Operacija Alfa, talijanska okupacija Prozora, Rame

Nakon operacije TRIO koju su Talijani dogovori na konferenciji u Opatiji, od 2. do 3. ožujka 1942. godine, u kojoj je trebalo očistiti partizane u Srednjoj Bosni, a koja je trebala početi 9. travnja, Talijani postaju vrlo nezadovoljni. Prema planu Nijemci, ustaše i domobrani su trebali partizane čekati na liniji istok zapad od Sarajeva, a Talijani su ih trebali tjerati prema njima. Zapovjednik UNS-a Eugen Dido Kvaternik je to shvatio kao plan Talijana da se prošire na sjever i dalje od njihove Zone III, na štetu NDH, te je zapovjedniku Crne legije u Sarajevu Juri Francetiću dostavio 15.000 pušaka. Francetić se bez znanja njemačkog zapovjednika generala Badera izvlači noću iz Sarajeva, te 1. travnja iz smjera Han Pijeska napada četnike kod Vlasenice, te ju zauzima prije nego je počela operacija Trio prije plana. Talijani pokušavaju zaustaviti njihovo napredovanje, ali Nijemci se uključuju u protjerivanje partizana natrag prema Foči i Sandžaku, što kvari talijanske planove. Radi toga se Talijani 12. 7. 1942. naglo, bez borbi povlače iz svoje Zona II i III, pri čemu su partizanima ostavili ogromne količine oružja i streljiva, pa čak i tenkove, te stare avione. Povlačenjem iz zone II i III Talijani 12. 7. ovo područje prepuštaju partizanima, a sami isti dan organiziraju njihovo protjerivanje iz zone I, iz zaleđa Rijeke s područja planine Risnjak, te s planine Biokovo 11. 8. u operaciji Albia.

Završetkom ovih operacija Talijani organiziraju novu operaciju protjerivanja partizana s planine Dinara, na sjever kako bi se tamo borili protiv ustaša i domobrana, čime svoje I zone čiste od partizana, koji se prebacuju u njihovu zonu II i III.

Talijani traže ukidanje Crne legije te kažnjavanje Francetića, koji je nakon izbijanja na rijeku Drinu postao najpopularniji zapovjednik u NDH.

Kako bi zadovoljio zahtjeve Talijana Pavelić je smijenio Juru Francetića s mjesta zapovjednika Crne legije, a samu legiju je preimenovao u V stajaći djelatni zdrug. Mjesec kasnije Francetića je postavio za zapovjednika svih stajaćih zdrugova i tako ga primirio. Tada Pavelić, 13. rujna 1942. sa Nijemcima i Talijanima dogovara novu operaciju “Dinara” koja je uključivala niz manjih operacija za uništavanje partizana u Srednjoj Bosni. Operacija je podijeljena na operaciju Alfa i operaciju Beta.

Pet dana ranije 30. 9. ujutro Nijemci tjeraju partizane iz Ključa, uz slab otpor partizana, 2. 10. 1942. i iz Mrkonjić Grad, a 4. 10. zauzimaju Jajce. U borbama sudjeluju i hrvatske postrojbe pa Talijani vide priliku da osvoje Srednju Bosnu nadajući se kako su ustaše i domobrani oslabljeni.

Pavelić i Nijemci žele partizane opkoliti i uništiti, a Talijani ih žele još više protjerati na sjever kako bi oni u njihovom protjerivanju mogli zauzeti još teritorija od NDH izvan zone II i III. Četnici koje Talijani uključuju u operaciju kao svoje suradnike imaju za cilj spojiti četnički teritorij istočne Bosne s četnicima iz područja Knina i Obrovca.

U prvom dijelu operacije pod nazivom operacija “Alfa” trebalo je uništiti oko 14.000 partizana koji su se pojavili na prostoru: Jajce — Glamoč — Livno — D. Vakuf. Dva mjeseca ranije su očišćeni s ovoga područja, ali su se nakon povlačenja Talijana iz Zone II i III ovdje pojavili crnogorski, sandžački i dalmatinski partizani, koji su se nakon manjih sukoba s Talijanima povukli na sjever na prostor s kojeg su se Talijani bez borbe povukli.

U pripremi za operaciju Talijani 1. listopada kamionima dovoze Đujućeve četnike iz Omiša u poljičko polje u selo Gata gdje su četnici pod vodstvom Mane Rokvića zaklali ili ubili 96 Hrvata, od toga osmero djece. Najmlađa ubijena osoba bila je beba od 9 mjeseci, a najstarija starica od 87 godina.

