1924. u Moskvi se vodila teška politička bitka za njegovo nasljedstvo na čelu RKP boljševika, Sovjetske Rusije i Kominterne⁵. U Kominterni dolazi do sukoba dviju frakcija, trockističke i staljinističke. Frakcija Lava Trockog se zalagala za daljnje pokušaje širenja revolucije, dok je Staljin smatrao važnijom obranu Sovjetskog Saveza. Staljinovom pobjedom u sukobu trockisti su izbačeni i iz Kominterne, pa oni 1938. godine osnivaju četvrtu internacionalu. Nakon Staljinovog preuzimanja vlasti Kominterna se postupno pretvara u običnu produženu ruku sovjetske vanjske politike.

U napetoj atmosferi, od 17. lipnja do 8. srpnja 1924. održan je i Peti kongres Komunističke internacionale. Na tom velikom skupu komunista iz čitavog svijeta došlo je do daljnjeg zaoštravanja stajališta Kominterne prema velikosrpskom vodstvu KPJ i, osobito, njezinu prvom sekretaru dr. Simi Markoviću. Dimitrov kao šef Bugarskih komunista je podržavao Markovića i unitarnu partiju, a Staljin formiranje nacionalnih partija. U toj prepirci Staljinov pristalica D. Manuilski, u svojem Izvještaju o nacionalnom i kolonijalnom pitanju između ostalog je rekao:“…stanovništvo Jugoslavije broji 11.850 000, od toga Srba oko 5 milijuna, to jest 42,2 %. U Jugoslaviji živi 2.800.000 Hrvata, tj. 23,7 % ukupnog stanovništva, 950.000 Slovenaca, tj. 8 %, zatim oko 600.000 muslimanskih Srbo-Hrvata (6,3 %), 650 tisuća Makedonaca (5 %), 500 tisuća Mađara (4 %) i 650.000 pripadnika raznih narodnosti (5,6 %)“.

Peti kongres Kominterne donio je oštre ocjene nacionalnog pitanja u Jugoslaviji, te se predlagalo razbijanje države. U Rezoluciji o nacionalnim pitanjima u Srednjoj Europi i na Balkanu, Kongres ustvrđuje:“Mirovni ugovori iz Versaja, San Žermena i tako dalje, diktirani snagom pobjedničke Antante, stvorili su za borbu protiv proleterske revolucije nove male imperijalističke države; Poljsku, Čehoslovačku, Jugoslaviju, Rumunjsku, Grčku, koje su osnovane na aneksiji znatnih područja s dijelovima drugih naroda i predstavljaju žarišta nacionalnog ugnjetavanja.(…)" U stvarnosti, ova analiza je točna, ali je zaključak pogrešan, što je često kod ljevičarskih mislilaca. Nove države sa nacionalno izmiješanim stanovništvom su stvorene na poticaj angloameričke financijsko naftne oligarhije koja je željela na prostoru između Njemačke i SSSR-a, te Njemačke i naftnih polja Bliskog istoka stvoriti niz malih nestabilnih država u kojima se može malim provokacijama organizirati novi rat.

U frakcijskoj borbi koja se vodila u Moskvi za Lenjinovo nasljedstvo, privremenu prevagu nad Staljinom odnio je Buharin koji je na kongres jugoslavenskih komunista poslao Bugarina G. Dimitrova, koji je podržavao S. Markovića i velikosrpske „desne frakcije“. Na toj trećoj zemaljskoj konferenciji jugoslavenskih komunista 1924. izabrano je rukovodstvo sastavljeno od predstavnika zavađenih frakcija, pa su svađe pojačane. U Rezoluciji Centralnog odbora NRPJ 18. srpnja 1924. obznanjeno je pravo na samoopredjeljenje svih nacija Jugoslavije. NRPJ ocjenjuje kako je "jedan od prvih zadataka u tom pravcu borba protiv srpskog šovinizma", a jedino rješenje nacionalnog pitanja je stvaranje Balkanske federacije. Rad NRPJ je i zbog toga zabranjen te 1924. godine.

