Operacija jugoistočna Hrvatska - Operacija Romanija, ili Druga neprijateljska ofenziva

Na području Istočne Hercegovine u jesen 1941. partizani su nakon povlačenja iz Crne Gore uspjeli uspostaviti kontrolu nad područjem Foče gdje su ih Talijani pustili da se odmaraju preko zime. Tu su uspostavili glavno logističko središte odakle se počinju širiti prema sjeveru. Šire se na teritorij Istočne Bosne i Hercegovine između Drine, Bosne i Spreče zbog čega su postali opasnost za promet prometnicama na ovom području. Pod kraj 1941. dolazi do sukoba između partizana i četnika u kojima su ubijeni mnogi četnici i partizani. Dolaskom Tita i njegovog vrhovnog štaba sa područja Zelengore, te crnogorskih i srpskih partizana na područje NDH partizani stječu prevlast, te potiskuju četnike, te likvidiraju mnoge četnike i četnička sela. Krećući se planinama i šumama pojedini partizanske odredi koji se popunjavaju lokalnim komunistima i seljacima probijaju se na sjever pokraj Sarajeva, te dolaze do Doboja i Zenice. U ovom području Nijemci, domobrani i ustaše imaju svoje posade samo u većim gradovima, dok manja mjesta nitko ne brani.

Krajem 1941. Nijemci su počeli tražiti stalno mjesto gdje bi se vršila razmjena zarobljenika. To je odgovaralo i Titu zato što je dosta članova ilegalnih organizacija KP-a u gradovima bio otkriveno i internirano u razne logore. Umjesto da ih prisilno mobilizira u radne postrojbe koje su se mogle osnovati pri svakoj bojni, i tako stavi pod kontrolu, Pavelić ih je trpao u logore gdje su Nijemcima dobro poslužili za njihove razmjene za svoje vojnike. Prve razmjene izvršene su u mjestu Pisarovina zbog blizine Zagreba i potpadalo je u interesnu zonu Njemačke. Kasnijim intenziviranjem borbi, razmjene su postale sve češće. U razgovorima između Nijemaca, koje su zastupali inženjer Hans Ott i “Sonderfuehrer” Willibald Nemeček, te partizana donesena je odluka da Pisarovina postane stalno mjesto razmjene, te je u tu svrhu sklopljen dogovor. zločine nad muslimanskim i katoličkim stanovništvom koji ne žele u partizane.

Nakon propasti Užičke republike Draža Mihailović svoje četnike dijeli na manje postrojbe koje se predstavljaju kao samostalne organizacije kako bi mogli voditi različitu politiku. Zahvaljujući toj taktici četnici Koste Pečanca 18. kolovoza 1941. godine sklapaju sporazum s Nijemcima, te su tako "legalizirani" kao pomoćne Nedićeve trupe u ruralnoj Srbiji, koje su primali plaće putem žandarmerije Nedićeve Srbije.

U Vlasenici je 28. 12. 1941. četnička -Privremena uprava istočne Bosne održala konferenciju četničkih delegata iz istočne Bosne na kojoj su prihvaćeni uvjeti Nedića i Nijemaca o suradnji. Četnici vide da im nedostaje oružja i streljiva te smišljaju kako riješiti taj problem. Radi toga, prije očekivane talijanske reokupacije područja pod četničkom kontrolom u Istočnoj Bosni, direktivom svojim oficirima od 9. 1. 1942. major Boško Todorović obrazlaže taktiku legalizacije riječima: "Situacija je takva da svakog trenutka može doći do nemačko-talijanske invazije našeg oslobođenog dela Kraljevine Jugoslavije, a odnos snaga ne daje izgleda za naš uspešan otpor. U takvoj situaciji, svaki otpor bio bi štetan do krajnosti za srpsko stanovništvo u ovom kraju, a uz to uzaludan. Usled toga, preduzeće se blagovremeno strategijsko odstupanje jednim delom naših trupa, dok će drugi deo pod vidom Srpskih dobrovoljačkih četničkih odreda ostati sa stanovništvom radi njegove zaštite, makar i u saradnji sa okupatorom slično kako postupaju prilikom evakuacije teritorije sanitetski organi, opštinske vlasti i policije. Partizanske starešine biće upozorene da ne stvaraju izlišne žrtve srpskog življa...". Tako je major Todorović svoju vojsku podijelio na dva dijela, pod talijanima legalne Srpske dobrovoljačke četničke odrede i ilegalne četničke Udarne odrede. Draža Mihailović je odredio i svog glavnog obavještajca za područje NDH i Slovenije, Dobroslava Jevđevića koji je dobio zadatak suradnje sa Talijanima. Svoju suradnju sa Talijanima Jevđević je uspješno igrao sve od 13. 7. 1942. godine kada je u Avtovcu Draža susreo sa svim svojim zapovjednicima iz Hrvatskih krajeva, legalnim i ilegalnim.

