Njemačke zimske operacije krajem 1943. zvane i šesta neprijateljska ofenziva

Nakon kapitulacije Italije i predaje većine oružja partizanima, a dobar dio i četnicima, Broj partizana i četnika znatno se povećao i u Crnoj Gori. Kako su partizani dobili puno više oružja od četnika postaju puno jači te krajem 9. i 10. mjeseca 1943. razbijaju lokalne snage četnika i lokalne muslimanske milicije u Sandžaku i sjevernoj Crnoj Gori. Na ovom području Mihailović je koncentrirao svoje snaga kako bi se proširio iz Srbije u istočnu Bosnu i prema Jadranu. Kako su Nijemci bili zauzeli spriječavanjem možebitnog iskrcavanja saveznika na Jadran, partizani su uspjeli potisnuti slabe njemačko domobranske snage iz Višegrada i krenuli prema Rogatici. Pri tome su partizani iz centralne Bosne uspjeli potisnuti četnike i ući u Višegrad i Priboj, te su nastavili prema Užicu. U ovim borbama su sudjelovale i talijanske postrojbe koje su nakon kapitulacije Italije prešle na partizansku stranu. Talijani iz talijanske divizije "Venecija", i djelova divizije "Taurinenze" (ukupno oko 11.000 Talijana) organizirani su u partizansku diviziju Garibaldi, te 11 radnih bataljuna. Uz njihovu pomoć partizani su zauzeli Foču, Pljevlja, Novu Varoš, Berane, Bijelo Polje i Andrijevicu.

Uz razbijanje četnika partizani su 17. X 1943. godine napali sela Fazlagića Kule, koju su opkolili sa svih strana, te osvojivši Gacko prekinuli veze prema Bileći i Nevesinju. Lokalna muslimanska milicija nije mogla ostvariti komunikaciju s hrvatskim vlastima, a partizani su im slali propagandne poruke da su NDH i Treći rajh propali, te da su oni zauzeli Mostar, Sarajevo, Tuzlu, Dalmaciju i Zagreb. Poslije 43 dana opsade, 20. IX 1943., milicija se zajedno sa stanovništvom, ranjenicima i oružjem povukla u Nevesinje. Partizani su spalili njihove kuće, a stoku otjerali prema Crnoj Gori. Fazlagića Kula nalazi se u blizini Gacka i sastoji se od 13 sela. Džemal Tanović je na ovom području organizirao muslimansku miliciju koja je brojila 700 pripadnika i čuvala je muslimanska sela od četnika i partizana. Nakon zauzeća sela, partizani su zarobili 30 pripadnika ove milicije, petorica su pobjegli, nakon čega su partizani ostale streljali. Muslimanska milicija uspjela je ubrzo natjerati partizane na povlačenje i vratiti Fazlagića Kulu. Početkom 1944. godine ova milicija je imala 450 milicajaca koji su se branili s vrlo malo hrane, oružja i streljiva, što im se nije moglo dopremiti radi snijegom zatrpane cesta Gacko-Nevesinje. Vođu Džemala Tanovića partizani su uspjeli ubiti krajem 1944. godine, nakon čega se postrojba polako raspala.

U listopadu, nakon osvajanja Tuzlanske regije partizani pokušavaju ući i u Banja Luku kako bi oslabili pritisak na istočnu Bosni. Tokom jeseni 1943. Peti partizanski korpus zauzeo je Sanski most 21.10, okružio Prijedor i pojačao pritisak na Banja Luku u kojoj je zapovjedništvo njemačkog 15. brdskog korpusa.

U hrvatskom tisku u studenom 1943. pojavljuju se napisi kako se talijanski general Roatta pred britanskim obavještajcima pohvalio «kako se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih postrojbi službene hrvatske vlade», što su hrvatski obavještajci iz UNS-a već 1941. vrlo dobro znali, a Pavelić je to dopustio objaviti tek kad su Talijani i Nijemcima postali protivnici.

