Užička republika i „Operacija Užice” zvana i prva neprijateljska ofenziva

Početkom napada na kraljevinu Jugoslaviju Tito se zatekao u Zagrebu gdje se osjećao sigurnije, ali se nakon smirivanja stanja preselio u Beograd u vilu masona Vladislava Ribnikara na Dedinju.

Prije Njemačkog napada na SSSR komunisti su mirovali. Međutim, nakon napada na SSSR 1. srpnja 1941. iz Moskve je radio vezom preko Josipa Kopinića stigla zapovijed za dizanje ustanka. Zapovijed je 3 dana kuririma putovala do Beograda, te je Tito 4. 7. 1941. na sjednici Politbiroa CK KPJ donio odluku o početku ustanka. Na sjednici o ustanku Tito je dao zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira vezu sa Gestapom kako bi preko njih organizirao dolazak "Španaca".

Osnovni Titov interes za ovakvu suradnju sa Gestapom je doći do ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, a za Jugoslaviju. Nijemci su također imali svoj interes za suradnju s Titom, a to je ubacivanja špijuna među partizane, te spriječiti napade komunista na Njemačku vojsku.

Kako bi se mogao dogovorit s Nijemcima Tito je morao Popovića ovlastiti da Nijemcima nešto ponudi za protuuslugu, a jedino što im je on mogao ponuditi je obećanje o nenapadanju komunista na njemačke postrojbe. Obrazloženje Nijemcima za oslobađanje "Španaca" je mogla biti jedino tvrdnja kako vrh partije nema potpunu kontrolu nad jugoslavenskim komunistima i kako im "Španci" trebaju kako bi pomoću njih uspostavili potpunu kontrolu nad mladim komunistima koji u "špancima" vide svoje idole.

"Španci" su do početka rata bili u Francuskim logorima gdje su smješteni nakon gubitka rata u Španjolskoj. Pola godine nakon toga sklopljen je pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza (23. kolovoza 1939.). Nakon što su Nijemci okupirali Francusku raspušteni su logori sa "Špancima", te su se oni prijavili za rad u Njemačkoj koja je tada bila u savezu sa Sovjetima. Nakon nekog vremena su zatvoreni u logore Gestapoa. Prema partizanskim povijesnim izvorima Popović je sa jednim "Špancem" Većeslavom Cvetkom Floresom uspio organizirati punktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Tu su bili samo mjesec dana nakon čega ih je Gestapo pustio, te im omogućio kontakte, sastajanje, organiziranje i povratak u Jugoslaviju. Ubrzo nakon njihovog povratka preuzeli su operativno zapovjedništvo nad partizanskim jedinicama, a Hitler je tek početkom 1942. prekinuo bilo kakve pregovore sa Komunistima. Čim je završio ovaj posao Flores je otišao u partizane gdje je odmah poginuo u nejasnim okolnostima, što je pogodovalo Titu kako kasnije slučajno ne bi mogao pričati o njegovim dogovorima sa Nijemcima.

Iako su komunisti kasnije tvrdili kako Nijemci nisu znali za "špance" neupitno je kako su oni za njih mogli saznati još 1939. iz letka koji su komunisti dijelili širom Jugoslavije i pozivali ljude da na bilo koji način pomognu zarobljenima u Francuskim logorima, a kojih je bilo 360 od čega je Hrvata bilo 120. Od tih 360 Nijemci su vratili 250, a sigurno ih ne bi vratili da s Titom nisu imali tajni dogovor. U isto vrijeme su s komunistima na istočnom frontu postupali radikalno drugačije, to jest napadom na SSSR Hitler je izdao nalog o obaveznoj likvidaciji svih komunističkih komesara. Zajedno sa "špancima" na teritorij pod vlašću NDH došao je i bivši Austrijski komunist, španjolski borac i agent Gestapoa Konrad Klasser kodnog imena Kurt Koppel, za kojeg se zna, a vjerojatno je bilo i drugih njemačkih špijuna ubačenih u partizane.

