Mostarska operacija

Dok se krajem 1944. i početkom 1945. Nijemci povlače iz Srbije prema Mostaru i Sarajevu, komunistička jugoslavenska vojska je osvojila Novi Sad te se tu tijekom zime borbe smanjuju. Za to vrijeme na području Mostara i okolice Nijemci i hrvatska vojska utvrđuju linije kako bi prihvatili postrojbe koje se povlače iz Srbije i Crne Gore.

U Hercegovini oko Mostara nakon Kninske operacije, do sredine prosinca 1944., bojište ispred Mostara i Nevesinja opsjedale su postrojbe 29. hercegovačke divizije, te postrojbe 9. dalmatinske divizije, angažirane u napadu na Široki Brijeg.

Početkom siječnja 1945. njemačka obrana Širokog Brijega pojačana je 3. bojnom 369. pukovnije, topničkom grupom „Lize“ (Lise) u sastavu 649. topničke pukovnije te 5. bitnicom 369. topničke pukovnije. Protuzračni topovi bili su smješteni kod mosta na ponornici Ugrovači (500 m sjeverozapadno od središta grada idući cestom za selo Britvicu), kod duhanske stanice u središtu grada, na Pecari i u Knešpolju sa sjeverne strane groblja. Od oružanih snaga NDH na spomenutom području bili su angažirani 2. gorski zdrug, 9. posadni zdrug, dijelovi ustaškog 6. stajaćega djelatnog zdruga i jedna bojna 1. ustaškog zdruga (Crna legija), koja je preustrojem hrvatskih snaga odlukom MINORS-a od 20. studenoga 1944. ušla u sastav 9. hrvatske gorske divizije 1. prosinca, kojom je zapovijedao general Božidar Zorn. Uz ove postrojbe na ovom području djelovala je i njemačka poluvojna organizacija „Todt“, te slabo naoružane skupine lokalnog redarstva koje je imalo 180 pripadnika prema partizanskim obavještajnim podacima.

Početkom 1945. godine ukupna brojnost njemačkih i hrvatskih snaga, koje su sustavom polukružne obrane, otvorene prema Mostaru branile položaje na Širokom Brijegu iznosila je 3155 vojnika. Maksimalno koristeći prirodne pogodnosti koje pruža zima, njemačke i hrvatske postrojbe zaposjele su dominantne visove između snijegom prekrivene Čabulje i poplavljenog Mostarskog blata, pri čemu su Cigansko i Bošnjakovo brdo, Purin, Burića i Šuškov brig bili posljednja crta obrane.

U jeku bezuspješnih partizanskih opsjedanja Širokog Brijega, njemačke i hrvatske postrojbe, u razdoblju od početka studenoga 1944. do kraja siječnja 1945. izvele su nekoliko protuudara ograničenog intenziteta prema partizanskim snagama. U operaciji „Plast“ njemačke snage potisnule su partizane od mosta na Uzarićima prema Jarama i brdu Trtle. Zatim, radi deblokade garnizona u Tomislavgradu njemačke snage dovele su pojačanja u Široki Brijeg, 369. dopunsku bojnu i 105. SS-ovu tenkovsku satniju. U razdoblju od 12. do 16. studenoga probile su se do Tomislavgrada i izvukle posadu u Široki Brijeg. Za to vrijeme postrojbe partizanske 9. dalmatinske divizije ušle su u napušteno Posušje u noći 17. na 18. studenoga, da bi potisnuli njemačke i hrvatske snage do mosta na Ugrovači.

U akciji kodnog naziva „Mars“ dijelovi 370. grenadirske pukovnije potisnuli su 1. prosinca 1944. postrojbe 9. dalmatinske divizije jugozapadno od Kočerina.

