Partizani na Visu

Otok Vis su Talijani okupirala 1941. godine, a nakon kapitulacije Italije 1943. godine otok preuzimaju partizani. Tu je vrlo brzo preseljeno partizansko komunističko zapovjedništvo i savezničke vojne misija od 1944. godine. Nijemci su vis kao i obalu prepustili partizanima zato što su znali kako komunisti neće dozvoliti iskrcavanje Britanca i Amerikanaca na obalu.

Zahvaljujući dogovoru s Nijemcima Josip Broz Tito poslao je 20. siječnja zapovijed Štabu Mornarice NOVJ da se brani otok Vis. Za obranu Visa angažiraju 26. diviziju sa 1., 11. i 12. dalmatinskom brigadom i Mornarica NOVJ, kao i savezničke snage. Zapadni saveznici su uskoro na Visu izgradili aerodrom na koji su se spuštali oštećeni avionima na povratku s bombardiranja. Povlačenjem partizana sa Korčule, Brača, Šolte i Hvara na Vis, broj izbjeglica popeo se na više od 20 tisuća. Svi oni prebačeni su na Vis zajedno s oko 300 Židova koje su Talijani bili internirali na Korčuli.

Početkom 1944. u južnu Italiju prebačeno je više od 39.000 ljudi, skoro svi s područja Dalmacije (98 posto).

Preko Visa stizala je i glavnina britanske pomoći u vojnom materijalu i hrani, koje se dalje prevozila malim brodovima, ali su Nijemci to smatrali za manji problem. Vodeću ulogu u britanskoj suradnji sa komunistima igrao je britanski general MacLean, koji je ranije pod imenom Safford Cripps, radio u britanskoj ambasadi u Moskvi, te je imao iskustva u radu sa komunistima. Od 1. do 15. veljače 1944. na Vis je stiglo 49.000 vojničkih ruksaka, 140 lakih puškomitraljeza, 21.000 pušaka, a poslije se ta pomoć još povećala. Engleski vojni instruktori učili su Titove ljude kako se rukuje sa oružjem, a posebno topovima.

Početkom ožujka 1944. zapovjedništvo nad otokom Visom preuzeo je brigadni general Tom Churchill, nećak predsjednika britanske vlade Winstona Cherchila. Krajem ožujka na otoku se nalazilo oko 10.000 Titovih boraca i do 800 engleskih vojnika, te nekoliko Američkih časnika. Ovoliki broj partizana prisilno je mobiliziran od oko 40.000 izbjeglica koji su se na Vis prebacili sa obale i drugih otoka nakon što su Nijemci od Talijana preuzeli ovo područje. Partizani su sa saveznicima dogovorili prebacivanje civila sa srednjedalmatinskog područja i otoka na talijanski jug, a odatle u Sinajsku pustinju. To su objasnili tvrdnjama kako zbog velikog broja izbjeglica nije bilo moguće organizirati prehranu, te Britanci organiziraju prebacivanje civila u izbjeglički logor El Shatt. Logore je bilo moguće organizirati i u oslobođenim dijelovima Italije, a činjenica kako su prebacivani daleko od domovine upućuje na zaključak kako su partizani željeli na obali smanjiti broj Hrvata koji bi se kasnije mogli suprotstaviti komunističkoj vlasti. Na ovakav zaključak upućuju i tvrdnje ubačenih komunista kako su im kuće srušene i kako se nemaju gdje vratiti. Kako bi se doista što više kuća srušilo partizani su od saveznika tražili bombardiranje mjesta i civilnih objekata na obali, čak kad za to nije bilo nikakvog vojnog razloga.

U pustinjski egipatski logor El Shatt prebačeno je preko 30.000 civila, žena djece i staraca, dok su sve za borbu sposobne muškarce prilikom ukrcaja u brodove partizani izdvojili i mobilizirali. Logor su, za vrijeme vojnih vježbi, pod nadzorom RAF-a , pet puta "slučajno" bombardirali piloti kraljevske vlade Petra Karađorđevića koja se tada nalazila u Kairu. Tek nakon 18 mjeseci izbjeglice su se vratile kućama, a mnogi su iskoristili priliku za odlazak na zapad, kako se ne bi vraćali u komunističku državu. U logoru El Shatt, Katabdi i Tolumbatu od bolesti i starosti umrlo je preko 700 ljudi, najviše male djece, a zadnji su se vratili kućama do kolovoza 1946. otok Vis je poslužio Britaniji za masovno naoružavanje partizana, te je broj partizana vrlo brzo prešao 200.000 boraca.

U isto vrijeme broj domobrana je narastao na oko 45.000, ustaša na oko 20.000. oružnika (civilna policija) na oko 25.000, a u Njemačke SS postrojbe je s područja NDH mobilizirano preko 150.000 muslimana, katolika, četnika i folksdojčera. Sve hrvatske brigade su bile pod zapovjedništvom Nijemaca, osim Pavelićeve osobne straže kojom je zapovijedao Vjekoslav Vaks Luburić koji se osim čuvanja Pavelića brinuo za logore i ponekad je išao na teren u operacije čišćenja od partizana.