Operacija Foča

Partizanski vrhovni štab na čelu s Titom je došao na granicu prema Bosni nakon što su protjerani iz Užičke republike. Gradić Novu varoš zauzimaju 2. prosinca 1941., te osnivaju svoj novi teritorij na planini Zlatibor. Nedićevci, četnici i muslimani iz Sandžaka u razdoblju od 5. – 9. veljače 1942. godine su napali Titov štab na Zlatiboru, te ih protjerali na teritorij NDH u Bosnu, na prostor oko Foče. Nakon toga većina partizana s ovog područja dezertira i vraćaju se svojim kućama, dok manji dio ulazi u sastav Prve proleterske brigade i Druge proleterske brigade.

U veljači 1942. sastavljeni su Fočanski propisi u kojima je precizirani zadatci NOO (narodno oslobodilačkih odbora), a to su prikupljanje obavještajnih podataka, te organizacija sigurnosti pozadine. Time NOO postaju posebna obavještajna služba.

Na ovom području Istočne Hercegovine u jesen 1941. partizani su nakon povlačenja iz Crne Gore uspjeli uspostaviti kontrolu nad područjem Foče gdje su ih Talijani pustili da se odmaraju preko zime. Tu su uspostavili glavno logističko središte odakle se počinju širiti prema sjeveru. Šire se na teritorij Istočne Bosne i Hercegovine između Drine, Bosne i Spreče zbog čega su postali opasnost za promet prometnicama na ovom području. Prilikom širenja sa sobom nose velike količine oružja, i streljiva kojim naoružavaju nove vojnike po selima kroz koja prolaze. Zahvaljujući tome uspjeli su stvoriti vojsku od najmanje 20.000 vojnika, od toga na području jugoistočne Bosne 8.000, oko Prijedora oko 2.000, na Petrovoj gori oko 1000, te u Dobrovoljačkoj vojske Jugoslavije pod njihovim zapovjedništvom oko 10.000 boraca. Oružje za prijevoz ovolike količine oružja, streljiva i nafte za kamione moglo se prevesti šumskim i seoskim putovima, preko planina i šuma sa najmanje 50 kamiona. Sve to je prevezeno s područja Foče, a na tom području proteklih mjeseci nije bilo nikakvih većih sukoba s Talijanima u kojima bi se to oružje moglo osvojiti. Radi toga je logično zaključiti kako su im Talijani to oružje ostavili negdje na nekom šumskom putu.

Na području Foče Talijani partizane tijekom zime 1941./1942. ne napadaju, te se oni bave jačanjem nereda na području NDH. To Tito koristi za jačanje svojih snaga u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini, te slabljenje četnika. Glavni za Crnu Goru mu je Milovan Đilas, a za Hercegovinu Sava Kovačević. Tu su mu konkurencija bili četnici, te on nastoji ojačati sukob između bivših prosrpskih Crnogoraca Bjelaša i procrnogorskih Zelanaša iz vremena nakon završetka 1. svjetskog rata. Radi straha od ubijanja obitelji oko 10.000 četnika je prešlo pod partizansku kontrolu u Dobrovoljačku vojsku Jugoslavije gdje su komunsiti bili zapovjednici a četnici vojnici. Ova vojska nije nosila crvenu zvijezdu i nisu primali katolike i muslimane u svoje redove.

Nakon operacija čišćenja od partizana u sjevero-istočnoj Bosni između Sarajeva i Zenice, od 15. do 23. siječnja, te zadnjeg djela te operacije zvanoj operacija Ozren od 28. do 2. veljače, Nijemci izvode i operaciju "Prijedor" koja je trajala od 18. do 27. 2. 1942. godine, te su partizani potisnuti s tog područja.

Nakon toga počinje operacija TRIO u kojoj je Crna legija, mimo plana krenula prema rijeci Drini, umjesto da čeka oko Sarajeva, kako su Talijani planirali. Crna legija se nalazila u Sarajevu i sastojala se od 1500 izbjeglica iz Foče i istočne Bosne odakle su pobjegli od četničkog i komunističkog terora, te su bili izvrsno motivirani za borbu. Ovoj postrojbi je Eugen Dido Kvaternik uspio dostaviti, mimo znanja Nijemaca i Talijana 1500 pušaka i strojnica iz Švicarske te je postrojba narasla na 2200 vojnika.

Za to vrijeme, u drugoj polovici ožujka, Tito prikuplja Prvu i Drugu proletersku brigadu oko Han-Pijeska, Sokolca i Rogatice kako bi stvorile svoj teritorij u istočnoj Bosni i na sjeveru Crne Gore, te ih naoružava s novom količinom oružja. Kako bi se dovoljno naoružao i ojačao brinu se Talijani koji otežu s početkom akcije, dok Tito ne postane spreman za prodor na sjever.

