Četničko partizanski ustanak u Crnoj Gori

Pri napadu na kraljevinu Jugoslaviju Tito se zatekao u Zagrebu gdje se osjećao sigurnije, ali se vrlo brzo nakon smirivanja stanja preselio u Beograd u vilu masona Vladislava Ribnikara na Dedinju.

Dok se Tito skriva četnici se pripremaju da rat iskoriste za obračun sa Hrvatima. Psihološku pripremu za etničko čišćenje Hrvata na sebe je preuzela Srpska pravoslavna crkva tiskanjem “Valerijanova memoranduma“ SPC koji su talijanski fašisti, a i Jugoslavenska kraljevska vlada odmah proširila po svijetu. “Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC koji je predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom je širen kao optužnica protiv Hrvata svuda po svijetu. Srbi su bili uvjereni kako će Rusi u vrlo kratkom vremenu pobijediti Nijemce, te su po unaprijed pripremljenom planu krenuli u akciju čim su doznali za napad Nijemaca na Ruse. Memorandum je već u prvoj verziji od 23. lipnja 1941. godine, dan nakon napada Njemačke na SSSR, oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Iako klevete nemaju nikakve veze sa stvarnošću, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene su po čitavom svijetu. Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade, te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske. Čim je SPC izdala prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje velika srpska pobuna u NDH, s početkom na granici prema Crnoj Gori pod nazivom Vidovdanski ustanak. Dva dana kasnije, 25. lipnja između Nevesinja i Gackog ubijeno je 55 Hrvata, a 28. lipnja na "srpski Vidovdan" pobijeni su svi Hrvati u selu Avtovac, pored Gackog, što je bio prvi genocid na području NDH. Na čelu ovog ustanaka u NDH bio je četnički vojvoda Radojica Perišić, svećenik Srpske pravoslavne crkve, koji je zapovijedao četničkom Gatačkom brigadom.

Prije Njemačkog napada na SSSR komunisti su mirovali. Međutim, osam dana nakon napada na SSSR 1. srpnja 1941. iz Moskve je radio vezom preko Josipa Kopinića stigla zapovijed za dizanje ustanka. Zapovijed je 3 dana kuririma putovala do Beograda, te je Tito 4. 7. 1941. na sjednici Politbiroa CK KPJ donio odluku o početku ustanka. Na sjednici o ustanku Tito je dao zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira vezu sa Gestapom kako bi preko njih organizirao dolazak "Španaca".

Osnovni Titov interes za ovakvu suradnju sa Gestapom je doći do ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, a za Jugoslaviju. Nijemci su također imali svoj interes za suradnju s Titom, a to je ubacivanja špijuna među partizane, te spriječiti napade komunista na Njemačku vojsku.

Kako bi se mogao dogovorit s Nijemcima Tito je morao Popovića ovlastiti da Nijemcima nešto ponudi za protuuslugu, a jedino što im je on mogao ponuditi je obećanje o nenapadanju komunista na njemačke postrojbe. Obrazloženje Nijemcima za oslobađanje "Španaca" je mogla biti jedino tvrdnja kako vrh partije nema potpunu kontrolu nad jugoslavenskim komunistima i kako im "Španci" trebaju kako bi pomoću njih uspostavili potpunu kontrolu nad mladim komunistima koji u "špancima" vide svoje idole.

"Španci" su do početka rata bili u Francuskim logorima gdje su smješteni nakon gubitka rata u Španjolskoj. Pola godine nakon toga sklopljen je pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza (23. kolovoza 1939.). Nakon što su Nijemci okupirali Francusku raspušteni su logori sa "Špancima", te su se oni prijavili za rad u Njemačkoj koja je tada bila u savezu sa Sovjetima. Nakon nekog vremena su zatvoreni u logore Gestapoa. Prema partizanskim povijesnim izvorima Popović je sa jednim "Špancem" Većeslavom Cvetkom Floresom uspio organizirati punktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Tu su bili samo mjesec dana nakon čega ih je Gestapo pustio, te im omogućio kontakte, sastajanje, organiziranje i povratak u Jugoslaviju. Ubrzo nakon njihovog povratka preuzeli su operativno zapovjedništvo nad partizanskim jedinicama, a Hitler je tek početkom 1942. prekinuo bilo kakve pregovore sa Komunistima. Čim je završio ovaj posao Flores je otišao u partizane gdje je odmah poginuo u nejasnim okolnostima, što je pogodovalo Titu kako kasnije slučajno ne bi mogao pričati o njegovim dogovorima sa Nijemcima.

Iako su komunisti kasnije tvrdili kako Nijemci nisu znali za "špance" neupitno je kako su oni za njih mogli saznati još 1939. iz letka koji su komunisti dijelili širom Jugoslavije i pozivali ljude da na bilo koji način pomognu zarobljenima u Francuskim logorima, a kojih je bilo 360 od čega je Hrvata bilo 120. Od tih 360 Nijemci su vratili 250, a sigurno ih ne bi vratili da s Titom nisu imali tajni dogovor. U isto vrijeme su s komunistima na istočnom frontu postupali radikalno drugačije, to jest napadom na SSSR Hitler je izdao nalog o obaveznoj likvidaciji svih komunističkih komesara. Zajedno sa "špancima" na teritorij pod vlašću NDH došao je i bivši Austrijski komunist, španjolski borac i agent Gestapoa Konrad Klasser kodnog imena Kurt Koppel, za kojeg se zna, a vjerojatno je bilo i drugih njemačkih špijuna ubačenih u partizane.

