Napad na Kraljevinu Jugoslaviju

Napadom na Jugoslaviju 6. travnja 1941. Hrvati su Nijemce dočekali kao oslobodioce od srpske okupacije, što je i logično ako se zna kako je u toj kraljevini između 5. prosinca 1918. i 6. travnja 1941. godine ubijeno oko tri tisuće Hrvata, najčešće bez ikakvoga suđenja.

Vojska kraljevine Jugoslavije se uglavnom povlačila bez ozbiljnog otpora. Za to su srpski oficiri na teritoriju Hrvatske optuživali Hrvate, te su počeli ubijati vlastite vojnike hrvatske nacionalnosti, dok oficiri na terenu prema Bugarskoj, Rumuniji i Mađarskoj problem nisu vidjeli u vlastitim vojnicima, već u snazi protivnika.

Dana 7. travnja 1941. nakon ulaska njemačke vojske u Međimurje mr. ph. Teodor Košak preuzima građansku vlast u Međimurju i proglašava Državu Hrvatsku. Ondje je ustrojena prva hrvatska vojna jedinica – Čakovečka konjanička pukovnija pod zapovjedništvom satnika Ivana Žagara.  Time je Međimurje postalo dio Hrvatske do mađarske okupacije 16. IV. 1941. godine. Međimurje je tek 6. travnja 1945. ulaskom Crvene Armije, 16. bugarske divizije i nešto malo partizana koji su ušli u Čakovec vraćena u sastav komunističke Jugoslavije.

Kada Velikog Grđevca je 108. pukovnija krenula prema Virovitici 6. travnja. Streljivo su dobili samo srpski vojnici, ne i hrvatski. Bilo je naređeno, da se ubije svaki hrvatski vojnik, koji se ne želi boriti protiv Nijemaca. Narednik jedne satnije Ivan Čvek tajno je naoružao hrvatske vojnike. Izbila je pobuna u 108. pukovniji, tako što su hrvatski vojnici preuzeli nadzor nad pukovnijom i to je preraslo u ustanak protiv jugoslavenske vlasti.

Pred zoru 8. travnja pukovnija se vraća prema Bjelovaru te joj se u Severinu pridružila 40. pukovnija s pričuvnim poručnikom Leopoldom Supančićem. Došavši jutrom u Bjelovar poslali su izvidnicu koju su napali srpski žandari na čelu s potpukovnikom Đurićem iz stožera 4. armije jugoslavenske vojske sa sjedištem u Bjelovaru. Ubijena su tri hrvatska vojnika: Milan Devčić i Mato Haniš, dok je Pavao Rogović nakon dva dana umro u bolnici. Dva su hrvatska vojnika ranjena. Tada su se i građani pridružili pobuni. Vojnici 108. pukovnije su i građani su zarobili nekoliko stotina jugoslavenskih, većinom srpskih vojnika i oko 100 časnika i dočasnika, pri čemu nitko nije poginuo. Dio srpskih vojnika je pobjeglo u selo Narta gdje su formirali srpsku jedinicu.

Nakon ulaska vojske u Bjelovar s balkona Gradskog poglavarstva gradonačelnik Julije Makanec je 8. travnja u 18 sati proglasio „uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske”, što su okupljeni burno pozdravili.

Nakon toga kraljevska vojska se raspala na prostoru od Varaždina do Suhopolja. Idući dan Srbi i četnici 9. travnja u Bjelovaru i okolici ubijaju 6 hrvatskih civila, među kojima je i maloljetni gimnazijalac Milan Bačani, kad su on i još jedan pobunjenički stražar s puškama iskočili pred automobil s jugoslovenskim oficirima, te ga pokušali zaustaviti, ali su oficiri na njih bacili ručnu bombu.

Za vrijeme njemačkoga napredovanja kroz Jugoslaviju komunisti su pomagali Nijemcima politikom revolucionarnog defetizma, navodeći vojnike na dezertiranje, pri čemu su nastojali skriti što više oružja na tajne lokacije. Isto to su radili i četnici gdje god su postojala srpska sela.