Za vrijeme akcije njemačke i hrvatske postrojbe imale su okršaj s partizanskom 13. dalmatinskom brigadom na pravcu Zavoznik – Čerigaj – vrh Magovnik (kota 548). U spomenutim akcijama nije došlo do pomaka na bojišnici, a njemačke i hrvatske postrojbe povukle su se na početne položaje u Širokom Brijegu. Stanje na bojišnici ostalo je nepromijenjeno sve do prodora njemačkih snaga i Oružanih snaga NDH 27. siječnja 1945. prema Ljubuškom, Čitluku i Čapljini. Dijelovi 369. pješačke divizije u dva su navrata, 24. i 25. siječnja 1945., napali partizanske položaje na Kočerinu. Glavna je namjera bila protuudarom na spomenuti položaj zbuniti partizanske obavještajce koji su očekivali prodor njemačkih snaga i Oružanih snaga NDH prema Kočerinu i Imotskom. Stožer 369. pješačke divizije, skrivajući pravu namjeru, pokrenuo je operaciju „Bura“ (njem. Bora). Međutim, glavni razlog pokretanja operacije „Bura“ obavještajni su podaci koje je stožer dobio o aktivnostima nekoliko partizanskih brigada 29. hercegovačke divizije na području Konjica. Stožer 369. pješačke njemačke divizije uočio je opasnost od partizanskog zatvaranja neretvanskog pravca koji je bio jedini izlaz za povlačenje njemačkih snaga prema Sarajevu. Loklani partizanski zapovjednici bi rado opkolili Nijemce kako bi ih uništili, ali Tito se boji velikog odsudnog sukoba pa odlučuje svoje divizije iz Konjica prebaciti u Čapljinu kako bi Nijemce samo potiskivali iz Mostara prema Sarajevu. Opkoljeni Nijemci su raspolagali velikim količinama streljiva te bi se mogli dugo braniti, pri čemu bi moglo poginuti puno svježe mobiliziranih partizana, koji bi nakon toga mogli masovno dezertirati. S iskustvom iz I svjetskog rata i iskustvom iz Španjolskog građanskog rata je znao kako se kod velikih gubitaka vrlo lako pojavljuje i masovni defetizam.

Nakon operacije »Bura«, u kojoj su Nijemci i oružane snaga HOS-a 27. siječnja 1945. u dva dana osvojile Ljubuški, Čitluk i Čapljinu s južne strane dolaze partizanske snage povučene sa sjevera iz Konjica.

Njemačke snage i Oružane snage NDH počele su se povlačiti pod višestruko ojačanim partizanskim snagama. Ove nove snage 29. hercegovačke i 9. divizije, kao i ubacivanjem postrojbi 11. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije njemačko-hrvatske snage se povlače iz Čapljine i Čitluka te su 4. veljače partizani osvojili Ljubuški. Istoga dana zbog naleta svježih partizanskih snaga 11. dalmatinske brigade, dijelovi 9. hrvatske gorske divizije povukli su se preko Lipna, Čerina, Jara i Uzarića, a kasno noću 4. veljače bili su na položajima u Širokom Brijegu.

Tada partizanski Vrhovni stožer zapovijeda VIII. dalmatinskom korpusu da s glavninom svojih snaga (26. i 19. divizijom, oklopljenim i samokretnim postrojbama, tj. 1. tenkovskom i 1. teškom motoriziranom artiljerijskom brigadom) krene prema Hercegovini, te zajedno sa 9. dalmatinskom divizijom, koja je boravila u Hercegovini, i 29. hercegovačkom divizijom osvoji Široki Brijeg i Mostar. Jugoslavenske snage potisnule su dijelove Oružanih snaga Njemačke i Oružanih snaga NDH iz Čapljine i Čitluka, te su 4. veljače zauzeli Ljubuški.

Nakon toga Vrhovni partizanski štab daje zapovijed 8. dalmatinskom korpusu da s glavninom svojih snaga (26. i 19. divizijom, 1. tenkovskom brigadom i teškom motoriziranom topničkom brigadom) krene prema Hercegovini te zajedno s 9. dalmatinskom divizijom, koja je boravila u Hercegovini, i 29. hercegovačkom divizijom osvoji Široki Brijeg i Mostar.