Čim je Popovića ovlastio za pregovore sa Nijemcima Tito je sam na Dedinju u Beogradu uspostavio kontakte sa talijanskom mornaričkom obavještajnom službom. Talijani su mu trebali kako bi preko njih nabavio oružje i streljivo bez čega nije moguće organizirati rat. Sa iskustvima iz prvog svjetskog rata je znao koliko se brzo oružje i streljivo troši u ratu, te je znao kako se sa zaostalim oružjem od kraljevske vojske i sa lovačkim oružjem ne može organizirati nikakva ozbiljna borba. Da bi dobio oružje od Talijana morao im je nešto ponuditi, a kako je vrlo dobro znao za talijanske pretenzije prema teritoriju Jugoslavije mogao im je obećati kako će im pomoći u osvajanju teritorija koje su Nijemci prepustili NDH, umjesto da ih prepuste Talijanima. Mogao im je obećati i kako će spriječiti svaki veći napad partizana na Talijane, te dozvoliti samo napade na hrvatsku i njemačku vojsku. Ovakvim napadima stvarati će nered u hrvatskoj pozadini, te stvoriti izgovor Talijanima za ulazak na teritorij NDH pod izgovorom smirivanja stanja. Talijani su ovakav najvjerojatniji prijedlog, sudeći po kasnijim zbivanjima prihvatili nadajući se kako će na taj način postupno zauzeti teritorij čitave kraljevine Jugoslavije. Naoružavanje partizana se moglo vršiti vrlo jednostavno, upućivanjem kamiona bez pratnje od mjesta u susjedno mjesto kako bi ih partizani mogli zaustaviti na cesti, ili bacanjem iz aviona na dogovorene lokacije. Za uspjeh ovakve suradnje preduvjet je bio da o tome ni obični partizani, a ni Nijemci ne smiju ništa doznati, te su zbog toga svi dogovori o isporukama morali bili isključivo usmeni, ili radio vezom sa šifrom. Kako bi prikrili isporuke logično je pretpostaviti dogovor i o tome kako će nakon svake bitke partizanski zapovjednici običnim partizanima, ali i višim zapovjedništvima slati pismena izvješća o velikim količinama zarobljenog oružja i streljiva, te kako će Talijani Nijemce stalno uvjeravati kako ustašama i domobranima šalju puno oružja i kako oni nakon svakog najmanjeg sukoba bježe i oružje ostavljaju partizanima.

Sve ove dogovore Tito je sklapao vrlo lako zato što ih je gledao kao privremenu taktiku dok se situacija ne promjeni. Kao uvjereni komunist bio je potpuno uvjeren u pobjedu Sovjetskog Saveza i trenutne uspjehe Nijemaca i Talijana je gledao kao na privremeno kratkotrajno stanje iz kojeg treba izaći sa najboljim kartama u rukama.

Kako bi ovo ostalo tajna Tito je organizirao svoju prvu obavještajnu grupu u svom štabu koja se brinula samo za ove nabavke, čime je došlo do prve podjele komunističke partije na tri dijela, politički organi, vojni organi i obavještajni organi. Prvi zapovjednik tog obavještajnog odjela bio je Rade Bulat koji se formalno često predstavljao kao Titov kurir koji samo prenosi Titove naredbe.

Nakon sjednice Politbiroa CKKPJ, održane 4. srpnja. 1941. godine u Beogradu, na kojoj je donesena odluka o podizanju ustanka protiv okupatora, Milovan Đilas upućen je u Crnu Goru kako bi tamo izvršio završne pripreme i rukovodio ustankom. Težište oružanih akcija je trebalo usmjeriti na uništenje manjih talijanskih posada, na rušenje komunikacija, kidanje TT (telefon i telegraf) veze i drugo. Veće operacije Tito nije planirao već mu je cilj bio malim napadima potaknuti talijansku odmazdu kako bi se što više Crnogoraca mobiliziralo u partizane. Komunisti su procijenili kako su uvjeti za ustanak najpovoljniji tamo gdje žive najborbeniji Srbi i Crnogorci, to jest u Crnoj Gori i Zapadnoj Srbiji.

Nakon što je sve organizirao i tajno se dogovorio sa talijanskim i njemačkim obavještajnim službama Tito je napustio Beograd, te se uputio na područje partizanske "Užičke republike". Prije toga je u Zagreb poslao zapovijed za djelovanje partizana u Hrvatskoj. U Užice je došao i Centralni komitet KPJ, te se počinje tiskati list Borba.

