Njemačke operacije u NDH nakon talijanske kapitulacije

Nakon kapitulacije Italije Nijemci su nastojali zauzeti obalu kako bi oduzeli oružje od Talijanskih vojnika. Pri tome su partizani bili brži pa su većinu oružja oduzeli oni, te ga na brzinu zakopali u planinama. Pri tome su Talijani većinu oružja po zapovjedni generala Roate radije dali svojim formalnim neprijateljima partizanima, nego formalnim saveznicima ustašama i domobranima. Oružje koje su ustaše i domobrani zaplijenili Nijemci su oduzeli i poslali u Bugarsku. Jedan dio talijanskih postrojbi se nastavio boriti u sastavu novoformiranih partizanskih divizija, dok se manji do fašističkih postrojbi prešao u Njemačke postrojbe.

Većinu zaplijenjenog oružja partizani su prebacili u zaleđe te su počeli sa masovnom prisilnom mobilizacijom. Mnoge partizanske brigade se pretvaraju u divizije i korpuse, te se šire na čitavo područje NDH i Crne Gore. Radi toga Nijemci odlučuju napustiti Dubrovnik i manja mjesta uz obalu, a zadržavaju se samo u većim mjestima; Splitu, Puli, Rijeci, Sušaku, Zadru, Šibeniku, Omišu i Makarskoj. Tajni dogovor o prepuštanju uskog pomorskog pojasa obale i otoka partizanima potpisan je u Zagrebu, u ožujku 1943. prije operacije Schwartz, a nakon što se Tito odavde uspio izvući sporazum je obnovljen. Sporazum o zajedničkoj borbi Nijemaca i partizana protiv Amerikanaca i Engleza, ako se iskrcaju na Jadransku obalu prije kapitulacije Italije potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit, a to je u svojoj knjizi opisao Vladimir Dedijer. Nijemci su radije obalu prepustili komunistima, nego svojim saveznicima ustašama i domobranima zato što su opravdano sumnjali kako se oni ne bi borili protiv Amerikanaca i Britanaca u slučaju njihovog iskrcavanja na obalu.

Pavelić o ovome ništa nije znao zato što nije imao svoju obavještajnu službu, te je nastojao svoje postrojbe poslati na obalu, ali im to Nijemci nisu dozvolili. Pustili su u gradove samo civilnu vlast i pojedine vojne zapovjednike, bez borbenih postrojbi. Pavelić je na to priznao kako bi politički potvrdio dolazak NDH na obalu, ne shvaćajući kako je time samo potvrđivao tvrdnje partizana kako su ustaše i domobrani samo sluge Nijemcima. Da je to razumio sam bi zabranio ustašama i domobranima ulazak u mjesta na obali, te njihovo zadržavanje na planinama u zaleđu, gdje bi mogli dočekivati i mobilizirati civile koje bježe od sukoba između partizana i Nijemaca. Međutim, njemu je politika bila važnija od jačanja vojske, vjerujući kako o politici ovisi opstanak države.

Zahvaljujući povlačenju Nijemaca s obale partizani osvajaju otoke i mobiliziraju stanovnike, dok Nijemci kreću u čišćenje partizana u unutrašnjosti. U Crnoj Gori 28. rujna Nijemci počinju veću operaciju čišćenja od partizana koja se nastavlja slijedećih dana.

Prema izjavi hrvatske vlade od 29. rujna, na prostoru Slavonije nije moguće izvesti žetvene radove. To će imati ozbiljne posljedice za ishranu gradskog stanovništva, a posebno za Zagreb.

Sudeći prema izvješćima Vermahta njemački vojni zapovjednici ne shvaćaju raspoloženje ni u Bugarskoj, te njihovoj policiji 1. listopada šalju oružje koje su zaplijenili Talijanima, umjesto da ga podjele hrvatskoj vojsci u Slavoniji i Bosni odakle ne mogu eventualno pomoći iskrcavanju saveznika. Za ove potrebe uzimaju oružje koje su ustaše i domobrani oduzeli Talijanima, te ga daju Bugarima. Pavelić nije bio sposoban izdati čak ni tajnu zapovijed kako zaplijenjeno oružje treba sakriti od Nijemaca i zakopati

Njemački general u Hrvatskoj, Glaize fon Horstenau, 30. rujna 1943. podnosi izvještaj o teškoćama prilikom jačanja hrvatske vojske, kao i o činjenicu da njena borbena vrijednost iz dana u dan slabi. Njemačko ministarstvo vanjskih poslova razmatra mogućnost jačanja položaja srpskog predsjednika vlade Milana Nedića. Kao najefikasnije 2. listopada predlažu podrška srpskom predsjedniku vlade i njegovim željama, da se Srbiji da administrativna autonomija kako bi pod njegovim zapovjedništvom bila Srpska državna straža i dobrovoljačke jedinice Dimitrija Ljotića. Na taj način bi se smanjili troškovi održavanja okupacijskih snaga, a da bi se ojačao Nedić trebalo bi i srpske ratne zarobljenike vratiti u Srbiju. Njemački vojni vrh, međutim, s tim se ne slaže. Kapitulacijom Italije, srpsko pitanje i budući položaj Srbije dobili su na važnosti. Zbog toga omogućuju Nediću odlazak kod Hitlera, kako bi on mogao odlučiti. Nedić je ostavio pozitivan utisak na Hitlera, te je izjavio kako ima puno razumijevanje za njemački stav, te je obećao odlučnu borbu kako protiv Tita, tako i protiv Mihailovića. Međutim, želje koje je Nedić imao, Hitler nije prihvatio.
Taj dan je i u Isti počela Rommelova operacija čišćenja partizana.