Dok su ruski komunisti ubijali, silovali i izgladnjivali vlastiti narod, o čemu su zapadni mediji izvještavali, lijevi intelektualci su širom Jugoslavije propagirali ideju komunizma šireći gomilu laži. Tako Miroslav Krleža, opisujući svoj put u SSSR 1925. godine piše: „U Moskvi vidio sam prosjake gdje drže u ruci buterbrod namazan prst debelo kavijarom, u žvaljama dimi im se cigareta, te punim ustima melju onaj ruski pravoslavni ciganjski napjev: graždane, budite dobri! Oduvijek sam bio protivnikom bengalske rasvjete, ali kad neko putuje danas Rusijom i osjeća faširano meso, gdje ga gogoljevski guši u grlu, on ne može da se usuglasi s europskom štampom kako Rusija umire od gladi. Između Jaroslava i Jakšange vidio sam po stanicama na golemim srebrenim zdjelama tolike mase pečenih rjabčika, (leštarka, Haselhun, Tetrao bonsai) da je to formalno izgledalo, kao da ih je netko izlopatao na hrpu… centar Moskve izgleda kao magazin kruha, krimskog voća, hladetine, ikre, sira, alve, naranča, čokolade i riba. Badnjeve masti, masla i kavijara, po metar duge tuste ribetine, crveno rasparano riblje meso, riblja slanina, vonj juhe, ulja, sušene svinjetine, kože, špeceraja, biskvita, rakije, to je centar Moskve. Dakle, samovari se puše, mirišu topli masni, gogoljevski pirogi, brašnene vreće i badnjevi masla, tuste ribetine i faširano meso, pak juhe sa zelenjem, zeljem, lukom, govedinom, jajima i prosjaci koji boga radi moljakaju i slijepi i kljasti u kožusima iz crvene vune i krzna plaze od jutra do noći po svim cestama“.

Dok su komunisti širili svoju propagandu velikosrpska kraljevska oligarhija se dogovarala sa talijanskom oligarhijom o zajedničkim interesima. Tako su 20. kolovoza 1925. nedaleko Rima u Nuttenu potpisali 32 konvencije o Rijeci, te nastavku političke suradnje. Ovime su Talijani koji žive u Dalmaciji dobili ogromne povlastice u odnosu na domaće stanovništvo, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u Dalmaciji, a čak su i studenti u Beogradu protestirali protiv toga. Ovim sporazumima Srbi su se nastojali širiti na istok dajući Talijanima hrvatske teritorije na zapadu.

Moskva je 1926. godine rukovodstvo KPJ dala desnoj frakciji, te je 22. svibnja 1926. održan treći kongres KPJ na kojem su frakcije prividno ujedinjene, a sekretar je ponovno postao Sima Marković. Zbog nastavka svađa tijekom 1926. i 1927. godine održan je Plenum CK KPJ koji je raspustio stari Politbiro i izabrao novi sa više ljevičara. Tada je trojka iz Kominterne (Buharin, Gorkić i Manuilski) poništila odluku CK KPJ, te su raspustili i novi Politbiro. Buharin i Staljin u to vrijeme napuštaju teoriju o oslobođenju potlačenih, te je u skladu sa time srpska desna frakcija prevladala u KPJ.

Godine 1927. ponovno izbija sukob oko nacionalnog pitanja pa je Sima Marković smijenjen, a na njegovo mjesto je postavljen Đuro Cvijić kao umjereni ljevičar povezan sa sindikatima. U to vrijeme Kominterna nastoji uz pomoć svog istaknutog službenika Milana Gorkića kodnog imena Josip Čižinski boljševizirati KPJ osnivanjem paralelnog centra KPJ u Moskvi. Zbog toga tijekom 1927. partijske ćelije u jugoslaviji obilaze delegat Kominterne Vladimir N. Sakun, kodnog imena „Milković“ i rezident sovjetske obavještajne službe OMS Karlo Štajner. Pri tome "otkrivaju" Andriju Hebranga koji se istakao kao organizacioni sekretar zagrebačke ćelije KPJ, te Josipa Broza koji je tada imao kodno ime „Georgijević“. I time je počeo nagli Brozov uspon sa zadatkom uklanjanja i desne velikosrpske frakcije i lijeve federalističke frakcije KPJ.

Početkom 1928. godine održana je Osma zagrebačka partijska konferencija na kojoj je pobijedila antifrakcionaška linija na čelu sa Đurom Đakovićem, Blagojem Parovićem, Josipom Brozom i drugima. Na konferenciji je izglasana Titova rezolucija kojom su oštro osuđene i lijeva i desna frakcija u KPJ. Sa konferencije je upućeno pismo Kominterni kako bi ona svojim autoritetom poduprla inicijativu zagrebačke partijske organizacije u uklanjanju frakcionaštva u KPJ. Izvršni komitet Komunističke internacionale (IK-KI), dva mjeseca kasnije, u svibnju 1928., svojim je Otvorenim pismom ocijenio pobjedu Titove rezolucije. Nakon toga, Kominterna je uputila u Jugoslaviju grupu "instruktora" da među partijskim članstvom rade na provođenju ovog "Otvorenog pisma". Pripadnik tadašnje unutarpartijske opozicije, Istranin Ante Ciliga ovu grupu naziva nasumično skupljenim avanturistima, karijeristima i "banditima koji nikada nisu imali nikakve veze sa jugoslavenskim pokretom", uz nekoliko časnih radnika među njima kao što je Đuro Đaković.

