Prvi napad na Udbinu

Dolaskom proljeća 1942. partizani se s područja Foče, gdje su ih Talijani pustili da se odmore i reorganiziraju počinju kretati prema sjeveru i zapadu, uglavnom preko terena gdje ima pun Srba. Kako bi ih uništili Nijemci organiziraju više operacija u kojima se partizani spašavaju bijegom u talijansku okupacijsku zonu. U operaciji Ozren Nijemci zauzimaju područje između Zenice, Tuzle, Doboja i Prijedora gdje su se partizani pojavili s velikom količinom oružja kojim mobiliziraju lokalno stanovništvo. Nijemci ih odavde tjeraju od 18. do 27. 2. 1942. godine. Za to vrijeme na Ozrenu izbija sukob između četnika i komunista, te su partizani i odavde protjerani, a lokalni četnici u ustaše počinju surađivati. Odmah potom počinje hrvatska operacija Petrova Gora koja traje od 18. 3. do 18. 4. 1942. u kojoj je cilj uništiti partizane na Petrovoj Gori u Kordunu između Vojnića i Topuskog, koji su se i ovdje pojavili s velikom količinom oružja potrebnog za mobilizaciju novih boraca.

Nakon toga u operaciji Trio Jure Francetić sa svojom Crnom legijom 10. travnja 1942. izbija na Drinu, nakon čega se i Talijani sa juga uključuju u operaciju, kako Crna legija ne bi zauzela cijelu istočnu Hercegovinu. Njemačke i domobranske snage krenule su 22. do 27. travnja uzimaju Han Pijesak i Vlasenici, te deblokiraju Rogaticu. Nakon toga, do 27. 4. ulaze u Praču i Goražde, čime je prostor Drine očišćen od partizana.

To Talijanima ne odgovara te talijanska 5. divizija "Pusteria" 23. travnja zauzima Čajniče i dolazi u okolicu Goražda, kako bi spriječili Crnu legiju da zauzme ova mjesta. Pri tome 22. talijanska divizija partizane propušta prema jugu, u talijansku zonu, južno od linije Kalinovnik Foča. Time je područje Foče ponovno vraćeno partizanima. Kako bi ih ponovno potjerali na sjever koriste četnike koji tjeraju zaostale partizane iz Crne Gore, prema Foči. Tu Tito mobilizira dodatnih desetak tisuća boraca i naoružava ih s novom količinom oružja, a za to je potrebno barem stotinjak kamiona streljiva, granata i goriva. Krajem lipnja Tito dobro opremljen novim mobiliziranim vojnicima, te velikim količinama oružja i streljiva ponovno kreće na sjeverozapad, po talijanskim željama, u protunapad preko pruge Sarajevo-Mostar, u pravcu Zapadne Bosne. Kako bi se Tito ponovno mogao vratiti na sjever Talijani se povlače iz istočne Bosne prema Metkoviću.

Talijani vide kako im Crna lagija kvari planove o njihovom širenju na sjever uz pomoć partizana koji se šire na sjever i četnika koji nastupaju iza partizana, te pri tome etnički čiste prostor od Hrvata. Radi toga traže raspuštanje Crne legije te uhićenje Francetića. Kako im se ne bi zamjerio Pavelić raspušta Crnu legiju te od nje uskoro stvara V stajaći djelatni zdrug.

Ovo formalno preimenovanje Crne legije nije ni malo povećalo borbenu sposobnost hrvatskih snaga. Bilo bi puno bolje da je u novoformirani V zdrug mobilizirao desetak tisuća novih vojnika i tu postrojbu pretvorio u korpus kojim zapovijedaju borbeno najiskusniji zapovjedni kadar. Ako radi Njemačke zabrane mobiliziranja iznad 50.000 vojnika to ne bi mogao napraviti mogao je Crnu legiju pretvoriti u vojnu obavještajnu službu koja bi imala svoje izvidničko divezantsko odjeljenje u svakoj postrojbi ustaša i domobrana, diverzantski vod u svakoj postrojbi veličine brigade i diverzantsku satniju u sastavu svake pokrajinske zone. Ove izvidničko diverzantske postrojbe bi se odmarale u postrojbama kojima su pridodane, a u akcije bi mogli ići tajno po noći u odjeći Talijana, četnika i partizana, kako Talijani ne bi znali tko im kvari planove. Ali Pavelić se nije usudio organizirati nikakvu vojnu obavještajnu službu, niti odobriti akcije pod lažnim zastavama. Ti obavještajci bi istovremeno, za vrijeme boravka u svim domobranskim i ustaškim zapovjedništvima mogli pratiti sposobnost, borbenost i pouzdanost pojedinih zapovjednika, te pojavu defetizma javljati u Zagreb kako bi se nepouzdani premjestili na neku nevažnu funkciju, ili demobilizirali.

Na suprotnoj strani, Pavelić je protiv sebe imao Tita koji je u I svjetskom ratu i u Španjolskom građanskom ratu znao sve o terorističkom načinu ratovanja. Isto to znanje imali su i talijanski obavještajci koji su znali kako braniti dugoročne talijanske interese, čak i kada radi toga moraju namjerno žrtvovati nekoliko tisuća običnih talijanskih vojnika.

Partizani su se pojavili i na području Kozare, te Nijemci organiziraju novu akciju njihovog uništenja. Nijemci, ustaše i domobrani su okupljeni početkom lipnja, kako bi očistile planine zapadne Bosne od partizana i četnika. Kozara je zbog svog položaja u odnosu na savski, unski i vrbaski prometni pravac, kao i zbog rudnika Ljubija, bila područje velikog značaja, te je zbog toga poduzet napad od 10. lipnja do 15. srpnja. Ovdje nije bilo Talijana koji bi mogli partizane propustiti kroz svoje linije, te su partizani u potpunosti uništeni, a Nijemci 60.000 zarobljenih partizana i civila vode u Njemačku na prisilni rad.

