Osnivanje komunističkih obavještajnih službi

U Rusiji su komunisti osvojili vlast pod parolom širenja humanizma i prava "potlačene radničke klase". U toj borbi za "napredak" i "progres", te prava radničke klase komunisti su odmah nakon oktobarske revolucije počeli vršiti masovna ubojstva, silovanja i izgladnjivanje klasnih neprijatelja, te su osnovali mnogobrojne koncentracijske logore za političke protivnike koje su nazvali Gulazi. Samo u prvih 5 godina Lenjinove vlasti ubijeno je oko 5 milijuna političkih protivnika, plus više milijuna seljaka. Kako bi se nekog optužilo da je kulak (bogati seljak) bilo je dovoljno da netko ima stolnjak na stolu, nakon čega je slijedio doživotni put u Sibir. Oboružan Marxovom ideologijom njegov sljedbenik Lenjin je 11. kolovoza 1918. uputio telegram¹ u Penzinsku guberniju gdje naređuje; "Objesite (kažem objesite tako da to ljudi vide) kulake, bogataše i krvopije, najmanje njih stotinjak, objavite njihova imena i dočepajte se svog njihovog žita.... Učinite to tako da uokolo stotine kilometara ljudi vide, drhte, znaju i da u sebi kažu: Oni ubijaju i nastavit će ubijati kulake žedne krvi. Potvrdite mi brzojavom da ste primili i izvršili ove naredbe. Vaš Lenjin."

Osim što je ubijao sve koji su mu smetali, takozvane "kulake" Lenjin je pokušao osvojiti i druge države. Već 1916. godine u svom „Vojnom programu revolucije proleterijata“ napisao je kako „će biti potreban i drugi svjetski rat“ jer „ako socijalistička revolucija nije na svjetskoj razini pokrenuta u prvom ratu, bit će potreban još jedan, kako bi se revolucija pokrenula na globalnoj razini“.

U svojih 5 godina vlasti, dok nije umro Lenjin je uspio ubiti oko 12 milijuna antikomunista, "kulaka" i drugih "narodnih neprijatelja". Nakon njega na vlast je došao Staljin koji je u svojoj vladavini uspio ubiti oko 40. milijuna ljudi. Kako bi iskoristili ljudske slabosti za učvršćenje vlasti boljševici su vrlo brzo pokazali vještinu izazivanja zavisti, mržnje i izdaje među sve ljudske strukture, pa čak i među bračne drugove. Kako bi mogli kontrolirati sve, uključujući i članove partije, sklapanje brakova po partijskoj odluci je postalo normalno za sve koji su željeli ostvariti partijsku karijeru, ili dokazati svoju privrženost partijskoj liniji.

Kako bi znao što se događa u njegovoj državi, i kako bi mogao tajno ubijati protivnike Vladimir Lenjin je dekretom u prosincu 1917. osnovao tajnu policiju Čeku ("črezvičajnaja komissija" – Izvanredno povjerenstvo). Za prvog ravnatelja je postavljen Feliks Dzeržinski. Čeka je naziv za tajnu policiju u vrijeme uspostave Sovjetskog Saveza. Posao im je bio masovno pljačkanje, streljanje bez suđenja, deportacije u konclogore, odmazde, rekvizicije i sl. Stradali su pripadnici svih slojeva ruskoga društva: aristokrati, inteligencija, radništvo, seljaštvo. Čeka kasnije mijenja ime u OGPU, a 1934. postaje NKVD. Radi boljševičkog terora došlo je do građanskog rata od 1918., u kome su najjači «Crveni» boljševici i «Bijeli», snage različitog sastava u kojem su dominirali caristički ruski nacionalisti, ali i socijalistički antiboljševički revolucionari. «Crveni» su bili organizirani u «Crvenu armiju», ustrojenu u siječnju 1918. godine. Slaba podrška zapadnih sila Antante dovele su do poraza «Bijelih» do 1920. U tom ratu i neposredno nakon njega došlo je do masovnih smrt od gladi, stradanja u bitkama i represalijama, teror i protuteror, pri čemu je umrlo oko 9 milijuna ljudi. Pri tom je pogubljena i cijela carska obitelj u srpnju 1918.

Osim NKVD-a Staljin je osnovao vojnu obavještajnu službu GRU te posebnu službu za njegovu osobnu zaštitu koja se uz to bavila i uvozom zapadne luksuzne robe za potrebe komunističke elite.

Nakon prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije širom svijeta su osnivane podružnice sovjetske komunističke partije koje su djelovale sa financijskom podrškom sovjetskih komunista i pod kontrolom sovjetske obavještajne službe ČEKA-e i kasnije NKVD-a. Svaka komunistička partija djelovala je istovremeno kao politička stranka i kao obavještajno teroristička organizacija. Na taj način su komunisti djelovali i u Jugoslaviji. Pri Ruskoj komunističkoj partiji (boljševika), 1918. godine formirana je Jugoslavenska komunistička grupa a sekretar je bio Vladir Ćopić. Iste godine u Rusiji grupa je pretvorena u Komunističku partiju Srba, Hrvata i Slovenaca. Djelovali su kao zavjerenička organizacija s ciljem širenja komunističke revolucije na Balkanu. Zalagali su se za stvaranje južnoslavenske „demokratske federativne republike“. Nakon povratka u zemlju, sredinom studenog 1918., sastali su se s Filipom Filipovićem, tada vođom lijevog krila Srpske socijal-demokratske stranke, koji ih je uvjeravao kako je: “…jugoslavenski revolucionarni radnički pokret svjestan činjenice o postojanju srpske, hrvatske i slovenske nacije, ali da to nije potrebno isticati, jer su široke mase dobrovoljno prihvatile nacionalni unitarizam kao temelj jugoslavenskog zajedništva."

1Izvor; Igor Bunič, Partijsko zlato.