Operacija Schwarz zvana i bitka na Sutjesci ili peta neprijateljska ofenziva

Nakon neuspjelog uništenja partizana i četnika u operaciji "Weiss" njemački zapovjednik 'Jugoistoka' general von Leer odlučio je provesti operaciju 'Schwarz' koju mu je osobno odobrio sam Hitler 30. ožujka 1943.

Planiranje ove operacije se događa dok partizanske divizije u Lici pokušavaju neuspješno zauzeti Gospić, kako bi otjerali hrvatske snage s područja gdje NDH ima izlaz na Jadran. Kako bi mu Talijani i dalje tajno dopremali oružje mora odavde protjerati hrvatsku vlast, te kasnijim povlačenjem pred Talijanima i ovo područje prepustiti pod talijansku vlast.

U planiranju operacije Schwartz i Hitler zna za bliske veze Mihailovića sa talijanskim vojnim snagama, te posebno naglašava da se najoštrije pazi na to da se njemačke prave namjere prema četnicima skrivaju i pred Talijanima. On je sve više sumnjao kako Talijani surađuju sa četnicima koji su saveznici zapadnih sila te sumnja kako preko njih namjeravaju promijeniti stranu i sam stati na stranu zapada. Zbog ponovnog jačanja partizana, a i četnika, naoružanih novim količinama oružja i streljiva, Vrhovno njemačko zapovjedništvo za Jugoistok 14. ožujka javlja o svojim namjerama o početku operacije "Schwarz", koja ne može započeti prije početka svibnja. Razmatra se da se 24 sata prije početka operacije zatražiti od četnika predaju oružje i, kako se očekuje njihovo odbijanje, da se krene u koncentrični napad protiv Mihailovića i njegovih pristalica. U tom trenutku više su se bojali iskrcavanja saveznika u Crnu Goru pa su im partizani manji problem. Prije početka operacije planira se zračni napad protiv glavnog štaba Draže Mihailovića.

Osnovni cilj nove operacije je prema njemačkom generalu Jodlu bio; "Poslije uništena komunističke Titove države na redu je i treba uništiti nacionalne vojne organizacije srpstva pod vodstvom Draže Mihailovića za slučaj da se omogući pozadina u slučaju iskrcavanja saveznika na Jadranu." iz ovoga je očito kako Nijemci smatraju kako su u operaciji Weis partizani potpuno uništeni, i ne shvaćaju kako je glava preživjela, te kako su oružje zaplijenjeno u Prozoru počeli prebacivati na druga područja NDH gdje već provode mobilizaciju novih boraca.

Dok Nijemci pripremaju nova operaciju za uništenje partizana i četnika, u Zagreb dolazi Jeruzalemski muftija te dogovara osnivanje Handžar divizije u sastavu Wafen SS. Pavelić ga nevoljko prima, ali se tome ne može suprotstaviti zato što je to već dogovoreno s Himmlerom. Nakon toga El Huseini odlazi u Banja Luku i Sarajevo, te dolazi do formiranje 13. oružane brdske Waffen SS divizije Handžar s njemačkim zapovjednicima, dok su vojnici u velikoj većini bili bosanski muslimani.

Operacija "Schwarz" je tijekom svibnja počela napadom na snage Jugoslavenske vojske u otađbini (JVuO – Dražini četnici). Draža se sa svojim štabom nalazio u Crnoj Gori na terenu koji su kontrolirali Talijani, pa zbog toga Talijani nisu smjeli doznati za operaciju. Samim time Talijani na to nisu uspjeli upozoriti ni Tita. Radi dogovora sa Nijemcima Tito se osjećao sigurnim, te se zadržao na terenu Durmitorskog platoa između rijeke Tare i Pive. Titova obavještajna služba bavila se uglavnom kontrašpijunažom, to jest unutarnjim neprijateljem, odnosno nadgledanjem partizana za koje su sumnjalo da bi mogli biti ustaški ili četnički špijuni, te nadgledanjem raspoloženja civila na terenu Jugoslavije. Vojna špijunaža protivničkih snaga je bila potpuno zanemarena i Tito se u tom pogledu potpuno oslanjao na dojave Talijana.

Za razliku od njega Draža Mihailović je imao snažniju vojno obavještajnu službu koja je dojavila koncentracije velikih njemačkih snaga u okolnim gradovima i selima te je na vrijeme izvukao svoje snage iz obruča. Rezultat razlike u radu njihovih obavještajnih službi bio je taj da je u predstojećoj operaciji poginulo samo 17 četnika, te između 11.000 i 12.000 partizana.

Za razliku od Tita i Mihailovića Pavelić nije imao nikakvu obavještajnu službu, nakon što mu je nadzor nad UNS-om preuzeo Gestapo. Kako se rat širio sigurnosni sustav je slabio, umjesto da jača, a on nije ni znao kako bez sigurnosno obavještajnih službi ratovanje nije moguće.

Prema njemačkim izvorima u obruču uspostavljenom u ožujku našlo se oko 15.000 partizana, a prema partizanskim oko 16.000. Pokret je počeo 17. svibnja 1943. napadom na Prvu proletersku diviziju u dolini Lima dok je Tito očekivao dolazak njemačkog obavještajca Hansa Otta na daljnje pregovore. Zbog toga je mislio kako Nijemci napadaju samo četnike, a ne i partizane.