Zbog ugrožavanja željezničkog pravca Doboj-Maglaj-Sarajevo Nijemci odlučuju protjerati partizane sa područja sjeverne Bosne, te njemačko zapovjedništvo za jugoistok odlučuje sredinom siječnja pokrenuti napad protiv partizanskih i četničkih snaga na toj teritoriji, s ciljem njihovog razbijanja i uspostavom kontrole na tom strateški važnom području. Zato su zadržali 342. pješačku diviziju koja je trebala otići na istočni front. Teritorij koji je držala ova divizija preuzeli su Bugari, te su oni bili slobodni za ofenzivne operacije. Uz 342. pješačku diviziju, kojoj je povjerena glavna zadaća ; nastupanje sa istoka iz pravca Zvornika i Višegrada, (granica prema Srbiji), u ovom napadu upotrijebljena je i njemačka 718 divizija, te 12 bojni domobrana i ustaša, što je ukupno činilo oko 33.000 vojnika. Operaciju su Nijemci nazvali "Operacija jugoistočna Hrvatska – Sudost Kroatien". Hrvatska vojska ju je nazvala Operacija Romanija zato što su njene snage djelovale na tom području. Izvođena je u dvije faze, u prvoj od 15. do 23. siječnja, te u drugoj fazi od 28. do 2. veljače, a u jugoslavenskoj literaturi poznata je kao Druga neprijateljska ofenziva, ili romanijsko-birčanska i ozrenska operacija. Partizana je bilo oko 8.000, a prednost im je bio planinski teritorij i duboki snijeg što je otežavalo napad. Kako su se previše udaljili od talijanske okupacijske zone prva proleterska brigada se našla opkoljena Njemačkim snagama.

Čim su doznali o napadu četnici su Nijemcima ponudili suradnju, kako bi spasili sebe.

Nijemci su krenuli u napad 15. siječnja 1942. sa dva njemačka puka (397. i 399.) i jednim domobranskim pukom, pravcem južno od Zvornika i Caparda. Slabom otporu partizana pridružili su se i pojedine četničke jedinice do kojih nije stiglo naređenje njihovog štaba o nepružanju otpora njemačkim snagama. Nijemci se kreću cestama i zauzimaju Drinjaču, a slijedećih dana Novu Kasabu i Šekoviće. Partizani se izvlače kroz šume izbjegavajući ceste koje kontroliraju Nijemci. Četničke jedinice su se dijelom razbježale, ili prebacile preko Drine u Srbiju, a djelom predale i priznale vlast NDH. Dijelovi četnika iz Birčanskog odreda koji su se povukli dalje od komunikacija 17. siječnja u selu Petrovićima iznenada napadaju jednu domobransku satniju pri čemu su zarobili 138 vojnika.

U nastavku ofenzive, Nijemci zauzimaju Bratunac, Srebrenicu i Vlasenicu, nakon čega kreću prema Han-Pijesku i Romaniji, u susret snagama koje su nastupale iz Višegrada, Sarajeva i Kladnja. Ove snage su iz pravca Višegrada krenule prema Rogatici, u koju su ušli 16. siječnja, dok je njemački 738. puk i četiri domobranske bojne iz pravca Sarajeva i Pala jednom kolonom krenuli prema Sjetlini i Rogatici, a drugom prema Romaniji, na koju su izbili 17. siječnja. Njemački 750. puk iz pravca Tuzle, preko Kladnja, krenuo je prema Olovu u koje je ušao 21. siječnja. Partizanske snage su ponegdje pružale slabi otpor osobito kod Rogatice i Sjetine, te Mokrog i Stupara. Taj otpor je omogućio Titu da se sa svojim Vrhovnim štabom pobjegne iz područja Srednje, preko Romanije i Glasnica na Jahorinu i dalje južno prema Foči, u sigurnu talijansku okupacijsku zonu.