U rano jutro 13. srpnja 1941. godine otpočeo je širom Crne Gore četničko – partizanski oružani ustanak protiv Talijana napadom gerilskih odreda na niz talijanskih karabinjerskih i žandarmerijskih stanica. Prema pisanju crnogorskih partizana već prvog dana ustanka oslobođena su mjesta: Virpazar, Čevo, Rijeka Crnojevića i dio primorja od Miločera do Sutomora. Do 15. 7. oslobođen je Mojkovac, Bioče, Spuž i Lijeva Rijeka, a kod sela Košćela gerilski odredi su napali motoriziranu bojnu talijanske divizije "Mesina" i tom prilikom ubili 70, ranili 110 i zarobili 290 talijanskih vojnika. Andrijevica je oslobođena 16. 7. , Bijelo Polje, Berane, Danilovgrad, Žabljak i Kolašin oslobođeni su 20. 7., Šavnik 22. 7., a Grahovo 24.7. 1941. Najveća borba vođena je na putu između Cetine i Budve, kod sela Brajića, kada su partizansko četnički gerilski bataljuni iz zasjede napali talijansku motoriziranu kolonu, jačine 20 kamiona, 6 tenkova, 7 motocikala i jedan putnički automobil. Poslije višesatne borbe sa Talijanima 220 njihovih vojnika je izbačeno iz stroja, dok su ustanici imali dvoje mrtvih i sedam ranjenih (prema partizanskim izvješćima). Zapovjednik partizana je bio bivši kraljevski oficir Arso Jovanović, a politički komesar Milovan Đilas. Ustaničke borbe su daleko nadmašile očekivanja i planove Tita koji je nastojao učvrstiti partijsku vlast među ustanicima. Srpske četničke nacionalističke snage u ustanku nisu bile spremne pokoravati se komunistima i njihovim direktivama. U ovom ustanku je sudjelovalo oko 32.000 ljudi, što je činilo 66% vojno sposobnog stanovništva Crne Gore, izuzimajući gradove Cetinje, Nikšić, Podgoricu i Pljevlja u kojima su Talijani imali jaka utvrđenja. Ovi napadi organizirani su oružjem i streljivom koje je zaostalo iza raspadnute jugoslavenske armije, a koju su vojnici u bijegu ponijeli svojim kućama i sakrili. Nakon ovih početnih uspjeha streljiva je ponestalo, te su daljnji napadi na veća utvrđena mjesta izostala. Zahvaljujući prethodnim pregovorima sa Titom Talijani nisu očekivali ovako snažnu pobunu, te su do 13. 7. 1941. godine imali na teritoriji Crne Gore samo pješačku diviziju "Mesina". Odmah po izbijanju ustanka, 15. 7. Talijansko Vrhovno zapovjedništvo je uputilo u Crnu Goru još pet divizija ("Pusterija", "Taro", "Venecija", "Kačatori dele Alpi" i "Pulje"), nekoliko samostalnih jedinica, čija je jačina bila približna snazi jedne divizije, i albansku grupu "Skenderber". Ukupna jačina ovih trupa iznosila je oko 30.000 dobro naoružanih vojnika.

Naredbom predsjednika vlade Kraljevine Italije, Benita Musolinija, 24. 7. 1941. godine, ukinut je civilni komesarijat za Crnu Goru, a sva civilna vlast je predana u ruke generalu Piriciju Biroliju, zapovjedniku Devete talijanske armije. Protuofanzivne operacije talijanske vojske trajale su od 14. 7. do 14. 8. kada je ustanak ugušen. Talijani su u Crnoj Gori gušili ustanak koristeći metode politike zavade i odvođenja Crnogoraca u logore.

U isto vrijeme 27. srpnja i na teritoriju NDH, u Hrvatskoj počine novi puno veći ustanak Srba.

Dan prije formalno proglašenog gušenja ustanka u Crnoj Gori Tito 13. kolovoza 1941. preko Kominternina agenta Josipa Kopiniča, javlja o tome kako talijanski mornari u Kotoru crnogorskim komunistima daju oružje, iako je oružje doista isporučeno tek slijedeći mjesec. Da je oružje doista isporučeno 13. kolovoza to bi značilo kako Talijani istovremeno isporučuju oružje partizanima dok ih oni napadaju. Tito je znao zbog kakvih sitnica komunisti mogu izgubiti glavu kada se zamjere Staljinu, te se unaprijed osigurao od optužbi šaljući informacije kako se neki lokalni komunisti dogovaraju sa Talijanima. Vidjevši kako Staljin ne reagira mogao je slobodno krenuti u tajnu suradnju sa talijanskim fašistima, pod parolom borbe protiv fašizma.

Nakon završetka borbe sa četničko komunističkim ustanicima Talijani, prema ranijem dogovoru sa Titom, u rujnu isporučuju partizanima u Boki Kotorskoj 25.000 pušaka, dok se istovremeno na području NDH Talijani u punoj snazi vojno vraćaju u Drugu i Treću okupacijsku zonu pod izgovorom borbe protiv ustanika, četnika i partizana koji su ustanak digli talijanskim oružjem. Time NDH ostaje bez velikog dijela svog teritorija.

