Operacija Albia

Nakon Operacije Trio u kojoj je Crna legija iz Sarajeva krenula na istok i jug Talijani pokušavaju zaustaviti njihovo napredovanje, ali Nijemci se uključuju u protjerivanje partizana natrag prema Foči i Sandžaku, što kvari talijanske planove. Radi toga se Talijani 12. 7. 1942. naglo, bez borbi povlače iz svoje Zona II i III, pri čemu su partizanima ostavili ogromne količine oružja i streljiva, pa čak i tenkove, te stare avione.

To tajno ostavljanje oružja partizanima, kao i prethodno javno naoružavanje četnika Nijemci su shvatili kao pripreme generala Roate za prelazak na stranu Saveznika, ne shvaćajući kako Roata samo uz pomoć četnika u međusobnom ratu pokušava istrijebiti što više Hrvata i Srba na terenu koji treba postati Italija. Talijanski fašistički general Mario Roatta bio je Musolinijev pouzdanik i zapovjednik talijanskih snaga. Bio je zapovjednik višeg zapovjedništva talijanske vojske za Sloveniju i Dalmaciju. Sredinom 1942. godine, naoružao je četničke jedinice u istočnoj Hercegovini, Crnoj Gori, zapadnoj Bosni i Dalmaciji. Ovaj potez generala Roate razljutio je hrvatske i njemačke vojne vlasti.

Kako bi se opravdao Roata sklapa novi lažni sporazum s Pavelićem. Sporazumom Roata- Pavelić od 19. 7. 1942. godine Pavelić je priznao Antikomunističku dobrovoljačku miliciju za borbu protiv partizana i njihovih pristalica. Ovim sporazumom Talijani su dobili lokalne snage spremne za izvršenje masovnih zločina protiv hrvatskog civilnog stanovništva, dok je Pavelić vjerojatno mislio kako će na taj način neprijatelje pretvoriti u saveznike za borbu protiv partizana. Pod talijanskim zapovjedništvom nalazilo se oko 19.000 četnika, 3.000 duž željezničke pruge Ogulin – Vrhovine, 8.000 između Gračaca i Knina, te 8.000 u Hercegovini. Koliko je naivno Pavelić sklopio ovaj sporazum sa Roatom vidjelo se u zimskim borbama iz siječnja 1943. kad je Roata naredio pripadnicima talijanske vojske ubijanje svakog stanovnika kojega nađu na području operacija, bez obzira na to ima li oružja ili nema, te da se sve muške osobe koje se nađu izvan područja operacija, od petnaeste godine naviše, upute u sabirne logore, a sve kuće koje izgledaju sumnjivo zbog veze s partizanima, unište. Rezultat ovakve zapovijedi je dodatno guranje Hrvata u ruke partizana koji nakon uništenja mnogih naselja i pogibije tisuća civila diljem Hrvatske u Dalmaciji, Lici, Kordunu i Gorskom Kotaru, nisu imali drugog izlaza nego pobjeći u partizane. Drugi mogući izbor je bio izbjeći u u Zagreb, ili Slavoniju, gdje je vladala relativna sigurnost, i gdje je tijekom rata izbjeglo više stotina tisuća ljudi. U talijanskoj okupacijskoj zoni general Roata je 1942. i 1943. godine dao četnicima 30.000 pušaka, 500 mitraljeza, 250.000 ručnih bombi, sedam milijuna metaka. Kako je partizana bilo puno više i trošili su puno više streljiva, mina i granata logično je zaključiti kako je njima dao puno više, uključujući kamione, gorivo, topove, oklopna vozila i tenkove. U talijanskoj Dobrovoljačkoj antikomunističkoj miliciji, u koju su uključeni četnički odredi, u veljači 1943. bilo je 20.500 pravoslavaca, 830 katolika i 780 muslimana. Četnički je pokret, godine 1942. bio priznat od Saveznika kao antifašistički pokret otpora, a njemačke službe, kao ni Pavelić nisu shvaćali Roatinu strategiju po kojoj su Hrvati najveći problem za dugoročno širenje Italije, te ih je potrebno, u borbama između ustaša i domobrana s jedne strane i partizana i četnika s druge strane što više protjerati, ili istrijebiti.

