Povlačenje Nijemaca iz Grčke

Nakon izlaska Rumunjske iz saveza sa Nijemcima 30. kolovoza 1944. Nijemci odlučuju napustiti obranu Srbije od partizana, to jest odustaju od operacije "Ribecal" zbog malih vlastitih raspoloživih trupa, a i očekivane Bugarske promjene saveznika.

Tada Milan Nedić traži da se dopusti mobilizacija iznad 50.000 boraca, ali Nijemci to ne dopuštaju. Još uvijek se boje da bi oni mogli izbiti na Jadran, pozvati zapadne saveznike na iskrcavanje i prijeći na zapadnu stranu. Da su dopustili organiziranje veće srpske vojske to bi najviše odgovaralo NDH, iako Pavelić to nije shvaćao.

Umjesto obrane Srbije Nijemci dobivaju zapovijed za napuštanje Drvara, Jajca, Donjeg Vakufa, Bugojna, Nikšića i Debra, čime sav taj teritorij prepuštaju partizanima. Partizani 9. rujna 1944.  zauzimaju Bugojno. Zadržali su Panonsku nizinu kao sjeverni pravac povlačenja i Dalmaciju kao južni pravac povlačenja. Ostali su većim snagama samo u Tuzli, Sarajevu i Banja Luci, a ništa nisu učinili za ozbiljno naoružavanje Hrvatske vojske i prepuštanje napuštenih mjesta njoj, samo zato što su se bojali njihovog prelaska na stranu saveznika. Zbog tog nepovjerenja prema saveznicima Hrvatima, više su uz obalu željeli vidjeti neprijatelje partizane koji neće pustiti saveznike na iskrcavanje. Iz toga se može zaključiti kako su još uvijek razmišljali kratkoročno vojnički, uvjereni kako još uvijek mogu pobijediti, te im nije padalo na pamet razmišljati o tome što će im se dogoditi nakon potpunog poraza, iako su vrlo dobro znali kako komunisti postupaju sa zarobljenicima. Svojim kratkoročnim vojničkim planovima omogućili su Titu realizaciju britanskih strateških interesa, a to je prodor u Srbiju, te masovnom mobilizacijom Srba obnoviti Jugoslaviju.
Ovaj njihov strah je Pavelić ranije mogao otkloniti da je s njima sklopio dogovor da Nijemci samostalno brane obalu i dvadesetak kilometara od nje, te prugu Zagreb - Beograd, a da sve ostalo štiti hrvatska vojska nakon što se bolje naoruža, izvrši opću mobilizaciju i organizira učinkovitu vojsku u kojoj bi dragovoljci i mobilizirani vojnici bili izmiješani.

Padom Rumunjske i ulaskom Rusa u Mađarsku Nijemci se počinju pripremati za povlačenje iz Grčke, te se zbog toga moraju osigurati od napada sa boka.

Petog rujna 1944. Sovjetski Savez je objavio Bugarskoj rat, a Ruska crvena armija 7. 9. 1944. prelazi Dunav i za tri dana osvaja sjeveroistočnu Bugarsku. Nekoliko časnika i komunista 9. rujna 1944. pučem je svrgnulo legitimnu bugarsku vladu. Time su Nijemci izgubili još jednog saveznika, te Bugarska mijenja stranu. Nakon toga Bugarska vojska napreduje zajedno s Rusima kroz Mađarsku, Srbiju, Hrvatsku i Austriju.

Tito 18./19. rujna 1944. sa Visa, preko Rumunjske, leti za Moskvu, kako bi nakon iskorištenja privremenog savezništva sa Cherchilom preuzeo zadatke od novog – starog gospodara Staljina, uz istovremeno korištenje britanske logistike sa Jadrana za snabdijevanje oružjem i streljivom. Znao je kako se njemačka vojska iz Grčke i Albanije može povući samo preko Boke Kotorske i Dubrovnika prema sjeveru, te kako bi se za njima mogli kretati Britanci i obnoviti Kraljevinu Jugoslaviju. Istovremeno se bojao i dubljeg prodora Rusa u Srijem i Slavoniju koji bi mogli formirati komunističku Hrvatsku sa hrvatskim komunistima koji su bili poslušniji Moskvi. Zato odlučuje iskoristiti Staljina za svoje jačanje, ali istovremeno ne dozvoljava jačanje paralelnih struktura unutar partizana i partije koje bi bile vjernije Staljinu nego njemu. Kako se navedene ugroze ne bi mogle dogoditi odlučio je najveće snage prebaciti oko Dubrovnika na jugu, te Slavonije na sjeveru, uz ostavljanje manjih snaga u Bosni, kako bi se Nijemci povlačili preko Bosne gdje ih je najlakše iz zasjede napadati. Zbog toga, prije odlaska u Moskvu Tito zapovijeda prebacivanje 10.000 partizana sa Visa na obalu kako bi oslobodili Dubrovnik od Nijemaca. Sa partizanima se prebacuju i topničke jedinice opremljene i obučene od strane Britanaca.