U ovom ustanku Tito vidi kako slabo kontrolira svoje partizane te je 10. kolovoza 1941. dao upute za osnivanje obavještajne službe u svim partizanskim jedinicama. To su bila uputstva opće naravi u kojima je pisalo; "izdajice i provokatore treba odmah likvidirati". Za otkrivanje neprijatelja dovoljna je sumnja. Po njegovoj uputi svi članovi partije su ujedno i obavještajci koji nadziru sve ostale partizane, i rade sve druge obavještajne poslove. Mjesec i pol kasnije, na partizanskom vojno-političkom savjetovanju 26. rujna 1941. u Stolicama, malome rudarskom mjestu u zapadnoj Srbiji, odlučeno je da se rad partizanske obavještajne službe sistematizira i intenzivira, te su donesene odluke koje su „predstavljale prelazak na novi kvalitet i viši stepen organizovanja bezbednosti Narodnooslobodilačkog pokreta“. Nakon toga kreće osnivanje partizanskih straža, narodnih straža i narodne milicije pri svim partizanskim odredima.

Kako bi mogli surađivati sa svim stranama u ratu Draža Mihailović svoje četnike dijeli na manje postrojbe koje se predstavljaju kao samostalne organizacije kako bi mogli voditi različitu politiku. Zahvaljujući toj taktici četnici Koste Pečanca 18. kolovoza 1941. godine sklapaju sporazum s Nijemcima, te su tako "legalizirani" kao pomoćne Nedićeve trupe u ruralnoj Srbiji, i primali su plaće putem žandarmerije Nedićeve Srbije.

Sjedište partizana je bilo u Užicama, a četnika i Draže Mihailovića bilo je u 25 kilometara udaljenoj Požegi. Četnici su planirali obračun sa svim nesrbima, te su u tom cilju počeli gledali kako iskoristiti i komuniste u suradničkom poslu. Tito i Mihailović su se sastali u selu Strugarniku 9. srpnja s namjerom ujedinjenja svojih snaga u borbi protiv Nezavisne države Hrvatske. Obojica su u tu suradnju ušli radi svojih interesa s namjerom da iskoriste drugog. Ustanak u Crnoj Gori je počeo 13. srpnja, a nakon propasti ustanka, na Ravnoj gori Draža Mihailović je ustrojio vojne četničke organizacije, te je osnovano i političko rukovodstvo pod nazivom Centralni nacionalni komitet (CNK). U njemu su se našli ljudi iz vodstva gotovo svih srpskih građanskih partija, uključujući i socijaliste. U kolovozu je osnovan i zajednički štab Valjevskog partizanskog odreda i četničkih odreda, a u rujnu je utemeljen zajednički štab Mačvanskog partizanskog odreda i četničkih odreda. Tito i Draža su se ponovno sastali 19. rujna 1941. u Struganiku radi dogovora o zajedničkoj borbi.

Nakon napada Njemačke na SSSR Nijemci su većinu svojih vojnika prebacili na istočno ratište, te ih vrlo malo ostaje na području Jugoslavije. Zahvaljujući tome broj njemačkih vojnika na prostoru Srbije je bio vrlo mali te je na prostoru koji su Nijemci dodijelili Milanu Nediću nastao velik teritorij kojim su vladali monarhistički četnici i komunistički partizani, od 24. rujna do 29. studenog 1941. godine. Nijemci su naglo otišli iz Srbije, a iza sebe su ostavili čitavu tvornicu oružja u Užicu koju su četnici i partizani iskoristili za svoje naoružavanje.

Nakon što je u manjem partizansko - četničkom napadu na Kraljevo poginulo 10 njemačkih vojnika, Nijemci se odlučuju na odmazdu, za jednog svog vojnika ubijaju najmanje 100 srpskih civila. Nijemci su 20. rujna 1941. godine pogubili 1.700 srpskih civila u Kraljevu. Od 21. do 23. rujna u Kragujevcu je pogubljeno oko 2.300 civila, kao odmazdu za gubitke koje su Nijemci imali proteklih dana u tom dijelu Srbije.

Nakon završetka ustanka u Crnoj Gori Tito uspostavlja obavještajnu suradnju i sa Britancima, te se 20. 9. 1941. britanski časnik Bil Hadson iskrcava iz podmornice kod Petrovca. Kao pratnja, dodijeljena su mu dva jugoslavenska generalštabna majora, Zaharije Ostojić i Mirko Lalatović, koji su zajedno sa kraljevskom vladom pobjegli na Srednji istok. Radi održavanja veze, s njima je upućen i radio-telegrafist Veljko Dragičević, koji je bio opremljen radio-stanicom potrebne jačine. Po iskrcavanju, prihvatile su ga partizanske grupice i dopratile do Glavnog štaba Crne Gore, Boke i Sandžaka u selu Radovče u planinskom području Piperi, petnaestak kilometara od talijanskog zapovjedništva u Podgorici. Hadson je obavijestio britansko zapovjedništvo kako svuda u okolini postoje male naoružane grupe, koje su ukupno imale oko pet tisuća ljudi. Hadson u telegramu upućenom SOE u Kairu, 10. 10. 1941. javlja o „slobodnim narodnim trupama Crne Gore", čiji je štab na Radovču. On je tražio hitnu pomoć, s napomenom kako Crna Gora služi istovremeno kao osnovica za snabdijevanje za slične akcije u Hercegovini i Sandžaku, gdje nemaju oružja. "Crnogorske oslobodilačke snage" o kojima je Hadson javljao, predstavljale su ostatke četničko partizanskih grupa koje su se povukle u brda poslije gušenja ustanka. S ponovnim uspostavljanjem talijanske kontrole nad većinom gradova i gradića, dolazi do sukoba između komunističkih i nacionalističkih grupa. Prvi Hadsonovi utisci govore kako su komunističke jedinice jače i borbenije, pa je tako i izvijestio zapovjedništvo, predlažući da se pomoć šalje njima. 16. 10. 1941. godine Hadson preko radio-stanice javlja kako komunisti pozivaju u borbu dok nacionalisti čekaju.

