Četničko partizanski ustanak na teritoriju NDH

Napadom na Jugoslaviju 6. travnja 1941. Hrvati su Nijemce dočekali kao oslobodioce od srpske okupacije, što je i logično ako se zna kako je u kraljevini Jugoslaviji u ime Jugoslavije između 5. prosinca 1918. i 6. travnja 1941. godine ubijeno oko tri tisuće Hrvata, najčešće bez ikakvoga suđenja.

Vojska kraljevine Jugoslavije se uglavnom povlačila bez ozbiljnog otpora. Za to su srpski oficiri na teritoriju Hrvatske optuživali Hrvate, te su počeli ubijati vlastite vojnike hrvatske nacionalnosti, dok oficiri na terenu prema Bugarskoj, Rumuniji i Mađarskoj problem nisu vidjeli u vlastitim vojnicima, već u snazi protivnika. U Gudovcima su 8. 4. ubijena dvojica hrvatskih vojnika koji su se vraćali kućama. Istoga dana dvadesetak četnika napadaju hrvatsku stražu pri čemu stradava dosta Hrvata i većina napadača. U Kapeli kod Bjelovara 9. 4. srbijanski poručnik rasporio je hrvaticu seljanku Mandu Filipović, te izvadio iz nje dijete od 6 mjeseci.

Za vrijeme njemačkoga napredovanja kroz Jugoslaviju komunisti su pomagali Nijemcima politikom revolucionarnog defetizma, navodeći vojnike na dezertiranje, pri čemu su nastojali skriti što više oružja na tajne lokacije. Isto to su radili i četnici gdje god su postojala srpska sela.

Obradovani njemačkim napadom na Jugoslaviju Hrvati su to vidjeli kao priliku za stvaranje vlastite države, te je stari austrougarski časnik Slavko Kvaternik 10. travnja 1941., na iznenađenja Nijemaca, Talijana, pa i samog Pavelića proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku. Slavko Kvaternik se požurio proglasiti Nezavisnu državu Hrvatsku, kako bi Nijemci ulaskom u Zagreb ušli u glavni hrvatski grad, a ne tek u jedan od Jugoslavenskih gradova.

Istog dana kada je Slavko Kvaternik proglasio NDH 10. 4. 1941. Jugoslavenska vojska u povlačenju, njen 2. konjički puk je izvršio pokolj 11 nedužnih civila u selu Donjim Mostima pokraj Bjelovara čime je počelo masovno međusobno ubijanje između Srba i Hrvata. Kako se nisu usudili boriti protiv Nijemaca srpski oficiri su nastojali iskoristiti rat kao priliku za ubijanje što više Hrvata, najviše civila. Od strane svojih zapovjednika ubijani su i pojedini vojnici Hrvati koji nisu htjeli pucati na civile, niti se boriti protiv Nijemaca.

Dva dana nakon proglašenja NDH, na Veliku subotu njemačka vojska ulazi u Glinu. Iz nepoznatih razloga, u noći, 12./13. 4. 1941. pokupili su glinske Srbe iznad 16 godina, a drugi dan ih strijeljali oko 150. Nijemci su takva strijeljanja obično vršili kao odmazdu za smrt svojih vojnika.

Nijemci su vlast u Hrvatskoj ponudili čelniku HSS-a Vlatku Mačeku, a on je to odbio. Nakon toga su prihvatili Pavelića, iako o njemu nisu imali najbolje mišljenje, te je tako Pavelić slučajno postao Poglavnik. Idućih dana širom većinski hrvatskih prostora jugoslavenska vojska i četnici su ubili više stotina Hrvata. U travnju 1941. ubijeno je širom današnje Hrvatske, BIH i Vojvodine najmanje 300 Hrvata, uglavnom civila, prije nego je ubijen i jedan Srbin od strane ustaša i domobrana. Ta ubojstva dovode do formiranje paravojnih hrvatskih postrojbi takozvanih "divljih ustaša" ili "seoskih ustaša" koji se naoružavaju lovačkim oružjem, stavljaju oznaku "U" na kapu i počinju se osvećivati Srbima. Počeli su poput domobrana koristiti pozdrav "Za dom spremni", te dizati ruku u zrak na "Rimski pozdrav" uzdignutom rukom. Pozdrav „Za dom spremni” koristili su između dva rata domobranske organizacije širom svijeta kao izraz otpora prema jugoslavenskoj monarhiji, a sad se počeo koristiti kao simbol okupljanja u obrani nove hrvatske države. Sličan pozdrav „za mili dom” su koristili pripadnici jugoslavenske Orjune. Rimski pozdrav dizanjem ruke u zrak Ustaše u Italiji nisu koristili, čak su ga smatrale agresivnim prema hrvatskoj državi, ali ga pojedini politički nepismeni lokalni zagrebački ustaše počinju koristiti nakon osnivanja NDH. Pavelić, radi dobrih odnosa sa Mussolinijem i Hitlerom to nije spriječio.

Divlji ustaše su bile najčešće samoinicijativne seoske straže koje su nastojale sačuvati svoje selo od upada četnika, a kako bi se zaštitili od Nijemaca ili Talijana nosili su ustaške oznake, dok su oružje i streljivo najčešće dobivali od Talijana kojima je odgovaralo širenje građanskog rata. Pavelić je u početku podupirao osvetničke akcije ovih divljih ustaša, ali kada je shvatio koliko mu takve osvetničke akcije politički štete nastojao ih je zaustaviti, te staviti pod zapovjedništvo ustaškog pokreta. Divlji ustaše najčešće su se pojavljivali u hrvatskim selima koja su u susjedstvu imali srpska sela. Prva osvetnička akcija odmazde je izvršena u Gudovcu kod Bjelovara gdje su ubili nekoliko desetaka Srba, bez suda. Idući dan Nijemci su ubijene otkopali, a ustaše uhitili. Srpska propaganda je broj ubijenih povećala na preko 500, a hrvatski povjesničari su istraživanjem dokumenata došli do brojke od 196. Radi tog osvetničkog događaja vojskovođa Slavno Kvaternik je 19. travnja donio zapovijed da se oni koji počine zlodjela, a predstavljaju se kao ustaše mogu strijeljati na licu mjesta. Unatoč tome, uskoro je nakon svakog spaljenog hrvatskog sela često zapaljeno i neko Srpsko selo.

U hrvatsku domobransku vojsku prijavljuje se 40 generala i admirala vojske Jugoslavije svih nacionalnosti, čime se donekle smiruju međunacionalne napetosti. Državna administracija je postojala na nivou lokalnih vlasti, ali su to većinom bili Srbi i orjunaši, pa su ih lokalne vlasti odmah počele otpuštati. Na državnom nivou nikakva državna administracija nije postojala i tek ju je trebalo izgraditi. Mnogi hrvatski intelektualci u tome nisu htjeli sudjelovati, te izgradnja administracije teče polako, što dovodi do anarhije u mnogim dijelovima države.