Dok Nijemci koncentriraju svoje snage za novu ofenzivu u Crnoj Gori, na prostoru sjeverno od Knina 1. travnja dolazi do novih jakih borbe između četnika i komunista gdje četnici pokušavaju partizane protjerati na sjever, kako bi se Talijani mogli vratit na to područje koje su 12. 7. prethodne godine bez razloga napustili. Sukobi između komunista i četnika nastavljaju se i kod Foče, kako bi se i tu Talijani vrati na područje koje su prethodno napustili. Očito je kako Talijani smatraju da im ustaše više nisu opasnost u širenju te se uz pomoć četnika žele vratiti u čitavu Zonu II i III te i dalje od toga do Save, a i partizani im to omogućuju prebacivanjem borbi u Slavoniju. Crnogorski četnici se u ove talijanske operacije uključuju kako bi spriječili povlačenje komunista preko Drine, na istok prema Srbiji, a istovremeno i hrvatske snage protjerali što dalje na sjever.

Na području Durmitora Tito shvaća kako je opkoljen i kako bi si olakšao položaj u crnoj Gori Bosni radio vezom naređuje napadaje na Nijemce gdje god su mogući, te zbog toga partizani jačaju svoje borbe i u Slavoniji kako bi što više razvukli njemačke snage. Od prethodnog partizanskog privremenog osvajanja Prozora Slavonski partizani su naoružani oružjem zarobljenim u Prozoru, te su se nakon početka nove njemačke ofenzive vratili u Slavoniju gdje pojačavaju borbe, ali u početku bez napada na njemačke željezničke transporte prema istoku. Titu je ovdje bilo bitno naoružati što više Srba i zarobiti hranu za dalmatinske i bosanske partizane. Kako bi se borbe prebacile u Slavoniju Tito koji je opkoljen na prostoru Durmitora mijenja taktiku, umjesto prebacivanja divizija i osvajanje pojedinih gradova na tom putu, što žele Talijani, on radio vezom zapovijeda prebacivanje manjih borbeno iskusnih postrojbi sa velikim količinama oružja zarobljenog u Prozoru, čime naoružava lokalne Srbe i tako mobilizira nove vojnike. Kako NDH nije mobilizirala veći broj Srba u radne postrojbe DORA partizani imaju dovoljno kandidata za mobilizaciju, a imaju i oružja daleko više nego ustaše i domobrani.

U Crnoj Gori 17. svibnja započela je dva mjeseca pripremana napadna operacija "Schwarz", koju su partizani nazvali 5 neprijateljska ofenziva, a koja je planirana prije poraza Nijemaca u Africi. U ova 2 mjeseca partizani su se pokušavali probiti kroz obruč, a u tome je uspio samo njih oko 5.000. Talijani također iznenađeni ovom operacijom odbijaju suradnju u borbi. Kod Kalinovika, njemačka 118. divizija, poslije slabog otpora, razoružava veći broj četnika, 369. divizija osvaja Čajniče koje su partizani prije povlačenja uništili i zapalili. Odmah potom Nijemci su zauzeli i Kolašin. Prema njemačkim obavještajnim izvješćima "Titov štab" smješten je 20 km od Žabljaka, a štab Draže Mihailovića nalazi se jugoistočno od Bijelog Polja. U ovoj novoj velikoj operaciji General von Leer je odlučio operaciju povesti uz minimalno angažiranje Talijana. Sve pripreme izvedene su u najstrožoj tajnosti o čemu Talijani nisu smjeli ništa znati, a Talijane su kod izvođenja uključili samo tamo gdje to nisu mogli izbjeći, zato što se izvodila u talijanskoj 'okupacijskoj zoni'.

Za Tita je ova nova operacija bila potpuno iznenađenje zato što ni talijanski general Roatta, kao ni njegov nasljednik general Roboti nije znao za nju, pa mu to nije mogao dojaviti, a i on sam je sa Nijemcima sklopio primirje. Naime, još dok su u operaciji Weiss vođene borbe za Gornji Vakuf, na Brozovu inicijativu partizani su poslali delegaciju radi prekida borbe, nudeći zajedničku borbu protiv četnika i protiv savezničkog iskrcavanja. (Prvi kontakt zbio se već koncem 1942. godine, radi zamjene ratnih zarobljenika, uz pomoć njemačkog inženjera i nacista Hansa Otta, poslijeratnog Titova suradnika u ustrojavanju OZN-e.) Nijemci su željeli iskoristiti ponudu, te su kao potvrdu iskrenih namjera tražili prekid partizanskih napada na željezničke transporte u Slavoniji. Zbog toga Tito je dao nalog za prebacivanje jedinica iz Slavonije u Bosnu preko Save, ali je ovu zapovijed povukao čim je operacija Weiss završena.

Za vrijeme ovih pokušaja proboja iz obruča, kako bi si olakšao položaj, Tito radio vezom naređuje napadaje na Nijemce gdje god su mogući, te zbog toga partizani organiziraju borbe i u Slavoniji kako bi što više razvukli njemačke snage.