Odmah nakon Hadsonovog dolaska Britanci doznaju kako četnike i partizane naoružavaju Talijani. Kako bi pred vlastitim vojnicima koji su sudjelovali u dostavi oružja to opravdali Talijani su počeli sa medijskim blaćenjem svojih formalnih saveznika Ustaša. Tako talijanski bolonjski dnevnik Il resto del Carlino od 18. do 22. listopada 1941, u najžešćem periodu fašizma, objavljuje s potpisom Corrada Zolli, članke u kojima je ovaj novinar, "užasnut", opisivao ustaške zločine, iako su u ovom trenutku, nakon velikog srpskog ustanka i talijanske reokupacije II zone ustaše moral povući iz talijanske zone.

U listopadu 1941. ponovno su se susreli Tito i Draža Mihailović u jednom selu u Šumadiji. Tito je Dražu nagovarao na napade na Nijemce, ali je Draža to odbio tvrdeći kako oni mogu osvojiti koje mjesto nakon čega će Nijemci pobiti tisuće Srba. Zbog toga Draža nije htio pobunu u Srbiji već samo na teritoriju NDH kako bi istrijebili što više Hrvata. Dogovorili su da se formira zajednički partizansko četnički operativni štab i za istočnu Bosnu. Tada Tito shvaća kako srpski partizani iskreno surađuju sa četnicima, te se pobojao kako će izgubiti kontrolu nad partizanima. Stoga je na idućem sastanku 27. listopada 1941. u Brajićima Draži pripremio zamku, pozvati četnike na teren koje drže partizani, te ga optužiti za napad na partizane. Osim zamke tu je dogovorena i raspodjela oružja. U Užicama je proizvedeno 21.000 pušaka, te je to podijeljeno između lokalnih četnika i partizana. Tada su držali teritorij koji se između rijeka Drine, Zapadne Morave i Skrapeža do Uvca na jugu.

Draža Mihailovića je na suđenju nakon rata izjavio kako ga je Tito nagovorio na preuzimanje Užica u zapadnoj Srbiji (tzv. «Užička republika»), a kad je on to učinio partizani su četnike napali sa leđa. O ovome dogovoru Tito, naravno, nije upoznao svoje partizane, te su oni mislili kako ih četnici napadaju. Na taj način je Tito svoje partizane uvjerio kako su četnici napali partizane i kako su krivi za sukob, te su nakon toga sukobi preneseni i na druge krajeve.

Četnici su 2. i 3. studenog 1941. godine, prema dogovoru Mihailovića s Titom krenuli u Užice , a u partizanskom protunapadu 3. studenog 1941. godine oni četnicima oduzimaju Požegu. Međutim, u borbama kod Kosjerića 7. i 8. studenog odred od oko 1.500 četnika pod zapovjedništvom kapetana Dragoslava Račića je porazio partizane pri čemu je više od 365 zarobljenika predano Wermahtu 13. studenog 1941. godine u selu Slovac kod Lajkovaca. Većina ih je streljana u Valjevu. Nakon toga prostor ostaje pod vlašću četnika.

Nakon ovog poraza Glavni narodnooslobodilački odbor za Srbiju - tijelo koje je trebalo povezivati mrežu Narodnooslobodilačkih odbora koje su partizani uspostavljali po mjestima koje su kontrolirali, kao tijela civilne vlasti uspostavljen je 17. studenog 1941. godine.

Procijenivši kako se Titu ne može vjerovati Mihailović pregovara s Nijemcima kojima daje obećanje kako će upotrijebiti svoje ljude u borbi protiv komunizma. Njemačka pomoć četnicima je dogovorena 11. studenoga 1941., u selu Divci blizu Valjeva u kojem se Mihailović sastao s njemačkim opunomoćenikom potpukovnikom Rudolfom Kogardom. Nakon ovog razgovora Nedić i Draža su zajedno s Nijemcima partizane i Tita otjerali iz Srbije na teritorij Crne Gore i NDH kako bi ondje u interesu Srba i Italije ubijali Hrvate. Nakon 67 dana vlasti Partizana u Užicu Nijemci organiziraju Operaciju Užice te partizani bježe na talijansku okupacijsku zonu, u Sandžak. Srbijanski komunisti koji su ostali u Srbiji su prihvatili četničku taktiku, te su prestali napadati Nijemce. Tako su se na primjer istaknuti komunistički aktivisti Dobrivoje Vidić Baja, kao i kasniji zapovjednik Ozne za Srbiju, Slobodan Penezić Krcun zaposlili u Užićkoj općini. U drugim republikama takvi komunisti su tretirani kao kolaboracionisti, ali u Srbiji su to uspjeli prikazati kao taktiku.