Polovicom 1992., na Biokovu malobrojni partizani koji su ovdje ostavljeni nakon operacije čišćenja partizana uz pomoć četnika tijekom lipnja postupno su mobilizirali nove bjegunce od talijanske represije. Radi toga i ove nove partizane treba potjerati na sjever u borbu protiv ustaša i domobrana. Dva mjeseca ranije, nakon prodora Crne legije do Biokova ovdje se u bijegu vratio biokovski odred "Josip Jurčević" koji je ponovno trebalo vratiti na sjever, u zonu II i III koju su Talijani u srpnju napustili. Za taj zadatak organizirana je nova operacija „Albia”. Povod za operaciju su male partizanske provokacije nakon kojih su Talijani napadali hrvatska sela iz kojih su masovno seljake tjerali u šume, gdje su ih partizani mobilizirali i naoružavali talijanskim oružjem.

Istovremeno su sjevernije partizani iz Crne Gore i Korduna poduzeli niz operacija u kojima su osvojili Prozor, Šuicu, Duvno i Livno.

Pripremne operacije za protjerivanje partizana s planine Biokovo počele su 11. 8. 1942. raspoređivanjem divizije "Bergamo" u područje Ciste Provo i Lovreća kako bi razdvojile Prvu proletersku brigadu od biokovskog odreda "Josip Jurčević", pri čemu je spaljeno nekoliko sela, a stanovništvo je pobjeglo u planine gdje su ih dočekali partizani i mobilizirali. Dijelovi divizije "Messina" su se 16. 8. počeli raspoređivati s jugoistoka na pravcu Vrgorac – Metković – Ploče – Zaostrog kako bi se spriječio bijeg partizana prema Dubrovniku, dok je bijeg prema otocima sprječavala talijanska mornarica. I pri ovom raspoređivanju stanovništvo mnogih sela pobjeglo je u planinu čime su gurnuti u ruke partizanskih komunista. Spaljeno je 6 sela i ubijeno više od 200 civila. U operaciji je sudjelovalo topništvo i zrakoplovstvo, a 27. kolovoza partizani se povlače prema vrhu Sveti Jure kako bi osigurali povlačenje prema Bosni. Po zapovijedi zapovjedništva zone 29. kolovoza 650 partizana se provlače kroz talijanske razrijeđene položaje kod sela Grabovac prema Aržanu. Jedna satnija se u manjim skupinama prebacuje na istočno Biokovo dok je 20 partizana ostavljeno s ciljem mobilizacije novih boraca i formiranja novih partizanskih postrojba. Završni udar počeo je od 29. 8., te je trajao do 3. 9. 1942. kada su i preostali partizani pobjegli sa području planine Biokova.

U ovoj završnoj fazi glavnu ulogu odigralo je 5 bataljuna četnika koji su krenuli od Stoca preko Ljubuškog i Imotskog, te su izbili kod Makarske na Jadransko more. Talijani su ih prevezli sa 33 kamiona. U nepunih 17 sati zapaljeno je i potpuno uništeno 17 hrvatskih sela, nakon čega su mnogi Hrvati iz ovih sela pobjegli u partizane, koji su time znatno ojačali.

Za vrijeme četničkog pohoda 29. kolovoza 1942. godine masakriran je 141 civil u zabiokovskim selima Rašćane, Kozica, Dragljane i Župa, a među njima su i tri katolička svećenika.

