Jugoslavenska vlada Tito - Šubašić

Nakon kapitulacije Italije partizani s osvojenih 200.000 dugih cijevi i topništvom mobiliziraju sve muškarce starije od 15 godina, a i mnoge mlade djevojke koje su izgubile roditelje pristupaju partizanima, kako bi imale što jesti. Radi toga u jesen 1943. Cherchill je u Titov štab poslao veću britansku vojnu misiju, koju je vodio Mac Lean. Kako su partizani postali vojno puno jači od četnika povećavaju logističko pomaganje partizanima, a smanjuju četnicima. Formalni prekid Britanaca sa Mihailovićem dogodio se 24. svibnja 1944. godine. Tada Engleza nastoje ujediniti partizane i četnike tako da dođe do jedinstva između Tita i Jugoslavenske izbjegličke vlade. Britanska vlada je imala vojni cilj koji bi doveo do porasta pokreta otpora na jugoslavenskom prostoru, a time bi njemačke vojne snage u daleko većem broju bile vezane za taj dio ratišta. Mladom kralju i njegovoj izbjegličkoj vladi Britanci su dali do znanja kako će kod britanske vlade imati slabu podršku, te su im preporučili, kako im je najbolja garancija da zadrže svoj dosadašnji položaj, ako u najvećoj mogućoj mjeri izađu u susret Titovim zahtjevima. Cherchil je u svom govoru od 22. veljače 1944. to jasno i kazao: "Mi sada ne možemo odbaciti kralja Petra". Kralj Petar predložio je odvjetnika dr. Ivana Šubašića kao mandatara nove izbjegličke vlade. On je prije rata bio i jedan od arhitekata Hrvatske teritorijalne autonomije. Još 14. ožujka 1944. primili smo informaciju da se Tito žali kako je britanska pomoć veoma mala. Ovo se stanje uskoro promijenilo i njegovi partizani uskoro su počeli primati znatnu englesku pomoć.”
Jugoslavenska izbjeglička vlada 26. kolovoza 1944. priznaje Tita za svog legitimnog predstavnika i vođu, a Šubašić je zadržao mjesto predsjednika Jugoslavenske izbjegličke vlade. Zbog takvih političkih vijesti nepovoljnih za opstanak Hrvatske države, u Zagrebu dio ministara NDH pokušava organizirati preuzimanje vlasti i prevest NDH na stranu saveznika. Puč su organizirali Ministar unutrašnjih poslova Mladen Lorković i Ministar oružanih snaga Ante Vokić u kolovozu 1944. Plan je bio postaviti Lorkovića za šefa države, koji bi tada objavio proglas o prelasku NDH na stranu Saveznika, dok bi Vokić osigurao vojnu potporu udara. Urotu je podržavao čak i glavni njemački general za NDH Edmund Glaise von Horstenau koji bi radije vidio dolazak zapadnih saveznika na ovo područje nego Rusa. Namjera je bila snage NDH predati novoformiranoj Šubašićevoj vladi, nakon čega bi se NDH pripremila dočekati savezničke snage koje su trebale izvršiti invaziju na Balkan, te tako otvoriti još jedan front u Europi. General Franjo Šimić trebao je dočekati britanske i američke snage nakon iskrcavanja na dalmatinsku obalu, a Ivan Babić, poručnik domobranstva bio je poveznica sa savezničkim snagama u Italiji.

Domobranski pukovnik Babić Ivan je ranije, 10.siječnja 1944. avionom odletio u Bari radi pregovora o prelasku NDH na stranu zapadnih saveznika. Tom prilikom se susreo s britanskim brigadirom Macleanom koji je predvodio britansko izaslanstvo u Titovom štabu. O tom je izvjestio Tita koji je zatražio njegovo uhićenje što su Britanci i učinili. Prije Babića sa zapadnim saveznicima su pokušali pregovarati poslanik dr. Petar grof Pejačević i Kazimir Vrljičak u Španjolskoj, poslanik dr. Ferdinand Bošnjaković u Finskoj, bivši veliki župan David Sinčić, opunomoćeni ministar Erwein knez Lobkowicz, dr. Krunislacv Draganović u Rimu, bojnik Adem u turskoj i drugi.

Svi ti pokušaji pregovora su bili naivni pokušaji prelaska na stranu saveznika koji nisu imali šanse za uspjeh radi tri razloga. Prvi razlog je taj što se zapadni saveznici nisu odlučili na iskrcavanje na Jadran, a da jesu nije trebalo ni o čemu pregovarati. Dovoljno bi bilo skloniti se ispred zapadnih trupa i u njihovoj pozadini čuvati sela od četnika i partizana. Drugi razlog je u tome što je vojsaka NDH bila previše slaba da bi se mogla suprotstaviti Nijemcima koji bi odmah uhitili sve hrvatske političare i vojne zapovjednike u slučaju proglasa prelaska na zapadnu stranu. Treći razlog je Britanska geostrategija po kojoj je opstanak Jugoslavije njima bio važniji od toga hoće li u toj Jugoslaviji vladati demokracija ili komunizam. Njima je nestabilna višenacionalna država na pravcu od Njemačke prema Turskoj i od Rusije prema Jadranu bila važna zato što je u takvoj državi uvijek lako naći nekog Hrvata koji će se suprotstaviti ruskim interesima i nekog Srbina koji će se suprotstaviti Njemačkim interesima.