To iskorištava Francetić, te se bez znanja njemačkog zapovjednika generala Badera izvlači noću iz Sarajeva i 1. travnja iz smjera Han Pijeska napada četnike kod Vlasenice, te ju zauzima prije nego je počela operacija Trio. Dana 8. travnja uzima od četnika Drinjaču, a 9. 4. Bratunac i Srebrenicu. Pri tom su se sukobili i s partizanima koji su djelovali na tom području. Zahvaljujući uspješnoj akciji Francetić postaje potpukovnik, a Srbi masovno bježe preko Drine u Srbiju. Crna legija pod vodstvom Jure Francetića je potpuno razbila četničke postrojbe, partizansku dragovoljačku vojsku Jugoslavije i pojedine nacionalno mješovite partizanske postrojbe.

Za napadnu operaciju Trio Talijani su plan dostavili Titu, te su od njega očekivali da svoje snage iz istočne Hercegovine povuče prema sjeveru kako bi oni mogli nastupati za njima, bez velikih borbi. Kako se lokalnim partizanima nije išlo daleko od kuća nije ih bilo lako pokrenuti čak ni Titu, zbog čega Talijani odugovlače sa pripremama za napad, što je Eugenu Didi Kvaterniku i Juri Francetiću dalo priliku da im poremete planove. Partizani potpuno iznenađeni početkom napada koji je trebao početi kasnije, počinju panični bijeg prema talijanskoj zoni gdje su ih oni mirno propustili, odnosno osim gradova nikakvu liniju i nisu držali. Na taj način su se partizani pokrenuli sa sjevera prema jugu, umjesto obrnuto što je kod Talijana izazvalo bijes prema Francetiću i Kvaterniku. Njemačke i domobranske snage su se iz Sarajeva uključile u operaciju prateći Crnu legiju koja je 10. travnja 1942. izbila na Drinu, pa 22. travnja Nijemci napadaju partizanske snage koje ugrožavaju Rogaticu i do 27. travnja potpuno čiste prostor Drine od četnika i partizana zarobljavajući i četničkog zapovjednika, majora Dangića.

Kako Crna legija ne bi zauzela sve što su držali partizani i Talijani se uključuju u borbu, pa 6. travnja od Nevesinja kreću prema Kalinoviku, a 1. svibnja počinju njihovi prodori i od Sarajeva prema Kalinoviku. Snage divizije „Taurinenze“ zauzele su 7. travnja Trnovo, dok su dijelovi divizije „Alpski lovci“ 8. travnja prodrli u Ulog bez većih borbi, zato što oni idu drumom, a partizani šumom. Do 12. travnja dijelovi obje talijanske divizije susreli su se u Kalinoviku bez većih borbi. Za to vrijeme jedan ojačani puk divizije „Alpski lovci“ i dijelovi divizije „Murge“ imali su manje borbe protiv jedinica Sjevernohercegovačkog partizanskog odreda oko Gacka i Avtovca. Istovremeno su dijelovi divizije „Pusterija“ 10. travnja ušli u Foču, odakle se bez ozbiljne borbe povukao Tito i njegov Vrhovni Štab, te su se povukli prema Zelengori.

Francetićeve postrojbe zadržavaju kontrolu nad hrvatsko-srpskom granicom, a njemačke i domobranske postrojbe iz Sarajeva deblokiraju Rogaticu. Na zahtjev Francetića Nijemci ne dozvoljavaju dolazak Talijana u istočnu Bosnu, te njima predlažu temeljito čišćenje njihove okupacijske zone, te sprječavanje povlačenje pobunjenika u talijansku zonu. Nakon Rogatice, njemačke snage ušle su i u Praču, te u Goražde, te su do 27. 4. potpuno očistili prostor Drine od partizana, čime je operacija završena.

To Talijanima ne odgovara te pripremaju operaciju Foča.

Talijanska 5. divizija "Pusteria" 23. travnja zauzima Čajniče i dolazi u okolicu Goražda. Pri tome 22. talijanska divizija partizane propušta prema jugu, u talijansku zonu utjecaja, južno od linije Kalinovnik Foča, kako ih Nijemci ne bi uništili. Za vrijeme prethodnih borbi Talijani su znatno ojačali četnike u Crnoj Gori, pa su se i oni crnogorski partizani koji nisu željeli krenuti na teritorij NDH morali povući iz Crne Gore. Kako bi im olakšao povlačenje Tito im je poslao u pomoć dio Prve proleterske brigade na područje Durmitora, a prema Gacku Drugu proletersku brigadu, čime je omogućio sigurno povlačenje u prostor tromeđe Bosne, Crne Gore i Hercegovine.