Talijani pokušavaju preuzeti čitavu NDH, ali to Hitler ne odobrava. Talijani su u Beču 21. i 22. travnja tražili od Ribentropa da se talijansko posadno područje proširi na čitav teritorij NDH, ali Hitler želi Podunavlje zadržati za sebe. Prije napada na Jugoslaviju Hitler je područje bivše Hrvatske banovine nudio Mađarima, kako bi Hrvatsku podijelio između Mađarske i Italije. Međutim, Mađari su ti odbili, ali su uskoro u travnju 1941. zauzeli Međimurje i Baranju. Radi toga je 23. travnja određena nova crta razgraničenja talijanskih i njemačkih snaga pravcem; Samobor – Glina – Prijedor – Banja Luka – Jajce – Donji Vakuf – Travnik -Visoko – Sarajevo – Prača – Ustiprača – Rudo. Pavelić to nikako nije mogao spriječiti, niti su ga išta pitali. Radi toga dolazi do nezadovoljstva Hrvata u mnogim mjestima, a u Makarskoj, Gospiću i Braču dolazi i do oružanih sukoba između ustaša i Talijana u kojima je bilo i mrtvih.

Srbi širom NDH od 6 do 8. svibnja pokušavaju pokrenuti “Đurđevdansku“ pobunu, ali ona ne dobiva šire razmjere. Radi te pobune raste i broj osvetničkih akcija pojedinih ustaških postrojbi i osobito lokalnih seoskih ustaša na pobunjena srpska sela.

Unatoč dogovoru Mussolinija i Hitlera o razgraničenju Talijani i dalje žele uzeti što više, te od Pavelića ultimativno traže potpisivanje ugovora o carinskoj i monetarnoj unije između Italije i NDH, personalnu uniju pod zajedničkim talijanskim kraljem, stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske, te aneksiju Italiji širokog pojasa obale od Rijeke do Kotora. U pregovorima Pavelić je uspio odbiti prva tri zahtjeva, a teritorijalne talijanske zahtjeve uspio je svesti na područje srednje Dalmacije. Ovi Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske sklopljeni su 18. svibnja 1941., te su u sastav talijanske države ušli kotari Kastav, Čabar, Sušak, dio Delnica, otoci Rab i Krk, gradovi Split, Šibenik, Trogir, Benkovac i Boka Kotorska s dijelom Konvala. U dijelu obale koji je ostao u sastavu NDH nisu smjele boraviti hrvatske oružane snage kao ni u razvojačenim područjima Gorskog kotara, Like i Hercegovine. U sva ta područja Talijani su postupno ponovno ušli i tako prekršili Rimske ugovore.

Iako je Pavelić vjerovao kako je dobio što se može, on nije shvaćao kako je odbijanjem talijanskih zahtjeva postao njihov najveći strateški neprijatelj, iako je formalno i dalje ostao njihov saveznik. Ovi pregovori su ključni trenutak u kojem se na strateškoj razini odlučivalo o sudbini NDH. Iz talijanskih zahtjeva se moglo lako zaključiti kako Talijani nisu nikakvi saveznici već su najveći strateški neprijatelji. Da je znao geostrateški razmišljati mogao je pretpostaviti kako će Talijani u svom interesu raditi sve što je u suprotnosti s interesima NDH, a o čemu ni Nijemci ništa neće znati. Poslije se pokazalo, to se najlakše može postići naoružavanjem protivnika NDH kako bi oni uzimali teritorij od NDH, da bi nakon toga talijanska vojska tjerala te pobunjenike i tako postepeno ulazila sve dublje u hrvatski etnički prostor.

Zapovjedništvo talijanske 2. vojske je 19. lipnja izradilo dokument nazvan "Okupacija Hrvatske" u kojem je napisano kako se može očekivati promjena političke situacije koja će zahtijevati stalnu okupaciju Hrvatske do crte njemačko-talijanskog razgraničenja. Oni su ovo mogli znati samo zato što su to njihove tajne službe već dogovorile s četnicima i komunistima.

Da je Pavelić znao strateški razmišljati shvatio bi kako potpisani ugovori u ratu ne znače ništa i kako mora smisliti kako prevariti prevarante. Prevariti Talijane moglo se samo formalnim prihvaćanjem svih njihovih zahtjeva, ali pod uvjetom da se provode postupno na način da talijanska vojska i policija u prvoj fazi preuzme poslove sigurnosti u svim mjestima gdje su Talijani i Srbi većina, a hrvatska policija i vojska poslove zaštite sigurnosti u mjestima gdje su Hrvati većina. Ove zahtjeve se moglo opravdati tvrdnjom kako Nijemci Uniju na čitavom području NDH ne bi prihvatili, te da bi se hrvatsko stanovništvo moglo pobuniti ako se Unija previše naglo provede u djelo. Ovakvo objašnjenje je bilo logično, te bi Talijani prijedlog najvjerojatnije prihvatili, čime bi se njihova policija ili vojska rasporedila i u Slavoniji po većinski srpskim selima, dok bi se hrvatsko redarstvo proširilo i na hrvatska mjesta koja su od ranije, po Rapalskim ugovorima iz 1920. pripala Italiji. To je bio jedini način da se spriječe talijanske tajne operacije potkopavanja temelja NDH, zato što bi Talijani bili uvjereni kako će postupno, korak po korak čitavi teritorij NDH postati talijanski. Nakon potpisivanja ovakvog ugovora Talijanima bi glavni problem bili Nijemci koji bi ovakav sporazum odbijali, ali bi ga mogli i prihvatiti kada bi dio bio tajan i poznat samo Musoliniju i Paveliću, a javni samo dio osigurnosnoj i gospodarskoj uniji, s tim da Nijemcima ostane kontrola teritorija tridesetak kilometara oko željezničke pruge Zagreb - Beograd. Ako bi Nijemci odbili takav sporazum Pavelić bi Talijanima mogao potvrditi kako je njegov interes da svi Hrvati žive u jednoj državi, te bi tajno mogao obećati kako će se sporazum potpisati kada to bude moguće. Dok bi se Talijani i Nijemci o tome dogovarali Pavelić bi dobio vrijeme da izgradi svoje oružane snage na teritoriju gdje su Hrvati većina i čeka povoljan trenutak za obračun sa Talijanima.

Početkom napada na kraljevinu Jugoslaviju Tito se zatekao u Zagrebu gdje se osjećao sigurnije, ali se nakon smirivanja stanja preselio u Beograd u vilu masona Vladislava Ribnikara na Dedinju.

Prije Njemačkog napada na SSSR komunisti su mirovali.