Tijekom operacije utrošena je velika količina streljiva, a najveće borbe vodile su jedinice NDH koje su imale oko 350 mrtvih i ranjenih, dok su partizani imali oko 120 mrtvih i ranjenih. Iako je prema talijanskim planovima partizane trebalo potjerati dalje na sjeverozapad, Crna legija, te 4. i 5. domobranska divizija uspijevaju spriječiti njihov prodor preko Visokog i Vareša kako bi ih se spriječilo u probijanju prema srednjoj Bosni, te se oni provlače pokraj Sarajeva natrag prema talijanskoj zoni, noću između 27. i 28. siječnja, po dubokom snijegu i velikoj hladnoći, pri čemu ih se četrdeset smrzlo.

U drugoj fazi operacije, nakon pregrupiranja 9 njemačkih i 12 domobransko ustaških bojni od 29. siječnja do 4. veljače kreće operacija Ozren između rijeke Bosne i Spreče na području Zavidovići – Doboj – Tuzla. Nijemci sa pridruženim domobranima nastupaju uz potporu 60 topova, 3 oklopna vlaka i inženjerijske jedinice, ukupno 17.000 vojnika protiv četiri bataljuna Ozrenskog partizanskog odreda s oko 1200 ljudi. Zahvaljujući teškim vremenskim uvjetima i planinskom terenu partizani su se uspjeli izvući nakon čega su se vratili na isti teritorij, nakon čega su se njemačke postrojbe vratile u garnizone zadržavši manje posade samo u nekoliko mjesta.

Kako bi olakšali položaj partizana u istočnoj Bosni partizani iz okolice Zenice napadaju Begov Han, 12. 2. 1942. pri čemu je ubijeno i zarobljeno oko 150 Nijemaca i ustaša. U svojim izvještajima partizani se hvale kako su zaplijenili oko 150 pušaka, 12 puškomitraljeza i 2 teška mitraljeza, te velike količine municije, hrane, odijela i razne druge opreme. Pilana "Našičke DD" sa stokovima gotove građe, koja je bila pripremljena za izvoz u Njemačku je zapaljena. Zapaljena je i željeznička stanica, a pruga Sarajevo Bosanski Brod je bila na nekoliko mjesta porušena. Nakon ove operacije i oni bježe prema te utjecaj partizana oko Zenice znatno slabi.

Kako bi mogli ostati na ovom terenu lokalni četnički zapovjednici Ozrenskog četničkog odreda 28. svibnja 1942. u Lipovcu kod Doboja, potpisuju ugovor sa ustaškom vlasti priznajući suverenitet NDH, te izjavljuju lojalnost državi i poglavniku Anti Paveliću. Za vrijeme trajanja ovih operacija četnici su bili u lošem položaju zato što su se morali boriti i protiv partizana, nakon što je Tito 8. 2. 1942. zapovijedio napade na četnike, a u zapovijedi piše; "Svi odredi treba da usaglase svoja dejstva, a to je da se teritorija istočne Bosne očisti od četnika i da bude van svakog četničkog uticaja". Nakon toga unutar partizana izvršen je četnički puč. Noću 8./9. 5. 1942. komunist i komandir jedne čete Golub Mitrović uz pomoć svojih istomišljenika iznenada je izveo puč na svoje sudrugove pri čemu je poginulo oko 30 partizana, uglavnom zapovjednika, članova Partije i skojevaca. Bilo mu je dosta ratovanja pa je Mitrović kao novi zapovjednik lokalnih četnika 14. 7. 1942. sklopio sporazum sa ustašama u Zenici o zajedničkoj suradnji i borbi protiv partizana.

Završetkom operacija Nijemci se vraćaju u vojarne, a partizani se uskoro ponovno iz talijanske sigurne zone vraćaju prema sjeveru.