U tijeku ovog prebacivanja preostalih partizana iz Crne Gore Talijani povlače diviziju "Alpski lovci“ iz područja Kalinovika, Nevesinja i Gacka, te ih prebacuju u pravcu Metkovića, kako bi Titu oslobodili prostor i omogućili lakše izvlačenje postrojbi iz Crne Gore. To su opravdali potrebom jačanja zapadnih položaja na području Stoca, Metkovića, Hutova i Ljubije gdje Talijani u drugoj polovini svibnja sa dijelovima divizija „Murge“ i „Marka“ i sa četnicima organiziraju progon malobrojnih partizana iz ovog područja. Zahvaljujući talijanskim manevrima Tito tri bataljuna Prve proleterske brigade s područja Gacka, uspijeva prebaciti na Goliju kao lijevu bočnu obranu, radi osiguranja povlačenja crnogorskih partizana na sjever. U ovim borbama za Foču i teren u Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini sudjelovale su samo njemačke i formalno talijanske snage, zato što Crna legija u talijansku zonu odgovornosti nije smjela ići, iako su talijanske snage ulazile na prostor NDH. Zahvaljujući "žestokoj talijanskoj borbi sa partizanima" pri čemu su partizani ponovno "zarobili" dosta oružja i streljiva i ova operacija je propala, za Nijemce i Hrvate, ali je uspjela za Talijane. Ponovno su otjerali većinu partizana iz svoje zone tako što su im ponovno otvorile put prema Bosni, odnosno NDH.

Titov vrhovni štab 10. 5. napušta Foču i ide prema Plužanima kod Šavnika, a dijelovi talijanske divizije "Pusterija", bez većih borbi iz pravca Goražda ulaze u Foču, čime je nestala Fočanska republika. Pri tome je jedan talijanski puk je 12. 5. spalio selo Vrbu.

Za vrijeme operacije “Foča” pojedini zapovjednici predlažu Paveliću progon razbijenih partizana u talijanskoj zoni, stavljanje ostataka Titovih jedinica ponovo u obruč i njihovo konačno uništenje. NDH je za to imala spremno 40 tisuća hrvatskih vojnika, obučenih i naoružanih od strane Nijemaca posljednjih mjeseci. U tom trenutku talijanska II. armija imala je znatno manju snagu nego 1941. zato što je Mussolini, kao formalni njemački saveznik, morao teško naoružanje i veći broj divizija poslati na istočnu frontu oko Staljingrada i drugdje. Zahvaljujući tome NDH se u tom trenutku mogla postrojbama presvučenim u četnike ili partizane suprotstaviti Talijanima i vratiti ona područja koja je talijanska II armija bila okupirala izvan talijanske zone, a Italija anektirala. Međutim, Pavelić se nije usudi osnovati specijalnu postrojbu za ratovanje pod tuđim zastavama, u tuđoj uniformi.

S obzirom da Talijani nisu dopustili Francetiću ulazak u njihovu zonu, a Pavelić nije dozvolio nasilni ostanak, Crna legija se povlači iz talijanske zone prema Vlasenici i Srebrenici, te uništava grupice četnika gdje god ih sretne. Talijani nisu dozvoljavali ustašama i domobranima, pa čak ni Nijemcima, ulazak u njihovu okupacijsku zonu, iako su naivni pojedinci pokušavali nagovoriti Talijane za dozvolu za pojedine provjerene postrojbe koje bi se zajedno sa Talijanima trebale boriti protiv partizana. Talijani su svoje ponašanje opravdavali kako nemaju povjerenje u ustaše i domobrane zato što među njima, navodno ima puno simpatizera partizana.

Nakon borbe oko Foče 1. i 2. bojna Crne Legije po zapovijedi odlaze preko Mostara, gdje su zamalo zarobile četničkog vojvodu Jevđevića, te dolaze u Dalmaciju na područje Biokova. U Vrgorcu, 22. svibnja, vidjevši kakve su pokolje uradili četnici uz pomoć Talijana na ovom području, Francetić svojim legionarima i lokalnim braniteljima govori kako se oni na ovome području neće boriti protiv partizana, zato što se oni jedini bore protiv Talijana, te je vraćen u Sarajevo.