Na devetom plenumu Izvršnog komiteta Kominterne održanom 1928. objavljen je novi politički smjer djelovanja internacionale. Partije članice su se od tada morale pridržavati beskompromisne "ultra-lijeve" linije, a sve druge lijeve i socijaldemokratske partije su proglašene za socijal-fašističke zbog njihove ekonomske politike i sprječavanja nasilnih revolucionarnih procesa.

U Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije 20. lipnja 1928., dogodio se atentat⁶ na zastupnike HSS-a, Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basarićeka, Ivana Pernara, i Ivana Granđu. Atentat je izvršio zastupnik narodne radikalne stranke Puniša Račić. Puniša je formalno osuđen na 20 godina zbog atentata, ali je kaznu odležao u kaznionici Zabeli u Požarevcu u vili upravitelja zatvora koja se nalazila izvan zatvora, a imao je i tri zatvorenika koji su ga posluživali i štitili.

Nakon atentata većina hrvatske inteligencije gubi sve iluzije o zajedničkoj državi sa Srbima, te naglo jača svijest o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države. Zapadne države SAD, Velika Britanija i Francuska su snažno podupirali Jugoslaviju pa se od njih nije mogla očekivati podrška, te radi toga većina hrvatske inteligencije prihvaća savezništvo sa Italijom i Njemačkom, ali ne zbog ideoloških već zbog političkih razloga. U tom savezništvu vide priliku za razbijanje Jugoslavije kao versajske tvorevine. Glavni politički pokreti formiraju se oko katoličkih udruga, seljačkog pokreta i komunista, dok manjina Hvata ostaje orjunaški nastrojena kao podupiratelji monarhije. Kao najvažniji intelektualac ističe se Filip Lukas, dok se manjina hrvatskih nacionalista okuplja oko Pavelića. Pravaši okupljeni oko Pavelića pokušavaju objaviti glasilo "Hrvatski domobran". To im je zabranjeno, te ga Pavelić, Perčec i Kruhak 16. studenoga 1928. tiskaju ilegalno.

Novi vođa seljačke stranke postaje politički kalkulant Vlatko Maček koji ne vjeruje u mogućnost stvaranja hrvatske države, te nastoji održati dobre odnose sa Beogradom, ali i za veću samostalnost hrvatskih krajeva u Hrvatskoj banovini. Kako bi se suprotstavio onima koji se zalažu za samostalnu državu, koji postaju sve popularniji Maček na slijedećim izborima poduzima čak i izborne manipulacije protiv hrvatskih stranaka koje se zalažu za odvajanje od Beograda.

Čvrsto za Jugoslaviju među Hrvatima ostaju jedino orjunaši. Orjunaši su bili zagovornici potpuno unitarne Jugoslavije, a pozdrav im je bio "Za mili Dom!" Ovaj pozdrav orjunaši su složili na osnovu starih hrvatskih borbenih usklika kao što su; "Za dom", "Za dom u boj", i "Za dom spremni umrijeti". Uzvik "Za dom" se prvi puta spominje 1684. u Vitezovićevu spjevu Odiljenje sigetsko. Početkom tridesetih godina hrvatski nacionalisti su počeli koristiti uzvik Za dom spremni kao antimonarhistički usklik. Udruge hrvatskih domobrana osnovane 1931. u Južnoj Americi su na svoj barjak stavili taj usklik, što su slijedile mnoge hrvatske udruge širom svijeta. Te domobranske organizacije bile su ustrojene kao masovne i legalne organizacije koje su okupljale hrvatske iseljenike i radnike u mnogim europskim i latinoameričkim zemljama. Nakon Ličkog (Velebitskog⁷) ustanka 1932. počeo ga je koristiti i Pavelić u svojim pismima.

Kasnije, nastankom NDH koristili su ga i domobrani i ustaše, sada kao usklik protiv komunista i četnika. Kako bi se ustaše razlikovale od domobrana Pavelić je početkom 1942. za ustaški pozdrav uveo uzvik "Za dom i Poglavnika spremni".

Zbog širenje komunističke propagande, te neovlašteno prikupljanje i držanje oružja i streljiva od 6. do 14. 11. 1928. održan je takozvani Bombaški proces pred Kraljevskim sudom u Zagrebu protiv Josipa Broza i još petoro optuženih. Josip Broz i još dvojica optuženih su proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora. Broz je kaznu izdržao u zatvoru Lepoglava, Maribor i Ogulin, te je oslobođen 14. 3. 1934. nakon 5 godina zatvora.

Četvrti kongres komunističke partije Jugoslavije održan je u Drezdenu 12. studenog 1928. godine. Tu je zaključeno kako se Jugoslavija nalazi pred revolucionarnim raspletima. Kongres je osudio lijevu i desnu frakciju, a za političkog sekretara izabran je Jovan Martinović, dok je Đuro Đaković izabran za organizacijskog sekretara Partije. Na ovom kongresu su donesene odluke o stvaranju nezavisnih država: Srbije, Kosova i Metohije, Makedonije, Hrvatske, Bosne, Slovenije, Vojvodine i Crne Gore. Podržani su razni nacionalni pokreti protiv srpske prevlasti, uključujući Kosovski komitet, VMRO i ustaše. Komunisti i ustaše su se zbližili kao politički revolucionari, izvrgnuti žestokom progonu.