Komunisti su u svim mjestima iza obrambene linije imali svoje ilegalce koji su partizanima dostavljali sve podatke o njemačkim i hrvatskim snagama, položajima i kretanjima. Ti ilegalci su kao pripadnici KNOJ-a i OZN-e imali precizan zadatak i upute o specijalnim zadacima koje su uključivale likvidacije političkih protivnika KPJ.

Nakon osvajanja pojedinih mjesta lokalni ilegalni komunisti sastavljeni od povjerljivih članova KPJ i SKOJ-a, odmah su uspostavljali organe komunističke vlasti, osobito svoga represivnog aparata. Tako je početkom studenoga 1944. utemeljen i ured OZN-e za kotar Ljubuški. Opunomoćenici OZN-e djelovali su u svim operativnim postrojbama 29. hercegovačke divizije, svim segmentima civilne i vojno-teritorijalne vlasti, kao i preko kotarskih ureda i njihovih pratećih vodova. Početkom prosinca 1944. ti reperesivni dijelovi za ubijanje zarobljenika i potencijalno neprijateljski raspoloženih civila jačaju unutar svih partizanskih brigada.

Partizanska obavještajna služba 8. dalmatinskog korpusa imala je vrlo precizne podatke o obrambenim položajima u Širokom Brijegu. Neposredno pred Mostarsku operaciju 5. veljače 1945. partizanski izvještaji govore sljedeće: „Neprijateljska vojska drži pet sljedećih položaja u Širokom Brijegu. Najvažniji i najutvrđeniji je Šuškov Brijeg ispod samostana, Rezići – Burića Brijeg. Na tom dva kilometra dugom prostoru svaki 25 do 40 metara se nalazi jedan suhozidni bunker, sa posadom od pet do šest ljudi, međusobno povezani kamenim zidom. Drugi položaj se nalazi od ‘Klanca’ pa do Ciganskog brda – Miličina gomila, ali koji se prekida od groblja Sajmište pa do Miličine gomile. Dakle ovaj položaj se veže od Klanca prema Puringaju i kamene ograde oko duhanske stanice i produžuje se do groblja Sajmište odakle je prekinut sve do Ciganskog brda – Miličine gomila, gdje se nalazi jedan bunker sa 20 vojnika 369. legionarske divizije i 30 milicionara.

Treći položaj se nalazi na Ćavarovu brdu, u tvrdo građenoj talijanskoj utvrdi. Ovaj položaj su zaposjele ustaše koje pripadaju 9. satniji II. Bojne II. ustaškog zdruga. Ovaj položaj ima dobar domet na sve strane. Četvrti položaj je u glavnom položaj brdskih topova kalibra 80 mm kao i položaj za udaranje s boka u Šuškov brijeg. Tu se nalazi 150 njemačkih vojnika i 8. ustaška satnija kojom zapovijeda ustaški zastavnik Stojić, dok sa ustašama na Ciganskom brdu zapovijeda zastavnik Nenadić, s ustašama na Burića Brijegu ustaški poručnik Šimunović.

Peti položaj je u selu Knešpolje, gdje ima oko 100 vojnika, koji imaju zadaću čuvati most između Uzarića i Knešpolja. Tenkova i blindiranih vozila nema. Od motorizacije dvanaest kamiona od kojih su tri luksuzna i devet teretnih. Sva područja ispred položaja su minirana. Iz ovoga se vidi da je sjeverna i sjeveroistočna strana slabije utvrđena, ali taj je položaj ujedno najteži jer je vrlo brdovit.“

Na partizanskoj strani, ukupne snage 8. dalmatinskog partizanskog korpusa 9., 19. i 26. dalmatinska divizija, u dodatku s 29. hercegovačkom divizijom i 3. brigadom KNOJ-a, angažirane u Mostarskoj operaciji iznosile su 39.759 vojnika, raspoređeno u ove četiri divizije. U svom su sastavu imale sveukupno 17 brigada, 60 tenkova i 25 oklopnih vozila. Zračnu potporu partizanskim snagama pružale su 1. i 2. zračne eskadrile NOV-a, te 20. grupa 51 wing BAF (Balcan Air Force – balkanske zračne snage), sa sjedištem u zrakoplovnoj bazi na otoku Visu.