Ostaci partizanske glavne operativne grupe koja je novom mobilizacijom porasla na 15.000 do 16.000 partizana s ranjenicima je ponovno opkoljena i prijeti im uništenje. Kada je shvatio kako je ponovno opkoljen Tita hvata panika pa postaje neodlučan, a o tome je njegov zapovjednik 7. hrvatske divizije Pavle Jakšić zapisao; "Ovolika doza "pećinske" neodlučnosti i kolebljivosti vrhovnog komandanta - koju smo uočili i teško osjetili svi mi učesnici Sutjeske, a koja će se još izrazitije ispoljiti u Drvaru 25. maja 1944. godine – nedopustivo je za funkciju vojnog komandovanja, koja treba da se oslanja na odlučnost, čvrstinu, hrabrost i upornost, uvek, a posebno u teškim situacijama." Nakon sukoba Prve proleterske divizije s Nijemcima u dolini Lima prema knjizi ‘Nad uspomenama’ partizanskog generala Pavla Jakšića Koča Popović je u svome izvješću Titu 15. svibnja 1943. napisao rečenicu da; ‘to nije samo ispad’ ili ‘kršenje sporazuma’ već ‘dobro pripremljena ofanziva’. Partizani se prvo pokušavaju probiti na istok preko Lima, pa na jug između Mateševa i Podgorice, te na sjever preko Foče. Kako ništa od toga nije uspjelo 25. 4. njemački general Luters zapovijeda sužavanje obruča, a partizani se 28.4. pokušavaju probiti na sjeverozapad dolinom rijeke Sutjeske, ali bez uspjeha. Nakon toga u petom pokušaju proboja 1. partizanska divizija ojačana sa dvije brigade kreće pravcem Sutjeska - Foča – Kalinovnik. 2. divizija također ojačana sa dvije brigade kreće se pravcem Sutjeska, Zelengora – Treskavica prema srednjoj Bosni, dok se 3 i 7 divizija kreću prema istoku. Partizani se očajnički bore svjesni kako Nijemci odmah strijeljaju sve zarobljenike.

Na Siciliji 11. svibnja američko-britanske snage izvršile su invaziju, čime se čitava geostrateška vojna situacija na Balkanu mijenja. Britansko zrakoplovstvo dominira zrakom, te su dostave oružja i streljiva prema partizanima pojačane, radi čega se Tito više ne mora oslanjati samo na tajne talijanske dostave.

I na prostoru Tuzla - Sarajevo 12. svibnja partizani pružaju jak otpor 369. hrvatskoj diviziji i SS-diviziji "Princ Eugen". Njemačka obavještajna služba 13. svibnja doznaje kako je general Mihailović 7. svibnja 1943. uputio poziv svim svojim podčinjenim komandantima, u vezi angloameričkog iskrcavanja na Siciliju, pripremu na pokret, ali da krenu u akciju tek kada on to odobri. Kako je ovaj potez uputio 4 dana prije iskrcavanja na Siciliju očito je kako mu je to dojavljeno unaprijed. Kako on nije odmah krenuo prema Jadranu, već je naredio pripremu i čekanje logično je zaključiti kako ni on nije bio siguran hoće li se to doista dogoditi. Možda mu je čak dojavljeno kako bi se saveznici mogli iskrcati na Jadranu pa bi i on u tom slučaj trebao krenuti njima u susret, kako bi zaštitio iskrcavanje.

Istovremeno, borbe Nijemaca i hrvatske vojske protiv partizana u istočnoj Bosni, te na planini Papuk u Slavoniji i dalje traju. Njemačko zapovjedništvo za Jugoistok uhvatilo je 16. svibnja 1943., pet dana nakon savezničkog iskrcavanja na Siciliju, radio poruku Draže Mihailovića, u kojoj on, s obzirom na najnoviji razvoj situacije na europskim ratištima, poziva na pojačano vršenje sabotaža u Hrvatskoj, te kako njegove jedinice trebaju krenuti prema Jadranu, kako bi Saveznici, ako dođe do njihovog iskrcavanja, tamo srele četnike, a ne komuniste. Kako bi Titu izbila političke adute iz ruke, četnička propaganda treba biti jugoslavenska, a ne velikosrpska. Međutim, nakon četničkih pokolja Hrvata ova promjena četničke politike nije više mogla imati nikakvog uspjeha kod Hrvata.

U Crnoj Gori dijelovi partizana koji se pokušavaju probiti na jug napadaju četničke položaje sjeverno i istočno od Nikšića, ali su odbijeni uz pomoć talijanskog topništva koji ne žele njihov prodor na Jadran, već na sjever. Odnos između Nijemaca i Talijana na ovom području i dalje je napet unatoč Musolinijevu obećanju kako će pomoći u borbi protiv četnika i partizana. Talijanske vojne jedinice iz Bileća 16. svibnja odbile su ponudu za razgovor komandanta SS-divizije kako bi zajedno potukli četnike. Prije nego što je stigla SS-divizija, četnici su se povukli uz podršku Talijana, pri čemu su im Talijani dali svoje uniforme i kamione. Nijemci napade usmjeravaju prvenstveno protiv četnika koji bi mogli dočekati iskrcavanje zapadnih saveznika. Na prostoru Kalinovika njemačka 118. divizija zarobila je 530 četnika, a 369. divizija, nedaleko Čajniča vodi lakše borbe sa četnicima, koji istovremeno ratuju i s komunistima. Istovremeno njemačka 1. brdska divizija zarobila je 2000 četnika. Ova divizija u početku svoga napada 17. svibnja 1943. nailazi na žilav otpor komunista, koji znaju kako će biti streljani ako ih zarobe, te o tome šalju izvješće Hitleru koji zbog tog mijenja prijašnju zapovijed i dozvoljava zarobljavanje partizana. Po mišljenju Talijana, koje oni iznose Nijemcima, Draža Mihailović nije više u Crnoj Gori, nego je pobjegao u Srbiju, čime nastoje smanjiti pritisak Nijemaca prema svojim saveznicima četnicima.