U studenom 1943. Nijemci su pripremili i akciju čišćenja terena na prostoru Zagreb - Sisak-Bjelovar, ali akcija nije ostvarena zbog nespremnosti Hrvata za učestvovanje u toj akciji. Lokalne postrojbe su i nakon dvije godine rata bile borbeno potpuno neiskusne, te su partizani u prosincu 1943. godine uspjeli ući u Koprivnicu, rastjeravši ustaške snage koje nisu ni očekivale napad, te je preko zime Koprivnica u partizanskim rukama. Neiskustvo lokalnih branitelja je posljedica neprovođenja rotacije postrojbi između područja velikih borbi i mirnijih područja. Radi toga u studenom 1943. feldmaršal von Weichs procjenjuju kako se hrvatsku vojsku ne može uzimati u obzir jer se sve više raspada. Suprotno Hitlerovom stavu vojni zapovjednici na čelu sa generalom Lutersom smatraju kako treba uspostaviti novu umjereniju vlast, zato što Pavelićeva vlada više nema nikakav utjecaj na narod, te traži jačanje uloge njemačkih snaga.

Nijemci procjenjuju kako je Tito nakon pada Italije stvorio vojsku od 100.000 ljudi i kako je postao ozbiljan protivnik. Njemački lokalni zapovjednici preuzimaju potpunu ovlast mobilizacije, obuku, naoružavanje i kadroviranje u hrvatskoj vojsci i policiji, te zbog nepovjerenja izbjegavaju uključivati hrvate u operacije. Umjesto toga sve više Hrvata šalju na rad u Njemačku što je dostiglo brojku od 200.000 ljudi, a za najmanji neposluh kažnjavaju masovnim odmazdama nad civilima. Zbog takvog ponašanja Nijemaca sve više ustaša se otvoreno suprotstavlja Nijemcima, procjenjujući kako je NDH postala običan protektorat Trećeg Reicha.

Nijemci sve više koriste četnike na teritoriju NDH, zato što ih smatraju pouzdanijim suradnicima od ustaša i domobrana, te Hrvatska vojska do kraja 1943. gotovo potpuno gubi pravo operativnog djelovanja na svom teritoriju. Dolazi do naglog jačanja inflacije, korupcije i crnog tržišta.

Ovakve poteze Nijemaca Pavelić je mogao spriječiti da je znao kako vojsku pretvoriti u borbeni stroj. Trebalo je samo rasformirati postrojbe koje bježe od borbe, te sve vojnike prebaciti u najbolje borbeno iskusne ustaške i domobranske postrojbe kako bi se one od zdrugova pretvorile u divizije i korpuse. Zapovjednike loših postrojbi koji su imali vojne škole moglo se iskoristiti samo kao savjetnike i pomoćnike kvalitetnim postrojbama. Još uvijek se moglo od najborbenijih vojnika ustrojiti vojnu policiju, obavještajnu službu, kontraobavještajnu službu, te službu za jačanje borbenog morala i informiranja koji bi djelovali kao hrvatski politički komesari.

Napad partizana na Glinu i posade na okolnim komunikacijama dogodio se uveče 23./24. studenog 1943. U napadu su sudjelovale tri brigade, ali napad nije uspio. Na Banovini se tada nalazila 24.SS oklopna pukovnija Danmark, dijelovi 1. kozačke konjičke divizije i ustaško - domobranske snage, a garnizon je bio utvrđen bunkerima i bodljikavom žicom. Napad je ponovljen tijekom dana 24. studenog, kao i sljedeće noći, ali ponovno bez uspjeha, te partizani zbog 38 mrtvih, oko 11 ranjenih i 3 nestala borca, odustaju od daljnjih napada. U napadu 25. studenog uspjeli su zauzeti Hrastovicu, razbivši satniju od SS-ovaca i domobrana.

Tada počinje i bombardiranje mnogih gradova prema narudžbama iz Titovog Štaba. Saveznički bombarderi 28. studenog snažno su bombardirali Zadar, te su izazvali znatnu štetu, uglavnom na civilnim objektima. Bombardiranje željezničkih i cestovnih mostova ne vrše, zato što bi se tako spriječilo povlačenje Nijemaca, što Titu ne odgovara. U tom slučaju bi oružje moglo završiti u hrvatskim rukama. Daljnja bombardiranja Tito je dogovorio u prosincu 1943. kada je generalu Wilsonu poslao poruku kako bi bilo korisno ako bi „hitno izdao naredbu“ bazama u Italiji „da počnu s bombardiranjem ciljeva koje ćemo naznačiti“. Bombardiranjem se nastojalo rušiti samopouzdanje ustaša i četnika, te demoraliziralo stanovništvo. Broj poginulih civila naglo raste, te ih gine više nego komunističkim strijeljanjima ili Njemačkim odmazdama.