Čim je Popovića ovlastio za pregovore sa Nijemcima Tito je sam na Dedinju u Beogradu uspostavio kontakte sa talijanskom obavještajnom službom. Talijani su mu trebali kako bi preko njih nabavio oružje i streljivo bez čega nije moguće organizirati rat. Sa iskustvima iz prvog svjetskog rata je znao koliko se brzo oružje i streljivo troši u ratu, te je znao kako se sa zaostalim oružjem od kraljevske vojske i sa lovačkim oružjem ne može organizirati nikakva ozbiljna borba. Da bi dobio oružje od Talijana morao im je nešto ponuditi, a kako je vrlo dobro znao za talijanske pretenzije prema teritoriju Jugoslavije mogao im je obećati kako će im pomoći u osvajanju teritorija koje su Nijemci prepustili NDH, umjesto da ih prepuste Talijanima. Mogao im je obećati i kako će spriječiti svaki veći napad partizana na Talijane, te dozvoliti samo napade na hrvatsku i njemačku vojsku. Ovakvim napadima stvarati će nered u hrvatskoj pozadini, te stvoriti izgovor Talijanima za ulazak na teritorij NDH pod izgovorom smirivanja stanja. Talijani su ovakav najvjerojatniji prijedlog, sudeći po kasnijim zbivanjima prihvatili nadajući se kako će na taj način postupno zauzeti teritorij čitave kraljevine Jugoslavije. Naoružavanje partizana se moglo vršiti vrlo jednostavno, upućivanjem kamiona bez pratnje kako bi ih partizani mogli zaustaviti na cesti, ili bacanjem iz aviona na dogovorene lokacije. Za uspjeh ovakve suradnje preduvjet je bio da o tome ni obični partizani, a ni Nijemci ne smiju ništa doznati, te su zbog toga svi dogovori o isporukama morali bili isključivo usmeni, ili radio vezom sa šifrom. Kako bi prikrili isporuke logično je pretpostaviti dogovor i o tome kako će nakon svake bitke partizanski zapovjednici običnim partizanima, ali i višim zapovjedništvima slati pismena izvješća o velikim količinama zarobljenog oružja i streljiva, te kako će Talijani Nijemce stalno uvjeravati kako ustašama i domobranima šalju puno oružja i kako oni nakon svakog najmanjeg sukoba bježe i oružje ostavljaju partizanima.

Sve ove dogovore Tito je sklapao vrlo lako zato što ih je gledao kao privremenu taktiku dok se situacija ne promjeni. Kao uvjereni komunist bio je potpuno uvjeren u pobjedu Sovjetskog Saveza i trenutne uspjehe Nijemaca i Talijana je gledao kao na privremeno kratkotrajno stanje iz kojeg treba izaći sa najboljim kartama u rukama.

Kako bi ovo ostalo tajna Tito je organizirao svoju prvu obavještajnu grupu u svom štabu koja se brinula samo za ove nabavke, čime je došlo do prve podjele komunističke partije na tri dijela, politički organi, vojni organi i obavještajni organi. Prvi zapovjednik tog obavještajnog odjela bio je Rade Bulat koji se formalno često predstavljao kao Titov kurir koji samo prenosi Titove naredbe.

Nakon sjednice Politbiroa CKKPJ, održane 4. srpnja. 1941. godine u Beogradu, na kojoj je donesena odluka o podizanju ustanka protiv okupatora, Milovan Đilas upućen je u Crnu Goru kako bi tamo izvršio završne pripreme i rukovodio ustankom. Težište oružanih akcija je trebalo usmjeriti na uništenje manjih talijanskih posada, na rušenje komunikacija, kidanje TT (telefon i telegraf) veze i drugo. Veće operacije Tito nije planirao već mu je cilj bio malim napadima potaknuti talijansku odmazdu kako bi se što više Crnogoraca mobiliziralo u partizane. Komunisti su procijenili kako su uvjeti za ustanak najpovoljniji tamo gdje žive najborbeniji Srbi i Crnogorci, to jest u Crnoj Gori i Zapadnoj Srbiji.