Akcija Alfa počinje 5. 10. 1942. kada dijelovi Talijanskog 6. armijskog korpusa s 4.000 vojnika, te četničkog Trebinjskog, Nevesinjskog i Romanijskog korpusa s oko 5.000 četnika kreću u pet napadnih kolona. Talijansko četničke kolone su se kretale djelomično vlakovima, a djelomično pješke od Mostara prema sjeveru. Talijani i četnici kreću uz podršku zrakoplovstva u progon partizana na sjever, formalno u cilju odbacivanja partizanskih snaga od Mostarskog bazena boksita i željezničke pruge Sarajevo-Mostar.

Sjeverno od njih u Bugojnu nalazi se dijelovi 7. i 15. domobranskog puka koji bi trebali spriječiti prodor partizana na sjever.

Lokalno stanovništvo radosno dočekuje Talijane vjerujući kako im od katoličke vojske ne prijeti opasnost i kako ih oni spašavaju od komunista, a kad su vidjeli kako su ih Talijani prepustili četnicima ništa im nije bilo jasno.

Na liniji od oko 60 km 10. hercegovača partizanska brigada se povlači, te Talijani i četnici do 10. listopada zauzimaju selo Soviće, Prozor, Šćit i Ravno, pri čemu prolaze kroz sela na planinama Ljubuši, Vranu, Paklini i Raduši i na liniji Duvno - Šujica - G. Vakuf – Hadžići, te su se zaustavili tek dolaskom do mjesta koje drže ustaše i domobrani koji im nisu dopustili daljnji prodor. Pri ovom pohodu četnici su opljačkali grad prozor i spalili desetke sela. Samo u prozorskoj općini ubili su 638 ljudi, žena i djece, te spalili 656 kuća do 12. 10. kada je operacija završena.  

Dan prije ove operacije partizani su izgubili Jajce, a kako bi hrvatske snage što više razvukli pokreću svoje operacije i u zapadnoj Slavoniji napadom na selo Španovicu, između Pakraca i Požege od 4. do 6. listopada 1942. godine. U Španovici je poginulo 12 partizana i ranjeno 44, a nakon osvajanja mjesta ubijeno je oko 100 branitelja i oko 200 civila Španovčana. Počinju napadati i prugu Zagreb Beograd.

Prije početka operacije partizani si dobili informaciju kako se priprema nova operacija protiv njih, te bez otpora četnicima i Talijanima prepuštaju Prozor koji je od 14. 7. 1942. bio u njihovim rukama, te se 8. 10. izvlače u na sjever, u pravcu Gornjeg Vakufa i Rostova. Prolaze kroz malobrojne ustaško - domobranske linije koje su postojale samo u naseljima, dok se kroz planinske šume moglo lako proći.

U četničkim masakrima civila poklano je oko 2.000 katolika i muslimana, pa vlada NDH protestira kod talijanskog zapovjedništva, ali o tome ne izvještava javnost, kako ne bi izazvali proteste protiv Talijana i nepovjerenje u sposobnost ustaške vlade da održi red na vlastitom teritoriju. Talijani su namjerno četnike poslale u unaprijed planirani pokolj civila kako bi i na ovom području pokrenuli bijeg stanovništva prema sjeveru, i kako bi ih pri tome partizani mogli mobilizirati u što većem broju. Tu su četnici pod vodstvom Dobroslava Jevđevića i Petra Baćovića, u interesu Italije obavili etničko čišćenje Hrvata što su opisali kao čišćenje ustaša, dok su Talijani u svojim izvješćima to opisali kao "čišćenje" partizanskih snaga. 

Talijani uzimaju Prozor, ali partizani se ne uspijevaju probiti na sjever dalje od Bugojna, radi toga što su se u operaciju uključili ustaše.

Ovaj partizanski prodor do planinskog sela Rostova hrvatske lokalne jedinice su mogle spriječiti samo tako da su sve za borbu sposobne lokalne civile na prostoru koje kontroliraju nakon završene žetve mobilizirali u radne postrojbe, gdje bi ih u slučaju borbe mogli koristiti kao borce u smjenama koje uzimaju oružje od onih koji se odmaraju. To su mogli bez problema raditi na izdvojenim planinskim lokacijama gdje nema Talijana i Nijemaca. Tamo gdje su postojali talijanski ili njemački časnici te radne postrojbe su kao civile mogli koristiti za kopanje rovova i krčenje šuma ispred položaja. Na ovaj način partizani ne bi imali koga mobilizirati.

Zbog uključivanja ustaša u operaciju četnici se svađaju sa talijanskim generalom Roatom, a on nastoji održati svoje formalno dobre odnose sa svima kako bi i dalje mogao raditi na tajnim talijanskim planovima po principu "zavadi pa vladaj".