Pavelić je doznao za urotu, te je 30. kolovoza 1944., sazvao sastanak vlade, na kojem je obznanio urotničke namjere. U sljedećih nekoliko dana izvršena su mnoga uhićenja. Vokić i Lorković su završili u Lepoglavi, gdje su pogubljeni u travnju 1945. kad se vojska NDH povlačila s tih područja. Vokić se najviše oslanjao na postrojbe Domobranstva, a suradnji s pučistima odazvali su se pukovnik Ivan Klišanić, umirovljeni general Pero Blašković, zrakoplovni pukovnik Ivan Mrak, te mnogi drugi. Glavni zadatak pukovnika Mraka bio je skinuti iz vojske sve časnike koji su germanofilski nastrojeni. Ministar Vokić obilazio je postrojbe i razgovarao sa svim zapovjednicima. U govorima je uvijek aludirao kako će hrvatsko domobranstvo stati protiv svakog koji će biti na putu održanja države, misleći pri tom na Nijemce. Planirano je kako poslije puča "Hrvatska seljačka zaštita" treba jamčiti javni red i mir, a regularna vojska će postati Domobranstvo, kao "Mačekova vojska u nastajanju". Zavjerenik Stjepan Trnski je održao i predavanja pred više domobranskih časnika i vojnika u Narti početkom rujna 1944., te ih je pozvao da se ne predaju partizanima, te da ustraju u borbi, jer HSS računa na njih. Da bi zavjereničke pozicije bile jače, trebali su preuzeti na sebe domobranstvo ispod utjecaja ustaša, te razoružati Nijemce, tako da kod iskrcavanja Engleza pučisti prijeđu sa domobranstvom na stranu saveznika. Aktivirani su i redovi Hrvatske seljačke zaštite koji su dobili zadatak "svaki dan biti organizirani i spremni."

Iz planova pučista je vidljivo kako su bili vrlo naivni. O prelasku na stranu zapadnih saveznika se nije smjelo govoriti dok se ne steknu vojni uvjeti za takav potez, zato što su Nijemci još uvijek bili daleko brojniji i naoružaniji.

Pristankom na stranu izbjegličke vlade praktično su pristali na obnovu Jugoslavije koja je Britancima bila prioritet, te radi toga nije postojala mogućnost prihvaćanja zagovornika hrvatske države. To su mogli shvatiti nakon što su Britanci odbijali bilo kakve razgovore s hrvatskim predstavnicima. Da su urotu organizirali onako kako su zamislili Nijemci koji su se povlačili iz Grčke bi razoružali domobrane i ustaše, a ne domobrani njih.

Za urotu je doznala i britanska obavještajna služba što je bila kobna greška. Britanci su tada planirali iskrcavanje kod Dubrovnika uz pomoć četničkog majora Lukačevića preko kojeg su željeli obnoviti Kraljevinu Jugoslaviju, dok im nije odgovarao prelazak Hrvata na savezničku stranu, zato što bi to značilo podjelu Jugoslavije na najmanje dva dijela, a to prijelazna Šubašićeva Vlada ne bi mogla spriječiti. Ovu Jugoslavensku vladu Britanci su zamislili kao prijelazno rješenje koje treba spriječiti potpunu pobjedu komunista, ali to im je bilo manje važno od opstanka Jugoslavije. Zbog toga postoji vrlo velika vjerojatnost kako su Britanci Vokić -Lorkovićev plan dojavili Gestapo-u koji je spriječio urotu.
Nakon propasti puča pojavio se strah u redovima domobranskih časnika, te su mnogi počeli bježati u partizane. U razdoblju od 1. do 15. rujna 1944. godine prebjeglo je partizanima samo na području Bjelovara 245 domobrana s kompletnim naoružanjem. Većina domobranskih zapovjednika kasnije je likvidirana.

Da bi urota uspjela vojni zapovjednici su mimo Pavelićeva znanja trebali najbolje jedinice prebaciti u Bosnu u borbu protiv četnika i partizana, te tamo gdje se mogu u planinama obraniti i od Nijemaca, formirati hrvatsku gerilu po uzoru na četničke odrede koji su izbjegavali sukobe s Nijemcima, te stvoriti svoju prozapadnu vladu. Jedinice takve nove vlade bi povlačenjem u šume izbjegle sukobe s Nijemcima i odmazde, te bi mogli tajno poput partizana noću minirati pruge i ceste kako Nijemci ne bi mogli povlačiti oružje i streljivo. Oružje bi se nakon toga moglo na razne načine oduzimati Nijemcima, nuđenjem suradnje u borbi, otkupom od vojnika sklonih dezerterstvu, ili napadima na manje postrojbe u civilnoj, partizanskoj, ili četničkoj odjeći. Na taj način bi nova vlada držala teren u planinama, dok bi Pavelić držao Zagreb i Slavoniju kako tu Nijemci u povlačenju ne bi vršili odmazde i razaranje. Međutim, za ovakvu dvostruku igru koju su četnici igrali 4 godine hrvatski političari i generali nisu bili spremni.