Nakon što je sve organizirao i tajno se dogovorio sa talijanskim i njemačkim obavještajnim službama Tito je napustio Beograd, te se uputio na područje partizanske "Užičke republike". Prije toga je u Zagreb poslao zapovijed za djelovanje partizana u Hrvatskoj. U Užicu je došao i Centralni komitet KPJ, te se počinje tiskati list Borba.

U rano jutro 13. srpnja 1941. godine otpočeo je širom Crne Gore oružani ustanak protiv Talijana napadom gerilskih odreda partizana i četnika na niz talijanskih karabinjerskih i žandarmerijskih stanica. Ustaničke borbe su daleko nadmašile očekivanja i planove Tita koji je nastojao učvrstiti partijsku vlast među ustanicima. Srpske četničke nacionalističke snage u ustanku nisu bile spremne pokoravati se komunistima i njihovim direktivama. U ovom ustanku je sudjelovalo oko 32.000 ljudi, što je činilo 66% vojno sposobnog stanovništva Crne Gore, izuzimajući gradove Cetinje, Nikšić, Podgoricu i Pljevlja u kojima su Talijani imali jaka utvrđenja. Ovi napadi organizirani su oružjem i streljivom koje je zaostalo iza raspadnute jugoslavenske armije, a koju su vojnici u bijegu ponijeli svojim kućama i sakrili. Nakon ovih početnih uspjeha streljiva je ponestalo, te su daljnji napadi na veća utvrđena mjesta izostala. Zahvaljujući prethodnim pregovorima sa Titom Talijani nisu očekivali ovako snažnu pobunu, te su do 13. 7. 1941. godine imali na teritoriji Crne Gore samo pješačku diviziju "Mesina". Odmah po izbijanju ustanka, 15. 7. Talijansko Vrhovno zapovjedništvo je uputilo u Crnu Goru još pet divizija ("Pusterija", "Taro", "Venecija", "Kačatori dele Alpi" i "Pulje"), nekoliko samostalnih jedinica, čija je jačina bila približna snazi jedne divizije, i albansku grupu "Skenderber". Ukupna jačina ovih trupa iznosila je oko 30.000 dobro naoružanih vojnika.

Naredbom predsjednika vlade Kraljevine Italije, Benita Musolinija, 24. 7. 1941. godine, ukinut je civilni komesarijat za Crnu Goru, a sva civilna vlast je predana u ruke generalu Piriciju Biroliju, zapovjedniku Devete talijanske armije. Protuofanzivne operacije talijanske vojske trajale su od 14. 7. do 14. 8. kada je ustanak ugušen. U isto vrijeme 27. srpnja i u Hrvatskoj počine ustanak Srba. Talijani su u Crnoj Gori gušili ustanak koristeći metode politike zavade i odvođenja Crnogoraca u logore.

U ovom ustanku Tito vidi kako slabo kontrolira svoje partizane te je 10. kolovoza 1941. dao upute za osnivanje obavještajne službe u svim partizanskim jedinicama. To su bila uputstva opće naravi u kojima je pisalo; "izdajice i provokatore treba odmah likvidirati". Za otkrivanje neprijatelja dovoljna je sumnja. Po njegovoj uputi svi članovi partije su ujedno i obavještajci koji nadziru sve ostale partizane, i rade sve druge obavještajne poslove. Mjesec i pol kasnije, na partizanskom vojno-političkom savjetovanju 26. rujna 1941. u Stolicama, malome rudarskom mjestu u zapadnoj Srbiji, odlučeno je da se rad partizanske obavještajne službe sistematizira i intenzivira, te su donesene odluke koje su „predstavljale prelazak na novi kvalitet i viši stepen organizovanja bezbednosti Narodnooslobodilačkog pokreta“. Nakon toga kreće osnivanje partizanskih straža, narodnih straža i narodne milicije pri svim partizanskim odredima.