Srpski Kralj Aleksandar je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, raspustio Parlament, zabranio rad političkih stranaka, te imenovao Vladu s generalom Petrom Živkovićem na čelu. Hrvatski teritorij je podijeljen na Savsku i Primorsku Banovinu, a Hrvatskoj su oduzeti Srijem i područje južno od Neretve. Vođa HSP-a Ante Pavelić nakon ubojstva Stjepana Radića i uvođenja diktature osniva Hrvatski oslobodilački pokret. Pavelić i ustaše bježe u emigraciju, dok komunisti koji uspijevaju izbjeći uhićenja prelaze u ilegalu. Glavni ustaški povjerenik u Hrvatskoj ostaje Stjepan Javor, dotadašnji povjerenik za ustašku mladež. Na čelu Pravaške radničke mladeži, do odlaska u emigraciju 13. svibnja 1928. godine, bio je Stanko Hranilović. Tada je vodstvo preuzeo njegov brat Marko Hranilović uz pomoć Mije Babića i Matije Soldina. Unutar mladeži osnivane su ilegalne petorke, koje su ilegalno pribavljale oružja i spremale se za dalji revolucionarni rad.

Na teror žandamerije odgovaraju i ustaše te su 22. ožujka 1929. ubili masona Tonija Shlegela, a 6. kolovoza su podmetnuli eksploziv u vojarnu u Zagrebu. Također su neuspješno pokušali atentat na kralja Aleksandra. Žandari 31. listopada uhićuju istaknute ustaše Stjepana Javora, Marka Hranilovića, Matiju Soldina i druge. Nakon dugotrajnog mučenja 30. lipnja 1931. Hranilović i Soldin su obješeni, Javor je dobio dvadeset godina zatvora, a ostali su zajedno dobili 114.godina zatvora. Javor je umro u zatvoru 27. ožujka 1937. u Sremskoj Mitrovici. Na sahrani u Mirogoju okupilo se više od 100.000 ljudi. Žandari su pucali na sprovodnu kolonu pri čemu je nekoliko osoba ranjeno, a jedan 17 godišnjak je od ranjavanja umro.

Komunisti su imali puno više oružanih akcija, te su uhićeni i osuđeni mnogi članovi partije koja je pozvala na oružano suprotstavljanje diktaturi. Dolazi do masovnih atentata gdje komunisti noću dočekuju žandare ispred kuća i ubijaju ih, a žandari im vraćaju na isti način. U odmazdi policije ubijeni su uhapšeni mnogi vođe komunista. Vlada generala Petra Živkovića krenula je svim sredstvima da uništi KPJ, a mnogi "instruktori" poslani iz Moskve su pobjegli iz Jugoslavije, uključujući i Gorkića koji je bio glavni ideolog. U oružanim borbama sa policijom ubijeni su politički sekretar KPJ Đuro Đaković, sekretar crvene pomoći Nikola Hećimović, te članovi CK KPJ Marko Mašanović, Rista Samarđija, Božo Vidas Vuk, Barcan Bracanović i sedam uzastopno izabranih sekretara SKOJ-a⁸. Najviše ubojstava se događalo u Beogradu gdje je osim rata između žandara i komunista trajao i rat kriminalnih bandi oko kontrole prodaje makedonskog opijuma u Europu. Prodaju opijuma su kontrolirali makedonski nacionalisti, koji su u tome imali podršku i ustaša, ali im je posao propao kada je osnovano državno poduzeće za prodaju opijuma.

Osim komunista i ustaša žandari su ubijali i intelektualce, osobito hrvatske. Tako je 18. veljače 1931. po zahtjevu iz Beograda, a po zapovijedi načelnika zagrebačke policije Janka Bedekovića izvršen atentat na Milana pl. Šufflaya. Napad su izvršili pripadnici organizacije "Mlada Jugoslavija", inače policijski agenti Ljubomir Belošević i Branko Zwerger u Dalmatinskoj ulici u Zagrebu. Šufflay je umro slijedeći dan u bolnici.

Zabranom rada KPJ i njihovim odlaskom u ilegalu komunisti su se počeli pridržavati svih pravila konspirativnog djelovanja. Na taj način su se navikli na tehniku preživljavanja koju profesionalni obavještajce koriste dok rade na neprijateljskom terenu. Time su se svi komunisti od političara pretvorili u špijune Kominterne, odnosno Sovjetskog Saveza. Oni koji su dospjeli u zatvor međusobno su se dobro upoznali, te su si međusobno ispirali mozak čitajući komunističku literaturu u kojoj su priglupe marksističke ekonomske i društvene teorije prikazivane kao nesumnjive znanstveno dokazane istine u čiju utemeljenost se ne smije ni sumnjati. Komuniste u ilegali je financirala Kominterna, te su tako oni mogli djelovati bez izlaganja Žandarmeriji, što bi se dogodilo da su morali svakodnevno odlaziti na posao.