Na području Tomislavgrada (Duvno) početkom prosinca Nijemci su držali položaj u blizini mosta preko rijeke Šujice, dok su na sjeveru u smjeru sela Ravno i Vukovsko bili partizani, koji su preko hrvatskog sela Lug u više puta noću napadali most na kojem je bila smještena njemačka straža. Pritom su partizani ucijenili stanovnike tako da su ih prisili da im donose hranu, prijeteći da će sve stanovnike sela pobiti ako to ne učine. Tu pomoć partizanima su primijetili Nijemci, te su pripadnici njemačke SS divizije “Princ Eugen”, u kojoj djeluju bivši četnici, 16. prosinca 1943. godine ubili 83 hrvatska seljaka duvanjskih sela Lug, Kuk i Letke. Uhvatili su sve starije od 15 godina i zatvorili u staju sa sijenom, te su unutra ubacili bombe. Nakon toga su staju zapalili. Prema iskazima svjedoka, po govoru dio vojnika je bio iz Banata, dok su zapovjednici bili iz Njemačke, a na kapama su imali mrtvačke glave.  Sličan zločin ova postrojba je ponovila u u ožujku 1944. godine u potkamešničkim selima, na prostoru između planina Kamešnice i Mosora gdje je ubijeno najmanje 1525 Hrvata.

Početkom prosinca 1943. Druga Njemačka oklopna armija pokreće akcije za razbijanje partizana između Vrbasa i Une, te šalju 264. diviziju. ali bez uspjeha. Partizanski 5. korpus napada Banja Luku iz 5 pravaca, pri čemu najprije napadaju obrambene položaje u Topoli i Aleksandrovcu. Zapadno od Banja Luke lokalni četnici koji surađuju s Nijemcima i hrvatskom vojskom traže pomoć, jer su ostali bez streljiva.

Glavnina 5. udarnog partizanskog korpusa 31. 12. 1943., ojačana s dvije brigade 1. proleterskog udarnog korpusa (ukupno preko 12.000 vojnika u 8 brigada, 5 odreda i 3 diviziona artiljerije formiranih u pet grupa), otpočela je prvu banjolučku operaciju s ciljem da zauzimanjem Banje Luke, Bosanske Gradiške i Prijedora privuče na sebe jače njemačke snage iz istočne Bosne i time olakša odbranu 3. udarnog korpusa kod Tuzle. Prve tri grupe su zauzele veći dio Banje Luke, ali četvrta grupe ne uspijeva zauzeti Bosansku Gradišku. Radi jakog otpora branitelja Banjaluke i mostobrana na Savi, iz pravca Okučana partizani ne uspijevaju osvojiti grad, a tada u pomoć obrani Banjaluke dolaze motorizirane njemačke jedinice, koje su 2. siječnja 1944. potisnule partizane iz grada.

Prema njemačkom izvještaju, partizani su u napadu na Banju Luku zauzeli zgradu u kojoj se nalazio ustaški zatvor „Crna kuća“, te su oslobodili oko 250 komunista i partizanskih simpatizera. Zatvor su branile lokalne ustaše bez borbenog iskustva.

Krajem 1943. na prostoru istočne Bosne partizani su uspjeli stvoriti svoju veliku slobodnu teritoriju koristeći zauzetost Nijemaca na Jadranu. Istovremeno su partizani u centralnoj Bosni uspjeli zauzeti Tuzlu i okolne manje gradove, te Nijemci nisu uspjeli u istočnoj Bosni okupiti potrebnu vojnu snagu. Zbog tih partizanskih uspjeha Nijemci su isplanirali operaciju Okrugla munja (Kugelblitz), koju su partizani nazvali Limsko-drinska operacija, ili šest neprijeteljska ofanziva. Operacija je trajala od 4. do 16. prosinca 1943. Cilj operacije bilo je opkoljavanje i uništenje partizanskih jedinica koje su delovale na tom prostoru. Njemci su uspeli zadati velike gubitke partizanima i ovladati gradovima i komunikacijama u ovom kraju. Prije napada zapovjedništvo Jugoistoka stavilo je 5. SS korpusu na raspolaganje, pored njegove dvije divizije, još dvije njemačke divizije, četiri samostalna puka i jednu bugarsku diviziju. Početak napada određen je za 4. 12. 1943., a osnovnu poteškoću predstavljala je rijeka Lim. Pred zoru 4.11. grupe maskiranih nemačkih komandosa uz pomoć vodiča iz muslimanskih snaga uspeli su zaobići položaje Druge proleterske brigade i ući u Prijepolje, pri čemu su hladnim oružjem likvidirali stražu na mostu i zauzeli most na Limu. Istovremeno su komandosi manjim intervencijama uspjeli osigurati put niz rijeku Maleševku koja vodi prema Prijepolju. Na taj način, Nemci su stvorili mogućnost brzog upada oklopno-motoriziranih jedinica i osvajanja dominantne pozicije. Tri partizanska bataljuna su ostala opkoljena na desnoj strani Lima. Nakon cjelodnevnih borbi njemačke motorizovane kolone su sutra nastavile prema Pljevljima, a partizani su se tijekom noći u malim grupama uspjeli izvući iz obruča, pri čemu su imali vrlo velike gubitke, 395 poginulih i 13 zarobljenih. Nijemci nastavljaju napada te 5. 12. poslije podne prodiru u Pljevlja. Zbog brzog prodora Nijemaca, partizani nisu uspjeli sakriti skladišta hrane i materijala, pa je dio uništen, a dio zapljenjen od strane Nemaca.