Odmah po primitku zapovijedi za napad početkom veljače stožer 8. dalmatinskog korpusa razradio je operativni plan napada na Široki Brijeg. Osnovne snage napada na Široki Brijeg na glavnom pravcu činile su brigade iz sastava 26. dalmatinske divizije. Ključnu ulogu unutar 26. divizije imale su 1. proleterska dalmatinska brigada, te 12. i 11. dalmatinska brigada. Prva proleterska dalmatinska brigada i 12. dalmatinska brigada dobile su zadatak zauzeti Duhansku stanicu, Cigansko i Bošnjakovo brdo iz pravca Trna. Zatim je 11. dalmatinska brigada uvedena u borbe pravcem Vrgorac – Ljubuški – Mokro s zadatkom ovladavanja samostanskim kompleksom i bazilikom na Širokom Brijegu.

Uporabom tenkova i topništva i definiranjem vatrenih ciljeva, zapovijedao je stožer 8. dalmatinskog korpusa. Zadatak zaštite bokova 26. dalmatinske divizije na glavnom pravcu napada imale su postrojbe 9. dalmatinske divizije. Zaštitu od mogućeg udara njemačkih i hrvatskih postrojbi iz Mostara i Goranaca dobila je 2. dalmatinska proleterska brigada iz sastava 9. divizije. Na suprotnom boku, iz smjera sela Raktina, sjeverozapadno od Širokog Brijega sličan zadatak imale su 3. brigada i 13. dalmatinska brigada.

Uz zaštitu bokova, te su postrojbe imale i zadatak spajanja u području Knešpolja i dovođenja Širokog Brijega u potpuno okružje. U sastavu 8. dalmatinskog korpusa bila je i 19. dalmatinska divizija, a njeno djelovanje bilo je usmjereno prema Mostarskom blatu i Mostaru.

Nakon što su osvojili Ljubuški 4. veljače, slijedeći dan, 5. veljače, stožer VIII. dalmatinskog korpusa zapovijeda napad na Široki Brijeg 26. dalmatinskoj diviziji, ali ona taj dan ne uspijeva u tome. Tek 7. veljače uveče, partizani su nakon dvodnevnih borbi zauzeli Široki Brijeg, nakon čega su poklali 12 katoličkih svećenika franjevaca. Dio oružanih snaga Njemačke i NDH povukao se prema Mostaru i utvrdio na pravcu Keveljavača – Miljkovići – selo Varda – Jasenica – Rodoč, gdje su uspostavili obrambenu crtu prema jugu.

Za Nijemcima u povlačenju napreduju partizani iz južne Dalmacije koji početkom veljače 1945. pokreću svoju "Mostarsku operaciju". Istovremeno se borbe vode i oko Zvornika, te Virovitice. Hrvatske postrojbe pokazuju sve manji interes za borbu pod njemačkim zapovjednicima. Rusi napadaju Peštu koja je pala 18. siječnja, a Budim 13. veljače, a 1945.

Napadi na Mostar počeli su 2. veljače 1945. a sudjelovalo je i zrakoplovstvo NOVJ-a, zajedno sa 26. dalmatinskom divizijom s pridodanim postrojbama 1. tenkovske brigade i 1. teške motorizirane artiljerijske brigade VIII. dalmatinskog korpusa. Postrojbe 29. hercegovačke divizije, njezina 10. brigada dobila je zadatak osvojiti Nevesinje, 11. brigada djelovala je prema Konjicu kako bi spriječila dolazak njemačkih pojačanja iz Sarajeva prema Mostaru, a 13. je brigada imala zadatak razbiti njemačku obranu na pravcu Buna – Blagaj, te prodrijeti lijevom obalom Neretve u Mostar. 14. hercegovačka brigada imala je zadatak prodrijeti preko Donjeg i Gornjeg Zimlja u Bijelo Polje.