Ustaše koje je Žandarmerija jednako progonila nisu imali financijere za život u ilegali, te su morali bježati u inozemstvo. Tamo ih je Pavelić slao na nekakve pustare da se igraju skauta, a većina je završila u talijanskim logorima. Da ih je uputio u Francusku Legiju stranaca mogao im je osigurati egzistenciju, a usput su mogli i naučiti ratovati, što bi im kasnije vrlo dobro došlo u Drugom svjetskom ratu.

Za razliku od Ustaša komunisti su svoje članove slali u Španjolski građanski rat gdje su imali priliku naučiti ratovati. Pri tome su se služili svim pravilima tajnog obavještajnog djelovanja. O tome je predratni mladi skojevac, kasniji akademik Ivan Supek u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji 1992. godine, opisavši svoj prvi susret sa Josipom Brozom 1934. godine rekao: “Javka za vezu s Titom u Beču, u trafiki, bila je – htio bih trideset i tri briketa". Nije imao novaca, pa sam mu dao novac s kojim sam trebao ići na studij u Zurich. To je u ono vrijeme bilo dovoljno za pola godine pristojnog življenja. Inače, ”trideset i tri briketa” je najviši 33. stupanj u masonskim ložama koje pripadaju Škotskom redu kao što je loža Maksimilijan Vrhovac. Već tada se vidi kako je Josip Broz Tito iskusan obavještajac, a prema kasnijem pisanju srpskog publicista i istraživača Marka Lopušine Josip Broz je od 1914. bio zapovjednik izviđačkog odjeljenja austrijske armije u 25. domobranskom puku. Posao mu je bio izviđanje srpskih položaja, upadi na srpski teritorij, te hvatanje i ispitivanje zarobljenika.

Između ustaša i komunista osim financiranja postojala je razlika i u načinu napredovanja. Među ustašama kao vojnom krilu Stranke prava napredovanje je ovisilo uglavnom o sposobnosti držanja zapaljivih političkih govora, dok su dobri organizatori promatrani kao manje vrijedni članovi. Za razliku od ustaša, među komunistima napredovanje je ovisilo o procijeni Staljina. Staljin je za rukovodioce pojedinih lokalnih partija u ilegali birao najinteligentnije pojedince sa jakim psihopatskim osobinama koji su bili spremni na sve kako bi se dodvorili njemu i dokazali mu svoju vjernost. U ovome su mu pomagale i procjene sovjetskih obavještajnih psihologa koji su već tada znali koristiti testove inteligencije. Prvi IQ test pojavio se 1905. godine, a vojska SAD-a ga je koristila već za vrijeme prvog svjetskog rata. Uskoro su to počeli raditi i sovjetski komunisti.

Dok su jedni komunisti ležali u zatvoru oni na slobodi su se i dalje svađali. U rujnu 1930. u Moskvu je pozvan Antun Mavrak, te je imenovan za organizacijskog sekretara KPJ. Mališić je smijenjen sa dužnosti političkog sekretara KPJ, dok je Filipović postavljen za predsjednika Centralnog rukovodstva. Na prvom sastanku Politbiroa Filipović je iznio "otrežnjujući izvještaj" po kojem je Partijski aparat toliko stradao da više nisu postojali kanali komunikacije sa regionalnim rukovodstvima. Polovicom 1930. godine Kominterna je ocijenila kako je slogan o "oružanom ustanku" bio potpuno pogrešno shvaćen u Jugoslaviji. Nakon toga naglasak je stavljen na organizaciju ilegalnih sindikata, dok su oni koji traže trenutni oružani ustanak proglašeni teroristima i u partijskoj štampi.

Za vrijeme velike ekonomske krize 1931. hrvatsko gospodarstvo je doživjelo potpuni slom. Porezom opljačkana od strane Beograda mnoga poduzeća su propala, ponajviše u Hrvatskoj i Sloveniji gdje je bila većina industrije. Radi toga nezaposlenost se naglo povećava što odgovara komunistima.

Nakon promjene komunističke politike oružanog ustanka trebalo je naći i krivce za propast te politike. U travnju 1932. godine Kominterna je isključila Antuna Mavraka iz KPJ. Iste godine i Filipović je smijenjen, a Kominterna je na čelo privremenog rukovodstva KPJ postavila Josipa Čižinskog.