Istovremeno, Titov štab se dobro opremljen talijanskim oružjem i streljivom kretao preko pruge Sarajevo-Mostar, u pravcu Zapadne Bosnu, te partizani 8.6. 1942. zauzimaju Konjic. Osim što napadaju Konjic proširili su se i do Like gdje dolaze s velikom količinom oružja potrebnog za mobilizaciju, te tu planiraju zauzeti Udbinu. Udbina se nalazi na golom brdu te je pogodna za obranu. Bila je važna raskrsnica puteva prema Donjem Lapcu, Korenici, Gospiću preko Vrebačke staze, Lovincu pa opet prema Gospiću, ili Gračacu i prema Bruvnu i zatim Gračacu.

Posadu na Udbini činili su Talijani od okupacije do početka travnja 1942. godine. Početkom 1942. godine Talijani su počeli utvrđivati Udbinu poljskim fortifikacijama, a pored njih bili su oružnici (redarstvenici) i ustaše koje Talijani zbog politike nisu mogu otjerati. Radi toga Krbavsko polje iznenada prepuštaju partizanima kako bi oni protjerali ustaše, te se povlače i iz Udbine. Prema kasnijem pisanju generala Lera Talijani su se povukli bez razloga i tako na velikom području omogućili partizanima formiranje svoje republike.

Nakon talijanskog povlačenja u Udbinu je ostala smještena domobransko oružnička posada, sastava: 19. satnija 12. domobranske pješačke pukovnije 2. pješačke divizije (štabovi su im bili u Bihaću) i Ličko-oružnićka udarna bojna, koje su zajedno 3. 6. 1942. pri prvom napadu imale 300 vojnika. Pored toga, tu je bio vod oružnika (oko 30 ljudi), koji su obrazovali oružničku postaju (žandarmerijsku stanicu) Udbina. Ove snage su kasnije pojačavane. Nakon opkoljavanja udbine zrakoplovima su im prebačena dva topa i nekoliko mitraljeza sa posadama i puške za naoružavanje oko 100 civila. Pri napadu partizanske 2. brigade u Udbini se zatekla posada branitelja jačine jedne kombinirane bojne, od preko 400 naoružanih vojnika. Obrambeni rovovski sustav bio je kružnog oblika u vidu ježa, a sami rovovi su bili punog profila, sa bunkerima i puškomitraljeskim gnijezdima. Rovovi su se protezali topografskom ivicom brda, na oko 50 do 100 metara od kuća na rubu varošice. Ispred rovova bila je postavljena neprekidna jednoredna, a na važnijim i ugroženijim pravcima, i dvoredna mreža bodljikave žice. Jače zgrade bile su također pripremljene za obranu. Ispred rovova uklonjena su sva stabla, grmlje, ograde i ostalo, što je moglo napadaču poslužiti kao zaklon.

Da bi spriječili iznenađenje, na pogodnim mjestima isturane su noću mrtve straže od po 5-6 ljudi, domobrana i oružnika, koje su, istovremeno štitile izvore odakle se posada snabdijevala vodom. Sjeverno od Udbine nalazio se aerodrom na koji su se spuštali avioni dovozeći hranu, streljivo i ostale potrebe za posadu i stanovništvo. U obližnjem Gospiću, pored zapovjedništva Talijanske divizije »Re«, bio je jak talijanski pješački garnizon drugih jedinica radi odbrane grada, zaštite željezničke pruge i puta prema moru preko Baških Oštarija za Karlobag. Ustaške snage u njemu bile su slabe i nedovoljne za pružanje efikasne pomoći Udbini bez učešća talijanskih snaga.

Udbina je u sušnim mjesecima ljeti uvijek imala problema u snabdijevanju vodom, pogotovo kada bi joj bunar u centru mjesta presuši kao što se tada dogodilo. Tada je udbinska posada i stanovništvo potpuno ovisila od izvora u Podudbini koji su se nalazili izvan prednjeg kraja odbrane. Oko 2000 stanovnika koliko ih je tada bilo na Udbini sami su proizvodili hranu za sebe.

Branitelji Udbine nasuprot sebe imaju partizanske bataljune; Petar Vuksan, Krbava i Mićo Radaković, koji djeluju na području Like. Prvi napad na Udbinu dogodio se 3. 6. 1942. godine. U dvodnevnoj neuspješnoj borbi, uz gubitke od 6 mrtvih i 20 ranjenih boraca, partizani odustaju od daljnjih napada.

Nakon neuspješnog partizanskog napada na Udbinu, i Njemačkog osvajanja Kozare Talijani shvaćaju kako moraju partizane dodatno naoružati, te im ostaviti više prostora za organizaciju vojske. Radi toga se iznenada povlače iz čitave II i III Zone. Kako bi to taktičko privremeno povlačenje iskoristili za uspavljivanje Pavelića i Nijemaca general Roata 12. 7. 1942. sklapa sa ustaškom vladom novi sporazum, te se istog dana povlače. Povlačenje su obavili naglo kako ih ustaše ne bi mogle pratiti i preuzimati objekte. Povlačenje su obavili bez ikakvog sukoba sa četnicima i partizanima, te su za sobom ostavili velike količine oružja i streljiva, uključujući tenkove i stare zrakoplove. Gotovo čitavu II i III zonu zauzimaju partizani koji provode masovnu mobilizaciju oružjem koje su im ostavili Talijani. Nakon toga Pavelić potpuno gubi nadzor nad vojnim operacijama na teritoriju NDH, te su sve iduće operacije organizirali Nijemci ili Talijani.