Hitler je napao Staljinov Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. a dva dana kasnije u svim državama Europe koji su bile pod njegovim nadzorom, a to je dvije trećine Europe, objavljen je oglas kojim je ograničeno kretanje svima za Njemačku "nepoćudnih naroda". S tim oglasom kretanje je ograničeno od 7 u veće do 7 u jutro, a kao naredbodavci su navedeni najčešće lokalni lideri, ili gradonačelnici.

Čim su Srbi čuli kako je Hitler napao Rusiju odmah slijedeći dan Srpska Pravoslavna Crkva objavljuje prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, u kojem piše kako je na teritoriju NDH ubijeno 100.000 Srba. Ovo je bila psihološka priprema za etničko čišćenje Hrvata, u organizaciji Srpske pravoslavne crkve, što su odmah prihvatile talijanske i britanske obavještajne službe u svom interesu, čime je to postao njihov zajednički projekt.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC koji je predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom je širen kao optužnica protiv Hrvata svuda po svijetu. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Iako klevete nemaju nikakve veze sa stvarnošću, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene su po čitavom svijetu. U tom dokumentu se tvrdi kako su već u ljetu 1941. godine, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni, iako se gotovo ništa od toga nije dogodilo. SPC tvrdi kako su u kotaru Lapac istrijebljeni Srbi, dok je istina izravno suprotna, Srbi su tu gotovo potpuno istrijebili Hrvate. Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade, te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske.

Isti dan s objavom toga memoranduma širom NDH četnici pale vatre (krijesove) po brdima i tako pozivaju na masovni ustanak, vjerujući u brzu rusku pobjedu, u čemu su vidjeli priliku za likvidaciju što više katolika i muslimana. Istovremeno, srpski civili se sklanjaju u zbjegove kako bi se sačuvali od osvete. Tog 23. lipnja 1941. počele je nova srpska pobuna u NDH pod nazivom Vidovdanski ustanak. Dva dana kasnije, 25. lipnja između Nevesinja i Gackog ubijeno je 55 Hrvata, a 28. lipnja na "srpski Vidovdan" pobijeni su svi Hrvati u selu Avtovac, pored Gackog, što je bio prvi genocid na području NDH. Na čelu ovog ustanaka u NDH bio je četnički vojvoda Radojica Perišić, svećenik Srpske pravoslavne crkve, koji je zapovijedao četničkom Gatačkom brigadom. Pokolji se idućih dana šire cijelom istočnom Hercegovinom, te se prenose na područje Like i Bosne na Srb, Drvar, Grahovo i druga mjesta.

Nakon prvih pokolja Hrvata od strane srpskih vojnika i četničkih dragovoljaca koji su slijedili raspadom države i vojske prilikom njemačke okupacije, ovaj drugi ustanak je potaknut napadom Njemačke na SSSR, čime je prekršena njihova dotadašnja suradnja, pa su se četnicima uskoro pridružili i komunisti.

Kršenjem sporazuma o vojnoj suradnji između Hitlera i Staljina komunisti su se uplašili za svoju sigurnost, te su se isti dan počeli skrivati. Taj dan je i sisački komunist Vlado Janjić pošao u Petrinju kako bi se sa tamošnjim komunistima dogovorio o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Sljedećih dana našli su pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi, jedno mjesto su nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali Kolićevac“. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s postolarom Mikom Špiljkom, pa ih se za mjesec dana skupilo oko desetak. Tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska, te su morali pobjeći.

Dr. Stevan Moljević, odvjetnik iz Banjaluke, jedan od kasnijih glavnih četničkih ideologa i rukovoditelja u zemlji 30. VI. I941. objavio je projekt: “Homogena Srbija” u kojem iznosi četnički program o granicama, društvenom ustroju i vanjskoj politici buduće kraljevine Jugoslavije koja bi trebala biti samo drugo ime za veliku Srbiju. “Što se tiče našeg unutrašnjeg pitanja, razgraničenja sa Hrvatima tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin: zaposesti na karti označenu teritoriju, očistiti je pre nego li se iko pribere. Zaposedanje bi se, mislimo, moglo izvesti samo tako ako bi se jakim odredima zaposela glavna čvorišta i to: Osijek, Vinkovci, Slavonski Brod, Sunja, Karlovac, Knin i Šibenik, te Mostar i Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima bi valjalo otvoriti put – Hrvatima u Hrvatsku, a Muslimanima u Tursku (ili Albaniju) U pogledu muslimana valjalo bi da naša vlada u Londonu odmah reši pitanje s Turskom, u čemu će nas i Englezi pomoći. (Pitanje je!). Organizaciju za unutrašnje čišćenje valjalo bi odmah pripremiti, a moglo bi se, jer u Srbiji ima mnogo izbeglica iz svih srpskih krajeva …”.

Kao odgovor na ovaj novi četnički ustanak širom NDH po hrvatskim selima se počinju naglo organizirati nove postrojbe "divljih ustaša", ili "seoskih ustaša" kao lokalne samoinicijativno naoružane grupe za obranu od srpskog genocida. Osim seoskih ustaša u pojedinim dijelovima Istočne Bosne i Hercegovine od lipnja 1941. od starijih ljudi osnivane su Domobranske dobrovoljačke postrojbe (DOMDO postrojbe)  kao lokalne posade i obrambene snage protiv četničkih i partizanskih napada. Djelovali su kao teritorijalne postrojbe, te su štitili sela i gradove, kao i prometnice u okolici svojih mjesta, a vodili su ih časnici i dočasnici Oružništva (policije).

Kako bi se spriječile protuzakonite lokalne ustaške odmazde prema pobunjenim Srbima s hrvatske strane Pavelić je 26. lipnja 1941. objavio zakonsku odredbu kojom je zaprijetio prijekim sudom i strijeljanjem za svako nasilje nad nekim nedužnim stanovnikom NDH. Međutim, pobuni Srba pridonijele su i neke njegove zakonske odluke kao što je; otpuštanje Srba iz državne službe, zabrana upotrebe ćirilice, oduzimanje zemlje srpskim kolonistima koji su tu zemlju dobili u kraljevine SHS.

Na poticaj Njemačke iz nekih sela su Srbi odvoženi u Srbiju, a u njih su Nijemci planirati naseliti Slovence, kako bi se u Sloveniju naselili Nijemci. U tim nastojanjima Pavelić u potpunosti podilazi Nijemcima, stoga što mu oni jedini mogu pomoći u obuzdavanju talijanskih pretenzijama prema Hrvatskim teritorijima. Iako formalno i na političkim skupovima prihvaća i promovira progon Židova, u stvarnosti ih nastoji što više premjestiti u BIH kao liječnike, ili na područje talijanske aneksije. Prihvaća i njemačke zahtjeve za plaćanje troškova rata, ali ni nakon toga mu Hitler ne želi pomoći protiv Mussolinija. Umjesto pomoći Hitler oružane snage NDH ograničava na 50.000 ljudi, što je dovoljno za zaštitu gradova, ali nedovoljno za kontrolu sela i zaselaka.