Oduševljeni njemačkim napadom na Jugoslaviju Hrvati su to vidjeli kao priliku za stvaranje vlastite države, te je stari austrougarski časnik Slavko Kvaternik 10. travnja 1941., na iznenađenje Nijemaca, Talijana, pa i samog Pavelića preko radija proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku. Slavko Kvaternik se požurio proglasiti Nezavisnu državu Hrvatsku, kako bi Nijemci ulaskom u Zagreb ušli u glavni hrvatski grad, a ne tek u jedan od Jugoslavenskih gradova. Istog dana kada je Slavko Kvaternik proglasio NDH 10. 4. 1941. Jugoslavenska vojska u povlačenju, njen 2. konjički puk je izvršio prvi pokolj seljaka.

U okolici Koprivnice došlo je do sukoba Nijemaca i II. Konjaničkog puka "Car Dušan Silni" pri čemu su imali gubitke. Povukli su se u Donje Mosti gdje odakle su idući dan planirali nastaviti do Bjelovara i zajedno s dijelovima 4. armije povući se u Bosnu. Nakon što su 10. travnja krenuli prema Bjelovaru skupina seljaka iz Mosti se boje da će osvojiti Bjelovar te pokušavaju uvjeriti vojnike da predaju oružje i odu kućama. Tada je jedan od seljaka s crkvenog tornja iz puške ispalio nekoliko metaka što je u vojnika izazvalo paniku i opću pucnjavu, pa su se ostali seljaci razbježali. Nakon toga je jedan komandir II. eskadrona naredio da se pohvataju i ubiju razbježali seljaci, pri čemu su ubili 11 hrvatskih seljaka u Donjim Mostima i u Kapeli. Konjički puk je krenuo dalje prema Bjelovaru koji su u međuvremenu zauzeli Nijemci. Kako se nisu usudili boriti protiv Nijemaca srpski oficiri su nastojali iskoristiti rat kao priliku za ubijanje što više Hrvata, najviše civila. Od strane svojih zapovjednika ubijani su i pojedini vojnici Hrvati koji nisu htjeli pucati na civile, niti se boriti protiv Nijemaca. Nijemci su s tenkovima dočekali konjički puk u predgrađu Bjelovara te ih zarobili. Idućih dana, do 25. travnja 1941. poginulo je 27 ljudi na područja grada Bjelovara (5 žena i 5 djece) i 72 ljudi na području kotara Bjelovar (14 žena i 12 djece). Gotovo svi su bili hrvatske nacionalnosti.

Nakon ovih ubojstava počela su osvetnička ubojstva i s hrvatske strane, te je u Gudovcima pokraj Bjelovara od ustaša ubijeno blizu 190 Srba 28. travnja 1941.

Nijemci su brzo napredovali i sa područja Rumunjske i Bugarske, te su se i tamo vojnici povlačili bez velikog otpora, ali tamo srpskim zapovjednicima nije padalo na pamet ubijati vojnike koji se ne žele boriti.

Dva dana nakon proglašenja NDH, na Veliku Subotu njemačka vojska ulazi u Glinu. Iz nepoznatih razloga, u noći, 12./13. 4. 1941. pokupili su glinske Srbe iznad 16 godina, a drugi dan ih strijeljali oko 150. Nijemci su takva strijeljanja obično vršili kao odmazdu za smrt svojih vojnika.

Nijemci su vlast ponudili čelniku HSS-a Vlatku Mačeku, a on je to odbio. Nakon toga su prihvatili Pavelića, iako o njemu nisu imali najbolje mišljenje, te je tako Pavelić slučajno postao Poglavnik. Idućih dana širom Hrvatske i BIH jugoslavenska vojska i četnici su ubili više stotina Hrvata. U travnju 1941. ubijeno je širom Hrvatske, BIH i Vojvodine najmanje 300 Hrvata, uglavnom civila, a počela su i osvetnička ubojstva. Ta ubojstva dovode do formiranje paravojnih hrvatskih postrojbi takozvanih "divljih ustaša" ili "seoskih ustaša" koji se naoružavaju lovačkim oružjem, stavljaju oznaku "U" na kapu i počinju se osvećivati Srbima. Počeli su poput domobrana koristiti pozdrav "Za dom spremni", te dizati ruku u zrak na "Rimski pozdrav" uzdignutom rukom. Ovaj Rimski pozdrav Ustaše u Italiji nisu koristili, čak su ga smatrale agresivnim prema hrvatskoj državi, ali ga pojedini politički nepismeni lokalni zagrebački ustaše počinju koristiti nakon osnivanja NDH. Pavelić, radi dobrih odnosa sa Mussolinijem i Hitlerom to nije spriječio, iako je kasnije, nakon kapitulacije Italije to htio. Međutim, nakon atentata na Hitlera to se više nije usudio, te su tako Ustaše do kraja rata dizali ruku na zrak poput talijanskih fašista.