Pomoćna njemačka kolona nastupala je pravcem Sjenica – Brodarevo te su 4.12. zauzeli Brodarevo, odakle su nastavili prema Bijelom Polju kojeg su zauzeli 6. 12., a drugim dijelom postrojbi prema putu Pljevlja- Đurđevića Tara. Glavnina njemačke brdske divizije nastavlja prema Čajniču kojeg uzima 6.12., te nastavljaju prema putu Ustiprača – Goražđe, gde se spaja sa 7. SS divizijom.

Vrhovni partizanski štab nalaže svojoj Petoj diviziji da se zadrži u zapadnoj Srbiji i Sanđaku, ali se oni, kako bi izbjegli okruženje povlače iz doline Lima i Uvca prema Višegradu, gdje noću 9/10. 12. prelaze Drinu i ruše most, čime su izbjegli daljnje opkoljavanje. Na ovo područje pristiže iz Srbije Prva južnomoravska brigada i jedan bataljun Druge proleterske.

Dijelovi 187. njemačke rezervne divizije i 901. motorizovani puk počeli su 3. 12. nastupanje u pravcu Kladnja i Birča u tri kolone: desna putem Tuzla – Živinice – Kladanj, srednja glavna kolona sa 25 tenkova pravcem capardi -Šekovići -Vlasenica, te lijeva kolona sa 11 tenkova putem Zvornik – Nova Kasaba – Vlasenica. Ove snage su upućene da spriječe proboj jedinica 3. partizanskog korpusa prema sjeveru. Nijemci su, bez većeg otpora, brzo izbili u Kladanj i Šekoviće, a partizani se sklanjaju, ali se zadržavaju u okolici Kladnja. Do borbe došlo je u okolini Betnja, na pravcu Šekovići – Vlasenica, gdje partizani uspjevaju zadržati srednju nijemačku kolonu do 9.12.

U međuvremenu je lijeva njemačka kolona izbila je u Vlasenicu, te pošla u susret srednjoj koloni kojoj je omogućila prodor prema Vlasenici. Idućih dana partizani se ponovno vraćaju u Kladanj i Živinice čim su Nijemci prošli kroz njih.