I ovaj problem je Pavelić mogao riješiti da je nešto znao o ustroju vojske. Mogao je ustrojiti civilnu zaštitu od pola milijuna ljudi u koju bi uključio i Srbe. Pripadnici civilne zaštite su mogli dobivati nekakvu minimalnu plaću pa se ne bi bunili, a civilna zaštita bi mogla preuzeti poslove specijaliziranih vojnih jedinica kao što su sanitet, inženjerija, logistika, intendantska služba, tehnička služba, prometna služba, veza i dio obavještajnih poslova. Za te poslove nije potrebno oružje, a pojedini zapovjednici bi mogli prikriveno nositi osobne pištolje. Nešto slično ovome je Slavko Kvaternik kasnije osnovao u okviru Ministarstva domobranstva u lipnju 1942. kada je na nivou zbornih područja osnovao postrojbe DORA, sastavljene od "pravoslavaca" i "prijelaznika", tj. pravoslavnih vjernika koji su prešli u drugu vjeru.

Devet dana nakon napada na SSSR, 1. srpnja 1941. iz Moskve je radio vezom preko Josipa Kopinića stigla zapovijed za dizanje ustanka. Zapovijed je 3 dana kuririma putovala do Beograda, te je Tito 4. 7. 1941. na sjednici Politbiroa CK KPJ donio odluku o početku ustanka. Na sjednici o ustanku Tito je dao zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira vezu sa Gestapom kako bi preko njih organizirao dolazak "Španaca".

Osnovni Titov interes za ovakvu suradnju sa Gestapom je doći do ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, a za Jugoslaviju. Nijemci su također imali svoj interes za suradnju s Titom, a to je ubacivanja špijuna među partizane, te spriječiti napade komunista na Njemačku vojsku.

Kako bi se mogao dogovorit s Nijemcima Tito je morao Popovića ovlastiti da Nijemcima nešto ponudi za protuuslugu, a jedino što im je on mogao ponuditi je obećanje o nenapadanju komunista na njemačke postrojbe. Obrazloženje Nijemcima za oslobađanje "Španaca" je mogla biti jedino tvrdnja kako vrh partije nema potpunu kontrolu nad jugoslavenskim komunistima i kako im "Španci" trebaju kako bi pomoću njih uspostavili potpunu kontrolu nad mladim komunistima koji u "špancima" vide svoje idole.

"Španci" su do početka rata bili u Francuskim logorima gdje su smješteni nakon gubitka rata u Španjolskoj. Pola godine nakon toga sklopljen je pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza (23. kolovoza 1939.). Nakon što su Nijemci okupirali Francusku raspušteni su logori sa "Špancima", te su se oni prijavili za rad u Njemačkoj koja je tada bila u savezu sa Sovjetima. Nakon nekog vremena su zatvoreni u logore Gestapoa. Prema partizanskim povijesnim izvorima Popović je sa jednim "Špancem" Većeslavom Cvetkom Floresom uspio organizirati punktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Tu su bili samo mjesec dana nakon čega ih je Gestapo pustio, te im omogućio kontakte, sastajanje, organiziranje i povratak u Jugoslaviju. Ubrzo nakon njihovog povratka preuzeli su operativno zapovjedništvo nad partizanskim jedinicama, a Hitler je tek početkom 1942. prekinuo bilo kakve pregovore sa Komunistima. Čim je završio ovaj posao Flores je otišao u partizane gdje je odmah poginuo u nejasnim okolnostima, što je pogodovalo Titu kako kasnije slučajno ne bi mogao pričati o njegovim dogovorima sa Nijemcima.

Iako su komunisti kasnije tvrdili kako Nijemci nisu znali za "špance" neupitno je kako su oni za njih mogli saznati još 1939. iz letka koji su komunisti dijelili širom Jugoslavije i pozivali ljude da na bilo koji način pomognu zarobljenima u Francuskim logorima, a kojih je bilo 360 od čega je Hrvata bilo 120. Od tih 360 Nijemci su vratili 250, a sigurno ih ne bi vratili da s Titom nisu imali tajni dogovor. U isto vrijeme su s komunistima na istočnom frontu postupali radikalno drugačije, to jest napadom na SSSR Hitler je izdao nalog o obaveznoj likvidaciji svih komunističkih komesara. Zajedno sa "špancima" na teritorij pod vlašću NDH došao je i bivši Austrijski komunist, španjolski borac i agent Gestapoa Konrad Klasser kodnog imena Kurt Koppel, za kojeg se zna, a vjerojatno je bilo i drugih njemačkih špijuna ubačenih u partizane.

Čim je Popovića ovlastio za pregovore sa Nijemcima Tito je sam na Dedinju u Beogradu uspostavio kontakte sa talijanskom obavještajnom službom. Talijani su mu trebali kako bi preko njih nabavio oružje i streljivo bez čega nije moguće organizirati rat. Sa iskustvima iz prvog svjetskog rata je znao koliko se brzo oružje i streljivo troši u ratu, te je znao kako se sa zaostalim oružjem od kraljevske vojske i sa lovačkim oružjem ne može organizirati nikakva ozbiljna borba. Da bi dobio oružje od Talijana morao im je nešto ponuditi, a kako je vrlo dobro znao za talijanske pretenzije prema teritoriju Jugoslavije mogao im je obećati kako će im pomoći u osvajanju teritorija koje su Nijemci prepustili NDH, umjesto da ih prepuste Talijanima. Mogao im je obećati i kako će spriječiti svaki veći napad partizana na Talijane, te dozvoliti samo napade na hrvatsku i njemačku vojsku. Ovakvim napadima stvarati će nered u hrvatskoj pozadini, te stvoriti izgovor Talijanima za ulazak na teritorij NDH pod izgovorom smirivanja stanja. Talijani su ovakav najvjerojatniji prijedlog, sudeći po kasnijim zbivanjima prihvatili nadajući se kako će na taj način postupno zauzeti teritorij čitave kraljevine Jugoslavije. Naoružavanje partizana se moglo vršiti vrlo jednostavno, upućivanjem kamiona bez pratnje kako bi ih partizani mogli zaustaviti na cesti, ili bacanjem iz aviona na dogovorene lokacije. Za uspjeh ovakve suradnje preduvjet je bio da o tome ni obični partizani, a ni Nijemci ne smiju ništa doznati, te su zbog toga svi dogovori o isporukama morali bili isključivo usmeni, ili radio vezom sa šifrom. Kako bi prikrili isporuke logično je pretpostaviti dogovor i o tome kako će nakon svake bitke partizanski zapovjednici običnim partizanima, ali i višim zapovjedništvima slati pismena izvješća o velikim količinama zarobljenog oružja i streljiva, te kako će Talijani Nijemce stalno uvjeravati kako ustašama i domobranima šalju puno oružja i kako oni nakon svakog najmanjeg sukoba bježe i oružje ostavljaju partizanima.