Divlji ustaše najčešće su se pojavljivali u hrvatskim selima koja su u susjedstvu imali srpska sela. Prva osvetnička akcija odmazde je izvršena u Gudovcu kod Bjelovara gdje su ubili nekoliko desetaka Srba, bez suda. Idući dan Nijemci su ubijene otkopali, a ustaše uhitili. Srpska propaganda je broj ubijenih povećala na preko 500. Radi tog osvetničkog događaja vojskovođa Slavno Kvaternik je 19. travnja donio zapovijed da se oni koji počine zlodjela, a predstavljaju se kao ustaše mogu strijeljati na licu mjesta. Unatoč tome, uskoro je nakon svakog spaljenog hrvatskog sela često zapaljeno i neko Srpsko selo.

U hrvatsku domobransku vojsku prijavljuje se 40 generala i admirala vojske Jugoslavije svih nacionalnosti, čime se donekle smiruju međunacionalne napetosti. Državna administracija je postojala na nivou lokalnih vlasti, ali su to većinom bili Srbi i orjunaši, pa su ih lokalne vlasti odmah počele otpuštati. Na državnom nivou nikakva državna administracija nije postojala i tek ju je trebalo izgraditi. Mnogi hrvatski intelektualci u tome nisu htjeli sudjelovati, te izgradnja administracije teče polako, što dovodi do anarhije u mnogim dijelovima države.

Talijani pokušavaju preuzeti čitavu NDH, ali to Hitler ne odobrava. Talijani su u Beču 21. i 22. travnja tražili od Ribentropa da se talijansko posadno područje proširi na čitav teritorij NDH, ali Hitler želi Podunavlje zadržati za sebe. Osim toga Talijani su dobili dio Slovenije, Crnu Goru, dio južne Srbije, Albaniju i manji dio Grčke. Prije napada na Jugoslaviju Hitler je područje bivše Hrvatske banovine nudio Mađarima, kako bi Hrvatsku podijelio između Mađarske i Italije. Međutim, Mađari su ti odbili, ali su uskoro u travnju 1941. zauzeli Međimurje i Baranju. Radi toga je 23. travnja određena nova crta razgraničenja talijanskih i njemačkih snaga pravcem; Samobor – Glina – Prijedor – Banja Luka – Jajce – Donji Vakuf – Travnik -Visoko – Sarajevo – Prača – Ustiprača – Rudo. Pavelić to nikako nije mogao spriječiti, niti su ga išta pitali. Radi toga dolazi do nezadovoljstva Hrvata u mnogim mjestima, a u Makarskoj, Gospiću i Braču dolazi i do oružanih sukoba između ustaša i Talijana u kojima je bilo i mrtvih.

Unatoč dogovoru Mussolinija i Hitlera o razgraničenju Talijani i dalje žele uzeti što više, te od Pavelića ultimativno traže potpisivanje ugovora o carinskoj i monetarnoj unije između Italije i NDH, personalnu uniju pod zajedničkim talijanskim kraljem, stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske, te aneksija Italiji širokog pojasa obale od Rijeke do Kotora.

Kako bi dobio podršku Hitlera Pavelić prihvaća Njemačke rasne zakone, ali mu Hitler ni nakon toga ne pomaže u pregovorima s Talijanima. U pregovorima Pavelić je uspio odbiti prva tri zahtjeva, a teritorijalne talijanske zahtjeve uspio je svesti na područje srednje Dalmacije. Ovi Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske sklopljeni su 18. svibnja 1941., te su u sastav talijanske države ušli kotari Kastav, Čabar, Sušak, dio Delnica, otoci Rab i Krk, gradovi Split, Šibenik, Trogir, Benkovac i Boka Kotorska s dijelom Konvala. U dijelu obale koji je ostao u sastavu NDH nisu smjele boraviti hrvatske oružane snage kao ni u razvojačenim područjima Gorskog kotara, Like i Hercegovine. U sva ta područja Talijani su postuno ušli i tako prekršili Rimske ugovore.

