Operacija Beta, Livanjska operacija

Nakon osvajanja Prozora (Rame) hrvatska Vlada protestira radi velikih četničkih pokolja u Rami i okolnim mjestima. Ovime su Talijani ponovno došli u svoju III Zonu na području Srednje Bosne i spremaju se ići dalje. U tom cilju kreću u slijedeću operaciju Beta, koja je druga faza u operacija Dinara.

U zagrebu se 15. listopada 1942. održava sastanak Ante Pavelića i generala Roate, na kojem je bio i Jure Francetić. Pavelić od Roate traži povlačenje hercegovačkih četnika istočno od linije Ulog – Nevesinje – Stolac – Ravno. Sporazum je rezultirao Roattinim obećanjem o djelomičnom razoružavanju četnika, te slanjem 3000 domobrana pod zapovjedništvom generala Franje Šimića u ta ugrožena područja.

Operaciju “Beta” Talijani pokreću 20. 10. 1942. i ona traje do 27. 10. 1942. Cilj im je uz pomoć četnika zauzeti Livno. Četnici im i ovdje trebaju kako bi etnički očistili od Hrvata koji trebaju pobjeći u šume gdje ih čekaju partizani s velikim količinama talijanskog oružja kako bi ih mobilizirali u borbi protiv NDH.

Partizani se i ovdje povlače bez borbe, ali u Livno, na talijansku žalost, sa sjevera prva ulazi Crna legija.  U borbi za Livno Prva dalmatinska brigada nije dovoljni brzo dobila podatke da im sa sjevera dolaze i ustaše te su nisu na vrijeme povukli, radi čega su imali 12 poginulih, 19 ranjenih i 16 zarobljenih. Dobili su zapovijed da se povlače pred partizanima, te ih je napad s leđa iznenadio. Nakon osvajanja Livna veći dio Crne legije odlazi na druga ratišta kako bi ih osvojili prije nego u njih dođu Talijani. U Livnu ostavljaju manju posadu, te radi toga dolaskom zime partizani od 4.12. do 17.12. 1942. ponovno zauzimaju Livno.

Nakon što je Crna legija osvojila Livno Talijani vide kako im i ovdje Francetić kvari planove, Talijani se odlučuju borbu prebaciti u Gorski Kotar i Liku, gdje teren brane uglavnom domobrani. Nadaju se kako su domobrani manje borbeni te bi ovdje mogli uspješnije u dogovoru s Titom protjerati partizana, te tako osvojiti još jedan dio NDH. Kako su lokalni četnici s lokalnim ustašama dogovorili zajedničku borbu protiv komunista prisiljeni su dovest četnike iz Crne Gore i Istočne Bosne. Dovoze ih u Knin brodovima preko Boke Kotorske. Francetić to doznaje te se prebacuje na ovo područje, formalno da bi se borili protiv partizana, a stvarno da spriječi povratak Talijana u Liku. Radi toga Francetić dio svog V zdruga prebacuje u Liku, a manji dio svojih postrojbi je ostavio u Livnu. U kretanju prema Lici polovicom studenoga se preko Slavonije prebacuje na zapad, te se prilikom odmora u Kalniku sukobljava s partizanima, gdje je uništio jednu skupinu od 100 partizana. Odavde na talijansko okupacijsko područje prebacuje nekoliko tisuća svojih legionara u civilu, s namjerom razbijanja Talijana. U tom cilju 11. prosinca osnovano je Zapovjedništvo područja Lika sa stožerom u Gospiću i pod Francetićevim zapovjedništvom.

Talijani to doznaju te odlučuju ukloniti Francetića koji 22. prosinca leti za Gospić gdje treba preuzeti zapovjedništvo nad operativnim područjem Lika. Pred polijetanje na uzletištu Francetiću Talijani daju drugi zrakoplov, umjesto njegovog, koji u letu pada nedaleko od Slunja, na partizansko područje gdje je ranjen i uskoro ubijen. Nakon toga je njegov plan napada na Talijane propao, a otpor prema partizanima znatno slabi. Da je znao kako svoje planove mora skriti i od Pavelića mogao je svoje kretanje organizirati u zadnji trenutak, bez ičijeg znanja, te je svojim vojnicima mogao zapovjediti da napadaju Talijane, ali samo u odjeći četnika ili partizana, kako nitko ne bi mogao znati kako se radi o njegovim akcijama. Nakon njegove pogibije propada i plan za napad na Talijane.