Sve ove dogovore Tito je sklapao vrlo lako zato što ih je gledao kao privremenu taktiku dok se situacija ne promjeni. Kao uvjereni komunist bio je potpuno uvjeren u pobjedu Sovjetskog Saveza i trenutne uspjehe Nijemaca i Talijana je gledao kao na privremeno kratkotrajno stanje iz kojeg treba izaći sa najboljim kartama u rukama.

Kako bi ovo ostalo tajna Tito je organizirao svoju prvu obavještajnu grupu u svom štabu koja se brinula samo za ove nabavke, čime je došlo do prve podjele komunističke partije na tri dijela, politički organi, vojni organi i obavještajni organi. Prvi zapovjednik tog obavještajnog odjela bio je Rade Bulat koji se formalno često predstavljao kao Titov kurir koji samo prenosi Titove naredbe.

Nakon sjednice Politbiroa CKKPJ, održane 4. srpnja. 1941. godine u Beogradu, na kojoj je donesena odluka o podizanju ustanka protiv okupatora, Milovan Đilas upućen je u Crnu Goru kako bi tamo izvršio završne pripreme i rukovodio ustankom. Težište oružanih akcija je trebalo usmjeriti na uništenje manjih talijanskih posada, na rušenje komunikacija, kidanje TT (telefon i telegraf) veze i drugo. Veće operacije Tito nije planirao već mu je cilj bio malim napadima potaknuti talijansku odmazdu kako bi se što više Crnogoraca mobiliziralo u partizane. Komunisti su procijenili kako su uvjeti za ustanak najpovoljniji tamo gdje žive najborbeniji Srbi i Crnogorci, to jest u Crnoj Gori i Zapadnoj Srbiji, te ih prebaciti prema zapadu za rušenje NDH.

Nakon što je sve organizirao i tajno se dogovorio sa talijanskim i njemačkim obavještajnim službama Tito je napustio Beograd, te se uputio na područje partizanske "Užičke republike". U Užicu je došao i Centralni komitet KPJ, te se počinje tiskati list Borba. Ova četničko komunistička republika je stvorena zahvaljujući tome što se njemačka vojska prije napada na SSSR najvećim dijelom povukla s područja Srbije.

Prije nego se uputio u Užice Tito je u Zagreb poslao zapovijed za djelovanje partizana u Hrvatskoj. Na osnovu te zapovijedi centralni komitet za Hrvatsku odmah je poslao u Split španjoloskog komunističkog borca Mirka Kovačevića Lalu sa zadatkom da prekinu male diverzantske akcije protiv Talijana, te pokrenu velike akcije protiv Ustaša i Domobrana. Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju je već 7. kolovoza 1941. održao sastanak na kojem je određen trodnevni rok za stvoriti sedam partizanskih odreda, te ih prebaciti u Liku i Bosnu. Od 8 do 14 kolovoza su stvoreni Splitski, Šibenski, Vodićko-zatonski, Primoštensko-krapanjski, Solinski, Trogirski, i Sinjski partizanski odred koji su se odmah uputili preko planina u zaleđe, na teritorij koji su tada držale samo lokalne dragovoljačke ustaške postrojbe, a što talijanima nije odgovaralo.

Nakon brzog vojnog poraza srpska vjerska, politička i intelektualna elita već u kolovozu 1941. pozvala je Srbe da se priklone okupatorskom redu i miru, te se odupru komunističkom ustanku. Zahvaljujući tome do dolaska ruske vojske 1944. u Beogradu nije ubijen ni jedan Nijemac.

Tadašnje glavno sjedište partizana je u Užicama, a četnika i Draže Mihailovića bilo je u 25 kilometara udaljenoj Požegi. Četnici su planirali obračun sa svim nesrbima, te su u tom cilju počeli gledali kako iskoristiti i komuniste u suradničkom poslu. Tito i Mihailović su se sastali u selu Strugarniku 9. srpnja s namjerom ujedinjenja svojih snaga u borbi protiv Nezavisne države Hrvatske. Obojica su u tu suradnju ušli radi svojih interesa s namjerom da iskoriste drugog. Od tog trenutka četnici i komunisti su širom Jugoslavije postali vojni i organizacijski saveznici koji su ponegdje imali zajedničke, a ponegdje odvojene postrojbe.

U rano jutro 13. srpnja 1941. godine otpočeo je širom Crne Gore oružani ustanak protiv Talijana napadom gerilskih odreda četnika i partizana na niz talijanskih karabinjerskih i žandarmerijskih stanica. Ustaničke borbe su daleko nadmašile očekivanja i planove Tita koji je nastojao učvrstiti partijsku vlast među ustanicima, te ih usmjeriti prema NDH. Protuofanzivne operacije talijanske vojske trajale su od 14. 7. do 14. 8. kada je ustanak ugušen. Talijani su u Crnoj Gori gušili ustanak koristeći metode politike zavade i odvođenja Crnogoraca u logore.

Dok su na području Crne Gore Talijani porazili partizane koji ne slušaju Titove zapovjedi o prebacivanju u Istočnu Hercegovinu, na području NDH stvaraju uvjete za širenje partizanskog teritorija. Na području Like četnici i partizani u organizaciji i uz logističku podršku Talijana, 14 dana nakon prvog ustanka u Crnoj Gori, i mjesec dana nakon Vidovdanskog ustanka u Istočnoj Hercegovini počinju sa velikom pobunom. Pobuna je počela isti dan kada se talijanski garnizon, prema ranijem dogovoru sa NDH o demilitarizaciji Druge zone, naglo povukao iz Topuskog, Vrginmosta i Slunja 27. srpnja prema obali. Srbi iz okolnih sela počinju ustanak sa talijanskim oružjem i oružjem zaostalim od kraljevine Jugoslavije. Toga dana izbila je pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i svim okolnim krajevima, dok u Prvoj zoni, na anektiranom području nema nikakve pobune.

Ovaj ustanak je nazvan „Ilindanski ustanak“, koji su kasnije prisvojili komunisti, te je postao službeni Dan antifašističkog ustanka u SR Hrvatskoj. I ovdje su većinu ustanika činili četnici, a među njima je bilo i nekoliko komunista, Đoko Jovanić, Gojko Polovina i Stojan Matić. Sve ovo partizanski propagandisti su odmah proglasili kao pobunu protiv fašističkih okupatora i njihovih domaćih suradnika, iako nikakvih napada na talijanske fašiste ili Nijemce nije bilo. U pokušaju zauzimanja terena koji su Talijani na brzinu napustili jedna ustaška postrojba ulazi u selo Poljane kod Topuskog pri čemu su Srbi iz zasjede ubili ustašu Šimu Breškoga. Kao osvetu za to ustaše uhićuju veći broj Srba u Topuskom i okolici, od kojih su neki ubijeni. Nekoliko dana kasnije, 1. 8. 1941. u noći je u Topuskom bilo borbi, da bi dolaskom jutra ustaše uhitile sve muškarce u Topuskom, te ih oko 30 ubili 3. kolovoza u Glinskoj pravoslavnoj crkvi. Neki uhićeni Srbi su 7. kolovoza odvedeni u Glinu, a neki u Gospić.

