Operacija Jajce II

Nakon što su se Talijani 12. 7. 1942. naglo i bez borbe povukli iz svoje II i III zove većinu tog teritorija zauzimaju partizani, te naglo mobiliziraju lokalno stanovništvo koje naoružavaju oružjem ostavljenim u talijanskim vojarnama. Proširuju se do bihačke regije, te se reorganiziraju u osam divizija. Osvojili su Cazin, Cetingrad, Slunj, Ključ, a snage Nijemaca, domobrana i ustaša prešle su u defanzivu u oblasti Bosanskog Novog i Sanskog Mosta. Titov štab se ponovno prebacuje na teritoriju centralne Bosne, zauzimanja Livanjskog polja i komunikacija u njemu, zato što su tu ustaše, umjesto Talijana. Zauzeli su Sitnicu, presjekavši vezu između Jajca i Banja Luke.

Mrkonjić grad su zauzeli 23./24. 8. nakon čega kreću na Jajce.

Kada su partizanski minobacači i topovi počeli tući tvrđavu i centar grada u trajanju od 18 sati, kod branilaca je nastala panika, te su se preživjeli slijedeći dan povukli prema Banja Luci i Travniku. Broj poginulih branitelja, uglavnom od topničke vatre u 18 sati bombardiranja je 441. vojnik. Topnička vatra je bila takva da se iz tvrđave nisu mogli iznositi mrtvi i ranjeni.

Nakon pada Mrkonjić Grada i Jajca Nijemci shvaćaju kako su ugroženi rudnici boksita te se odlučuju jače angažirati na području koje je pripadalo Talijanima, te organiziraju operaciju Jajce.

Nakon osvajanja Jajca Nijemci dio svojih snaga šalju na druge dijelove ratišta gdje su Talijani uz suradnju sa četnicima, ustašama i domobranima organizirali operacije prema Prozoru i Gornjem Vakufu u Operaciji Alfa od 4. do 13. listopada i prema Livnu u Operaciji Beta od 20. do 26. listopada. Borbena grupa "Vedel" izvučena je sa sektora Jajca radi učešća u toj operaciji, uz ostavljanje manjih posada u mjestima koje su zauzeli. Pokušavaju opkoliti partizane ali se oni prelaskom u talijansku zonu uvijek izvlače iz obruča.

Nakon odlaska Nijemaca partizani od 4. do 7.10. ponovno zauzimaju Ključ, a zatim i Mrkonjić Grad.

U ovim borbama partizani su morali potrošiti puno kamiona granata i streljiva za čiji prijevoz su morali imati i veće količine nafte nepoznatog porijekla. Odakle partizanima tolike količine oružja Nijemcima još uvijek nije bilo jasno. Prema izvještaju zapovjednika 718. divizije od 12.10.1942. vidljivo je kako oni još uvijek vjeruju u talijanske tvrdnje kako se partizani naoružavaju otimanjem oružja od ustaša i domobrana, a otimaju ga daleko više nego ga ustaše i domobrani imaju. U svom izvješću njemački zapovjednik tvrdi; „dobavljači oružjem u prvoj liniji su hrvatske oružane snage i ustaše, čije posade skoro redovno, ako je na njih izvršen snažan napad, dozvoljavaju da budu razoružane ne pružajući nikakav otpor, ili bježe, ostavljajući za sobom svoje teško naoružanje, a djelomično čak i svoje puške. Na žalost, kao slijedeći dobavljači oružjem moraju biti označene talijanske oružane snage, s obzirom da se među zapjenjenim oružjem također nalazi i talijansko oružje.” Da su Njemačke obavještajne službe malo više kontrolirali talijansku logistiku mogli su vrlo brzo shvatiti kako partizani od ustaša i domobrana ne mogu zarobljenim oružjem mobilizirati više vojnika nego ih imaju sve ustaške i domobranske snage na području Bosne i Hercegovine.

Nijemci 11.10. vraćaju Ključ u svoje ruke, a 19.10. i Mrkonjić Grad, te odlaze dalje. Zahvaljujući tome 20.10. partizani ponovno uzimaju Mrkonjić Grad.

Kako bi razvukli njemačke i hrvatske snage partizani napadaju prugu Zagreb - Beograd, te Nijemci organiziraju novu ofenzivu Kozari od 19. do 27. 10. te je borbena grupa "Vedel" radi toga izvučena sa sektora Jajca.