Istovremeno 2. listopada 1943. ustaše i Nijemci se iz Livna povlače prema Šujici, i dalj eprama Jadranu, nakon čega 3.9. u Kupres i Livno ulaze partizani s 5-6.000 boraca opremljenih raznim oruđem i oružjem talijanskog podrijetla. Ova mjesta su branili ostaci ustaškog 5. posadnog zdruga, nakon čega su povučeni u Zagreb, odakle su nakon popune prebačeni u Koprivnicu. Kako su Nijemci glavninu svojih snaga usmjerili prema Jadranu partizani postupaju obrnuto, te nastoje ponovno uzet središnju Bosnu. Ovaj puta su se partizani zadržali u Livnu do 6. 12. 1943. sada su imali puno više oružja i streljiva te mobiliziraju sve koji su sposobni za borbu, a dezertere streljaju.

Na prostoru Split-Knin-Zadar 3. listopada partizani nastavljaju jake aktivnosti, a slijedećeg dana 4. listopada Tuzla je pala u ruke partizana. Nijemci tek 6. listopada odobravaju iz zaplijenjenog talijanskog oružja naoružavanje 4 nove hrvatske brigade, bez borbenog iskustva. Pavelić još uvijek nije naučio kako od novih brigada nema koristi, već treba naoružavati iskusne postrojbe i povećavati njihovu veličinu.

Prema izvješćima Vermahta, Nijemci 8. listopada javljaju kako je Titov pokret jači i spremniji za borbu od Mihailovićevog, čiji poziv na vršenje sabotaža nije imao široki odjek. Zaključuju kako je to rezultat britanske podrške, koja Titu dolazi sa Jadranskog mora, ali ne shvaćaju kako su većinu oružja i streljiva partizani već ranije dobili od Talijana, te dobro zakopali.

Najveću talijansku diviziju "Taurinenze" njemačka 118. divizija uspijeva uništiti tek 9. listopada na prostoru jugozapadno od Nikšića. Iz toga se vidi kako se i Talijani znaju boriti kada im se zapovjedi da se bore.

Na prostoru Gospić-Ogulin-Oštarije 10. listopada Nijemci napadaju partizane. U Istri 12. listopada (34 dana nakon objave kapitulacije Italije) Nijemci su uspjeli zarobiti 6.900 talijanskih vojnika, 37 topova i 242 strojnica. Slijedeći dan 13. listopada Talijanska vlada Badolja objavila je rat Njemačkoj.
Kako bi što više rastegnuli snage Hrvatske vojske, a zahvaljujući velikim količinama oružja koje su dobili od Talijana prije i nakon kapitulacije, a sve više i od Britanaca, partizani šire borbe i na sjever prema Varaždinu. Na području Varaždina od 2. do 3. listopada 1943. godine partizani napadaju Ludbreg. Borbe za Ludbreg završene su poslije 8 sati ujutro 3. listopada, dok su borbe za odbijanje ustaške intervencije iz Varaždina potrajale do poslijepodnevnih sati istog dana. Jedna partizanska brigada je zatvarala prostor prema Varaždinu, a jedna prema Koprivnici. Oko 1.100 partizana je napalo na selo koje je branilo oko 700 branitelja. Oko 8 sati ujutro borbeno neiskusna obrana se raspala i skupine njemačkih i domobranskih vojnika krenule su u probijanje prema okolnim garnizonima, ili preko Drave na mađarski teritorij. U okolnim garnizonima bilo je oko 3.000 njemačkih vojnika, ustaša i domobrana koji su se pokušali probiti prema Ludbregu, ali bez uspjeha. Ponovno pokušavaju 8. i 12. listopada, ali bez uspjeha. U borbama je iz stroja izbačeno oko 600 Nijemaca, ustaša i domobrana. Očito je kako se sukobljavaju sa borbeno vrlo iskusnim partizanskim postrojbama. Nakon toga partizani osvajaju i Koprivnicu čime su stvorili teritorij „Podravske republike“ koji se održao do prvih dana veljače 1944. godine. Preko zime od 28. do 30. studenog zauzeli su i Čazmu.