U početku, velika većina Hrvata i Srba nije prihvatila četničko partizansku pobunu pa 2. kolovoza 1941. godine Edvard Kardelj upućuje pismo J.B.Titu i traži odobrenje njegove strategije. Kardeljeva strategija je podrazumijevala uništavanje čitavih hrvatskih i srpska sela u Lici. Naročito su se okomili na crkve, koje su nazivali mrskim, gnjusnim i trulim institucijama jer ,,kuže" revolucionarni zrak. Primjena strategije odmah je započela u srpskim selima ubijanjem svih viđenijih i dobrostojećih Srba pod motivom kako se radi o klasnom neprijatelju, zatim pljačkanjem njihove imovine, te paljenjem njihovih kuća i crkava. Zbog progona civila srpske nacionalnosti od strane ustaša, ali i partizana u ustaškim uniformama, na samom početku rata dolazi do podjela između ustaša koji spremno podržavaju sve Pavelićeve odluke, te domobrana koji ne žele služiti Talijanima i Nijemcima, niti sudjelovati u progonu civila bilo koje nacionalnosti. Tako je već u kolovozu 1941. pri jednom partizanskom napadu na vlak sa namirnicama upućenim u Italiju obližnja domobranska postrojba odbila intervenirati protiv napadača. Draže im je bilo da hrana završi među partizanima, nego da ode u Italiju. Ovo nepovjerenje domobrana prema ustašama i Talijanima partizani su primijetili i nastojali što više promidžbeno iskoristiti ističući svoju borbu protiv Talijana, te vršeći pokolje Srpskih sela u ustaškim uniformama. Zbog podijele na ustaše i domobrane događala su se česta uhićenja domobranskih časnika, što je vodilo do dodatnog slabljenja borbenog morala vojnika i borbene sposobnosti postrojbi. Uhićivani su tijekom 1941. i 1942. i visoki časnici, generali poput Vladimira Laxa, Ivana Prpića, Augusta pl. Marića, Mihajla Lukića, Petra Blaškovića, Slavka Stenzera, te pedesetak drugih časnika, kao i degradacija stotinjak drugih. Zbog nezadovoljstva ustaškom politikom više od polovine pozvanih vojnika i časnika ne odaziva se na mobilizaciju. Kako bi se produbila podjela partizani su planski zarobljene domobrane puštali kućama, dok su ustaše strijeljali. Sve su to bile komunističke metode za podijele među hrvatskom vojskom, čemu se Pavelić i njegovi pouzdanici nisu znali ni idejno, a ni organizacijski suprotstaviti. Sve to se moglo izbjeći da su je ustaške postrojbe integrirao u domobranske bojne i pukovnije kao specijalne postrojbe.

U ustanku Tito vidi kako slabo kontrolira svoje partizane te je 10. kolovoza 1941. dao upute za osnivanje obavještajne službe u svim partizanskim jedinicama. To su bila uputstva opće naravi u kojima je pisalo; "izdajice i provokatore treba odmah likvidirati". Za otkrivanje neprijatelja dovoljna je sumnja. Po njegovoj uputi svi članovi partije su ujedno i obavještajci koji nadziru sve ostale partizane, i rade sve druge obavještajne poslove. Hrvatski komunisti koji se skrivaju od Nijemaca i Ustaša krajem kolovoza počeli su se ponovno okupljati u šumi Brezovici, a nakon toga su pobjegli prema Banovini gdje ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić već prvi dan došao u sukob.

Na partizanskom vojno-političkom savjetovanju 26. rujna 1941. u Stolicama, malome rudarskom mjestu u zapadnoj Srbiji, odlučeno je da se rad partizanske obavještajne službe sistematizira i intenzivira, te su donesene odluke koje su „predstavljale prelazak na novi kvalitet i viši stepen organizovanja bezbednosti Narodnooslobodilačkog pokreta“. Nakon toga kreće osnivanje partizanskih straža, narodnih straža i narodne milicije pri svim partizanskim odredima.

Kako bi mogli surađivati sa svima Draža Mihailović svoje četnike dijeli na manje postrojbe koje se predstavljaju kao samostalne organizacije kako bi mogli voditi različitu politiku. Zahvaljujući toj taktici četnici Koste Pečanca 18. kolovoza 1941. godine sklapaju sporazum s Nijemcima, te su tako "legalizirani" kao pomoćne Nedićeve trupe u ruralnoj Srbiji, koje su primali plaće putem žandarmerije Nedićeve Srbije.

U kolovozu 1941. na Ravnoj gori Draža Mihailović je ustrojio vojne četničke organizacije, te je osnovano i političko rukovodstvo pod nazivom Centralni nacionalni komitet (CNK). U njemu su se našli ljudi iz vodstva gotovo svih srpskih građanskih partija, uključujući i socijaliste. Nakon toga Tito i Draža su se ponovno sastali 19. rujna 1941. u Struganiku radi dogovora o zajedničkoj borbi.

U skladu sa interesnim dogovorom između Tita i talijanskih obavještajaca prvu količinu oružja talijanski mornari su komunistima dostavili u Crnu Goru, 25.000 pušaka u rujnu 1941. (prema većini izvora), a nakon toga toliko da se mogu braniti od ustaša i domobrana, ali nedovoljno za ozbiljne eventualne napade na talijanske veće postrojbe. Za prvu pošiljku oružja preko luke u Boki Kotorskoj, koja je tajno isporučena grupici Titu najodanijih komunista doznala je obavještajno nadzorna služba NDH (UNS), te je to javljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s tim upoznao Pavelića, (to je Eugen Dido Kvaternik kasnije opisao u svojim zapisima). Informacija o talijanskom naoružavanju partizana proslijeđena je Hitleru, ali je on zaključio kako se radi o dezinformacija hrvatskih nacionalista koji žele sukobiti njemačku i talijansku politiku. Pavelić je prihvatio to objašnjenje, te je vremenom sve više počeo sumnjičiti i šikanirati zapovjednika ustaškog redarstva i UNS-a Eugena Didu Kvaternika, a i njegovog oca, vojnog zapovjednika i starog austrougarskog časnika Slavka Kvaternika koji je formalno bio drugi čovjek u državi i zapovjednik domobranstva. Djelatnost Eugena Kvaternika primijetili su Talijani te su o njemu počeli slati negativne informacije i Paveliću i Nijemcima, pa su oni u njemu počeli gledati psihopata koji je žedan srpske krvi i koji je spreman napasti svakog tko mu se suprotstavi. Kako bi to izbjegao Eugen se počeo družiti sa talijanskim časnicima kako bi ih uvjerio u svoju lojalnost. Time je dobio mogućnost i nešto doznati o talijanskim tajnim operacijama, što je bio njegov posao kao zapovjednika obavještajne službe. Međutim, Talijani su to shvatili, te su takvo Eugenovo ponašanje odlučili iskoristiti za izazivanje međusobnog nepovjerenja između pojedinaca u vrhu NDH koje su prepoznali kao svoje neprijatelje. Tako su na primjer Lorkoviću pričali vrlo povoljno o Eugenu govoreći kako je on najbolji njihov suradnik u NDH, a što su doista mislili o Eugenu najbolje se vidi što su o Eugenu Kvaterniku pisali pojedini talijanski mediji. Na sličan način su Talijani znali izazvati nepovjerenje i među svim drugim pojedincima iz Pavelićevog okruženja za koje su imali obavještajne podatke kako se protive talijanskim interesima.

