Operacija Barbarossa

Hitler je napao Staljinov Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. a dva dana kasnije u svim državama Europe koji su bile pod njegovim nadzorom, a to je dvije trećine Europe, objavljen je oglas kojim je ograničeno kretanje svima za Njemačku "nepoćudnih naroda". S tim oglasom kretanje je ograničeno od 7 u veće do 7 u jutro, a kao naredbodavci su navedeni najčešće lokalni lideri, ili gradonačelnici. To je bilo najveće uvođenje policijskog sata koje je igdje uvedeno i očito shvaćanje opasnosti od komunista koji su postojali u svim europskim državama, koji su do tada po Staljinovoj naredbi mirovali.

Srpski nacionalisti uvjereni u ogromnu Rusku snagu vjeruju kako će rat završiti za nekoliko mjeseci, te u tome vide svoju šansu da u ratu etnički očiste sve krajeve u kojima žive, te tako stvore Veliku Srbiju. Širom NDH Četnici pale vatre po brdima i tako pozivaju na novi, drugi puno masovniji ustanak i likvidaciju što više katolika i muslimana. Istovremeno, srpski civili se sklanjaju u zbjegove kako bi se sačuvali od osvete.

Kršenjem sporazuma o vojnoj suradnji između Hitlera i Staljina komunisti su se uplašili za svoju sigurnost, te su se isti dan počeli skrivati. Taj dan je i sisački komunist Vlado Janjić¹ pošao u Petrinju kako bi se sa tamošnjim komunistima dogovorio o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Sljedećih dana našli su pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi, jedno mjesto su nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali Kolićevac“. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s postolarom Mikom Špiljkom, pa ih se za mjesec dana skupilo oko desetak. Tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska, te su morali pobjeći. Koncem kolovoza počeli su se ponovno okupljati u šumi Brezovici, a nakon toga su pobjegli prema Banovini gdje ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić već prvi dan došao u sukob.

Pobunu četnika i komunista su primijetili i Talijani te su odlučili to iskoristiti. Unatoč dogovoru Mussolinija i Hitlera o razgraničenju Talijani nisu zadovoljni time što je Pavelić odbio potpisivanje ugovora o carinskoj i monetarnoj unije između Italije i NDH, stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske, te aneksija Italiji širokog pojasa obale od Rijeke do Kotora. Formalno, ostaju saveznici s NDH kako se ne bi sukobili s Nijemcima, a potajno smišljaju kako onemogućiti bilo kakav red na teritoriju NDH. Kako bi Talijani, u svom interesu naveli Srbe na što širu pobunu trebalo ih je psihološki pripremiti za to, a i međunarodnu zajednicu je trebalo uvjeriti kako su si Hrvati sami krivci za međusobni rat. To je postao zajednički talijansko - četničko - partizanski projekt, kojem se priključila Kraljevska vlada u Londonu, britanske službe i Pravoslavna crkva.

Četnici kao paravojne postrojbe su osnivane od 1903. godine na tradiciji srpske vojne i komitske hajdučije, a u vrijeme stvaranja Jugoslavije jezgru čine ratni veterani I. svjetskog rata. Udruženje četnika je imalo već 1935. u zemlji 430 četničkih pododbora s 213.210 članova, da bi se taj broj do 1938. godine povećao na oko 1000 četničkih pododbora s preko 500.000 članova. Sa raspadom jugoslavenske vojske četnici su se počeli pripremati za istrebljenje svojih susjeda koji nisu željeli postati Srbi. Razrađen plan su imali već u lipnju 1941. godine. Velikosrpski plan su oblikovali kao viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako već krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“, Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija²“ je plan što treba napraviti, a “Valerijanov memorandum“ je propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

Dr. Stevan Moljević, odvjetnik iz Banjaluke, jedan od kasnijih glavnih četničkih ideologa i rukovoditelja u zemlji 30. VI. I941. objavio je projekt: “Homogena Srbija” u kojem iznosi četnički program o granicama, društvenom ustroju i vanjskoj politici buduće kraljevine Jugoslavije koja bi trebala biti samo drugo ime za veliku Srbiju. “Što se tiče našeg unutrašnjeg pitanja, razgraničenja sa Hrvatima tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin: zaposesti na karti označenu teritoriju, očistiti je pre nego li se iko pribere. Zaposedanje bi se, mislimo, moglo izvesti samo tako ako bi se jakim odredima zaposela glavna čvorišta i to: Osijek, Vinkovci, Slavonski Brod, Sunja, Karlovac, Knin i Šibenik, te Mostar i Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima bi valjalo otvoriti put – Hrvatima u Hrvatsku, a Muslimanima u Tursku (ili Albaniju) U pogledu muslimana valjalo bi da naša vlada u Londonu odmah reši pitanje s Turskom, u čemu će nas i Englezi pomoći. (Pitanje je!). Organizaciju za unutrašnje čišćenje valjalo bi odmah pripremiti, a moglo bi se, jer u Srbiji ima mnogo izbeglica iz svih srpskih krajeva …”, piše Moljević.