Iz pravca Sarajeva djelovi 369. legionarske divizije ojačani sa 1. rezervnim lovačkim i 92. motoriziranim pukom, nastupaju 6. 12. u dvije kolone: desna putem Sarajevo - Sokolac, a lijeva pravcem Visovica -Kostreša -Sokolac. Zadatak je ovih snaga bio brzim prodorom opkoliti partizansku 27. diviziju i Romanijski partizanski odred koji se povlači prema istoku, u područje Sokolovića, gde je stiže i 2 krajiška brigada. Dana 9. 12. nijemačke jedinice su izbile na zaprečnu liniju, te su sa severozapada i sjevera zatvorile obruč oko 27. partizanske divizije. 7.SS divizija krenula je iz Uloga i Kalinovnika prema Rogatici - Sokocu, a 1. brdska divizija sa 99.-im pukom pravcem Priboj - Višegrad, a sa 98.-im pukom pravcem Pljevlja – Goražde -Rogatica, izbila je 13.12. na liniju sjeverno od puta Višegrad – Rogatica. Ona je na desnom krilu održavala vezu sa dijelovima bugarske 24. divizije, a na lijevom s jedinicama 7.SS divizije, koja je - ne nailazeći na otpor iz sjeverne Hercegovine preko planinskih masiva Zelengore i Jahorine, izbila 13. 12. na liniju sjeverno od puta Rogatica - Sokolac. Izbijanjem obje divizije na put Višegrad - Sokolac, obruč je zatvoren i s juga, te su se (5. i 27.) partizanske divizije našle u okruženju. Tada 27. divizija 13. 12. priprema proboj koji se noću 13./14. 12. vrši preko komunikacije, na području Kraljeva gora - Han Kram, slomivši otpor delova 482. puka 187. divizije u okolini Kraljevog polja. Dva bataljuna nisu uspjeli izvršiti proboj, pa su se pridružili 5. diviziji. Bez podataka o nastupanju njamačke Prve brdska divizije i 7. SS divizije štab Pete partizanske divizije noću 14./15. 12 u tri kolone kreću na jug prema putu Podromanija – Rogatica u susret njemačkim kolonama. Neko vreme noću kolone Nemaca i partizana kretale su se paralelno u suprotnim smjerovima. Kada su se pred zoru ugledali došlo je do trenutnog rasplamsavanja susretne borbe skoro svih jedinica. Obe strane direktno su se iz marševskog razvile bočno u borbeni poredak. Tijekom cijelog dana vođena je iscrpljujuća borba po dubokom snijegu, pri čemu su partizani zbog znatno veće njemačke vatrene moći trpele znatne gubitke. Padom mraka partizani jurišom probijaju njemačke položaje, te idu prema putu Han Pijesak – Sokolac, odakle nastavljaju prema Kladnju.

U ovim borbama partizana je poginulo preko 9.000, a kod Njemaca je bilo 106 mrtvih, 535 ranjenih i 7 nestalih. Za poginule partizani nisu puno brinuli zato što su to uglavnom bili svježe mobilizirani vojnici ili prebjezi iz četnika. U borbama na strani Nijemaca sudjelovali su i četnici Vojislava Lukačevića, a i djelovi bivše Crne legije. Prilagođujući svoju taktiku partizanskoj Nijemci su tijekom operacije „Kugelblitz“ u dva tjedna uspeli prokrstariti prostorom između Tuzle, Sarajeva i Sjenice. Nakon njihovog povlačenja Peta krajiška divizija u prvoj polovini sječnja 1944. godine ponovo zauzimaju Foču, Čajniče, Goražde, Miljevinu i Kalinovnik.

Odmah nakon završetka operacije „Kugelblitz“ Nijemci, 18. studenog 1943. planiraju novu operaciju "Shneesturm", ("Snježna oluja"), na prostoru sjeverozapadne Bosne. Schneesturm je bila strategijska operacija Vermahta koja je vođena zimi od 21. do 29. 12. 1943. godine u dolini rijeke Krivaje. Cilj je bio okružiti i uništiti 3. udarni korpus NOVJ. Njemački plan opkoljavanja i uništenja zamišljen je kao napad s juga, od Vareša, planine Zvijezde i gradića Olova, te od Han-Pijeska, preko Kladnja i planine Konjuha, zatim od Vlasenice preko Šekovića i dolinom Spreče. Nijemci su smatrali da će istovremenim koordiniranim napadom, uz podršku aviona, tenkova i artiljerije, primorati jedinice Trećeg korpusa, da se zbiju na uskom prostoru oko rijeke Krivaje i da tu budu uništene. Nastupajući s linije Sarajevo - Vlasenica - Tuzla njemačka 1. brdska divizija, 7. SS divizija "Princ Eugen", dijelovi 369. legionarske divizije i 1. rezervni lovački puk su otpočeli operaciju.

U nastojanju da očiste Bosnu od partizana Nijemci s ustašama i četnicima 6. prosinca 1943. ponovno zauzimaju Livno, kao pripremu za slijedeću operaciju. Nakon prve etape u istočnoj Bosni, druga etapa operacije "Shneesturm" je nastavljena u zapadnoj Bosni. Cilj druge etape bio je uništiti vrhovno partizansko rukovodstvo, koje se tada nalazilo u regiji Jajca gdje su održali svoje II zasjedanje AVNOJ-a. Operacija "Shneesturm" je nastavljena u zapadnoj Bosni pod nazivom "Waldrausch" od 4. do 20. 1. 1944. Cilj je bio razbijanje partizanskih grupacija u području južno od Banjaluke - zapadno od linije Travnik-Livno-Glamoč, a u operaciji je sudjelovalo oko 116.000 vojnika. Glavne snage su djelovale pod imenom Operacija Waldrausch ("Huk šume"), dok su pomoćne snage djelovale pod nazivom Operacija Napfkuchen ("Pogača"). Kao mjera operativnog maskiranja predviđeno je da pomoćne snage krenu u napad jedan dan prije glavnih snaga, radi obmane Vrhovnog štaba NOVJ u vezi sa glavnim pravcem napada. Predviđeno je da operacija pomoćne grupe, "Napfkuhen", počne 11. 1., a operacija glavne grupe, "Waldrauš", 12. 1. 1944. Međutim, zbog partizanskih napada na Banja luku Nijemci moraju "Napfkuhen" pokrenuti 3.1., a "Valdrauš" 4.1. 1944. godine.