Prema dokumentima centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941-1945), Radomir Vujošević u Beogradu, 1985. piše o prvoj talijanskoj isporuci oružja partizanima iz zapisa prema kojima je Tito 13. kolovoza 1941. izvijestio Kominternina agenta Josipa Kopiniča, javivši kako su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima, te im daju oružje (Normalno, nije mu odgovaralo priznati kako je to on dogovorio, kako bi eventualnu buduću optužbu za suradnju sa fašistima mogao prebaciti na Crnogorske komuniste. Da su se oni stvarno dogovarali sa Talijanima ne bi ih istim tim oružjem napadali. Kako je prema većini izvora do isporuke ovog oružja došlo u rujnu logično je zaključiti kako je Tito izvješće poslao unaprijed kako bi provjerio trenutno mišljenje Staljina o tome). O ovoj isporuci znalo se čak i među Rimskim diplomatima, te je Švicarski konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: »Tito je možda jedini Hrvat, kojemu talijani nedostaju. Oni su, naime, značajno pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim materijalom». Švicarski vojni obavještajci su za ovu isporuku mogli lako doznati od talijanski vojnih logističara, zato što je Švicarska znatne količine oružja i streljiva prodavala Italiji. Pri isporuci oružja, uz večeru i piće lako su mogli doznati krajnje odredište pojedinih isporuka. Nakon rata, talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta Cherchilu je priznao kako su Talijani već 1941. podijelili partizanima 25.000 pušaka.

Nakon propasti ustanka u Crnoj Gori Tito uspostavlja obavještajnu suradnju i sa Britancima, te se 20. 9. 1941. britanski časnik Bil Hadson iskrcava iz podmornice kod Petrovca.

Odmah nakon Hadsonovog dolaska Britanci doznaju kako četnike i partizane naoružavaju Talijani.

Dok se Tito dogovarao sa svojim formalnim četničkim neprijateljima, to su također radili Pavelić i Nedić. Prvi konzul NDH u Beogradu bio je domobranski satnik Josip Lončarević koji je tamo od konca travnja 1941. godine i djelovao je do „bitke za Beograd“, polovicom listopada 1944. godine. Milan Nedić od samoga je početka rata s ustaškim vlastima imao potpisani sporazum o „razmjeni“ stanovništva i priznavao je pravo na postojanje NDH, ali je istovremeno uz pomoć potkupljenih njemačkih časnika širio promidžbu o „istrebljenju što ga je nad srpskim narodom u NDH provodi Pavelićev režim“. Odmah nakon uspostave diplomatskih odnosa Nedić i Pavelić su sklopili pismeni sporazum o preseljenju dijela srpskog stanovništva s područja NDH, odnosno međusobnoj „razmjeni“ Srba i Hrvata u cilju etničke „prilagodbe“ pojedinih prostora. U sljedećih nekoliko mjeseci, ustaška je vlada deportirala desetke tisuća, a u iduće dvije godine deportirano je oko 120.000 Srba u Srbiju.

Istovremeno je i oko 160.000 Slovenaca doseljeno na područje NDH. Hitler je veći dio Slovenije pripojio Njemačkoj, te je Slovence sa tih područja preseljavao u različite države. Pavelić je 4. lipnja 1941. potpisao Hrvatsko-njemački sporazum o tome, kako ti ljudi ne bi završili u njemačkim koncentracijskim logorima. O njihovom smještaju se brinuo Hrvatsko-slovenski odbor na čelu sa svećenikom Krunoslavom Draganovićem, uz podršku Stepinca i Pavelića.

U svrhu preseljenja Hrvata i Srba, armijski general Milutin Đ. Nedić izradio je za potrebe svoga brata Milana Nedića detaljan elaborat (Memorandum), pod nazivom „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“, u kojemu se daje pregled etničke strukture „spornih područja“ na prostoru NDH (s točnim brojčanim podacima Srba i Hrvata), uz detaljno navođenje koja bi od njih trebala biti obuhvaćena „razmjenom“ stanovništva, i koliki bi broj tih „preseljenika“ na jednoj i drugoj strani morao biti, kako po regijama i oblastima, tako i u ukupnoj masi. Detaljan prikaz bitnih dijelova ovog elaborata nalazi se u knjizi dr. Ferde Čulinovića, Okupatorska podjela Jugoslavije, Vojno-izdavački zavod – Beograd, 1970.; gdje autor citira dio građe Stanislava Krakova iz njegove knjige (Srbi i Srpske zemlje – Etnografski problem srpskog naroda).

Tadašnji režim u Srbiji nije imao ništa protiv uspostave samostalne Hrvatske države, pod uvjetom da se u isto vrijeme formira i etnički čista „SveSrbija“ koja je trebala obuhvatiti veliki dio Bosne i Hercegovine (osim krajnjeg sjeverozapadnog dijela – uz hrvatsku granicu) i dio Srijema (od Zemuna do Srijemske Mitrovice), dok bi se na jug protezala do Splita (u njezin sastav ušli bi: Kotor, Dubrovnik, Metković, Makarska i cijeli otok Korčula). U već spomenutom dokumentu koji u svojoj knjizi citira dr Ferdo Čulinović, stoji kako s prostora „Hercegovine, Bosne, Srijema i Dalmacije“ treba iseliti 771.168 katolika, dok se u isto vrijeme (s područja koja će ostati u sastavu Hrvatske države) ima izmjestiti na drugu stranu granične linije 750.263 pravoslavca. Sve ovo Titovi komunisti su znali i koristili su propagandno i protiv Pavelića i protiv Nedića.