U Hrvatskoj 17. svibnja, 6 dana nakon iskrcavanja na Siciliji, Nijemci procjenjuju kako je u Hrvatskoj nastala panika. Nijemci očekuju promjene u vladi, koja bi se trebala distancirati od ustaša. Kako takve promijene Nijemcima ne odgovaraju oni pojačavaju svoj obavještajni rad u cilju sprječavanja promjena.

U tom trenutku svakomu tko je imao imalo sačuvanu moć zdravog prosuđivanja jasno je kako sile osovine gube rat, te bi bilo normalno poduzeti poteze u hrvatskom interesu. Kako su Talijani bili najveći hrvatski strateški protivnici, iako formalno saveznici, bilo je neophodno uvući ih u stratešku zamku, zato što je ovo bio zadnji trenutak za takav pokušaj. Moglo se tajno veći broj manjih pouzdanih postrojbi u civilu poslati u zaleđe obale da čekaju trenutak talijanske kapitulacije kako bi im oduzeli oružje, te ga izvezli iz vojarni i zakopali u planinama gdje ga ni Nijemci ne bi mogli naći.
U Slavoniji 18. svibnja 1943. uz oblačno i kišovito vrijeme partizani vrše sabotaže na pruzi kod Voćina, u Bosni kod Jajca, a na pruzi Zemun - Novi Sad 19. svibnja također je izvršena sabotaža.

Njemačko zrakoplovstvo 20. svibnja zapaljivim bombama napada Žabljak u Crnoj Gori pri čemu je pogođeno partizansko skladište streljiva. Od siline eksplozije čitavo mjesto je uništeno, a odakle im tolike količine streljiva nema podataka. Njemačka 114. divizija u Bosni uspješno čisti prostor između Kladuše - Gline i Kostajnice gdje partizani imaju 70 mrtvih i 4 zarobljena. Nedaleko od Prijedora partizani vrše sabotažu na lokalnoj pruzi. Tom prilikom 15 njemačkih vojnika je ubijeno, a 20 nestalo.

U Crnoj Gori se pojavljuju "Zelenši" koji žele samostalnu Crnu Goru. Zelenaški general Popović najavio je borbu protiv komunista i srpskih četnika. Jače partizanske i četničke snage povukle su se pred pritiskom SS-divizije i pobjegle prema Pivi i Šavniku. Vermaht javlja kako su u zadnja tri dana ubili 41 pripadnika četnika i partizanskih jedinica, te je zaplijenjeno 250 pušaka. U NDH partizani napadaju vlak kod Prijedora, pri čemu su poginula dva Nijemca i 7 partizana. Sjeverozapadno od Knina četnici su uspješno odbili partizanski napad.

Borbe se vode i u središnjoj Bosni između 1.000 partizana i slabijih četničkih snaga za prugu Doboj – Derventa odakle se četnici povlače prema Tesliću. Borbe između četnika i komunista traju i kod Knina, gdje komunisti imaju 13 mrtvih. Očito je kako se partizani pokušavaju vratiti na područje koje su Talijani prepustili četnicima.
Više sela u okolini Travnika 23. svibnja osvojeno je od strane partizanske postrojbe od oko 250 ljudi.

Gospić je ostao bez vode, jer su komunisti izvršili sabotažu. Prilikom borbi između četnika i partizana ubijeno je 8 partizana.

Jaki partizanski napadi vode se nedaleko od Foče 24. svibnja. Četiri komunističke brigade pokušavaju probiti obranu njemačke 118. divizije koja iz Sarajeva dobiva pojačanje.

U Slavoniji je krajem svibnja provedena uspješna akcija čišćenja na prostoru Daruvar – Virovitica, pri čemu je ubijeno 22 partizana i 6 zarobljeno. Na planini Moslavina primijećena je grupa od oko 350 partizana. Borbe se vode i na prostoru Glina - Petrovac - Bosanska Krupa gdje partizani imaju 5 mrtvih.

U pokušaju prodora iz obruča partizani 25. svibnja napadaju Foču sa 6 brigada od oko 6.000 ljudi. Oko 25 km jugozapadno od Sjenice njemačka 104. divizija potpomognuta s lokalnom muslimanskom milicijom vodi borbe sa četnicima. Nijemci 26. svibnja dolaze do podataka kako se Tito sa svojim štabom nalazi 14 km istočno od Žabljaka, u dolini Tare.