Na području Korduna, Banovine i Cazinske krajine u oblasti Gline i Petrove gore od 7. do 20. 12. 1943. godine pokrenuta je Operacija Panther koja je bila zajednička operacija Vermahta i snaga NDH protiv partizana. Operacija se vodila duž željezničke pruge Sunja— Bihač i bila je dio operacije za povezivanje Jadrana sa dolinom Save, kako bi se osigurala komunikacija. Kozačka 1. divizija, 373. legionarska divizija Tigar i domobranska 2. lovačka brigada dobile su zadatak uništiti partizansku 8. kordunsku diviziju i 7. banijsku diviziju. Do 20. 12. napadači su gotovo na svim pravcima slomili otpor jedinica 4. korpusa NOVJ koji je imao oko 200 boraca izbačenih iz stroja.

Dana 20.12. 1943. krenula je Borbena grupa »Brauner«, sastava: 187. napadna grupa, 901. oklopnog grenadirskog nastavnog puka, 92. grenadirskog motoriziranog puk, 2. motorizirana divizija 51. topničkog puka i 3. bataljun 5. SS-policijskog puka, iz područja Zvornika na čišćenje područja između Drine - Save - Bosne - Spreče i tom prilikom je razbila partizanske snage koje su se nalazile na planini Majevici i odbacila ih prema zapadu. Operacija je završena 28. 12. probijanjem jedinica NOVJ iz okruženja. U borbi je poginulo prema njemačkim izvještajima 212 partizana, ali se većina uspjela spasiti i ostati uz Drinu kako bi se mogli pokušati prebaciti u Srbiju.

Dok su glavne njemačke snage vodile borbe u zapadnoj Bosni, pomoćna borbena grupa »Brauner«, sastava: 2. kozačka konjička brigada, 1. hrv. lovačka brigada, 187. napadna gupa, angažirana je radi uništenja partizana u području Sava - Derventa - Doboj - Teslić – Kotor Varoš - Vrbas. Do 1.1. 1944. godine 2. kozačka brigada se pripremila sa svojim 5. i 6. pukom i 5. hrvatskim lovačkim pukom u prostoru Dubovac - Derventa - Kladari za izvršenje poduhvata. 3.1. 1943. od Dervente preko Prnajvora krenula je pomoćna grupa, sastavljena od borbene grupe njemačke 187. rezervne divizije i 2. kavkaske brigade 1. kozačke divizije, ukupno oko 15.000 ljudi. 2. kozačka brigada je imala zadatak da širokim frontom pročešlja planine južno od Save uništi partizanska sela, te zaplijeni stoku i hranu. Partizani su imali blizu 300 poginulih.

