Osnivanje Kominterne i širenje komunizma

U Moskvi je 6. ožujka 1919. završen Osnivački kongres Komunističke internacionale (Kominterne), koja je bila zamišljena kao svjetska komunistička partija i štab svjetske revolucije, s tim da su nacionalne komunističke partije postale njene podružnice. Među najvažnijim ocjenama Kominterne bila je kako je Kraljevina SHS tvorevina Antante i njezin „kontra-revolucionarni vazal“: “Otvoreno se gazi princip samoopredjeljenja naroda koji je proglasila Antanta i otvoreno se zamjenjuje diobom spornih oblasti među državama-gospodarima i njihovim vazalima.(…) jugoslavenska država i Čehoslovačka stvorene su primjenom oružane sile, o diobi europske i azijske Turske vodi se najbestidnija trgovina (… ) Vršeći nasilje nad malim i slabim narodima, gušeći ih, osuđujući ih na gladovanje i ponižavanje, imperijalisti Antante sada, kao imperijalisti centralnih sila nedavno, ne prestaju da govore o pravu nacija na samoopredjeljenje koje je, u stvari, zgaženo u Europi i u ostalim dijelovima svijeta.“. Iz ovoga se može primijetiti kako komunisti dobro vide loše poteze protivnika, kako bi ih iskoristili za svoju promidžbu, a istovremeno u svome dvorištu rade puno gore stvari. Ruše crkve te ubijaju svećenike, kapitaliste, kulake, nepouzdane intelektualce, umirovljene vojne časnike i sve koji ne misle kao oni.

Uskoro su, 1919. jugoslavenski komunisti osnovali svoju partiju SRPJ/k u Beogradu, pod nazivom Socijalistička radnička partija Jugoslavije. Po uzoru na sovjetske komuniste i Jugoslavenski komunisti su od svog nastanka u svom radu koristili sve metode terorističkog djelovanja propagirajući humanizam i prava "potlačene radničke klase". Zalagali su se za revoluciju, diktaturu proletarijata i za pristupanje Komunističkoj internacionali. Za predsjednika i sekretara izabrani su Filip Filipović i Živko Topalovlić. U Zagrebu je 10. 10. 1919. godine osnovan i partijski podmladak (SKOJ) koji je također usvojio program SRPJ(k). Cilj im je bio izazvati uvjete za komunističku revoluciju u kojoj će stvoriti komunističku državu po uzoru na ruske Boljševike. Na Drugom partijskom kongresu u Vukovaru od 20. do 25. lipnja 1920. promijenili su ime u Komunistička partija Jugoslavije (KPJ).

Dužnosnici KPJ su izravno ovisni o SSSR-u, i redovito su ulazili u različite oblike organizirane suradnje sa sovjetskim obavještajnim službama. Kada bi pojedini član KPJ došao u Moskvu, najprije bi pohađao Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada (KUNMZ – Kommunističeskiй universitet nacionalьnыh menьšinstv Zapada), koji je 1921. i osnovan s ciljem izobrazbe komunističkih kadrova izvan SSSR-a. Na KUNMZ-u, koji je imao tzv. jugoslavensku sekciju, sovjetska civilna tajna služba NKVD¹ (Narodnyj komissarijat vnutrennih del /Narodni komesarijat unutarnjih poslova/) istražila bi člana KPJ i donosila odluku o njegovom daljnjem radu. Ako bi NKVD procijenio kako je dotični talentiran i pogodan za obavještajni rad, bio bi upućen u posebnu školu na obavještajnu obuku („specijalna linija“ – diverzije, otmice, likvidacije…). Nakon toga bi najčešće bio poslan na rad izvan SSSR-a. Već tada Hrvatski komunisti, iako su imali podršku Lenjina, po uzoru na građanske političare nisu bili sposobni izboriti se za hrvatsku samostalnu partiju, te su se uglavnom prilagođavali srpskim komunistima.