Kako bi mogli surađivati sa svima Draža Mihailović svoje četnike dijeli na manje postrojbe koje se predstavljaju kao samostalne organizacije kako bi mogli voditi različitu politiku. Zahvaljujući toj taktici četnici Koste Pečanca 18. kolovoza 1941. godine sklapaju sporazum s Nijemcima, te su tako "legalizirani" kao pomoćne Nedićeve trupe u ruralnoj Srbiji, koje su primali plaće putem žandarmerije Nedićeve Srbije.

Sjedište partizana je bilo u Užicama, a četnika i Draže Mihailovića bilo je u 25 kilometara udaljenoj Požegi. Četnici su planirali obračun sa svim nesrbima, te su u tom cilju počeli gledali kako iskoristiti i komuniste u suradničkom poslu. Tito i Mihailović su se sastali u selu Strugarniku 9. srpnja s namjerom ujedinjenja svojih snaga u borbi protiv Nezavisne države Hrvatske. Obojica su u tu suradnju ušli radi svojih interesa s namjerom da iskoriste drugog. U kolovozu 1941. na Ravnoj gori Draža Mihailović je ustrojio vojne četničke organizacije, te je osnovano i političko rukovodstvo pod nazivom Centralni nacionalni komitet (CNK). U njemu su se našli ljudi iz vodstva gotovo svih srpskih građanskih partija, uključujući i socijaliste. U kolovozu je osnovan i zajednički štab Valjevskog partizanskog odreda i četničkih odreda, a u rujnu je utemeljen zajednički štab Mačvanskog partizanskog odreda i četničkih odreda. Nakon toga Tito i Draža su se ponovno sastali 19. rujna 1941. u Struganiku radi dogovora o zajedničkoj borbi.

Nakon napada Njemačke na SSSR Nijemci su većinu svojih vojnika prebacili na istočno ratište, te ih vrlo malo ostaje na području Jugoslavije. Zahvaljujući tome broj njemačkih vojnika na prostoru Srbije je bio vrlo mali te je na prostoru koji su Nijemci dodijelili Milanu Nediću nastao velik teritorij kojim su vladali monarhistički četnici i komunistički partizani, od 24. rujna do 29. studenog 1941. godine. Nijemci su naglo otišli iz Srbije, a iza sebe su ostavili čitavu tvornicu oružja u Užicu koju su četnici i partizani iskoristili za svoje naoružavanje.

Nakon što je u manjem partizansko - četničkom napadu na Kraljevo poginulo 10 njemačkih vojnika, Nijemci se odlučuju na odmazdu, za jednog svog vojnika ubijaju najmanje 100 srpskih civila. Nijemci su 20. rujna 1941. godine pogubili 1.700 srpskih civila u Kraljevu. Od 21. do 23. rujna u Kragujevcu je pogubljeno oko 2.300 civila, kao odmazdu za gubitke koje su Nijemci imali proteklih dana u tom dijelu Srbije.

U listopadu 1941. ponovno su se susreli Tito i Draža Mihailović u jednom selu u Šumadiji. Tito je Dražu nagovarao na napade na Nijemce, ali je Draža to odbio tvrdeći kako oni mogu osvojiti koje mjesto nakon čega će Nijemci pobiti tisuće Srba. Zbog toga Draža nije htio pobunu u Srbiji već samo na teritoriju NDH kako bi istrijebili što više Hrvata. Dogovorili su da se formira zajednički partizansko četnički operativni štab i za istočnu Bosnu. Tada Tito shvaća kako srpski partizani iskreno surađuju sa četnicima, te se pobojao kako će izgubiti kontrolu nad partizanima. Stoga je na idućem sastanku 27. listopada 1941. u Brajićima Draži pripremio zamku, pozvati četnike na teren koje drže partizani, te ga optužiti za napad na partizane. Osim zamke tu je dogovorena i raspodjela oružja. U Užicama je proizvedeno 21.000 pušaka, te je to podijeljeno između četnika i partizana. Tada su držali teritorij koji se između rijeka Drine, Zapadne Morave i Skrapeža do Uvca na jugu.