Istovremeno, iz Doboja krenula je u napad njemačka 1. brdska divizija jačine od oko 20.000 ljudi pravcem Teslić – planina Boraja- planina Vlašić- Jajce. Zapovjedništvo 2. oklopne njemačke armije zapovijedilo je 15. brdskom armijskom korpusa da 92. i 901. motorizirani puk, podržani njemačkim snagama iz područja Banja luke, krenu prema Jajcu, a 4.1. u prodor prema Kotor Varoši krenuo je 901. motorizirani njemački puk, pojačan 1. bataljunom 383. puka 373. njemačke Tiger divizije. Drugi, 92. motorizirani njemački puk, sa jedinicom "Bekel", 4.1. počinje prodor od Banjaluke, preko Mrkonjić Grada, prema Jajcu, sa zadatkom da spriječi povlačenje Tita iz Jajca prema zapadu, preko Mrkonjić-Grada, a potom da zajedno sa jedinicom "Bekel", 1. brdskom divizijom i četnicima pronađe partizansko vodstvo i uništi ga. U pokretu iz Banjaluke 92. motorizirani puk je naišao na porušene ceste i mostove, zbog čega je njegovo nadiranje bilo usporeno. U pokretu prema Bronzanom Majdanu radi bočnog udara, manja grupa tenkova praćena pješadijom na kamionima 5 kilometara istočno od Bronzanog Majdana sustigla je kolonu 3. ličke brigade, koja se kretala iz sela Bistrice prema Sanskom Mostu. U kratkom okršaju tenkovi su se povukli sa pješadijom. Tito napušta Jajce 7.1. 1944. a zadnje partizanske jedinice krenule su iz Jajca prema Janji 8.1. Istog dana 92. motorizirani njemački puk je ušao u Mrkonjić-Grad, a 3. krajiška proleterska i 3. lička brigada su se povukle prema Mliništima. Jedinice 92. motoriziranog puka i jedinica "Bekel" ušle su u Jajce 9. 1. Istovremeno su prodrle u regiju Jajca i Bugojna. Prema njemačkim podacima, u ovoj operaciji Nijemci su ubili 1162, a zarobili 295 partizana. Već slijedećeg dana 11.1., štab 5. korpusa NOVJ je izdao naređenje podčinjenim jedinicama za raspored i napad na komunikacijama Mrkonjić - Grad - Mliništa i Čađavica – Ključ. Kako bi oslabili pritisak partizani ponovno 8.1. 1944. napadaju na području Banovine, te 11.1. 1945. Nijemci napuštaju Glinu, koja je postaje važno središte partizanskog teritorija.

Operacija Napfkuchen (Pogača) je bila zajednička operacija Vermahta, snaga NDH i četnika protiv partizana u Bosni kao dio veće operacije Waldrausch. Vođena je od 3. do 6. 1. 1944. godine. Cilj je bio razbijanje snaga partizane između Save i linije Doboj - Banja luka i uništenje 11. krajiške divizije, koja se nalazila u srednjoj Bosni. Izvođenje operacije bilo je povjereno zapovjedništvu 5. SS-brdskog armijskog korpusa. Prvobitnim planom zapovjednika Jugoistoka i zapovjedništva 2. oklopne armije, pored 187. napadne grupe, 2. kozačke konjičke brigade (3, 5. i 6. puk) i domobranskog 1. lovačkog zdruga (4. i 6. lovačka pukovnija), bilo je predviđeno i učešće 92. motoriziranog grenadirskog puka i 901. oklopnog grenadirskog puka. Međutim, zbog borbi kod Banje Luke i početka operacija Waldrausch, 92. i 901. puk su prebačeni u područje Banja Luke.

U Istri gdje hrvatska vojska nikad nije bila prisutna, partizani malim napadima provociraju Nijemce, onako kako su ranije provocirali Talijane u Dalmaciji, ali sa potpuno drugačijim rezultatima. Talijani su imali za cilj što više Hrvata potjerat u šume kako bi ih partizani mogli mobilizirat pa su sela uvijek nadali s dvije ili tri strane kako bi seljani mogli pobjeći kroz ostavljeni otvor. Nijemci su za cilj imali utjerati strah u stanovništvo i uništiti partizane, te su stoga selo najprije potpuno opkolili, te nakon toga upadali u njega i vršili masovnu odmazdu. Tako su noću s 8. na 9. siječnja 1944. godine, u selu Šajini ubili 54 mještana i spalili selo. Stradala su i sela Rovinjštine i Žminjštine, Modrušani, Krmed, Kresini, Grizili, Slivari, Gržini, Tomišići, Zeci, Balići, Peresiji, Boškari, Režanci, Foli, Karnevali te još neki zaseoci. Na Labinštini zapaljena su mjesta Barbići i Kunj, a na Pazinštini Foškići, Drndići, Žgrablići, Gajmovići, Pariži, Kašćergani, Šajini, Trošti, Mečari, Slavčići i Zabrežani.

Njemački zapovjednik Jugoistoka, feldmaršal Maximilijan von Weichsu je zaključio kako operacija "Shneesturm", nije uspjela, pa je naredio da se u zapadnoj Bosni obustave sve operacije osim operacije Brandfackel (buktinja) na Kozari od 11. do 16. 1.1944. godine kojom je s 12.000 osovinskih vojnika trebalo uništiti bazu partizanima za snabdijevanje. Operacija je bila posljednja ofanziva Vermahta protiv partizana na području Kozare i bila je nastavak operacije Napfkuchen.