O stanju na Balkanu Komunistička internacionala je izdala Proglas. U Proglasu IKKI-ja balkanskim narodima naglašava se kako uzrok zaoštravanja nacionalnog pitanja na Balkanu vidi u pobjedi zapadnih sila, koje su Rumunjskoj, Grčkoj i Srbiji odobrile velika teritorijalna proširenja na račun raspadnute Austrougarske i poraženih članica Centralnih sila, Bugarske i Turske. Prema stajalištu Kominističke internacionale i Vladimira Ilića Lenjina, stvaranje jugoslavenske državne zajednice nije bilo rješenje jugoslavenskog, a najmanje pojedinih nacionalnih pitanja: “Kraljevina SHS nije nova država već proširena Srbija, rezultat kolonijalne ekspanzije srbijanske buržoazije, čijem se širenju i jačanju suprotstavljaju ugnjetene nacije. Njihova borba za nacionalno oslobođenje značajan je faktor o kojem jugoslavenski komunisti trebaju voditi računa kada koncipiraju taktičke zadatke revolucije. Po mišljenju IKKI-ja, najsnažniji otpor hegemonizmu srpske buržoazije pružaju Crnogorci, Hrvati, Bosanci, Makedonski Bugari i Albanci, pa upućuje jugoslavenske komuniste da ekonomsko-socijalne ciljeve proleterske revolucije povežu s nacionalno-emancipatorskim težnjama jugoslavenskih naroda." U tom smislu, IKKI je otvorio i pitanje moguće dezintegracije jugoslavenske države i uspostavu, na njezinu prostoru, neovisnih i suverenih nacionalnih država, koje bi u perspektivi svjetske revolucije, preko Federacije balkanskih sovjetskih socijalističkih republika ušle u svjetsku federaciju socijalističkih država.

Takva stajališta Lenjina ohrabrila su neke od vodećih hrvatskih komunista da pripremama za Drugi kongres partije, 20.-25. lipnja 1920., pristupe na novi način. Dok je srbijanski dio vodstva partije tražio ukidanje samostalnog djelovanja pokrajinskih rukovodstava radničke partije i sindikata, vodstva u Hrvatskoj i Sloveniji prvi puta su digla glas protiv centralističke organizacije partije i počela se zalagati za njezin federalistički ustroj. Unatoč tome na Drugom kongresu Partije u Vukovaru održanom u lipnju 1920. godine usvojeni su ciljevi revolucionarne borbe, a za nove sekretare partije izabrani su Filip Filipović i dr. Sima Marković. Partija je preimenovana u Komunističku partiju Jugoslavije, te je pobijedila centralistička, velikosrpska frakcija, koju su nazivali i desna frakcija.

Na općinskim izborima 1920. partija je osvojila Beograd, Zagreb, Osijek, Skopje, Niš i više manjih gradova. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu, krajem 1920. dobili su 59 mandata, od ukupno 419., te su postali treća stranka u Skupštini. U Crnoj Gori su dobili 38 % glasova, u Srbiji 15 % dok su u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji osvojili manje od 10 % glasova.

Godine 1920. ruski general Tuhačevski pokušava prodor kroz Poljsku u Njemačku kako bi dao oružanu potporu njemačkim komunistima u pokušaju provođenja revolucije. Pohod Tuhačevskog je propao jer je poljska konjica pohod spriječila. Masovno silovanje je bilo jedan od načina na koji je Crvena armija izazivala strah kod protivnika, i to je bio njihov komunistički ratni običaj još od 1917. godine. Na ovakvo ponašanje politički komesari i zapovjednici navodili su vlastite vojnike metodama raznog fizičkog i psihološkog mučenja vlastitih vojnika koji su se na isti način odnosili prema zarobljenicima, civilima i svim potencijalnim protivnicima. Masovna silovanja i ubijanja komunisti i Crvena armija su obilato koristili u svim svojim ratovima poput poljsko-sovjetskog rata 1919-1920., invazije Crvene Armije na Gruziju 1921. itd.

Nakon rata Njemačka je bila na koljenima zbog poraza u prvom svjetskom ratu, ponižavajućih odredaba Versajskog ugovora, katastrofalnom ekonomskom situacijom i ogromnom inflacijom. Unatoč tome, Nijemci su velikom većinom odbacili komunističke ideje, te su prihvatili osnivanje republike. Njemačka je postala republika 9. studenoga 1918. godine kada je car Vilim II abdicirao sa njemačkog prijestolja. Nakon toga je u Vajmaru sazvana nacionalna skupština na kojoj je 11. listopada 1919. godine napisan i usvojen novi njemački ustav Vajmarske Republike.

Parlament su njemački masoni i socijalisti, po savjetu britanskih masona birali manjinskim izbornim sustavom, stranačkim listama po saveznim državama, čime je to postao skup slabih i nesposobnih političara potpuno ovisnih o svojim stranačkim šefovima koji odlučuju koga će staviti na izborne liste. Na taj način otvoren je put za autokratski diktatorski režim u kojem sva izvršna zakonodavna i sudska vlast vrlo lako dolazi u ruke jednog čovjeka.

1 Narodni komesarijat unutarnjih poslova Naródny komissariát vnútrennih del), skraćeno NKVD, bila je i javna i tajna policija koja je naslijedila poslove Čeke, i koja je koja je izravno vršila odluke vladajućih tijela, uključujući i ubojstva političkih neistomišljenika u vrijeme Staljina. Izvor; Wikipedija