Kod Mostara 14. veljače partizani stižu do zapadnog predgrađa, a hrvatske vojne jedinice se raspadaju. Moral im je nizak što je znak kako politika ne zna čak ni ustašama ponuditi jasne političke i vojne ciljeve. U obrani Mostara poginulo je preko 3.000 Nijemaca i hrvatskih vojnika pod njihovim zapovjedništvom, te je preko 1000 zarobljeno, koji su uskoro pobijeni. Partizani u svojim izvještajima priznaju svojih oko 800 mrtvih, iako je poznato kako oni koji napadaju uvijek imaju puno više žrtava. Broj mrtvih skrivaju čak i od vlastite vojske kako time ne bi rušili njihov borbeni moral.

S obzirom da je Njemačka gubila rat, partizani su očekivali  masovnu predaju domobrana, ali na ovom području i oni se žestoko brane, što je i normalno nakon što su čuli kako partizani postupaju i s civilima u gradovima koje osvoje. Kada je braniteljima Mostara zaprijetilo opkoljavanje, prema naredbi Adolfa Hitlera krenulo je povlačenje prema Sarajevu koji je, prema novom operativnom planu, trebalo držati pod svaku cijenu, kako bi se Nijemci iz Grčke mogli povlačiti. Partizani su 14. veljače 1945. zauzeli Mostar, a prije toga su mogli spriječiti povlačenje Nijemaca prema Sarajevu rušenjem mostova. Međutim, to im nije odgovaralo, kako se ne bi usporilo njemačko povlačenje. Da je to shvaćao Pavelić mogao je on narediti tajno rušenje svih mostova između Mostara i Sarajeva, ali njemu takvo nešto nije padalo ni na pamet.

Zapadno zrakoplovstvo 15. veljače napada sa 35 aviona Zagreb i aerodrom. Njemačka obrana se 16. veljače od Mostara do Nevesinja raspada, po njemačkim izvorima zbog raspada 369. hrvatske pješačke divizije. Taj dan partizani stižu 9 km od Sarajeva. Partizani 19. veljače 1945. na prostoru Nevesinja uspijevaju ubiti 750 Nijemaca, 170 hrvatskih vojnika i 50 Talijana, uz zapljenu velike količine oružja i streljiva. Napad na Nevesinje počeo je 13. veljače, te sutradan Nijemcima stiže zapovijed o povlačenju prema Mostaru. Kolonu u povlačenju partizani potpuno razbijaju u zasjedi na brdu Grepka. Ostaci Nijemaca se kroz planine i šume, probijaju do Mostara, a kako je i on u međuvremenu pao produžuju prema Konjicu.

Povlačeći se iz Mostara prema Sarajevu Nijemci i Hrvatske snage pokušavaju zaustaviti partizane 13. brigade, koji su napadali sa padina prenjskih ogranaka, te 10. hercegovačke brigade koje su išle uzduž desne obale Neretve, prema Jablanici i Rami.

Nijemci i hrvatski vojnici u povlačenju su partizane dočekivali sa utvrđenih mjesta. Dočekali su ih 26. veljače 1945, na položajima oko Konjica, gdje su najviše bili utvrđeni oko Ostrošca. . Njemački 369. izviđački bataljun je odbacio dva bataljuna 13. brigade na Javornik i Bunare, poslije noćne borbe prema Ostrožcu. U međuvremenu, uz ustaški i domobranski bataljun, obranu je pojačao jedan ustaški bataljun 9. zdruga, Luburićevih "žutih" ustaša. Tada 14. i 11. partizanska hercegovačka brigada usmjeravaju svoj pritisak s istoka, a 17. krajiška (Ramska) brigada sa zapada, potpomognuta artiljerijskim divizionom, koji gađa braniteljske položaje od Ostrošca prema Konjicu. Od 14 do 16 sati 1. ožujka 1945. dvanaest brdskih topova i dvanaest minobacača tuklo je, pretežno neposrednim gađanjem bunkere oko Ostrošca i u samoj varoši, koju je toga dana branilo 1.300 vojnika njemačkog 369. izviđačkog bataljuna, dva bataljuna ustaškog 9. zdruga i jedna četa talijanske fašističke legije »San Marko«, podržavanih topovima i minobacačima. Kada je prestala topnička paljba sedam bataljuna prve linije iz sastava 13. i 10. partizanske brigade krenulo je na juriš, a bombaške grupe na preostale bunkere. Otpor u centru grada, oko željezničke stanice, slomljen je u 19 sati. Glavnina Nijemaca i hrvatskih snaga se probila prema Konjicu, uz velike gubitke.