Ohrabreni dotadašnjim uspjesima crnogorski partizani organiziraju novu operaciju, napad na Pljevlja. Unatoč izričitoj zabrani Vrhovnog partizanskog štaba, partizani 1. prosinca 1941. se odlučuju za napad. Zabranu napada im je dojavio Titov formalno kurir, a stvarno prvi obavještajac i skojevac Rade Bulat, pri čemu je naredio preseljenje borbi u Bosnu, koja se nalazila u sastavu NDH. To je Tito opravdavao tvrdnjom kako su Talijani ovdje previše jaki. Kako su Crnogorci, ne znajući za tajne dogovore, tu zapovijed odbili Tito ponovno šalje Radu Bulata sa zapovijedi o povlačenju u Bosnu, ali Crnogorci ne odustaju. Zbog neposlušnosti podređenih, Titovi povjerljivi suradnici su plan napada dojavili Talijanima koji su se dobro pripremili. Tada u zapovjedništvo crnogorskih partizana dolazi i Vojo Leković, politički komesar Glavnog štaba NOP odreda Sandžaka i član Okružnog komiteta KPJ za Sandžak, sa izričitim naređenjem Vrhovnog štaba NOPOJ-a da se obustavi napad na Pljevlja. Komandant i komesar su, usprkos svemu, ostali pri svojoj odluci, smatrajući kako bi se svako odlaganje negativno odrazilo na borce. Tako su Crnogorci zanemarili naređenje Vrhovnog štaba, te sigurni u ishod bitke kreću u napad. Grad Pljevlja je, u vrijeme partizanskog napada, imao nešto manje od 6.000 stanovnika, a smješten je u kotlini okruženoj krševitim brdima. Prije nego je počela bitka za Pljevlje, između zapovjednika četničkih jedinica istočne Bosne i Hercegovine, te zapovjednika talijanskog garnizona u Goraždu potpisan je sporazum o osiguranju i evakuacije talijanskih trupa, te predaji vlasti četnicima. Ovime je osigurano povlačenje talijanskih okupacijskih trupa sa teritorija fočanskog i čajničkog sreza radi pojačanja odbrane Pljevalja od napada crnogorskih partizanskih jedinica. Po njihovom odlasku, četnici su u tim srezovima preuzeli vlast. Prilikom zauzimanja Foče četnici su od Talijana dobili oko 3.000 pušaka, 2 minobacača, 2 topa 65 mm, preko 60.000 metaka, veće količine hrane i razne ratne opreme, sa čime su uskoro ubili oko 10.000. uglavnom muslimana i nešto katolika. Nakon toga četničkih napada na Talijane više nikad nije bilo, te su se oni okrenuli isključivo istrebljenju nesrpskih naroda, silovanjem, paležom kuća, ubijanjem i prekrštavanjem na pravoslavlje.

Talijanski garnizon u Pljevljima od oko 2.000 vojnika sastavljen od dijelova alpske divizije "Pusterija", uspješno se obranio od višestruko brojnijih napadača, zahvaljujući dojavi o napadu s detaljima plana napada. Zbog velikih gubitaka preko 2.500 partizana je pobjeglo kućama, a preostali partizani su se prebacili prema Bosni, gdje su kao i četnici počeli ubijati sve koji nisu željeli ići u njihove postrojbe. U ovim borbama partizani su izgubili dobar dio oružja i streljiva koje su tajno dobili od Talijana, ali im je to uskoro nadoknađeno, ali samo onim postrojbama koji su pokazali spremnost krenuti prema teritoriju NDH, što se može zaključiti po tome kako su oni koji su krenuli na sjever imali dovoljno oružja i streljiva, dok su oni koji su ostali u Crnoj Gori u tome oskudijevali, te su ih uskoro četnici potisnuli. Talijansko zrakoplovstvo je taj posao vrlo dobro moglo obavljati izbacujući oružje i streljivo na tajno dogovorene lokacije. Isti posao se mogao obaviti i slanjem kamiona bez pratnje preko terena gdje ima partizana, kako bi ga oni "zarobili".

Nakon obrane Pljevlja general Roata se na području jugoistočne NDH odlučuje djelomično povući kako bi crnogorskim partizanima omogućio povlačenje prema sjeverozapadu gdje trebaju stvoriti svoj teritorij kako bi ojačali i nakon toga se u proljeće probili dalje na sjever.

Protjerani u talijansku interesnu zonu, na području Sandžaka partizani iz Užičke republike 2. prosinca 1941. godine zauzimaju gradić Novu varoš i osnivaju svoj novi teritorij na planini Zlatibor.

Nakon protjerivanja partizana Nijemci od 4. do 9. prosinca 1941. godine pokušavaju uhvatiti i Mihailovića u operaciji Mihailović, ali četnici izbjegavaju borbe bijegom u planine i šume.

Krajem 1941. Talijani partizane puštaju na miru da se odmore na području između Crne Gore i Hercegovine, te se bave jačanjem nereda na području NDH. To Tito koristi za jačanje svojih snaga u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini, te slabljenje četnika. Glavni za Crnu Goru mu je Milovan Đilas, a za Hercegovinu Sava Kovačević. Tu su mu konkurencija bili četnici, te on nastoji ojačati sukob između bivših prosrpskih Crnogoraca Bjelaša i procrnogorskih Zelanaša iz vremena nakon završetka 1. svjetskog rata.