Do sredine 1932. godine, samo pred Državnim sudom za zaštitu države održana su 83 sudska procesa protiv komunista. Na robiju od 15 godina osuđeni su između ostalih Josip Kraš, Đuro Pucar, Ivan Milutinović, Otokar Keršovani, Edvard Kardelj, Jovan Veselinov, Aleksandar Ranković, Boris Kidrić i drugi. U tom trenutku partija je spala na 200 članova koji su djelovali po strogim pravilima konspiracije na načelima rada tajnih obavještajnih službi.

Polovicom 1932. godine Kominterna je izdala direktivu jugoslavenskim komunistima da pomažu hrvatske, slovenske, makedonske i crnogorske "nacionalne revolucionare".

U rujnu 1932. ustaše (UHRO) organiziraju napad na nekoliko žandarmerijskih stanica, poznat kao "Velebitski ustanak". Akciju je vodila ustaška organizacija iz Gospića koju je vodio Andrija Artuković⁹, uz suradnju sa Jurajem Rukavinom, Markom Došenom, Josipom Tomljenovićem i Nikolom Oreškovićem. Oružje je prebačeno iz Zadra koji je bio pod talijanskom vlašću. Napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kod Gospića izvršilo je deset ustanika iz Zadra, uz nekolicinu članova ustaške organizacije s područja Gospića. Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. U sukobu s potjerom kod sela Jadovna poginuo je ustaša Stjepan Devčić. Ustanak je poslužio žandarima kao odličan povod za masovna uhićenja i internacije hrvatskih nacionalista i intelektualaca. Jedina korist od ustanka je bio to što je svjetska javnost doznala za probleme hrvatskog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji.

I komunisti shvaćaju kako bez pristanka hrvatskog naroda Jugoslavija nije moguća, te prihvaćaju federalističku percepciju Jugoslavije. Radi toga KPJ izdaje proglas u partijskom organu Proleter gdje »pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu«. U istom proglasu poručuju kako se komunisti bore protiv nacionalnog i socijalnog potlačivanja, za samoodređenje potlačenih naroda do odcjepljenja. Tri mjeseca kasnije, službeni organ Proleter za veljaču-ožujak 1933. potvrđuje ranije stavove CK KPJ u odnosu na ustaški pokret, te poziva članove KPJ da pomognu "nacionalno-revolucionarnom pokretu". Time se komunisti pokušavaju staviti na čelo pobune u Hrvatskoj, te od sredine 1933. godine CK KPJ pokreću list »Hrvatski put«, koji je bio organ tzv. nacionalno-revolucionarnih grupa formiranih u zemlji. List je tiskan u emigraciji a bio je namijenjen uglavnom hrvatskom selu. Po direktivi CK, ovaj časopis je uređivao Đuka Cvijić.

Kako Staljin nikome od jugoslavenskih komunista nije potpuno vjerovao on 1932. u Jugoslaviju šalje i svog čovjeka od posebnog povjerenja Mustafu Golubića koji odmah u Beogradu organizira "Crveni kamerni orkestar", tajnu organizaciju za specijalne namjene. Crveni orkestar je bila mreža teritorijalno nepovezanih obavještajno terorističkih grupa rasprostranjenih po čitavoj Europi koji su najboljim prijenosnim radio uređajima bili povezani sa NKVD-om i GRU-om u Moskvi. Obično su imali četiri ogranka, dva povezana sa NKVDom, a dva sa GRU-om.

Mustafa Golubić je bio tajni agent i Staljinov obavještajac, te koordinator operativnih akcija Kominterne u Evropi i Americi. U mladosti je bio član Mlade Bosne i velikosrpske terorističke organizacije Crne ruke "Ujedinjenje ili smrt". Kao dobrovoljac učestvovao je u Balkanskim ratovima gdje je ratovao u četničkim dobrovoljačkim odredima odakle je slao članke za časopise "Ilustrovana ratna kronika " i "Balkanski rat u slici i riječi". Sa komunističkom pokretom se povezao u Švicarskoj za vrijeme školovanja te je počeo raditi za njih. U arhivskim materijalima austro-ugarske istrage o djelovanju "Crne ruke", Golubić se označava kao jedan od najaktivnijih članova, te kao učesnik u Sarajevskom atentatu. Pukovnik Apis ga 1915., uz podršku Vrhovne komande srbije, šalje u Rusiju kako bi tamo među austrougarskim zarobljenicima prikupljao dobrovoljce za srpsku vojsku. Odatle se vraća sa oko tisuću dobrovoljaca, u trenutku kada se srpska vojska povlači preko Albanije. Na solunskom procesu je odbio svjedočiti protiv generala Apisa, te je osuđen na godinu dana zatvora i izbačen je iz vojne službe.

Solunski proces je bio montirani sudski proces protiv pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa, šefa vojne kontraobaveštajne službe, i zamjenika načelnika štaba Treće armije, te vođe tajnog oficirskog udruženja „Crna ruka“ za navodnu zavjeru protiv dinastije i navodni pokušaj ubojstva srpskog regenta Aleksandra Karađorđevića 1916. godine. Istraga protiv Apisovih pristalica pokrenuta je u ožujku 1917. godine, u vrijeme dok je u okupiranoj Srbiji vođen neuspio Toplički ustanak pokrenut na jugu Srbije protiv prisilne mobilizacije.