Noću između 2. i 3. ožujka zapovjednik njemačke 369. divizije, general Georg Rajnike, naredio je da se 1. bataljun 370. puka, 369. izviđački bataljun i jedan artiljerijski divizijun prebace s tog područja vlakom do Bradine, na južnoj strani Ivan-sedla i Raštelice, na sjevernoj strani Ivan planine. Konjic je trebalo braniti oko 2000 vojnika borbene grupe »Šulce« (3. bataljun 370. grenadirskog puka, ostaci 2. bataljuna 369. grenadskog zdruga). Iz Konjica su povučene znatne njemačke jedinice, a neke ustaške su samovoljno napustile položaje, pa su partizan naišli na slabiji otpor. Oko 16 sati Nijemci su počeli napuštati dio Konjica na lijevoj obali Neretve, a preko noći i ostali dio grada.

Tijekom ovih borbi za Konjic Hrvatske oružane snage vode na sedlu Ivan planine u jugoistočnoj Bosni niz teških borbi protiv partizana koji nakon velikih gubitaka ocjenjuju kako je planinu lakše zaobići. U ovom trenutku Hrvatska vojska je imala oko 100.000 vojnika, najviše na području oko Banja Luke, srednje Slavonije, te između Gradiške, Dubice i Sanskoga Mosta, dok su partizani imali ukupno preko 600.000 ljudi. Za zapovjednika svih Hrvatskih postrojbi na bojištu od Drave preko Sarajeva i Mostara do Jadrana Pavelić je imenovao Vjekoslava Maksa Luburića koji je krenuo u obilazak položaja. Iako su stvarno sa svime zapovijedali Nijemci Luburić je vjerovao kako on može zaustaviti partizane, ali je na Ivan Sedlu shvatio kako izgleda prava pješačka, oklopna i zračna borba, i kako će se Nijemci povući, te je žurno otišao u Sarajevo gdje mu je bilo zapovjedno mjesto odakle je avionom odletio u Zagreb. Svojim pomoćnicima je objasnio kako ide u Zagreb po pomoć i kako to trebaju objasniti vojnicima, kako oni ne bi njegov odlazak shvatili kao bijeg sa zapovjednog mjesta. Da je imao namjeru braniti državu do kraja mogao je svojim pouzdanim vojnicima zapovijediti da obranu utvrđenih mjesta prepuste Nijemcima, a da oni u manjim grupama prijeđu u planine i nastave voditi gerilsku borbu kakvu su do tada vodili komunisti. Kao gerilci bi mogli minirati mostove i tako spriječiti njemačko povlačenje, te bi borba između Nijemaca i partizana trajala puno duže, na njihovu štetu, a na korist hrvatske vojske.

U praćenju njemačkog povlačenja prema Sarajevu partizani nastupaju za njima pazeći kako se u prazan prostor ne bi ubacili četnici i dijelovi hrvatske vojske koji nisu bili pod njemačkim zapovjedništvom, te pri tome mobiliziraju sve sposobne civile koje uhvate. Zahvaljujući svojim saveznicima oružja su imali dovoljno. Zahvaljujući takvoj taktici partizani se pojavljuju na prilazima Sarajevu gdje su uočeni 23. veljače 1945. sa tenkovima i topništvom.