Po nalogu partizanskog Operativnog štaba za Hercegovinu sa Savom Kovačevićem na čelu u studenom 1941. osniva se ‘prijeki sud‘(https://jadovno.com/prijeki-sud-save-kovacevica-porodicama-zrtava-zabranjivao-da-nose-crninu/?lng=lat) koji je postojao do svibnja 1942. godine, a sve u djelo provode Dimitrije Bulajić, Dragica Pravica i mnogi drugi partizani Istočne Hercegovine. Počinju obračuni sa pročetnički nastrojenim selima i obiteljima. U prvoj fazi ovih terorističkih akcija stradali su i neki partizanski uglednici ‘zbog liberalnog stava prema petoj koloni‘. Uklonjeni su svi oni iz partizanskih redova koji bi mogli biti protivnici planiranih likvidacija. Njima su organizirana takozvana ‘partijska suđenja‘. Ubijena su i 4 ruska kaluđera iz manastira Duži koji su tu došli poslije Oktobarske revolucije na prostor Kraljevine Jugoslavije. Ubijeni su 23. prosinca 1941. godine po smjernicama Operativnog štaba za Hercegovinu.

‘Prijeki sud‘ Save Kovačevića u samim začetcima terora nad Srbima ubio je dvadeset i šest Srba Grahovljana, pa nastavlja u trebinjskoj Lastvi, trebinjskoj šumu, ljubomirskoj općini, Zagori, Dobromanima, Žakovu i okolnim krajevima. Za izvršenje je sredinom siječnja 1942. godine u Lastvi formiran ‘Prvi udarni bataljun ‘za borbu protiv‘ pete kolone‘, koji je nazvan kaznena ekspedicija. Uhićenja i ubijanja vršena su često po noći, ili rano ujutru, kako žrtava i ukućani ne bi prepoznali likvidatore. Mnoge krške jame su napunjene leševima poput Prebilove jame, Jame Golubnjača, Jame Duboko i slično. Ovaj genocid nad civilima, ženom i djecom je trajao do sredine 1942., a kasnije je sve opisano kao ‘liberalna skretanja’. Ubojstva su vršena i kasnije, čak i poslije ‘oslobođenja‘, sve do rezolucije Informbiroa i međusobnih obračuna u komunističkim redovima.

Dok su partizani klali u Crnoj Gori i uz njenu granicu u istočnoj Hercegovini četnici isto rade oko Goražda. Koncem 1941. mjesec dana su po okolnim selima danju lovili katolike i muslimane, te ih po noći klali na Drinskom mostu u Goraždu, te ih bacali u Drinu. Tako su četnici ubili između 8.000 i 12.000 ljudi. Ti su leševi Drinom plovili do Save i prolazili ispod Beogradskih mostova, a radio London svaki dan javlja kako ustaše u NDH kolju Srbe i bacaju ih u Savu.

Četnici vide kako im nedostaje oružja i streljiva te smišljaju kako riješiti taj problem. Radi toga, prije očekivane nove talijanske reokupacije područja pod četničkom kontrolom u Istočnoj Bosni, direktivom svojim oficirima od 9. 1. 1942. major Boško Todorović obrazlaže taktiku legalizacije riječima: "Situacija je takva da svakog trenutka može doći do nemačko-talijanske invazije našeg oslobođenog dela Kraljevine Jugoslavije, a odnos snaga ne daje izgleda za naš uspešan otpor. U takvoj situaciji, svaki otpor bio bi štetan do krajnosti za srpsko stanovništvo u ovom kraju, a uz to uzaludan. Usled toga, preduzeće se blagovremeno strategijsko odstupanje jednim delom naših trupa, dok će drugi deo pod vidom Srpskih dobrovoljačkih četničkih odreda ostati sa stanovništvom radi njegove zaštite, makar i u saradnji sa okupatorom slično kako postupaju prilikom evakuacije teritorije sanitetski organi, opštinske vlasti i policije. Partizanske starešine biće upozorene da ne stvaraju izlišne žrtve srpskog življa...". Tako je major Todorović svoju vojsku podijelio na dva dijela, pod talijanima legalne Srpske dobrovoljačke četničke odrede i ilegalne četničke Udarne odrede. Taktiku legalizacije major Todorović detaljnije obrazlaže i u pismu četnicima i narodu Gacka i Nevesinja od 17. januara 1942. godine: «Za zaštitu stanovništva od raznih nasilja i za ostale zadatke koje će određivati naša Vrhovna komanda postoji dobrovoljna organizacija srpskih četnika u koju mogu stupiti svi vojni obveznici od 18 do 55 godina starosti, izuzetno i mlađi, odnosno stariji, ukoliko trenutno nisu potrebni jedinicama naše redovne vojske, koja se posle lažnog primirja i nezakonito potpisane kapitulacije nalazi u defanzivi, delom na savezničkoj teritoriji, a delom u slobodnim srpskim planinama i oslobođenim delovima Otažbine, gde se nalazi i naš ministar vojske đeneralštabni brigadni đeneral Dragoljub Draža Mihailović kao član vlade, priznat od svih saveznika pa i od bratske Rusije. Radi izvršenja ovog sadašnjeg zadatka - zaštite srpskog življa od svakog nasilja, odobreno je srpskim četnicima snabdevenim četničkom legitimacijom, koje će se u najskorije vreme izdati četnicima u Hercegovini, da sarađuju u neophodno potrebnoj meri s italijanskim vojnim jedinicama. U tom smislu Komanda Bosansko-hercegovačkih četničkih odreda potpisaće i pismeni sporazum sa komandom 6. armijskog korpusa italijanske vojske u Dubrovniku po pregovorima koje u tom cilju vodi u ime pomenute četničke komande rezervni artiljerijski potporučnik brat Mutimir Petković. Posebno se razumije da ovi pregovori kao i sporazum ne angažuju našu Vrhovnu komandu, našu vladu i našu redovnu vojsku, usled čega oficiri, podoficiri, kaplari i redovi naše vojske, koji nisu četnici, ne mogu dolaziti u dodir sa vojnim licima Kraljevine Italije, sem u borbi ili kada su kao parlamentari upućeni od strane više komande po pravilima međunarodnog ratnog prava i odgovarajućim vojnim propisima»
Dražin cilj je bio korištenje Talijana radi zaštite naroda, a dugoročno i radi jačanja Ravnogorskog pokreta. Legalizirane jedinice su, jednostavnim trikom, preživljavale tamo gdje se ilegalne borbom nikako ne bi mogle održati.