Godine 1921. Golubić je uhićen zbog sumnje za učestvovanje u pripremi atentata na regenta Aleksandra Karađorđevića. U Beču 1923. godine postaje član Komunističke partije Austrije gdje je bio i član jugoslavenskog "Kluba studenata marksista". Člankom "Tajna beogradska kamarila" koji je pod pseudonimom Nikola Nenadović objavio u listu "La fédération balkanique" u broju od 1. 12. 1924., Golubić je pokrenuo međunarodnu kampanju za reviziju Solunskog procesa. Godine 1925. je inicirao pokretanje komunističkog lista "Srp i čekić", a 1926. je kao delegat učestvovao na Trećem kongresu KPJ u Beču. Tada Golubić kao sovjetski obavještajac često boravi u Moskvi, gdje počinje raditi u Četvrtom odjeljenju GPU (politička policija), čiji je jedan od poslova bio i uklanjanje političkih protivnika. U Kominterni je radio na objedinjavanju komunističkih organizacija koje su potpadale pod Kominternu. Prema memoarima Rodoljuba Čolakovića Golubić je mogao bez najave uvijek doći do Staljina. Pod lažnim imenima obišao je sve od Rusije, Kine i Japana, do SAD-a i Meksika.

Nakon povratka u Jugoslaviju Golubić sa svojom tajnom komunističkom grupom "Crveni kamerni orkestar", preko francuskih komunista pokušava kralja Aleksandra navesti na priznanje Sovjetskog saveza, te ubiti carskog ruskog generala Wranglera. General Wrangler je koncem 1920. uspio sa oko 40.000 ruskih civila i Kozaka napustiti Krim, te je zapovjedništvo svoga raspršenog kozačkog korpusa smjestio u Srijemskim Karlovcima. Međutim, 1927. nakon obustave financijske podrške od strane kraljevine SHS Wrangler seli u Brisel gdje su ga bakterijama tuberkloze zarazili neki sovjetski profesionalne ubojice iz OGPU. Ova tajna policije koja je bila dobro infiltrirana u ruske emigrantske krugove imala je vrlo napredne i "progresivne" metode ubijanja političkih neprijatelja.

Priznanju Sovjetskog Saveza suprotstavila se između ostalih i Bečka masonska tajna okultna organizacija Thule koja je pokušavala u Beogradu organizirati i atentat na kralja kako bi spriječili njegovo priznanje Sovjetskog saveza. Nakon što je kralj odbio priznanje Sovjetskog saveza i Golubić je planirao organizirati atentat na kralja, ali to su uspjeli tek Ustaše u suradnji sa makedonskim revolucionarima u Marseju 9. 10. 1934. godine prilikom njegovog službenog posjeta Francuskoj. Atentator je bio bugarin Vlado Černozemski, a organizatori Ustaše. To je dovelo do masovnih uhićenja hrvatskih nacionalno opredijeljenih intelektualaca i drugih nacionalista. Kralj je pokušavao izmiriti Njemačku i Francusku kako bi oni stvorili antiboljševički pakt. Nakon atentata Italija je zaštitila ustaše od izručenja, dok su ih Nijemci počeli progoniti. Nijemci su nastojali održati što bolje odnose sa Kraljevinom Jugoslavijom koja im je bila važan izvor bakrene rude iz Bora.

Izvori;

1 Vidovdanski ustav izglasan je 28. lipnja 1921. godine (po pravoslavnom kalendaru blagdan svetog Vida) kao prvi ustav kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Izvor; Wikipedija

2 Atentat na regenta Aleksandra I Karađorđevića, poznat i kao Vidovdanski atentat iz 1921. godine, je bio neuspjeli atentat na prijestolonasljednika regenta Aleksandra Karaorđevića, koji je izvršio Spasoje Stejić, član KPJ i učesnik Oktobarske revolucije. Stejić je bacio bombu na regenta Aleksandra prilikom njegovog povratka iz narodne skupštine, gdje je prisustvovao proglašenju „Vidovdanskog ustava“. Nakon atentata, uslijedila su masovna uhićenja komunista. Proces koji je vođen protiv Stejića i drugova nazvan je „Vidovdanski proces“. Mnogi od prvooptuženih pripadali su tajnoj zavjereničkoj grupi "pelagićevaca". Izvor; Wikipedija

3Dr. Ante Ciliga, istinski ljevičar koji se borio za pravo Hrvata na svoju državu. Uhićen je 1929. u Moskvi kao trockist, i autor je knjige o SSSR-u „U zemlji velike laži“. U komunističkim sovjetskim logorima je mučen pet godina. Izvor; Wikipedija