Iako je Pavelić vjerovao kako je dobio što se može, on nije shvaćao kako je odbijanjem talijanskih zahtjeva postao njihov najveći strateški neprijatelj, iako je formalno i dalje ostao njihov saveznik. Ovi pregovori su ključni trenutak u kojem se na strateškoj razini odlučivalo o sudbini NDH. Iz talijanskih zahtjeva se moglo lako zaključiti kako Talijani nisu nikakvi saveznici već su najveći strateški neprijatelji. Na osnovu takve spoznaje bilo je logično zaključiti kako će oni sve poduzeti kako bi svog javnog saveznika uništili potezima za koje ni Nijemci nisu smjeli znati. Poslije se pokazalo, to se najlakše može postići naoružavanjem protivnika NDH kako bi oni uzimali teritorij od NDH, da bi nakon toga talijanska vojska tjerala te pobunjenike i tako postepeno ulazila sve dublje u hrvatski etnički prostor. Zapovjedništvo talijanske 2. vojske je 19. lipnja izradilo dokument nazvan "Okupacija Hrvatske" u kojem je napisano kako se može očekivati promjena političke situacije koja će zahtijevati stalnu okupaciju Hrvatske do crte Njemačko-talijanskog razgraničenja.

Da je Pavelić znao strateški razmišljati shvatio bi kako potpisani ugovori u ratu ne znače ništa i kako mora smisliti kako prevariti prevarante. Prevariti Talijane moglo se samo formalnim prihvaćanjem svih njihovih zahtjeva, ali pod uvjetom da se provode postupno na način da talijanska vojska i policija u prvoj fazi preuzme poslove sigurnosti u svim mjestima gdje su Talijani i Srbi većina, a hrvatska policija i vojska poslove zaštite sigurnosti u mjestima gdje su Hrvati većina. Ove zahtjeve se moglo opravdati tvrdnjom kako Nijemci Uniju na čitavom području NDH ne bi prihvatili, te da bi se hrvatsko stanovništvo moglo pobuniti ako se Unija previše naglo provede u djelo. Ovakvo objašnjenje je bilo logično, te bi Talijani prijedlog najvjerojatnije prihvatili, čime bi se njihova vojska i policija rasporedila i u Slavoniji po većinski srpskim selima, dok bi se hrvatsko redarstvo proširilo i na hrvatska mjesta koja su od ranije, po Rapalskim ugovorima iz 1920. pripala Italiji. To je bio jedini način da se spriječe talijanske tajne operacije potkopavanja temelja NDH, zato što bi Talijani bili uvjereni kako će postupno, korak po korak čitavi teritorij NDH postati talijanski. Nakon potpisivanja ovakvog ugovora Talijanima bi glavni problem bili Nijemci koji bi ovakav sporazum odbijali, ali bi ga mogli i prihvatiti kada bi u njemu pisao samo dio o sigurnosnoj i gospodarskoj uniji, s tim da Nijemcima ostane kontrola teritorija tridesetak kilometara oko željezničke pruge Zagreb - Beograd. Ako bi Nijemci odbili takav sporazum Pavelić bi Talijanima mogao potvrditi kako je njegov interes da svi Hrvati žive u jednoj državi, te bi tajno mogao obećati kako će se sporazum potpisati kada to bude moguće. Dok bi se Talijani i Nijemci o tome dogovarali Pavelić bi dobio vrijeme da izgradi svoje oružane snage na teritoriju gdje su Hrvati većina i čeka povoljan trenutak za obračun sa Talijanima. Taj trenutak je došao već 1943., što se moglo predvidjeti čim su Amerikanci ušli u rat, ali vojno i gospodarski nepismeni Pavelić to nije mogao pretpostaviti. Pavelić nije znao strateški razmišljati, te je mislio kako je potpisivanjem personalne unije nešto postigao, a u stvarnosti je izgubio povjerenje dalmatinskog stanovništva, te je dobio situaciju u kojoj su Talijani počeli tajno naoružavati sve protivnike NDH, i četnike i komuniste.