Draža Mihailovića je na suđenju nakon rata izjavio kako ga je Tito nagovorio na preuzimanje Užica u zapadnoj Srbiji (tzv. «Užička republika»), a kad je on to učinio partizani su četnike napali sa leđa. O ovome dogovoru Tito, naravno, nije upoznao svoje partizane, te su oni mislili kako ih četnici napadaju. Na taj način je Tito svoje partizane uvjerio kako su četnici napali partizane i kako su krivi za sukob, te su nakon toga sukobi preneseni i na druge krajeve.

2. i 3. studenog 1941. godine četnici su, prema dogovoru s Titom krenuli u Užice , a u partizanskom protunapadu 3. studenog 1941. godine oni četnicima oduzimaju Požegu. Međutim, u borbama kod Kosjerića 7. i 8. studenog odred od oko 1.500 četnika pod zapovjedništvom kapetana Dragoslava Račića je porazio partizane pri čemu je više od 365 zarobljenika predano Wermahtu 13. studenog 1941. godine u selu Slovac kod Lajkovaca. Većina ih je streljana u Valjevu. Nakon toga prostor ostaje pod vlašću četnika.

Nakon ovog poraza Glavni narodnooslobodilački odbor za Srbiju - tijelo koje je trebalo povezivati mrežu Narodnooslobodilačkih odbora koje su partizani uspostavljali po mjestima koje su kontrolirali, kao tijela civilne vlasti uspostavljen je 17. studenog 1941. godine.

Procijenivši kako se Titu ne može vjerovati Mihailović pregovara s Nijemcima kojima daje obećanje kako će upotrijebiti svoje ljude u borbi protiv komunizma. Njemačka pomoć četnicima je dogovorena 11. studenoga 1941., u selu Divci blizu Valjeva u kojem se Mihailović sastao s njemačkim opunomoćenikom potpukovnikom Rudolfom Kogardom. Nakon ovog razgovora Nedić i Draža su zajedno s Nijemcima partizane i Tita otjerali iz Srbije na teritorij Crne Gore i NDH kako bi ondje u interesu Srba i Italije ubijali Hrvate. Nakon 67 dana vlasti Partizana u Užicu Nijemci organiziraju Operaciju Užice te partizani bježe na talijansku okupacijsku zonu, u Sandžak. Srbijanski komunisti koji su ostali u Srbiji su prihvatili četničku taktiku, te su prestali napadati Nijemce. Tako su se na primjer istaknuti komunistički aktivisti Dobrivoje Vidić Baja, kao i kasniji zapovjednik Ozne za Srbiju, Slobodan Penezić Krcun zaposlili u Užićkoj općini. U drugim republikama takvi komunisti su tretirani kao kolaboracionisti, ali u Srbiji su to uspjeli prikazati kao taktiku.

Protjerani u talijansku interesnu zonu, na području Sandžaka partizani 2. prosinca 1941. godine zauzimaju gradić Novu varoš i osnivaju svoj novi teritorij na planini Zlatibor.

Nakon protjerivanja partizana Nijemci od 4. do 9. prosinca 1941. godine pokušavaju uhvatiti i Mihailovića u operaciji Mihailović, ali četnici izbjegavaju borbe bijegom u planine i šume.

Nedićevci, četnici i muslimani iz Sandžaka u razdoblju od 5. – 9. veljače 1942. godine su napali partizane na Zlatiboru, te ih protjerali na teritorij NDH u Bosnu. Nakon toga većina partizana dezertira i vraća se svojim kućama, dok manji dio ulazi u u sastav Prve proleterske brigade i Druge proleterske brigade.