Brzina napredovanja četnika upućuje na zaključak kako pravih borbi sa partizanima i nije bilo, glavnina četnika se kretala u "usiljenom maršu", a samo su se manje postrojbe talijanskim kamionima odvajale i idućih par dana palile podbiokovska sela. Talijani su bili vrlo zadovoljni, uništeno je mnogo hrvatskih sela, a i četnici su bili zadovoljni svojim izbijanjem na more. Biokovski partizani koji su nakon osvajanja Vrgorca i pokolja bogatijih civila u Vrgorcu ostali bez novih dragovoljaca, zahvaljujući ovoj talijanskoj operaciji naglo su dobili nove borce koje su naoružali novim količinama talijanskog oružja, te su sa Biokova pobjegli u srednju Bosnu kako bi se borili protiv NDH, što je u stvari i bio pravi cilj i ove talijanske operacije. Na Biokovu su partizani ostavili samo nekolicinu provjerenih komunista zaduženih za mobilizaciju civila koji su se skrivali od Talijana. Nakon operacije general Roata je u izvješću napisao: "Operacije protiv komunističkih ustanika „Biokova“, koje su odvažne trupe divizija „Bergamo“ i „Mesina“ i formacije antikomunističke dobrovoljačke milicije pod našim zapovjedništvom danas pobjednički zaključile, poslije nekoliko dana žestoke borbe, bile su vođene i razvijale su se na zaista sjajan način. Uporni otpor spremnog i dobro naoružanog neprijatelja, velike teškoće zbog neprohodnog terena, nisu mogle zaustaviti polet, niti umanjiti hrabrost postrojba. Postignuti rezultati su od takvog značaja da se protivničke formacije mogu smatrati uništenima …" Iako su mu partizani pobjegli on je bio vrlo zadovoljan, zato što stvarni cilj i nije bilo uništenje partizana, već samo njihovo prebacivanje na sjever.

Tijekom svih ovih operacija partizanski agitprop šuti o četnicima, te širi informacije kako to ustaše u suradnji sa Talijanima progone hrvatsko stanovništvo iz talijanske okupacijske zone. Taj zadatak obavljaju politički komesari koji su imali vlast smijeniti i zapovjednike postrojbi. To su najčešće bili Srbi, osobito u jedinicama gdje je Hrvat bio zapovjednik. To je bila Titova taktika izazivanja nepovjerenja između samih partizana, kako se neki zapovjednik ne bi mogao ohrabriti i započeti nekakve samostalne akcije.

U isto vrijeme Talijani su i na području Slovenije imali sličnu operaciju protjerivanja stanovništva u partizane i njihovo tjeranje na sjever nakon manjih incidenata, ali kako tamo nisu imali četnike kao izvođače morali su sami djelovati. Pri tome su uništili 100 sela u Sloveniji i ubili 7.000 seljana u znak odmazde.

Nakon povlačenja talijanskih snaga s Biokova, preostali partizani ponovno su se okupili u području zaselka Šošići, te su uskoro od seljaka izbjeglih iz sela Kozica, Dragljane, Ravča, Kljenak, Rašćane, Župa, Zagvozd i drugi, od kojih su 15. 8. 1942. godine talijanskim oružjem formirali novi bataljun "Josip Jurčević" s ukupno 160 partizana.

Sve ove planske talijanske operacije Nijemci nisu shvaćali kao njihovu strategiju, te su problem vidjeli tek u ugrožavaju transporta boksita do jadranske obale. Koliko su bili naivni u razumijevanju talijanske makijavelističke politike vidi se i po tome što je Ribentrop predložio da se od Talijana traži angažiranje u zaštiti hrvatskog prostora od četnika.

Da je Pavelić znao strateški razmišljati mogao je iskoristiti i ovaj Ribentropov prijedlog, te zatražiti od Talijana ponovno aktiviranje njihovog ranijeg prijedloga o carinskoj, gospodarskoj, monetarnoj i vojnoj uniji, te raspoređivanje Talijana u svom dijelovima NDH gdje postoje srpska sela, kako bi "zaštitili" Srbe od partizana i četnika, a istovremeno kao protuuslugu od Talijana tražiti da hrvatska vojska štiti većinski hrvatska sela i gradove u talijanskoj okupacijskoj zoni. Talijani bi ovo vrlo vjerojatno shvatili kao osvajanje čitave NDH, te bi prestali sa naoružavanjem partizana i četnika, a hrvatska vojska bi samo trebala čekati povoljnu priliku za napad na Talijane. Do tog trenutka bi hrvatski obavještajci mogli u civilnoj odjeći nagovarati talijanske vojnike na dezertiranje, kupovanje oružja od njih, te skrivati dezertere. Ali za to je najprije trebalo osnovati takve tajne službe za koje ni Nijemci ni Talijani ništa ne bi smjeli znali, a ne samo sitnim lukavštinama rješavati trenutne probleme.