Istovremeno, sjeverno od Slavonske Požege primijećene su partizanske snage sa oko 1.500 ljudi. Na prostoru Bjelovara komunisti sa oko 150 ljudi napadaju jednu hrvatsku jedinicu. Borbe između Hrvata i partizana vode se i kod Koprivnice, u kojima je ubijeno 8 komunista i 4 zarobljeno.

Nedaleko od Gline komunisti su upali u jedno hrvatsko uporište, ali je napad odbijen. Njemačka 114. divizija u borbama sa partizanima sjeverozapadno od Kostajnice ubila je 9 partizana. U talijanskoj zoni na prostoru Knina i dalje traju borbe između četnika i komunista, u kojima je ubijeno 10 komunista, a na prostoru između Knina i Grahova komunisti su imali 40 mrtvih i 10 zarobljenih.

Nedaleko od Siska 28. svibnja 1943. napadnuto je jedno hrvatsko utvrđenje i pri tom je zarobljeno 100 Hrvata. Jake komunističke snage kod Slavonske Požege 29. svibnja ugrožavaju više naselja. 12 partizanska divizija 29. 5. 1943. kreće u napad na pedesetak puta slabijeg protivnika, te zauzimaju Ferovac, Majur, Kutjevo i Kulu kod Slavonske Požege, što je sve branila tek jedna ustaška bojna. Dva dana kasnije partizani zauzimaju sela Čaglin, Ljeskovicu i Darkovac kod Slavonske Požege, pri čemu su zarobili 206 domobrana i 3 časnika. Borbe ustaša sa partizanima vode se i kod Okučana pri čemu je 7 partizana ubijeno.

Njemačka 114. divizija pri čišćenju prostora zapadno od Gline likvidirala je 14 partizana. Sjeveroistočno od Tuzle primijećeno je oko 1000 partizana. Njemačka 373. divizija prilikom čišćenja terena kod Gornjeg Vakufa zarobila je 62 partizana, a među njima i jedan komesar. U talijanskoj zoni 6. i 14. hrvatska brigada vrše čišćenje terena oko Brinja pri čemu su partizani imali 17 mrtvih. Talijani nemaju više političke snage da spriječe povratak hrvatske vojske u Dalmaciju, ali Pavelić još uvijek nije spreman za bilo kakvi vojni sukob sa Italijom, iako bi time dobio veliku političku podršku među narodom.

Njemački obavještajni izvještaji od 30. svibnja 1943. o gubicima u posljednjih 15 dana: 131 ubijen, 506 ranjenih i 744 nestala. Komunisti: 897 ubijena, 620 ranjenih i 701 zarobljen. Četnici: 15 mrtvih, 3049 zarobljenih. U Slavoniji Slavonska Požega pala je u ruke komunista. Ustaše su u borbama imale znatne gubitke. Njemačka 114. divizija vodi borbe sa partizanima kod Bosanskog Novog.

Ustaški bataljun u akciji čišćenja terena sjeverozapadno od Požege naišao je na jaki partizanski otpor. Jake komunističke snage od nekoliko tisuća vojnika primijećene su 1. lipnja 1943. nedaleko Slavonske Požege, te se dobro naoružani i opremljeni, kreću prema jugu. Protiv njih je djelovalo i zrakoplovstvo. Zbog situacije oko Požege, iz Zagreba krenula je jedna njemačka bojna u pomoć. Borbe između Nijemaca i komunista vode se i sjeveroistočno od Banja Luke. Južno od Velike Kladuše 2. lipnja vode se borbe između Hrvata i partizana. Kod Kladuše, slijedećeg dana razbijena je jedna partizanska grupa pri čemu je 14 komunista ubijeno. Kod Kostajnice partizani imaju 6 mrtvih, a nedaleko Bihaća 17. Situacija u dolini Slavonske Požege i dalje je napeta. Partizani vrše napade gdje god mogu kako bi smanjili pritisak na opkoljene jedinice koje vodi Tito.

U Mratinju 3. lipnja, opkoljeni Tito odlučuje podijeliti vojsku. On sa 1. i 2. divizijom, elitnim jedinicama, kreće u Bosnu, a 3. i 7. diviziji nalaže da sa bolnicom i 4000 ranjenika idu u Sandžak, ali im to nije uspjelo.

Po partizanskim položajima u Slavoniji 4. lipnja djelovalo je njemačko i hrvatsko zrakoplovstvo. Glavne borbe su prenesene sa prostora Slavonske Požege na prostor Našica. Partizani su odlučili zauzeti Našice i Donju Motičinu u jednoj operaciji. Napad je počeo u zoru 4. lipnja. 1943. godine. Borbe su potrajale od zore do oko 17 sati kad su partizani uspjeli probiti obranu.

Sjeverozapadno od Bjelovara 6. lipnja izvršen je napad na jedno hrvatsko uporište pri čemu je 28. Hrvata zarobljeno.

U Crnoj Gori, pritisak na položaje njemačkog potpukovnika Gerltlera 3. lipnja na prostoru Tjentišta ne prestaje. Most na Drini kod Foče, 4. lipnja zbog visokog vodostaja rijeke je uništen. Partizani 5. lipnja pokušavaju nadmoćnim snagama probiti njemačke položaje, kako bi preko Popova Mosta stigli do Kalinovika. Borbena grupa general-majora Ludvigera prešla je Taru. Njemačko zrakoplovstvo djeluje po partizanskim ciljevima na prostoru Mratinja, Tjentišta i Suha.