Ovaj povratak partizana na područje Kozare se mogao spriječiti da su hrvatske snage zaplijenile svu hranu i stoku na ovom području, a smještaj i prehranu za preostale civile su mogli organizirati u većim gradovima. Oko 60.000 civila Nijemci su poslali na rad u Njemačku te tu nije ostalo puno civila. Tada se partizani ne bi mogli prehraniti i ne bi mogli ponovno držati ovaj prostor. Drugi način sprječavanja širenja partizanske pobune je bio proglašenje opće mobilizacije od barem 200.000 vojnika, uspostaviti čvrstu liniju obrane, ne samo oko većih gradova, već kroz polja, šume i planine kako se partizani ne bi mogli izvući, te krenuti u čiščenje terena. Međutim, to nije dozvolio Hitler, bojeći se kako bi NHD mogla postati previše jaka, a samim time i doista neovisna, čime bi imala mogućnost prijeći na suprotnu stranu.

Nijemci organiziraju novu operaciju "Jajce II", koja je trajala od 22. 10. do 6. 11. 1942. godine. Ova operacija se izvodila istovremeno s operacijom "Beta" na jugoistoku, i sa koncentracijom partizanskih snaga za Bihaćku operaciju. Zbog novog njemačkog napada partizani se ponovno povlače i prebacuju snage prema Bihaću. Nijemci (738. puk 718. divizije) i po jedan bataljun iz 5, 8. i 15. domobranskog puka poduzeli su 22. 10., iz Donjeg Vakufa i Jajca, napad prema Janji i preko Jezera prema Šipovu i Mrkonjić-Gradu, s namjerom da dijelom snaga, obuhvatnim manevrom od Mrkonjić-Grada preko Mliništa i planine Vitorog, odbace partizane u dolinu rječica Janja i Plive, te ih tu unište. Tito zapovijeda napuštanje Mrkonjić-Grada u koji su 26. 10. ušli Nijemci, dok su u području Janja i Plive vode borbe.

U jesen 1942. i među muslimanskim intelektualcima pojavljuju se oni koji se žele odvojiti od vezanosti za NDH, te 1. 11. 1942. Hitleru šalju memorandum po kojem traže formiranje muslimanske države u Bosni gdje su muslimani većina, a koja bi trebala imati izlaz na more. Kao autore memoranduma Vladimir Dedijer u knjizi „Genocid nad Muslimanima 1941-1945“ navodi Uzeira Hadžihasnovića, njegovog zeta gradonačelnika Sarajeva Mustafu Softića, i inženjera Suljagu Salihagića iz Banja Luke.“ Ovakve ideje su se sve češće pojavljivale među muslimanima i zato što su komunisti obećavali posebnu republiku za muslimane u budućoj federativnoj Jugoslaviji.

Amerikanci se sa Britancima iskrcavaju u Maroku 8. 11. 1942. te u 3 dana prisiljavaju francusku Višijevsku vojsku na predaju. Svi koji nešto znaju o ratovanju shvaćaju to kao znak da Njemačka i Italije gube rat. To su shvatili i mnogi obični muslimani, a i mnogi domobrani pa raste i interes za prelazak partizanima. Kao rezultat toga borbena spremnost za borbu u ustaškim i domobranskim postrojbama protiv partizana kod mnogih muslimana je počeo padati, te su se željeli boriti samo protiv četnika. Izuzetak su oni muslimani koji su se iskreno osjećali kao hrvati muslimanske vjere i kod onih kome su partizani nekog ubili. I ovu pojavu Pavelić je mogao djelomično spriječiti da je ojačao obavještajnu djelatnost unutar ustaških i domobranskih postrojbi postavljanjem pouzdanih muslimana u te službe na terenima gdje su muslimani bili većina. Da je Pavelić shvatio kako Italija i Njemačka gube rat još uvijek je mogao s Talijanima dogovoriti prihvaćanje njihovog zahtjeva iz 1941. o monetarnoj, carinskoj i vojnoj uniji, što bi oni prihvatili, te bi njihovo naoružavanje četnika i partizana prestalo. Nakon toga bi samo trebalo čekati da Talijani kapituliraju, a u trenutku njihove kapitulacije sve njihove postrojbe i oružje bi mogli preuzeti ustaše, domobrani i redarstvenici koji bi se do tada mogli kao saveznici integrirati u talijanske vojarne. Paveliću su razna sitna lukavstva znala padati na pamet, ali za ovako veliku ratnu varku nije bio spreman.