Nakon proteklih partizanskih poraza njihov moral pada, ponajviše zbog slabog odaziva Hrvata katolika u partizane, pa se pojedine postrojbe raspadaju. Miro Popara i Petar Drapšin (pod pseudonimom Petar Ilić) 22. svibnja šalju izvještaj Vrhovnom Štabu gdje opisuju stanje u svojoj operativnoj zoni, Hercegovini i južnoj Dalmaciji. U izvješću navode: “Raspoloženje među hrvatskim masama prema nama mnogo je slabije nego među Muslimanima. Takvo stanje među njima rezultat je slabog rada u tim mestima, veće zaostalosti i toga što se te mase osećaju neposredno vezane za Hrvatsku Državu.”

Dok su partizani bježali iz srednje Bosne Tito jača ustroj svoje vojske, te je 6. svibnja 1942. izdao naredbu o osnivanju posebne vojnoobavještajne službe (VOS) kao "Drugog obavještajnog odsjeka" pri Vrhovnom štabu NOV i POJ. Šef ove službe za Zagreb bio je Ivo Krajačić Stevo.

Kako bi dobrovoljno, ili vojno protjerali i preostale ponovno mobilizirane i naoružane partizane iz Crne Gore Talijani su u lipnju upotrijebili dijelove divizije „Taro“, „Ferara“, „Venecija“ i „Pusterija“, te sve crnogorske i sandžačke četničke snage. Kako bi lakše partizane naveo na povlačenje prema sjeveru Tito od sandžačkih partizanskih jedinica formira 5. lipnja u Šćepan Polju treću partizansku proletersku sanđačku udarnu brigadu, koja je odmah prebačena u područje jugozapadno od Foče (prema Mostaru). Crnogorski partizanski odredi i dijelovi Prve i Druge proleterske brigade postepeno su se povlačili preko rijeke Pive prema planinama Magliću, Volujku i Vučevu. U ovom potiskivanju partizana najviše su se angažirali četnici kojima su Talijani osiguravali odjeću i hranu, iako je istovremeno Mihailović dobivao novčanu pomoć od Engleske i emigrantske vlade.

Do sredine lipnja završena je ofenziva i u Crnoj Gori i u Hercegovini. Njemačke, talijanske i četničke snage uspjele su protjerati partizanske jedinice u istočnoj Bosni, Crnoj Gori i Hercegovini, čime je ovaj teren ponovno pao pod nadzor Talijana.

Partizani s novoformiranom Trećom sandžačkom, te Četvrtom i Petom proleterskom crnogorskom udarnom brigadom naoružanih talijanskim oružjem "zarobljenim u nepoznatim bitkama" sa Talijanima jačaju, te se odmaraju u području Zelengore, gdje im se pridružuje i Hercegovački partizanski odred. Krajem lipnja i početkom srpnja Tito dobro opremljen novim količinama oružja i streljiva ponovno kreće na sjeverozapad po talijanskim željama u protunapad preko pruge Sarajevo-Mostar, u pravcu Zapadne Bosnu, te 8.6. 1942. zauzimaju Konjic.

Za vrijeme ovih borbi, i vlast NDH, a i pojedini četnici uviđaju kako od međusobnog klanja koristi imaju samo partizana pa pregovaraju o zajedničkoj borbi protiv njih. Partizani masovno ubijaju četnike koji im ne žele prijeći, pa manju opasnost vide u ustašama. Prve dogovore o nenapadanju i suradnji između hrvatske vojske i četnika najlošije prihvaćaju muslimani među ustašama i domobranima, zato što su se četnici najviše iskazali u ubijanju muslimana.

Kako bi smirio sukobe sa četnicima Pavelić odustaje od prevođenja pravoslavaca na katoličku vjeru, te 6. lipnja 1942. osniva Hrvatsku pravoslavna Crkvu temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942. Hrvatska pravoslavna Crkva dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne Crkve i Rumunjske pravoslavne Crkve, a 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina. Nakon osnivanja, uz konzultiranje i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, Vladika je postao Rus Grigorije Ivanovič Maksimov, koji je uspio za kratko vrijeme okupiti 80 osoba u crkvenoj službi. Odmah po osnivanju ove crkve otpušteni pravoslavci su vraćeni u državnu službu.

Osim osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve Ministarstvo domobranstva je 11. lipnja 1942. zapovjedilo pri zapovjedništvima zbornih područja osnivanje i ustrojavanje DORA postrojbi, sastavljene od oko 15.000 "pravoslavaca" i "prijelaznika", tj. pravoslavnih vjernika koji su prešli u drugu vjeru. Pripadnici DORA postrojbi imali su vojnu obuku od 2 mjeseca i sudjelovali su u poljoprivrednim radovima, kopanjima kanala za navodnjavanje i slično, ali nisu imali vojnu namjenu.