U Srbiji 9. lipnja vode se velike borbe između četnika Draže Mihailovića i partizana na prostoru Šapca. Partizani se pokušavaju proširiti i u Srbiju, ali im četnici to ne dozvoljavaju. Na prostoru Ivanjice primijećena je četnička postrojba od 400 ljudi, a među njima i 15 Engleza. Englezi sve više oružja avionima šalju i četnicima i komunistima.

Kako bi olakšali položaj Tita u Crnoj Gori partizani pojačano djeluju širem Slavonije i Bosne. Hrvatska vojska je 9. lipnja ponovo osvojila Slunj, dva dana nakon njegovoga pada, a u Slavoniji slijedećeg dana jugoistočno od Virovitice partizani su razoružali 13 domobrana, dok je 12. lipnja izvršena nova sabotaža na pruzi kod Virovitice.

Usporedno sa vojnim operacijama, hrvatski komunisti nastoje i na političkom polju privući što više Hrvata u svoje redove, te je 13. lipnja 1943. održano Prvo zasjedanje ZAVNOH-a u Otočcu. ZAVNOH je formalno preuzeo funkciju najvišega partizanskog političkog tijela u Hrvatskoj (»Plitvička deklaracija«), te je praktično vršio funkciju najvišega organa vlasti komunističke Hrvatske. Za predsjednika Izvršnog odbora, izabran je književnik Vladimir Nazor. Slijedećeg dana 14. lipnja na proplanku pokraj Plitvičkih jezera održana je radna sjednica ZAVNOH-a odakle je poslan: »Proglasu narodima Hrvatske«, u kojem se poziva na borbu za oslobođenje od tuđinske vlasti, te oslobađanje Istre, Zadra, Rijeke i jadranskih otoka«. U ovom proglasu partizani su vrlo lukavo nastojali pridobiti i Hrvate sa teritorija koje su okupirali Talijani i u koje vojska NDH nije imala pristupa. Sve se ovo odvijalo u trenucima kad se Tito pokušava probiti iz Crne Gore u Bosnu, te su "odlukama ZAVNOH-a" hrvatski partizani nastojali što više ojačati svoj utjecaj u odnosu na Vrhovni Štab koji se kretao zajedno sa Titom. Zbog toga Ranković, Kardelj i Đilas, u dogovoru sa Titom 30. rujna 1944. pišu pismo Titu u kojem ga upozoravaju na porast nacionalizma među Hrvatskim partizanima, a za to optužuju Hebranga. To pismo Tito koristi za smanjivanje Hebrangovog utjecaja, a 14. listopada 1944., ga izbacuje iz Politbiroa, te ga početkom 1945. prebacuje u resor gospodarstva. Ovaj prikriveni sukob između Hrvatskih i Jugoslavenskih komunista trajao je čitavoga rata skroz dok Tito nakon rata nije uhitio i ubio glavnog Hrvatskog komunista Andriju Hebranga. Hrvatski komunisti su pred rat, a i tijekom rata pokazivali veliku samostalnost u odnosu na centralno jugoslavensko vodstvo. Titu, Velikosrbima i Jugoslovenima su smetali svi komunisti koji su na bilo koji način iskazivali svoje nacionalne osjećaje, te su takvi gubili položaje ili glavu čim bi se uvidjelo kako shvaćaju da Titu glavni neprijatelji nisu talijanski fašisti, ili njemački nacionalni socijalisti već su to hrvatski nacionalisti. Titovu u prvom redu antihrvatsku politiku shvatio je Hebrang pa je likvidiran, a najmlađi Titov general Tuđman shvatio ju je nakon rata pa je izgubio sve funkcije čim je objavio knjigu u kojoj je razotkrio kako su brojke o ubijenim Srbima višestruko uvećane u odnosu na stvarne žrtve. Kako bi smanjio broj prohrvatskih partizana Tito je među njih uveo običaj dokazivanja, što je značilo da se prije učlanjena u partiju moraju dokazati ubijanjem suseljana, prijatelja pa čak i bliskih rođaka. Oni koji su bili u stanju ubiti rođake postajali su zvijeri u ljudskom obliku koji su do smrti ostali vjerni Titu, partiji i Jugoslaviji.

Ovaj sukob među komunistima počeo je pred sam rat nakon što je Mačekova vlada 31. 3. 1941. uhitila i smjestila u logor Kerestinec dobar dio hrvatskih komunista. Dolaskom ustaša na vlast oni su preuzeli upravu. Nakon što su 9. 7. 1941. streljali deset logoraša komunista preostali komunisti - robijaši su u dogovoru sa članovima Gradskog komiteta KPH Zagreb organizirali bijeg iz logora u noći s 13. na 14. 7. 1941. U bijegu je učestvovalo 111 uglavnom komunista, a radi loše organizacije većina logoraša je uhvaćena i ubijena, a spasilo se samo njih 14.