Osim ustaša Jure Francetića i Eugena Dide Kvaternika i ministar Domobranstva Slavko Kvaternik shvaća poteze i ciljeve Talijana. Kako bi smirio pobunu na teritoriju NDH i uspostavio pravni poredak on kao ministar domobranstva nastojao postići dogovore sa pobunjenim Srbima, čemu se protive mnogi Pavelićevi osvetnički nastrojeni najbliži suradnici iz Italije, takozvani Rasovi koji su se istakli borbom u Zagrebu, ali na bojištu protiv jakog protivnika ih se rijetko moglo vidjeti. Slavko Kvaternik je tražio njihovo kažnjavanje nakon svake akcije u kojima su spalili neko selo, ili ubili civile bez ikakvoga dokaza o krivici, a i radi progona članova HSS-a. Kako bi mogao spriječiti zločine pojedinih divljih ustaša Slavno Kvaternik je nastojao što više ojačati domobranstvo, dok su Talijani i Pavelić to nastojali spriječiti. Talijani su sprječavali nabavke oružja za domobranstvo, te su pokušavali preuzeti zapovjedništvo i obuku domobranstva, ali je Slavno Kvaternik to sprječavao koliko je mogao. Zbog toga su domobrani naoružani od Nijemaca, iako su to Talijani pokušali spriječiti. Talijani su formalnom podrškom ustašama nastojali podijeliti hrvatsku vojsku, dok je Pavelić isto činio zato što nije vjerovao domobranskim časnicima. Pavelić je vjerovao kako bi ukidanjem ustaške vojnice i uspostavom jedinstvene vojske Slavko Kvaternik mogao postati previše jak, ne shvaćajući kako o njegovom položaju odlučuje samo Hitler i nitko drugi. Da je nešto znao o ustroju vojske mogao je sve ustaše unaprijediti za nekoliko činova, te ustaške postrojbe uključiti u sastav jedinstvene vojske. U toj vojsci ustaški časnici ne bi mogli preuzeti zapovjedne funkcije u topništvu, oklopnim snagama, ili zrakoplovstvu, ali bi mogli biti vrlo efikasni kao izviđači diverzanti, kao zapovjednici u vojnoj obavještajnoj i kontra-obavještajnoj službi, i kao političko propagandni pomoćnici zapovjednika na svim razinama zapovijedanja. U tim službama puno je važnija pouzdanost, hrabrost i energičnost, nego formalno vojno znanje. Ali Pavelić kao odvjetnik nije znao ni kako u ratu vojska mora imati takve službe, pa ih nije ni formirao, osim jedne civilno - vojne službe UNS-a koju mu je oteo Gestapo.

Radi svojih nastojanja Slavko Kvaternika je bio omražen kod Talijana, a i kod Nijemaca zato što je nerado slao Hrvate na istočni front. Ovom se osobito protivio nakon što je pukovnik Anton Švajger izvijestio u svibnju 1942. godine o teškom stanju njemačke vojske koje je mogao vidjeti tijekom svojeg obilaska Istočnog fronta, te mu je predao detaljnu analizu koja je prikazivala kako se Njemačka ne može nadati pobjedi u ratu sa Sovjetskim savezom. Nakon tog izvješća Kvaternik je javno istupio pred časnicima s obećanjima kako neće slati svoju vojsku u rat protiv SSSR-a, rekavši da "svoj kapital nećemo besmisleno potratiti na Istočnoj fronti". Ubrzo potom su se i Nijemci zauzeli za njegovu smjenu. Pavelić je to iskoristio te ga je 5. listopada 1942. godine poslao na odmor u Slovačku. Vratio se 22. prosinca 1942. godine u maršalskoj odori nadajući se svečanom dočeku, a tu ga dočekuje samo njegov sin Eugen (koji je u međuvremenu i sam smijenjen 23. listopada), te ga odvozi kući kako ne bi bio uhićen. Idućih dana Slavko Kvaternik je imao dva sastanka s Antom Pavelićem, te mu je u zadnjem razgovoru poručio: „Ti vodiš hrvatski narod i Hrvatsku državu u propast, tjeraš politiku samouništenja ostvarenjem kaosa i anarhije.” Nakon toga pristaje na umirovljenje, uz odgovarajuće vojnu počast i mirovinu, te 29. prosinca upućuje Poglavniku pismo u kojem izjavljuje kako se povlači iz Vlade i u poglavnikove ruke predaje Ministarstvo domobranstva, te je i formalno 4. siječnja 1943. godine razriješen dužnosti, te se seli u Austriju.

Ovakav razvoj događaja Slavko Kvaternik je mogao spriječiti da je bio lukaviji. Mogao je i sam predložiti da u zajedničko vojno zapovjedništvo ustaša i domobrana uđu Pavelićevi najpovjerljiviji pouzdanici na položaj zapovjednika vojne obavještajne službe, kontraobavještajne službe, vojne policije i političko informativne promidžbene službe. Ovime bi otklonio strah Pavelića od toga da bi ga Kvaternik mogao smijeniti, a hrvatska država bi dobila jedinstvenu vojsku u kojoj sve postrojbe djeluju jedinstveno.