Kako Pavelić nije znao strateški razmišljati Ustaše su postali najveći talijanski neprijatelji, iako su i dalje bili formalni saveznici, te talijanski tisak počinje sa objavom tekstova u kojima sve lokalne sukobe između Hrvata i Srba na terenu NDH prikazuju kao masovne zločine Ustaša protiv nenaoružanih Srba, pa i muslimana. To se prenosi kroz talijanski tisak i u hrvatskim krajevima, što izaziva dodatno neraspoloženje ljudi prema ustaškoj vlasti. Osobito u krajevima pod talijanskom okupacijom gdje stanovništvo vjeruje kako je bez ikakve sumnje istina sve ono što Talijani pišu o svojim saveznicima. Zločina od strane divljih ustaša i pojedinih ustaških dužnosnika je doista i bilo, ali u puno manjem opsegu nego to Talijani pišu.

Kako bi se spriječile protuzakonite lokalne ustaške odmazde prema pobunjenim Srbima s hrvatske strane Pavelić je 26. lipnja 1941. objavio zakonsku odredbu kojom je zaprijetio prijekim sudom i strijeljanjem za svako nasilje nad nekim nedužnim stanovnikom NDH. Međutim, pobuni Srba pridonijele su i neke njegove zakonske odluke kao što je; otpuštanje Srba iz državne službe, zabrana upotrebe ćirilice, oduzimanje zemlje srpskim kolonistima koji su tu zemlju dobili u kraljevine SHS. Na poticaj Njemačke iz nekih sela su Srbi odvoženi u Srbiju, a u njih su Nijemci planirati naseliti Slovence, kako bi se u Sloveniju naselili Nijemci. U tim nastojanjima Pavelić u potpunosti podilazi Nijemcima, stoga što mu oni jedini mogu pomoći u obuzdavanju talijanskih pretenzijama prema Hrvatskim teritorijima. Iako formalno i na političkim skupovima prihvaća i promovira progon Židova, u stvarnosti ih nastoji što više premjestiti u BIH kao liječnike, ili na područje talijanske aneksije. Prihvaća i njemačke zahtjeve za plaćanje troškova rata, ali ni nakon toga mu Hitler ne želi pomoći protiv Mussolinija. Umjesto pomoći Hitler oružane snage NDH ograničava na 50.000 ljudi, što je dovoljno za zaštitu gradova, ali nedovoljno za kontrolu sela i zaselaka.

I ovaj problem je Pavelić mogao riješiti da je nešto znao o ustroju vojske. Mogao je ustrojiti civilnu zaštitu od pola milijuna ljudi u koju bi uključio i Srbe. Pripadnici civilne zaštite su mogli dobivati nekakvu minimalnu plaću pa se ne bi bunili, a civilna zaštita bi mogla preuzeti poslove specijaliziranih vojnih jedinica kao što su sanitet, inženjerija, logistika, intendantska služba, tehnička služba, prometna služba, veza i dio obavještajnih poslova. Za te poslove nije potrebno oružje, a pojedinci bi mogli prikriveno nositi osobne pištolje. Nešto slično ovome je Slavko Kvaternik osnovao u okviru Ministarstva domobranstva u lipnju 1942. kada je na nivou zbornih područja osnovao postrojbe DORA¹, sastavljene od "pravoslavaca" i "prijelaznika", tj. pravoslavnih vjernika koji su prešli u drugu vjeru.

Mogao je Pavelić problem sa brojem vojnika riješiti i tako da je svim Županima, te načelnicima općina i gradova dao zadatak osnivanja tajnih dobrovoljačkih paravojnih postrojbi u civilu koji bi kao lovačka društva branili pojedina mjesta, a i kao tajna obavještajna služba. Osim ovoga, mogao je redarstvo (policiju) organizirati na nivou države kojom bi upravljao ministar unutrašnjih poslova, županijsko redarstvo kojem bi upravljali Župani, te gradsko i seosko redarstvo kojem bi upravljali gradonačelnici i seoski poglavari. Ovakve lokalne policijske postrojbe bi mogle djelovati poput šerifa u američkim malim gradićima,

U svibnju Srbi širom NDH pokušavaju pokrenuti “Đurđevdansku“ pobunu, ali ona ne dobiva šire razmjere. Radi te pobune raste i broj osvetničkih akcija pojedinih ustaških postrojbi i osobito lokalnih seoskih ustaša na pobunjena srpska sela.

Izvori:

1 Barić, Nikica. Prosinac 2002. Položaj Srba u domobranstvu Nezavisne države Hrvatske, 1941. - 1945 (PDF). POLEMOS: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira. Institut za društvena istraživanja u Zagreb. https://hrcak.srce.hr/clanak/4778