Partizani su uspjeli uništiti nekoliko manjih ustaških punktova unutar opkoljenog područja koji su Nijemcima služili kao obavještajni punktovi, te se se raspršili, a nakon njemačkog povlačenja ponovno se okupiti na Kozari. Da je Pavelić u jesen zaplijenio svu hranu i stoku, te u većim uporištima organizirao javne kuhinje partizanske postrojbe ne bi mogle djelovati, unatoč 200.000 pušaka koje su zaplijenili od Talijana nakon njihove kapitulacije.

Kako bi oslabili njemački udar partizani 16. 1. 1944. pokreću novi napad na Tuzlansku oblast.

Početkom 1944. njemačka vojska je započela pripreme za obranu obale od mogućeg anglo-američkog iskrcavanja. Ministarstvo oružanih snaga NDH krajem ožujka dogovorilo se s Nijemcima da će za utvrđivanje dalmatinske obale staviti na raspolaganje potrebno ljudstvo, odnosno 96 pričuvnih časnika, 240 pričuvnih dočasnika i 4800 pričuvnika DORA postrojbi u kojoj su zapovjednici bili Hrvati, a pričuvnici uglavnom Srbi. Ovo je bila odlična prilika da se broj pripadnika tih postrojbi udesetorostruči mobilizacijom, kao bi ih se u povoljnom trenutku moglo pretvoriti u vojnike. Ali Pavelić o tome nije razmišljao. Umjesto toga, Pavelić 26. siječnja 1944. objavljuje zakon kojim jamči slobodni povratak kućama svim partizanima i vojnim neposlušnicima, čime je mislio spriječiti bijeg civila, posebno Dalmatinaca u partizane, ali je već zakasnio. Većina ih je već mobilizirana oružjem koje su Talijani prepustili partizanima, te su raspoređena po planinskim selima.

Nakon operacije "Shneesturm" njemačke snage krenule su na sjever Hrvatske. Tito je iskoristio slabljenje pritiska protiv njegovih snaga, te je veljaču 1944. iskoristio za novu mobilizaciju i popunu svojih snage.

I Paveliću je zima 43./44. bila zadnja šansa za potpunu prisilnu mobilizaciju svih za borbu sposobnih muškaraca, osobito seljaka, makar ih naoružao lopatama, ali on to nije znao. Ti zimski mjeseci kada nema poljoprivrednih radova bili su prilika da se prisilno mobiliziranim civilima bez oružja naloži izgradnju snažnih obrambenih položaja povezanih novim cestama koje bi povezivale sve taktički važne uzvisine oko svih mjesta koja su još uvijek bila u vlasti hrvatske vojske. Dolaskom proljeća mogao bi demobilizirati seljake koji žive na terenu u vlasti NDH dok bi one koji žive na partizanskim teritorijima trebalo zadržati radi daljnjih inženjerijskih radova, kako ih partizani ne bi mogli mobilizirati. Čak je i Nijemcima u to vrijeme postalo jasno kako se Tito priprema osvojiti Srbiju, da bi se snažniji vratio u Hrvatsku. Nijemci su se bojali partizanskog prodora u Srbiju kako ne bi prekinuli transport od Beograda prema Albaniji, Makedoniji i Grčkoj.

Prilikom putovanja po Balkanu zamjenika glavnog štaba generala Varlimonta od 16. - 22. siječnja 1944., koji se jedan dan zadržao i u Zagrebu te tu imao razgovore sa najvišim hrvatskim vrhom: poglavnikom, ministrom vanjskih poslova Lorkovićem, te hrvatskim ministrom odbrane Navratilom, Varlimont javlja kako su Hrvati pokazali naročitu uznemirenost: Kao primjer, hrvatski sugovornici govore i protestiraju, jer su njemačke više vojne vlasti formirale četničke jedinice na dalmatinskom obalnom području i, navodno, njihova ukupna snaga iznosi do 35.000 ljudi. Očito je kako u hrvatskoj vlasti nitko još uvijek ne shvaća kako najopasniji protivnici nisu četnici već su to komunisti. Da su to shvaćali mogli su s četnicima dogovoriti da oni čuvaju većinski srpska sela od partizana, kako bi se ustaše i domobrani mogli lakše boriti protiv komunista. Kako ih četnici ne bi napali s leđa mogli su među njih ubaciti provjerene povjerljive Srbe snažne antikomunstičke orijentacije koji bi hrvatskim vlastima dojavile eventualne napade na Hrvate.