Nakon znatnih teritorijalnih gubitaka u listopadu; Livno, Prozor, Gornji Vakuf, Jajce, Mrkonjić Grad, Ključ, partizani u studenom uspijevaju izvest Bihaćku operaciju, reorganiziraju se u osam divizija, te ponovno kreću u osvajanje. Očito je kako su ponovno negdje nabavili velike količine oružja, streljiva i granata. Osvajaju Cazin, Cetingrad, Slunj, Ključ, a snage Nijemci ustaše i domobrani se povlače na području Bosanskog Novog i Sanskog Mosta. Tada Tito ponovno kreće na područje centralne Bosne i zauzimanje Livanjskog polja i cesta prema njemu. Radi toga 1. proleterska divizija je 18. studenog napala cestu Jajce — Čađavica — Banja Luka. Partizanska 1. proleterska brigada zauzela je Sitnicu, čime je odvojila vezu između Jajca i Banja Luke. Zarobljeno je preko 200 domobrana i 40 Nijemaca. Istovremeno, 3. sandžačka i 3. krajiška brigada ušle su u Mrkonjić-Grad i Čađavicu.

Nijemci iz Banje Luke hitno šalju grupu "Tomas", koja vodi borbe sa partizanima duž komunikacije Banja Luka – Sitnica. Partizanskim zauzimanjem Sitnice i Mrkonjić-Grada otvoren je put prema Jajcu, u kome se nalazila posada od oko 800 ljudi (300 Nijemaca iz sastava 718. divizije, tri satnije 9. domobranske pukovnije, dvije satnije ustaša i jedna haubička baterija). Prema zajedničkom planu 1. i 3. partizanska divizije, noću 24/25. studenog 1. proleterska, 3. krajiška i 1. dalmatinska brigada, te bataljun "Pelagić" iz 3. krajiškog odreda napadaju sam grad. Uoči napada, 5. crnogorska i 10. hercegovačka brigada, ojačane bataljunom "Šolaja" iz 3. krajiškog odreda, prebačene su na desnu obalu Vrbasa kako bi spriječile intervenciju iz Donjeg Vakufa i Turbeta, te izvlačenje iz Jajca u tom pravcu u slučaju potrebe. Partizanska 3. sandžačka brigada je osiguravala pravac Sitnica – Mrkonjić-Grad. Napad je počeo 24. studenog u 20 sati. Dok su partizanski bataljuni prilazili njemačkim položajima topništvo je gađalo njemačko-domobranske položaje na Ćusini, ali zbog snažne obrambene vatre napad nije uspio, iako su imali prednost u ljudstvu 4:1 i još toliko u osiguranju od napada izvana. Ponovni napad partizana počeo je pred zoru 25. studenog, te zbog mrklog mraka i novih pojačanja uspijevaju probiti obranu.

Istovremeno, partizanska 1. divizija (1. proleterska i 3. krajiška brigada) naišle su kod Carevog Polja i Prudi na jak otpor koji nisu uspjele savladati. 5. crnogorska brigada zauzela je uporišta Torlakovac, Vijenac i južni dio grada, a 10. brigada je izbila na komunikaciju Travnik – Jajce. Oko 19 sati 2. bataljun 1. dalmatinske brigade i bataljun "Pelagić" uspjeli su se prebaciti na lijevu obalu Plive, što je dovelo do pada položaja na Carevom Polju i Prudima. Prvi bataljun "Ante Jonić" 1. dalmatinske brigade 25. studenog uvečer, smjestio se u južnom djelu grada. Nijemci su iz Donjeg Vakufa uputili prema Jajcu motoriziranu borbenu grupu "Anaker". Tijekom dana Nijemci su vodili manje borbe sa zaštitnim dijelovima 5. proleterske i 3. krajiškog odreda, da bi nakon pada mraka odbacili partizane s puta i u oklopnoj motoriziranoj koloni nastavili prodor prema Jajcu. Štab 5. proleterske nije uspio obavijesti jedinice u Jajcu o ovome, te je ova kolona pred svanuće 26. studenog izbila u južni dio grada na potpuno iznenađenje partizana u gradu. Tada Nijemci dobivaju informacije kako se sa sjeverozapada u pravcu Jajca približava se oko 3.000 partizana i kako topove i teške minobacače postavljaju na položaje. Zbog velike brojčane razlike Nijemci se moraju povući prema Donjem Vakufu. Time Jajce ponovno postaje dio teritorija gdje vladaju komunisti.

Unatoč ovako velikoj brojčanoj nadmoći nad njemačkim i hrvatskim snagama Nijemci još uvijek ne provode nikakvu istragu o tome kako partizani uspijevaju naoružati toliku vojsku i redovito ih opskrbljivati streljivom i granatama. Sve to mogli su doznati samo da su povjerovali izvješćima Eugena Dide Kvaternika iz rujna 1941. u kojima je opisao kako Talijani naoružavaju partizane za njihovu borbu protiv Hrvata, u zamjenu za njihovo sklanjanje pred talijanskim snagama.