U rujnu 1944. pojavile su se priče o organizaciji gerilskog rata pod njemačkim vodstvom koji će se nastaviti i u slučaju pada Berlina. Priča je bila proizvod njemačke obavještajne službe koja je nakon kapitulacije Italije nastojala dići moral svojim suradnicima na Balkanu i uvjeriti ih kako se trebaju nastaviti boraviti protiv komunista čak i ako Berlin padne. Kako bi priči dali neku podlogu osnovali su posebnu formaciju za organiziranje diverzija pod nazivom Jagdverband. Za jugoistok Europe bio je nadležan Jagdverband Südost s centrom pored Beča.

Nijemci su već1943. godine u svim zemljama pod svojom kontrolom, među njima i u NDH. osnovali protugerilske postrojbe, tzv. "S" postrojbe „Jagdverband” koje obučavaju da po potrebi pređu u gerilu, a u NDH su trebale biti pod zapovijedanjem Vjekoslava Maksa Luburića, te njemu podređenih Ljube Miloša i Danka Šakića. Međutim, za osnivanje tih postrojbi Nijemci nisu dali logistiku te nije napravljeno gotovo ništa. U Zagrebu su postojala dva centra sa ovim zadatkom: njemački pod nazivom Jagdverband der Waffen- SS, i hrvatski pod okriljem Ustaške obrane. Od četiri desetine te jedinice jedna se nalazila na području Gospića radi gerilskih napada na teritorij pod partizanskom kontrolom. Priču o jednoj takvoj grupi na Velebitu posebno je podupirao veliki župan Like i Gacke, Jole Bujanović uz potporu domobranskog pukovnika Delka Bogdanića, zapovjednika Gospića. O potrebi nastavka borbe gerilskim ratovanjem Bujanović je govorio i predsjedniku Vlade NDH dr. Nikolu Mandića koncem travnja 1945. U tom su smislu u Velebitu trebale biti izgrađene zemunice koje su, uz odabrane pećine, trebale biti opskrbljene hranom, sanitetskim materijalom i oružjem kao logistika gerilskom ratovanju, ali ti centri nikad nisu izgrađeni zato što Nijemci to u stvari nikad nisu ni imali namjeru napraviti.

Da je Pavelić 1942. ili 1943. u okviru svake pukovnije i zdruga osnovao jednu takvu postrojbu dragovoljaca diverzanata mogao ih je prije kapitulacije Italije poslati na talijansku zonu sa zadatkom da u partizanskoj odjeći oduzmu oružje i streljivo Talijanima, te ga zakopaju, to bi ovakav plan mogao uspjeti. Nijemci su doista osnovali nekoliko takvih jedinica u kolovozu 1943. za prikrivene napade, ali na na partizanske snage, već za odmazde na civile. Pripadnici ove postrojbe govorili su najčešće srpski jezik i često su djelovali predstavljajući se kao partizani.

Kako su partizani i Bugari presjekli put za povlačenje iz Grčke preko Srbije Nijemci se povlače uz jadransku obalu i preko Bosne, a za njima idu partizani i zauzimaju mjesto po mjesto. Tijekom rujna 1944. godine 26. partizanska dalmatinska divizija zauzima Brač, Šoltu, Korčulu, Mljet i najveći dio Pelješca. Mobilizacijom su ojačane i partizanske snage u Bosni pa i tamo počinje osvajanje manjih gradova.

Poglavnik Pavelić je 18. rujna 1944. posjetio Hitlera u njegovom glavnom štabu. Pavelić mu javlja kako se namjerava potpuno vrati na ustaški kurs svoje vladavine, te ponovo krenuti u pohod protiv pravoslavnog stanovništva, osobito svećenika. Firer je to odobrio.