U Crnoj Gori partizani 10. lipnja dovlače pojačanje sa istoka preko Pive. Na jednom mjestu uspjeli su probiti front kod 369. divizije. Most na Sutjesci je srušen, a partizani trpe velike ljudske i materijalne gubitke. U petom pokušaju proboja Koča Popović samoinicijativno se uspio probiti sa svojom divizijom prema Balinovcu, a nakon njega kroz ovaj otvor se u idućih 5 dana izvukao i ostatak partizana u pravcu Zelengore. Jednoj diviziji uspjelo je proći kroz rijetke njemačke redove, 8. lipnja prešli su preko Sutjeske, a za njom i Vrhovni štab zahvaljujući otporu 2. dalmatinske brigade koja je na Barama uništena braneći bijeg Tita. Nakon izlaska iz obruča Tito sa glavnim štabom kreće prema Rataju, Miljevini i Jahorini. U ovom prodoru ostavljeno je oko 700 teških ranjenika, dok je 3. divizija potpuno uništena. Od 9. dalmatinske diviziji preživjela je samo 3. dalmatinska brigada. Nakon toga Tito naređuje 3. i 7. diviziji napuštanje ranjenika i bolnice, te polazak za njim, ali je za to bilo kasno, te je samo ostatcima 7. divizije uspio proboj. Njemačke snage 12. lipnja stežu obruč zapadno od Pive, te poslije jakog otpora, osvajaju Tjentište. Njemačka 118. divizija izbrojila je 214 mrtvih partizana i 34 zarobljena. U pojedinim mjestima registrirane su brojne žrtve tifusa. Na prostoru Žagubice primijećeno je kako engleski avioni bacaju "pakete" četnicima. Zaostali partizani se 13. lipnja pokušavaju probiti iz obruča, ali bez uspjeha. Najveći dio partizanskih snaga, koji su se našli u obruču do 14. lipnja su uništeni, a kod Tjentišta je izbrojeno 406 ubijenih. Pronađene su velike masovne grobnice i naselja puna leševa umrlih od tifusa.

Partizane koji su se uspjeli izvući iz obruča u Bosni i u Hrvatskoj dočekale su ih potpuno sačuvane jedinice Bosanskoga štaba (4. i 5. divizija) i Hrvatskog štaba (6. i 8. divizija) koje su odbile poslušati naređenje VŠ o koncentraciji na početku ranije operacije Weiss. Nakon godinu dana Tito se nalazi tamo odakle je krenuo navodno u Srbiju, a stvarno u pohod na sjeverna područja NDH polovicom 1942. Usput je izgubio dvije trećine vojske, ne računajući 50.000 do 80.000 civilnih izbjeglica koji se nakon dolaska do Livna više i ne spominju u nikakvim izvještajima. Kako bi ojačao svoj ugled odmah naređuje nove napade i nove mobilizacije koje sada provodi uz pomoć sve više britanskog oružja i streljiva.

Istočno od Vlasenice 11. lipnja primijećena je grupa do 300 partizana. Na prostoru Zenice uništena je jedna četnička grupa, pri čemu ih je 9 ubijeno. Napadnuto je i njemačko osiguranje ceste Donji Vakuf - Travnik.
Na putu od Brčkog prema Bijeljini 13. lipnja 2. hrvatski domobranski bataljun od 1000 ljudi, poslije višesatne borbe sa partizanima, gotovo potpuno je uništen. Vratilo se samo 600 vojnika i to bez odjeće. Hrvatski časnici su zarobljeni i streljani. Ovakvim strijeljanjima časnika i puštanjem vojnika domobrana partizani su postizali znatno slabljenje morala kod domobrana, zato što su pušteni ponovno vraćani u domobranstvo gdje su širili strah od partizana. Kod Kladnja 14. lipnja u borbi je ubijeno 75 partizana i 10 Hrvata.
Prilikom čišćenja terena Kotor Varoš - Prijavor - Teslić 16. lipnja ubijeno je 78 partizana, a 8 ih je zarobljeno. Kod Rume 17. lipnja napadnut je jedan putnički vlak. Borbe se vode i u Slavoniji jugozapadno od Daruvara pri čemu je ubijeno 195 partizana i 14 zarobljeno, a poginula je 57 Hrvata, uz 39 nestalih. Zbog pojačanih napada osiguranje željezničke pruga Sarajevo - Mostar pojačano je sa tri bataljuna.

Ovo ponovno širenje partizana po Bosni Nijemci nemaju snage spriječiti zato što se počinju prebacivati na Jadran kako bi spriječili mogući desant.
 

Operacija "Schwarz" službeno je završena 15. lipnja, (35 dana nakon Romelovog poraza u Africi), iako su se sukobi na svim drugim dijelovima ratišta pojačali. Istog dana kod Sokoca partizani su napali jednu ustašku jedinicu. Od 15. lipnja do 17. lipnja na visoravni Crne Gore njemačke snage ponovno vode vojnu operaciju sa ciljem da unište: prvo, zaostale partizanske postrojbe koje su ovdje našle utočište, i drugo, naoružanu četničku organizaciju, koju vodi četnički vođa Draža Mihailović. Četnici su se na vrijeme, prije nego što je započela njemačka operacija sklonili, te su tako preživjeli. Partizani koji su u okruženju imali oko 16.000 ljudi, bili su stegnuti u obruč i na prostoru Drina-Sutjeska – Piva gdje su sabijeni i uništeni do 21. lipnja. Nijemci su uz pomoć svojih saveznika uspeli na taj način uništiti najjaču, dobro organiziranu komunističku grupu na Balkanu. Ovaj puta im Talijani nisu pomogli ni obavještajno, ni logistički ni vojno blokiranjem Nijemaca zato što su ih prestali slušati, te su umjesto na sjever borbe premjestili na jug prema Jadranu.
 