U listopadu 1941. ponovno su se susreli Tito i Draža Mihailović u jednom selu u Šumadiji. Tito je Dražu nagovarao na napade na Nijemce, ali je Draža to odbio tvrdeći kako oni mogu osvojiti koje mjesto nakon čega će Nijemci pobiti tisuće Srba. Zbog toga Draža nije htio pobunu u Srbiji već samo na teritoriju NDH kako bi istrijebili što više Hrvata. Dogovorili su da se formira zajednički partizansko četnički operativni štab i za istočnu Bosnu. Tada Tito shvaća kako srpski partizani iskreno surađuju sa četnicima, te se pobojao kako će izgubiti kontrolu nad partizanima. Stoga je na idućem sastanku 27. listopada 1941. u Brajićima Draži pripremio zamku, pozvati četnike na teren koje drže partizani, te ga optužiti za napad na partizane.

Draža Mihailovića je na suđenju nakon rata izjavio kako ga je Tito nagovorio na preuzimanje Užica u zapadnoj Srbiji (tzv. «Užička republika»), a kad je on to učinio partizani su četnike napali sa leđa. O ovome dogovoru Tito, naravno, nije upoznao svoje partizane, te su oni mislili kako ih četnici napadaju. Na taj način je Tito svoje partizane uvjerio kako su četnici napali partizane i kako su krivi za sukob, te su nakon toga sukobi preneseni i na druge krajeve.

Četnici su 2. i 3. studenog 1941. godine, prema dogovoru s Titom krenuli u Užice , a u partizanskom protunapadu 3. studenog 1941. godine oni četnicima oduzimaju Požegu. Međutim, u borbama kod Kosjerića 7. i 8. studenog odred od oko 1.500 četnika pod zapovjedništvom kapetana Dragoslava Račića je porazio partizane pri čemu je više od 365 zarobljenika predano Wermahtu 13. studenog 1941. godine u selu Slovac kod Lajkovaca. Većina ih je streljana u Valjevu. Nakon toga prostor ostaje pod vlašću četnika.

Procijenivši kako se Titu ne može vjerovati Mihailović pregovara s Nijemcima kojima daje obećanje kako će upotrijebiti svoje ljude u borbi protiv komunizma. Njemačka pomoć četnicima je dogovorena 11. studenoga 1941., u selu Divci blizu Valjeva u kojem se Mihailović sastao s njemačkim opunomoćenikom potpukovnikom Rudolfom Kogardom. Nakon ovog razgovora Nedić i Draža su zajedno s Nijemcima partizane i Tita otjerali iz Srbije na teritorij Crne Gore i NDH gdje oni u interesu Srbije i Italije ubijaju Hrvate. Nakon 67 dana vlasti Partizana u Užicu Nijemci organiziraju Operaciju Užice te partizani bježe na talijansku okupacijsku zonu, u Sandžak. Srbijanski komunisti koji su ostali u Srbiji su prihvatili četničku taktiku, te su prestali napadati Nijemce.

Protjerani u talijansku interesnu zonu, na području Sandžaka partizani 2. prosinca 1941. godine zauzimaju gradić Novu varoš i osnivaju svoj novi teritorij na planini Zlatibor.

Nedićevci, četnici i muslimani iz Sandžaka u razdoblju od 5. – 9. veljače 1942. godine su napali partizane na Zlatiboru, te ih protjerali na teritorij NDH u Bosnu. Nakon toga većina srbijanskih partizana dezertira i vraća se svojim kućama, dok manji dio ulazi u u sastav Prve proleterske brigade i Druge proleterske brigade.

Do konca 1941. širom NDH bilo je oko 25.000 divljih ustaša, dok je broj četnika narastao na oko 50.000. Preuzimanje nadzora nad ovim paravojnim skupinama u mnogim mjestima išlo je dosta sporo i teško, ali se ipak koncem 1941. broj paravojnih ustaških postrojbi počeo smanjivati.

Nakon što je Pavelić sve paravojne formacije divljih ustaša stavio pod kontrolu oni su opstali samo u talijanskoj okupacijskoj zoni gdje su djelovali pod talijanskim zapovjedništvom za protjerivanje partizana, ali su oni samoinicijativno nastojali ponajviše braniti svoja sela od četnika. Unatoč pobune četnika gospodarstvo u NDH je počelo rasti, te je koncem 1941. na području NDH djelovalo 55.686. obrtničkih poduzeća, ponajviše zato što se Pavelić u gospodarstvo nije razumio te se u to nije ni miješao.

Krajem 1941. Talijani partizane puštaju na miru da se odmore na području Istočne Hercegovine, te se bave jačanjem nereda na području NDH. U istočnoj Hercegovini četnici su oko Goražda, krajem 1941. mjesec dana po selima danju lovili katolike i muslimane, te ih po noći klali na Drinskom mostu u Goraždu, te ih bacali u Drinu. Tako su četnici ubili između 8.000 i 12.000 ljudi. Ti su leševi Drinom plovili do Save i prolazili ispod Beogradskih mostova, a radio London svaki dan javlja kako ustaše u NDH kolju Srbe i bacaju ih u Savu.

Četnici vide da im nedostaje oružja i streljiva te smišljaju kako riješiti taj problem. Radi toga, prije očekivane talijanske reokupacije područja pod četničkom kontrolom u Istočnoj Bosni, direktivom svojim oficirima od 9. 1. 1942. major Boško Todorović obrazlaže taktiku legalizacije riječima: "Situacija je takva da svakog trenutka može doći do nemačko-talijanske invazije našeg oslobođenog dela Kraljevine Jugoslavije, a odnos snaga ne daje izgleda za naš uspešan otpor. U takvoj situaciji, svaki otpor bio bi štetan do krajnosti za srpsko stanovništvo u ovom kraju, a uz to uzaludan. Usled toga, preduzeće se blagovremeno strategijsko odstupanje jednim delom naših trupa, dok će drugi deo pod vidom Srpskih dobrovoljačkih četničkih odreda ostati sa stanovništvom radi njegove zaštite, makar i u saradnji sa okupatorom slično kako postupaju prilikom evakuacije teritorije sanitetski organi, opštinske vlasti i policije. Partizanske starešine biće upozorene da ne stvaraju izlišne žrtve srpskog življa...". Tako je major Todorović svoju vojsku podijelio na dva dijela, pod talijanima legalne Srpske dobrovoljačke četničke odrede i ilegalne četničke Udarne odrede.

Draža Mihailović je odredio i svog glavnog obavještajca za područje NDH i Slovenije, Dobroslava Jevđevića koji je dobio zadatak suradnje sa Talijanima. Svoju suradnju sa Talijanima Jevđević je uspješno igrao sve od 13. 7. 1942. godine kada je u Avtovcu Draža susreo sa svim svojim zapovjednicima iz Hrvatskih krajeva, legalnim i ilegalnim.

U veljači 1942. sastavljeni su i Fočanski propisi u kojima je precizirani zadatci partizanskih NOO (narodno oslobodilačkih odbora), a to su prikupljanje obavještajnih podataka, te organizacija sigurnosti pozadine. Time NOO postaju posebna obavještajna služba koja je sastavljala popise potencijalnih protivnika koje treba ubiti.