Nijemci 16. listopada s Hrvatskim snagama čiste terena na prostoru Tuzle, Sarajeva, Travnika, Livna, Splita, dalmatinskih otoka i Rijeke. Na taj je način Rijeka pala Nijemcima u ruke 38 dana nakon objave kapitulacije Italije. Rijeku i Istru Nijemci su pripojili svoj alpskoj operativnoj zoni u koju Hrvatska vojska nije imala prava ulaska. Ovo je bilo politički vrlo loše za Pavelićev politički ugled među Hrvatima na tom teritoriju, te je i zbog toga ugled partizana porastao zbog njihovog proglasa objavljenog sa drugog zasjedanja ZAVNOH-a.
Aktivnost partizana 18. listopada je koncentrirana na prugu Sarajevo-Brod, a glavna njihova aktivnost je na prostoru istočne Bosne. Na prostoru Tuzla-Zvornik 22. listopada primijećena je jača koncentracija partizana.

Dio treće-divizije "Princ Eugen" 25. listopada (47 dana nakon objave kapitulacije Italije) stigao je do sjevernog dijela poluotoka Pelješac. Otoci su do 28. listopada očišćeni od partizana, ali ih Nijemci napuštaju, zato što nemaju dovoljno snaga za stalnu vojničku posadu. Radije ih prepuštaju partizanima nego Hrvatskim postrojbama.

Na prostoru Višegrad-Sarajevo 27. listopada 1943. vode se borbe između četnika i komunista.

Otoci su do 28. listopada očišćeni od partizana, ali ih Nijemci napuštaju, zato što nemaju dovoljno snaga za stalnu vojničku posadu. Radije ih prepuštaju partizanima nego Hrvatskim postrojbama.

U ovoj situaciji kada Nijemci nisu željeli Hrvatskoj vojsci prepustiti obalu Pavelić je morao shvatiti kako je razlog za to njihov strah od predaje Hrvata saveznicima, te na tome nije smio gubiti vrijeme. Da je to shvatio bilo bi logično iskoristiti zimsko vrijeme kada seljaci ništa ne rade, te izvršiti totalnu mobilizaciju sela na javne radove kojima bi izgradio cestovne prstene oko svih gradova i sela, čišćenje drveća oko svih mjesta, te uz pruge i ceste. Na taj način bi onemogućio partizane u mobilizaciji tih istih seljaka u svoje redove. Kako su Nijemci još uvijek ograničavali broj vojnika NDH ovo je mogao napraviti zato što bi se radilo o mobilizaciju za civilne poslove, a ne mobilizaciji vojske. Sve radove je mogao napraviti do početka proljetnih radova, te gospodarskih gubitaka ne bi bilo.
Specijalni njemački izaslanik za Balkan, Nojbaher, 29. listopada izvješćuje Hitlera u vezi političkih i privrednih pitanja jugoistočne Europe. Poseban naglasak stavio je na sve veći utjecaj Tita. Slijedećeg dana primio je smjernice: u okviru svog zadatka na Balkanu, sa političkim vođama voditi akciju protiv komunista. U tu svrhu on treba ujediniti sve nacionalne, antikomunističke snage na jugoistoku Evrope. Nojbaher je dobio posebnu punomoć, da smije voditi pregovore sa nacionalnim banditima, ako se za to pruži mogućnost, a to se prije svega odnosi na snage Draže Mihailovića, koje je Tito protjerao u Srbiju. Vermaht je 30. listopada 1943. godine razmatrao i mogućnost proglašavanje izvanrednog stanja, te potpuno preuzimanje kontrole u Hrvatskoj.
Vermaht je 30. listopada 1943. godine razmatrao i mogućnost proglašavanje izvanrednog stanja, te potpuno preuzimanje kontrole u Hrvatskoj.

Iz Šibenika se sa Nijemcima početkom prosinca 1943. povlače i četnici, a u njega ulaze snage NDH, čime dolaze u doticaj sa morem barem na jednom mjestu, od čega nisu imali nikakve vojne koristi. Ovdje su Nijemci dozvolili dolazak ustaša na Jadran vjerojatno zato što su procijenili kako se tu zapadni saveznici ne mogu iskrcati na obalu pa nema opasnosti od predaje ustaša, a time su zadovoljili i Pavelića koji je politički želio pokazati kako je on izbio na obalu. Vojnu korist od izlaska ustaša na obalu nije bilo. Puno korisnije bi bilo da je obalu ostavio Nijemcima, a da je on odmah mobilizirao sve sposobne za borbu i krenuo u unutrašnjost uzimati teritorij partizanima. Zbog savezničkih bombardiranja stanovništvo bježi od bombardiranja, te je oko 95 posto stanovnika iz središta napustilo grad. Sve te bjegunce se moglo mobilizirati u najbolje postrojbe kako bi ih se ojačalo.

U hrvatskom tisku u studenom 1943. pojavljuju se napisi kako se talijanski general Roatta pred britanskim obavještajcima pohvalio «kako se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih postrojbi službene hrvatske vlade», što su hrvatski obavještajci vrlo dobro znali, a Pavelić je to dopustio objaviti tek kad su Talijani i Nijemcima postali protivnici.