Nakon operacije Talijani shvaćaju kako zapovjednik UNS-a Eugen Dido Kvaternik razumije njihove planove, te protiv njih govori Paveliću i drugima. Eugen je bio neoprezan te je javno govorio ono što je znao o suradnji partizana i Talijana, iako zapovjednici obavještajnih službi to nikada ne rade. Njihov posao je da sve informacije dostavljaju vrhovnom zapovjedniku, bez daljnjeg širenja informacija. Radi takvih spoznaja kako ih Eugen kleveće Talijani uvjeravaju Nijemce kako je Eugen zločinac koji masovno ubija Srbe, iako je on najveće protivnike vidio u komunistima. Kleveću ga i preko talijanskog tiska gdje pišu kako on masovno progoni Srbe, Židove i Cigane. Kako bi zadovoljio Talijane Pavelić  ga 23. listopada 1942. godine smjenjuje sa svih dužnosti, a kako bi ga malo smirio prilikom umirovljenja mu dodjeljuje čin pukovnika. Eugen i nakon toga iznosi svoje spoznaje o Talijanskoj suradnji s partizanima, pa je iduće godine morao pobjeći u Slovačku.

Nakon odlaska Eugena Dide Kvaternika UNS je preuzeo Gestapo. Ustaška nadzorna služba (UNS) bila je obavještajna, protuobavještajna i politička policija za vrijeme NDH koja je bila odgovorna Glavnom ustaškom stanu. UNS je nastala spajanjem Ustaške obavještajne službe i Službe za nadzor logora kroz zakon koji je bio usvojen 16. kolovoza 1941. godine. UNS je ugašen zakonskom odredbom 21. siječnja 1943. godine. Nakon toga poslove čuvanja logora preuzela je Ustaška obrana kao zasebna postrojba pod imenom Ustaški obrambeni zdrug, poznati kao "Luburićevci".

Kako bi NDH ipak imala nekakvu obavještajnu službu ministar unutarnjih poslova Andrija Artuković osniva novu obavještajnu službu kao Glavno ravnateljstvo za javni red i javnu sigurnost (GRAVSIGUR). Ovu službu osnovao je od dotadašnjeg Ravnateljstva za javni red i sigurnost, (RAVSIGUR) dodavanjem novih ovlasti koje je do tada radio UNS. Međutim, u osnivanju Gravsigura Pavelić vidi ambiciju Artukovića za jačanje svoje moći, te preuzima zapovjedništvo nad tom službom. Na ključne položaje Pavelić postavlja svoje pouzdanike koji ništa ne znaju o obavještajnom radu osim da Paveliću serviraju informacije koje on voli čuti. Unutar Gravsigura djeluje više različitih obavještajnih odjela kojima upravljaju potpuno nestručni i politički podobni. U odnosu na Nijemce i Talijane djelovali su samo kao davatelji informacija, a ne i kao primatelji.

Pavelić kao odvjetnik nije ništa znao o ustroju i djelovanju vojske, a također ni o djelovanju i ustroju obavještajnih službi. Da je nešto o tome znao ustrojio bi više tajnih obavještajnih službi, a zapovjednici tih službi bi morao zabraniti da bilo što o svom radu govore bilo kome osim njemu. Više službi je potrebno kako bi se spriječilo zapovjednike tih službi dostavljanje lažnih i izmišljenih informacija. Ako neka služba lažno informira vrhovnog zapovjednika tad druge službe to mogu provjeriti. Da je nešto o tome znao bilo bi logično da je imao vojnu obavještajnu službu koja bi radila izviđanje i diverzije na protivničkom terenu, a taj posao je mogao najbolje vršiti Jure Francetić tako da svoju Crnu legiju rasporedi u sve vojne postrojbe, jedno odjeljenje u svaku bojnu, jedan vod uz zapovjedništvo svake brigade, jednu satniju uz zapovjedništva svakog pokrajinskog zapovjedništva, i jednu bojnu kojom bi sam zapovijedao. Osim te službe bilo bi logično da je Luburiću dao da osnuje vojnu kontraobavještajnu službu koji i već bavio tim poslovima, vojnu policiju je mogao također osnovati na nivou svih postrojbi od nivoa brigade na više, a u svakoj brigadi je mogao imati i službu za informiranje i promidžbu, kao što su partizani imali svoje političke komesare. Osim ovih službi bilo bi logično imati i malu civilnu službu za unutrašnje poslove i jednu za vanjske poslove. Svi zapovjednici ovih službi bi informacije dostavljali Paveliću, te se nakon toga ne bi morao bojati kako će ga netko od suradnika skinuti s vlasti. Kako on o svemu tome nije ništa znao ostao je bez UNS-a, čime je ostao bez „vida i sluha”, pa je ima samo one informacije koje su mu plasirali Nijemci i Talijani. Kako su mu Nijemci preuzeli upravu i nad vojskom ostao je i bez nje.