Tito i njegovi obavještajci su ovu četničku taktiku vrlo dobro shvaćali, te su je i sami primjenjivali, ali puni tajnije.

Početkom 1942. kreću partizanski obračuni sa cijelim četničkim crnogorskim plemenima.

Naredba KPJ za Crnu Goru od 5. veljače 1942 . godine.

„Zapovjednici i politički povjerenici s područja Kolašina, Mojkovca, Berana, Bijelog Polja i Andrijevice da odmah organiziraju napad na pleme Vasojevića bez razmišljanja ili traženja dodatnih informacija, jer su Vasojevići ‘velikosrbi’. Njih treba najstrožije kazniti tako, ubijajući sve redom, sve za koga se zna da nije za našu ideologiju. Ne rukovodeći se na spol i starost, žene i djecu ne pitajući nikoga za krivnju. Kuće konfiscirati a potom zapaliti, stoku zaplijeniti. Ukoliko bi netko od partizanskih vojnika pokušao da ne postupi po ovoj zapovjedi, zapovjednici imaju takve na licu mjesta strijeljati. Prilikom napada na Vasojeviće partizanska vojska mora dobro voditi računa da ne dođe do sukoba između njih i okupatorske vojske, koju naše partizanske jedinice ne smiju napadati, pridržavajući se strogo zapovjedi ‘Vrhovne partizanske komande‘ izdane 27. prosinca 1941. godine, a sa kojom su upoznati svi naši zapovjednici i politički komesari i povjerenici. Ovu zapovjed izdaje rukovodstvo KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak”. Vukojevići su se dvadesetak godina ranije istaknuli u masovnom klanju crnogorskih Zelenaša i Sandžačkih muslimana.

Nedićevci, četnici i muslimani iz Sandžaka u razdoblju od 5. – 9. veljače 1942. godine su napali Titov štab na Zlatiboru, te ih protjerali na teritorij NDH u Bosnu. Nakon toga većina partizana s ovog područja dezertira i vraćaju se svojim kućama, dok manji dio ulazi u u sastav Prve proleterske brigade i Druge proleterske brigade.

U veljači 1942. sastavljeni su i Fočanski propisi u kojima je precizirani zadatci NOO (narodno oslobodilačkih odbora), a to su prikupljanje obavještajnih podataka, te organizacija sigurnosti pozadine. Time NOO postaju posebna obavještajna služba.

Početkom ožujka 1942. veteran iz crnogorske pobune 1919. general Krsto Popović mobilizira svoju vojsku i uz pomoć talijanskih vlasti formira se Crnogorska narodna vojska sa oko 1600 pripadnika. Talijani dijele Crnu Goru na tri sektora. Dva kontroliraju četnici Pavla Đurišića, a jedan general Popović. Popovićeva Crnogorska narodna vojska je kasnije nakon pada Italije najvećim dijelom pristupila partizanima. Sredinom 1942. godine u Istočnoj Hercegovini vojnu i civilnu vlast uz talijansku pomoć vode četnici Draže Mihailovića. Oni su uspjeli pohvatati i likvidirati veliki dio partizanskih egzekutora, te su organizirali i četničke prijeke sudove, te zatvore u Kolašinu i Podgorici. Nakon toga uz pomoć Talijana kreću u obračun sa Hrvatima, katolicima i muslimanima u Istočnoj Hercegovini, pod parolom borbe protiv partizana. Početkom 1943. crnogorski četnici su počeli likvidirati i crnogorske muslimane, te su pobili i poklali stotine muslimana na teritoriju općina Bijelo Polje i Pljevlja.