Predviđene su dvije glavne metode četničkih zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima. Prva je direktna, kojom se na različite načine fizički uništavaju pripadnici ovih dvaju naroda (ali i drugih), i druga indirektna putem različitih prijetnji, fizičkih i psihičkih zlostavljanja, silovanja žena i djevojaka, te pljački. Najčešći oblici fizičkog uništavanju bili su klanje, vješanje, odsijecanje glave, paljenje, bacanje u jame, te ubijanje različitim predmetima, obično uz prethodno mučenje žrtava. Od indirektnih metoda ističu se brojne četničke prijetnje pokoljima Hrvatima i muslimanima bilo putem letaka, pjesme ili govora, zatim najrazličitija fizička nasilja nad tim žrtvama, od kamenovanja, batinanja, sakaćenja, prebijanja do mučenja glađu i žeđu, poglavito u centralnom četničkom zatvoru-logoru u Kosovu, kraj Knina, ali i u zatvorima pri štabovima korpusa, pa do silovanja žena i djevojaka Hvatica i muslimanki, čime ih se htjelo nacionalno i vjerski poniziti. Pljačka je često bila jedna od glavnih motiva pokretanja četnika za akcije. Ona se najviše prakticirala za vrijeme vojnih aktivnosti četničkih postrojbi, ali činila se i u svim mogućim prilikama. Imala je za posljedicu izazivanje gladi i smrti u područjima kroz koje su četnici prošli, te masovni egzodus pučanstva, a što je i bio glavni četnički cilj. Iz tih njihovih planova Tito je vidio kako se sa četnicima može surađivati zato što imaju za cilj obnovu Jugoslavije, a četnički planovi istrebljenja su mu bili privlačni zbog lakše mobilizacije prognanih u vlastite redove.

Psihološka priprema je počela tiskanjem “Valerijanova memoranduma“ SPC koji su talijanski fašisti, a i Jugoslavenska kraljevska vlada odmah proširila po svijetu. “Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC koji je predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom je širen kao optužnica protiv Hrvata svuda po svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 23. lipnja 1941. godine, dan nakon napada Njemačke na SSSR, oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. U to vrijeme uistinu je oko 300.000 vojnih zarobljenika, uglavnom Srba otpremljeno u Njemačku na prisilni rad, dok su vojnici jugoslavenske vojske ostalih nacionalnosti pušteni kućama. Iako klevete nemaju nikakve veze sa stvarnošću, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene su po čitavom svijetu. U tom dokumentu se tvrdi kako su već u ljetu 1941. godine, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni, iako se gotovo ništa od toga nije dogodilo. SPC tvrdi kako su u kotaru Lapac istrijebljeni Srbi, dok je istina izravno suprotna, Srbi su tu gotovo potpuno istrijebili Hrvate. Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade, te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske. Čim je SPC izdala prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje nova srpska pobuna u NDH pod nazivom Vidovdanski ustanak. Dva dana kasnije, 25. lipnja između Nevesinja i Gackog ubijeno je 55 Hrvata, a 28. lipnja na "srpski Vidovdan" pobijeni su svi Hrvati u selu Avtovac, pored Gackog, što je bio prvi genocid na području NDH. Na čelu ovog ustanaka u NDH bio je četnički vojvoda Radojica Perišić, svećenik Srpske pravoslavne crkve, koji je zapovijedao četničkom Gatačkom brigadom. Pokolji se idućih dana šire cijelom istočnom Hercegovinom, te se prenose na područje Like i Bosne (Srb, Drvar, Grahovo …) Mjesec dana kasnije ustanak se 27.7. 1941. proširio do Srba gdje je nazvan „Ilindanski ustanak“, koji su kasnije prisvojili komunisti, te je postao službeni Dan antifašističkog ustanka u SR Hrvatskoj. I ovdje su većinu ustanika činili četnici, a među njima je bilo i nekoliko komunista, Đoko Jovanić, Gojko Polovina i Stojan Matić.

Nakon prvih pokolja Hrvata od strane srpskih vojnika i četničkih dragovoljaca koji su slijedili raspadom države i vojske prilikom njemačke okupacije, ovaj drugi ustanak je potaknut napadom Njemačke na SSSR, čime je prekršena njihova dotadašnja suradnja, pa su se četnicima pridružili i komunisti. Kao odgovor na ovaj ustanak širom NDH po hrvatskim selima se počinju naglo organizirati nove postrojbe "divljih ustaša", ili "seoskih ustaša" kao lokalne samoinicijativno naoružane grupe za obranu od srpskog genocida i osvetu prema selima odakle dolaze napadači.

Osim seoskih ustaša u pojedinim dijelovima Istočne Bosne i Hercegovine od lipnja 1941. od starijih ljudi osnivane su Domobranske dobrovoljačke postrojbe (DOMDO postrojbe)  kao lokalne posade i obrambene snage protiv četničkih i partizanskih napada. Djelovali su kao teritorijalne postrojbe, te su štitili sela i gradove, kao i prometnice u okolici svojih mjesta, a vodili su ih časnici i dočasnici Oružništva (policije).

izvori:

1 Vlado Janić-Capo - strojobravar koji je kasnije postao politički komesar „Korpusa narodne obrane Jugoslavije“ i poslijeratni general pukovnik. Izvor; Wikipedija

2 Stjepan Lozo; “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“

Nastavak