Tijekom gotovo dvomjesečnih borbi u pokušajima proboja iz obruča i operacije Shvartz partizani su imali između 11.000 i 12.000 poginulih, nestalih i ranjenih, te oko 2.000 zarobljenih vojnika prema njemačkim izvorima. Međutim, prema četničkim izvorima koji su zarobili medicinsko osoblje partizani su iza sebe ostavili oko 4.000 ranjenika na Sutjesci. Prema izvješću njemačkog generala Rudolfa Lutersa u operaciji "Schwarz" osovinske trupe su imale 583 poginula, a partizani 7.489 poginulih i 4-5.000 umrlih od gladi i bolesti. Preživjelo je samo oko 5.000 partizana. Nijemci su uspjeli zarobiti 10 topova, 6 protuoklopnih topova, 32 teška i 25 lakih minobacača, 47 teških mitraljeza, 173 puškomitraljeza 3.608 pušaka. Puno više oružja komunisti su zakopali, ali su četnici to otkopali saznavši od zarobljenika gdje je oružje zakopano. Kako su prilikom prelaska Neretve partizani sve kamione, topove i teško oružje bacili u rijeku Nijemci su se mogli zapitati odakle su nabavili novo. Ustaša i domobrana ovdje nije bilo pa ga nisu mogli zarobiti od njih, kako su to Talijani uobičajeno tvrdili. Četnici ranije nisu imali naviku napadati Talijane i Nijemce pa im topovi nisu ni trebali i nisu ih ni nabavljali. Kako u proteklih nekoliko mjeseci nije zabilježena ni jedna bitka između partizana i Talijana jedino objašnjenje je to da su Talijani u nekom selu prije povlačenja ostavili stotinjak kamiona punih granata i streljiva sa prikopčanim topovima i teškim minobacačima.

Kako bi opravdao gubitke Tito je napisao izvješće u kojem je iznio puno lažnih podataka. U tom izvješću piše kako je u "oslobađanje" istočne Bosne i Hercegovije, Sanđaka i Crne Gore krenuo kako bi se sa zapadnim saveznicima borili za oslobođenja Jadrana. U popis protivničkih divizija protiv kojih se borio ubraja pojedine hrvatske, talijanske i bugarske divizije kojih tamo nije bilo, te protivničke snage procjenjuje na 110.000 vojnika, dok svoje snage diže na 20.500 vojnika. Gubitke protivnika diže na 14.500 poginulih i ranjenih u protekla 2 mjeseca, dok svoje žrtve spušta na 2.000 poginulih i 2.000 ranjenih.

Dok se Tito nastojao izvući iz obruča na Sutjesci Staljin je 15. 5. 1943. raspustio Komunističku internacionalu kako ga zapadni saveznici koji ga naoružavaju ne bi mogli optužiti kako u savezničkim državama sabotira državni ustroj.

U okviru operacije "Schwarz" obavljeno je i razoružavanje preostalih četnika u talijanskoj okupacijskoj zoni na području Crne Gore i Sanđaka, koji su svi bili legalizirani u Dobrovoljačku anti-komunističku miliciju (Milizia Volontaria Anti-Comunista – MVAC), koja se navodno borila protiv partizana, ali najčešće sa istim žarom kao i njihovi gospodari Talijani. Najviše su se istakli u masakrima nad hrvatskim katoličkim i muslimanskim civilima. Operacija Schwarz je bila najveća operacija do tada i ujedno posljednja operacija takvih razmjera, ali je završena samo na području Crne Gore.

Nakon operacije Shvartz Nijemci još uvijek Talijane tretiraju kao saveznike. Za uništenje partizanskih snaga kod Tuzle, 5. srpnja planiraju upotrijebiti 369. hrvatsku diviziju i SS-diviziju "Princ Eugen". Nijemci ukazuju 7. srpnja i na važnost rudnika boksita kod Drniša, te traže od Talijana njegovo vojno osiguranje. Kod Drniša je uništen cestovni i željeznički most, te ga nastoje popraviti. Na prostoru Tuzle 10. srpnja traju borbe sa jakim partizanskim grupama. Od Talijana Nijemci traže garanciju za razoružanje četnika, prije nego što započnu sa vojnim operacijama u Lici protiv partizana. Čim Talijani za to daju garanciju mogu počet akciju protiv partizana na tom području.

Talijani su u nedoumici. Partizani se slabo povlače prema sjeveru pa se ni oni ne mogu za njima vratiti na teritorij koji su ranije držali, ali ne shvaćaju razloge. Vjeruju kako lokalni partizani ne slušaju Tita, a ne shvaćaju kako sam Tito želi rasporedit svoje postrojbe uz obalu kako bi u trenutku talijanske kapitulacije mogli preuzeti njihova skladišta oružja. Iako su i sami vidjeli kako Italija gubi rat još uvijek vjeruju kako bi suradnjom s partizanima mogli ostvariti neki talijanski teritorijalni interes na istočnoj strani Jadrana.