Zbog nemogućnosti kontrole vlastitog terena Nijemci u ljetu 1942. godine zaključuju kako hrvatska vlast nije sposobna osigurati mir i red u vlastitoj državi. Njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj, Glaise von Horstenau, preporučio je odbacivanje ustaša i formiranje umjerenije vlade, ali to Hitler ne prihvaća. U to vrijeme, njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom izvješću piše ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: «Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava što je moguće prije stvoriti stanje koje će NDH trajno onemogućiti život». Njemački general Löhr početkom rujna vrši na Pavelića pritiske u kojima traži veći Njemački utjecaj na Hrvatsku vojsku i zapovijedanje operacijama, te blaži odnos prema Srbima kako ne bi bježali među pobunjenike. Zbog toga 17. rujna 1942. putuje u Hitlerov Glavni stan gdje traži veći nadzor nad ustašama i Pavelićem, ali Hitler podupire oštro rješenje prema pobunjenicima. Pavelić sa članovima vlade 23. rujna putuje u Vinicu gdje je Hitler podržao jačanje Pavelićeve pozicije. Pavelić je Hitlera upoznao sa situacijom u NDH. Hitlerov opunomoćeni general u Hrvatskoj Edmund Glaise von Horstenau u svom dnevniku je zapisao: "Zatim je Poglavnik konačno dobio riječ kako bi prikazao situaciju u pogledu ustanka.... Istočna Bosna, zapadna Bosna, Srijem, Slavonija... sve je mirno, samo je južno od demarkacijske linije stanje jako loše. Tom je konstatacijom taj lukavi čovjek dobio bitku. Sve se potom vrtjelo oko talijanskog pitanja i oko zaista čudne Roattine politike. Naravno, za mene je ta tema bila kao naručena. Izvukao sam zemljopisnu kartu, koja potječe još od Lombardia, i prikazao dislokaciju 2. talijanske armije. Führer me pitao o jačini talijanskih trupa. Htio sam se dobro pokazati i rekao da se na hrvatskom teritoriju nalazi oko 100 bataljuna, a zapravo je od 198 bataljuna koji su se ondje nalazili još u proljeće ostalo 120. ....Tijekom razgovora došli smo i do pitanja 20.000 četnika koje bi, prema mojem opisu, Roatta rado kao saveznike izvukao iz Hercegovine i poveo protiv partizana kod Livna. Poglavnik je brzo dodao da Roatta čak namjerava ostaviti te svoje prijatelje kao stalne posade u Zoni III, u blizini demarkacijske linije! Istaknuto je i da Talijani pomažu Židovima, pri čemu je Poglavnik samouvjereno naglasio da je ondje gdje Hrvatska vlada može vršiti svoju dužnost židovsko pitanje riješeno. "

Iz ovog je vidljivo kako su i Nijemci sumnjali u Talijane, te je jasno kako je tu situaciju Pavelić mogao iskoristiti za jačanje Hrvatskih postrojbi, samo da je znao stvaranjem jedinstvene vojske od borbenih ustaških dragovoljaca i loše motiviranih mobiliziranih domobrana stvoriti učinkovitu vojsku sposobnu za uspostavu mira, nakon čega bi i stupanj samostalnosti mogao biti znatno veći. Vidljivo je kako je Pavelić sitnim lukavstvima svoj problem sa jednim "saveznikom" pokušao prebaciti na drugog "saveznika", umjesto da strateške probleme rješava tajnim strateškim potezima kojima bi izigrao oba saveznika koje su zanimali isključivo njihovi strateški interesi. Vidljivo je također kako je bio svjestan talijanskog neprijateljstva prema NDH, ali se nije usudio ništa napraviti protiv njih, ni javno ni potajno.

Nakon ovog sastanka sa Hitlerom koji se odvijao za vrijeme talijanske operacije "Albia" priprema se nova operacija protiv partizana u kojoj ustaše i Nijemci nastoje uništiti partizane, dok ih Talijani nastoje protjerati na sjever kako bi oni u prodoru za njima mogli zauzeti još mali teritorija od NDH.