4 Eugeniku kao znanstvenu teoriju je utemeljio britanski antropolog Francis Galton 1883, na temelju Darvinove teorije slučanog razvoja vrsta. Smatrao je kako su neke rase nastale od jedne vrste predaka genetski bolje od drugih, te su na osnovu toga sve većinski protestantske države donijele svoje rasne zakone kojima su nastojali smanjiti prijenos loših gena na nove generacije. Većina država je to nastojala postići sterilizacijom pripadnika "nižih rasa" te psihičkih bolesnika i invalida, dok je Hitler to pokušao fizičkom eliminacijom tih istih. Zapadne protestantske države su svoje rasne zakone ukinule tek šezdesetih godina 20-og stoljeća kada su eksperimentalni znanstvenici otkrili genetski kod i dokazali kako svi ljudi potječu od istih predaka.

5 Kominterna – ruski naziv za Treću internacionalu osnovanu u Moskvi 1991. godine, koja je okupljala one stranke koje su prihvatile lenjinističku teoriju i boljševičku terorističku taktiku, nasuprot tzv. rezervionistima iz druge internacionale koji su se odrekli nasilne revolucije kao metode i prihvatili borbu za radnička prava putem sindikata, slobodnog tiska i slobodnih izbora unutar institucija parlamentarne demokracije. Sve nacionalne komunističke partije nisu bile neovisne, nego su sve bile organizacijski podređene Kominterni, te su bile dužne organizirati specijalni rat protiv "buržoaskih režima" širom svijeta. Svi su se zvali komunisti, nasuprot socijalistima, pa se i organizacija zvala Komunistička internacionala. Izvor; Wikipedija

6 Istraživač povijesnih dokumenata Roman Leljak uspio je pronaći dokumente koji dokazuju kako je atentat naručio Kralj Aleksandar zato što je Radić zastupao hrvatsku suverenističku politiku, i zato što je postao sve popularniji čak i među srpskim seljaštvom. Nagrada za ubojstvo Puniši Račiću je isplaćena preko njegove žene, a novac joj je predao Rudolf I. Šalek koji je pri tom od nje zahtijevao priznanicu. Kasnije je preslik te priznanice objavljen u knjizi "Atentat na Stjepana Radića", od Zvonimira Kulundžića, a original priznanice je kasnije predan u Vatikanski arhiv. Kulundžić je napisao i knjigu; Atentat na Stjepana Radića. Šelak je sačuvao i priznanicu na 3.000 dinara ženi Puniše Račića, a taj iznos je Punišina žena dobivala svaki mjesec iz dispozicijskog fonada Ministarastva vanjskih poslova.

7 Velebitski ustanak - Naziv za kratkotrajnih oružani sukob do koga je u Lici u noći 6/7. rujna 1932. godine došlo između paravojnih formacija hrvatskih nacionalista iz Hrvatske revolucionarne organizacije (ustaša) na jednoj, te žandarmerije Kraljevine Jugoslavije na drugoj strani. Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću, koju je vodio Andrija Artuković, a članovi su bili Juraj Rukavina (bivši austrougarski časnik, koji je bio i najvažniji vođa akcije), Marko Došen, Josip Tomljenović i Nikola Orešković. Izvor; Wikipedija

8 SKOJ - Savez komunističke omladine Jugoslavije utemeljen 10. listopada 1919. u Zagrebu.

9 Andrija Artuković je bio jedan od organizatora Velebitskog ustanka. Pobjegao je u Italiju gdje ga Pavelić imenuje za ađutanta Glavnog ustaškog stožera i zapovjednika svih ustaša u Italiji. U Italiji se sukobio sa skupinom pristaša Mile Babića koji su bili zaduženi discipliniranje neposlušnih ustaša. Radi toga odlazi u Budimpeštu i Beč gdje je u ožujku 1934. uhićen, kratko pritvoren, te protjeran iz Austrije. Nakon atentata na Kralja Aleksandra izručen je Francuskoj, odakle je nakon 3 mjeseca izručen u Jugoslaviji gdje je nakon 16 mjeseci u zatvoru oslobođen optužbe. Ponovno bježi u Austriju i Njemačku gdje ga je 1937. ispitivao Gestapo, te ponovno bježi u Francusku. Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije i proglašenja NDH vraća se u Zagreb te 12. travnja 1941. postaje članom privremenog hrvatskog državnog vodstva. Dolaskom Pavelića u Zagreb imenovan je Ministrom unutrašnjih poslova 16. travnja. 1941. Nakon rekonstrukcije vlade 10. listopada 1942., postaje ministar pravosuđa i bogoštovlja. Od 29. travnja do 11. listopada 1943. ponovno je ministar unutarnjih poslova. Nakon toga pa do sloma NDH obnašao je ceremonijalnu dužnost državnog prabilježnika (čuvara državnog pečata).