Po procjenama Vermahta, posljedica toga je, da su se pravoslavci masovno i zajedno sa dijelovima četničkih jedinica, priključili Titovoj "narodnoj oslobodilačkoj armiji", iako su do tada bili antikomunistički raspoloženi. Pavelić očito još uvijek ne razumije ono što mu je govorio Eugen Dido Kvaternik prije nego je napustio Hrvatsku, kad mu je rekao kako će za godinu dana partizani ući u predgrađa Zagreba, pa još uvijek najveći problem vidi u četnicima, koji su do tada najvećim dijelom prešli pod Njemačko zapovjedništvo. Ova Pavelićeva odluka donijeta 3 godine od početka rata potpuno je nerazumljiva. Ako zbog vojno političkog neiskustva 1941. nije znao kakve će rezultate dati progon nelojalnog stanovništva, tri godine kasnije je to morao znati. Represalije vode u bijeg vojno sposobnih u šume gdje ih čekaju pobunjenici. Četnika tamo više nije bilo u znatnijem broju, te su izbjegle Srbe mogli dočekati jedino partizani koji su time dobili nove borce. Na ovo su ga upozoravali čak i časnici Vermahta, ali on to nije želio slušati, već je navodio "vodu na mlin" Tita.

Za ovakvo Pavelićevo ponašanje moguća su dva logična objašnjenja, odnosno mogao je imati dva plana.

"Plan A" mu je mogao biti: U Srbiji četnici, Nedićevci i Ljotičevci sposobni su vratiti kralja Petra na vlast, a kako se kraljeva vlast ne bi mogla vratiti u Hrvatsku nju je potrebno prepustiti komunistima kako bi oni stvorili komunističku Hrvatsku kao neovisnu državu. Znao je kako se Tito neće pokoriti Kralju, te je na taj način mislio osigurati opstanak barem nekakve Hrvatske države, u koju će se on kasnije sa svojim izbjeglim vojnicima vratiti čim zapad počne rat protiv komunizma. Ovu priču o novom ratu protiv komunizama širili su Britanci širom Balkana, osim u Grčkoj, kao svoju ratnu varku, kako bi olakšali partizanske operacije.

Ako je ovaj plan točan onda on očito nije znao kako su Nijemci 18 dana ranije počeli napuštati Srbiju i prepustiti je Titu.

"Plan B": Uprkos pada Italije i nadiranju Sovjeta sa istoka i dalje je iskreno vjerovao kako će se pojaviti neko čudo kojim će Hitler pobijediti, a on do tada samo treba očistiti NDH od nelojalnog stanovništva.

Ako je ovo drugo objašnjenje bliže istini potrebno je zapitati se kako njegovi preostali najbliži suradnici nisu primijetili ovakav ozbiljan duševni poremećaj. Da je Pavelić, umjesto ovakvih suludih odluka krenuo u opću mobilizaciju i rat protiv partizana, a ne četnika kojih je tada bilo desetak puta manje nego partizana, još uvijek je mogao nešto učiniti u obrani planinskih mjesta koja je hrvatska vojska još uvijek držala. Da je Pavelić znao logično razmišljati znao bi kako je u Hrvatskom interesu da u tom trenutku četnici ojačaju a komunisti oslabe. Četnici u Srbiji bi s većom vojskom mogli spriječiti prodor Tita u Srbiju, te Tito ne bi mogao ojačati dovoljno za obnovu Jugoslavije, a ni Srbi ne bi imali dovoljno snaga za to. Jači četnici u Hrvatskoj bi mogli spriječiti bijeg lokalnih Srba u partizana te bi broj partizana bio manji. Dok se četnici i partizani međusobno tuku hrvatska vojska bi imala vremena da se organizira na svom terenu, pod uvjetom da smisle kako nabaviti oružje i streljivo. Da je Pavelić znao strateški razmišljati, neovisno o Njemačkim interesima mogao je i sam smisliti kako pomagati onima koji su trenutno slabiji, kako bi se četnici i komunisti što duže međusobno tukli. Pri tome bi trebao samo paziti da se oni međusobno ne dogovore, a za takvi slučaj je mogao unaprijed imati pripremljene akcije za izazivanje njihovog međusobnog nepovjerenja. Ali njemu je takvo razmišljanje bilo previše složeno i za zamisliti, a osobito teško provesti u djelo.

Njemačko vojno zapovjedništvo 27. rujna procjenjuje: "Nakon što su ustaše ponovo počele terorizirati pravoslavno stanovništvo: konačan rezultat jeste negativan, jer Pavelić nije više imao snage za ozbiljnije akcije, a na kraju se čitava akcija okrenule protiv hrvatske države i još više ubrzala raspad hrvatske vojske."